Biblija, ekumenski prijevod; preveo: Tomislav Dretar
Knjiga o Jobu

- Knjiga o Jobu

Prva Jobova kušnja

1 1 Bijaše u zemlji Us^[1] jedan čovjek imenom Job. On bijaše, taj čovjek,

pošten i pravičan, bojaše se Boga i uklanjaše

od zla.

2 Sedam sinova i tri kćeri njemu bijahu rođene.
3 On posjedovaše 7.000 ovaca, 3.000 deva, 500 pari goveda,

500 magarica i brojnu

služinčad. Taj čovjek bijaše najveći od svih sinova Orijenta^[2].

4 A sinovi njegovi iđaše se po redu gostiti jedni kod drugih

i pozivahu oni svoje tri sestre jesti i piti.

5 Kad bi jedan od krugova tih gozbi bio završen, Job bi ih dovodio za *očišćenje. Ustavši zorom, on bi ponudio jedan holokaust^[3] za svakoga od njih, jer

sebi on govoriše: »Možda su moji sinovi zgriješili i prokleli Boga u *srcu svom!«

Tako činiše Job, svaki put!

6 Dođe dan kad Sinovi Božji nađoše se na prijemu kod Gospoda. Među njima, također, dođe i Protivnik^[4]: .
7 GOSPOD reče Protivniku: "Otkuda ti dolaziš?" -

»Bijah pregledati zemlju, odgovori on, i sređivati stvari ondje.", odgovori on, i bazanja njome.«

8 A GOSPOD ga upita: »Jesi li zamijetio mog slugu Joba? Nema njemu

ravna na zemlji. To je jedan pošten i pravičan čovjek koji se boji Boga i uklanja od zla.« Ali, Protivnik uzvrati Gospodu: "Nema li razloga da se Job boji Boga? 10 Nisi li ti njega zaštitio jednom zabranom, njega, kuću njegovu i sve što posjeduje? Ti si blagoslovio poduzeća njegova, i njegiova stada vrve zavičajem.

11 Ali ispruži svoju ruku i dirni ono što on posjeduje. Ja se kladim da će u lice tebe prokleti.
12 Tad GOSPOD reče Protivniku: "Nek' bude! Sva dobra njegova u vlasti su tvojoj. Izbjegni samo nanijeti ruku na njega.." I Protivnik se povuče iz nazočnosti GOSPODOVE.
13 Dođe dan kad njegovi sinovi i njegove kćeri bijahu na jelu i piću kod svojeg najstarijeg brata.
14 Jedan glasonoša dođe k Jobu i reče: » Goveda bijahu na oranju, a magarice pasoše pokraj njih.
15 Jedna postrojba

Sabejaca^[5] ih ote i sasiječe tvoje

sluge. Samo sam im ja izmako da bih ti javio.«

16 On još govoriše kad drugi iskrsnu koji reče: » Jedna vatra Božja je

pala s neba, pržeći ovce i sluge. Ona ih je proždrla, a samo sam j izmakao da bih ti ovo javio.«

17 On još govriše kad

jedan drugi izbi koji reče:

» Kaldejci su načinili tri bande koje su se bacile na deve i koje su ih otele isjekavši tvoje

sluge. Samo sam im ja izmakao za ovo tebi javiti.«

18 On još govoriše kad jedan drugi iskrsnu koji

je rekao: » Tvoji sinovi i tvoje kćeri upravo su jeli i pili vino kod svog najstarije brata

19 kad veliki vjetar došao sa

zapada preko pustinje udario sve četiri ugla kuće. Ona je pala na mlade ljude. Oni su mrtvi.

Samo sam ja umakao da bih

ovo tebi javio.«

20 Tada Job se diže. *On razdera svoj ogrtač i obrija glavu. Po tome on se baci na zemlju, pokloni se
21 i reče:

» Gol izišao iz trbuha moje majke,

gol ću se onamo vratiti^[6].

GOSPOD dao, GOSPOD uzeo:

Nek' ime GOSPODOVO bude

blagoslovljeno!«

22 U svemu tome, Job ne zgriješi. On ne predbaci ništa nedostojno Bogu.

Drugo iskušenje Jobovo

2 1 dođe dan kad se sinovi Božji nađoše na prijemu Gospodovom. Protivnik dođe također među njima na prijem

GOSPODOV.

2 GOSPOD reče Protivniku: » Otkud dolaziš ti?« » Bijah pregledati zemlju, odgovori on, i sređivati

ondje stvari.«

3 A GOSPOD ga upita: » Jesi li zamijetio mog slugu

Joba? Nema njemu ravna na zemlji. To je jedan pošten i pravičan čovjek koji se boji Boga i čuva se zla. On ustrajava

u svom poštenju i uzalud je to što si me ti pobudio da ga uništim.«

4 Ali Protivnik uzvrati GOSPODU : »Koža za

kožu!^[7] Sve što jedan čovjek posjeduje; on to daje za svoj život.

5 Ali, ispruži svoju ruku i dirni njegove kosti i meso

njegovo. Ja se kladim da će te u lice prokleti! «

6 Tad GOSPOD reče Protivniku: » Nek' bude! On je u vlasti tvojoj; poštuj samo samo život njegov. «
7 I Protivnik napuštajući nazočnost GOSPODOVU, udari Joba, od tabana pa do vrha glave, jednom zloćudnom

*leprom^[8].

8 Tad Job uze klipu za češati se i smjesti se na pepelište^[9].
9 Njegova mu žena reče: » Hoćeš li ti ustrajati u

svom poštenju? Prokuni

Boga, i umri!«

10 On njoj reče: »Ti govoriš kao jedna luda. Mi prihvaćamo sreću kao jedan dar od Boga. A, nesreća,

zašto nju također ne bismo prihvatili? « U svemu tome, Job ne zgriješi

nikako usnama svojim.

Tri Jobova prijatelja dolaze ga tješiti

11 Tri Jobova prijatelja doznaše za svu nesreću koja ga bijaše zadesila i dođoše svaki iz svog zavičaja.

Elifaz iz Temana,Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naama^[10]. Oni se dogovoriše otići sažaliti se nad njim i utješiti ga.

12 Podigavši pogled oni ga izdaleko spaziše. Tad oni zajaukaše snažnim kricima. Svaki rastrga svoj ogrtač i bacaše oni u zrak prašinu koja ponovo padaše na njihove glave.
13 Oni ostadoše sjedjeti na zemlji s njim tijekom sedam dana i sedam noći.

Ni jedan od njih ne reče ni riječi, jer bijahu vidjeli koliko bijaše velika njegova bol.

3 1 Najzad, Job otvori usta i prokle svoj dan^[11].

Dijalog između Joba i njegovih prijatelja

Job žali što se rodio

2 Job uze riječ i reče:

3 Nek' nestane dan kad bijah rođen

i noć kad rekoše : » Jedan je

čovjek bio začet! «

4 Taj dan, nek' tminama postane,

nek' odozgo, Bog ga ne pozove,

nek' ne zasvijetli nad njim nikakva

svjetlost;

5 nek' ga zatraže natrag tmina

i sjena smrti,

nek' nad njim bude jedan oblak,

nek' užasavaju pomračenja!

6 Te noći, nek' se tama nje dočepa,

nek' se ne pridruži krugu dana

godine,

nek' ne uđe u zbroj mjeseca!

7 Da, ta noć , nek' bude neplodna,

nek' nikakav krik radosti ne prodre

njom;

8 nek' ju prokunu proklinjači dana,

oni koji se spremaju probuditi

Neiskrenog^[12];

9 nek' se pomrače zvijezde od njenog

svitanja,

nek' se nada svjetlosti a ništa!

Nek' ne vidi zjenica^[13] zore!

10 Jer, ona nije zatvorila vrata

trbuha gdje ja bijah,

što nije uklonila muku

mojim očima.

11 Zašto nisam umro u utrobi?

Jedva izišao iz trbuha ne bijah

izdahnuo.

12 Zašto dakle dva koljena su me prihvatila,

zašto imadoh dvije dojke za sisati.

13 Unaprijed, ležeći, bio bih u miru,

usnuo, ja bih tada uživao odmor,

14 s kraljevima i savjetnicima

zemaljskim,

onima koji za sebe nanovo grade iz

ruševina,

15 ili bih bio s prinčevima koji čuvaju

zlato,

onima koji pretrpavaju srebrom

svoje nastambe,

16 ili kao nedonošče iščeznuo

ja ne bih ni postojao,

kao djeca koja ne ugledaše svjetla.

17 Ondje, opaki su prestali njih

ondje, nalaze spokoj iscrpljene

18 Zatvorenici, svi su zadovoljni,

oni ne čuju glas stražara.

19 Mali i veliki, ondje, to je jedno,

i rob je slobodan od svog

20 Zašto dati^[14] svjetlosti onome tko se

muči,

i život gnojavomeđ

21 Oni su u očekivanju smrti, a ona ne

oni kopaju u potrazi za njom više

no za blagom.

22 Oni bi bili poneseni radošću,

oni bi bili u veselju da su našli

23 Zašto taj dar života^[15] čovjeku čija

se cesta ukrade?

I to je on kojeg Bog štitiše jednom

24 Za kruh ja imah samo svoje jecaje,

oni se razuzdaše kao voda, moji

urlici.

25 Užas koji me proganjaše, taj me i

dohvatio,

a ono od čega strijepih to mi se i

26 Za mene, ni spokoja, ni prekida, ni

odmora.

To je patnja što meni dolazi.

Bog je dostojan povjerenja

4 1 Tad Elifaz iz Temana uze

2 Stavi se jednom na kušnju, pog-

ni se!

Ali tko može proturječiti svojim

riječima?

3 Ti si se učinio odgojiteljem

znao si vratiti snagu u ruke

4 Tvoje su riječi uspravljale one

koji padaše s nogu,

ti si učvrščivao koljena koja

su se povijala.

5 Nek' se to sad tebi dogodi,

ti si taj koji se povija.

Evo te bolesnog, to je

ludilo.

6 Tvoja pobožnost ne bijaše li samo

u tvom blagostanju,

tvoja ufanja jesu li tvorila tvoje

dobro ponašanje.

7 Podsjeti se: koji je nedužni ikad

gdje se vidjelo pravedne ljude

8 Ja sam dobro vidio: orači kaljuga

i sijači bijede njih iste žanju.

9 Pod disanjem Božjim oni

u dahu njegovih nosnica oni su

uništeni.

10 Rikanje lava, rika tigra;

zubi labvića zagrizaju u prazno.

11 Gepard propada zbog neimanja

plijena,

mladi lavlji se raštrkuju.

12 Jedna riječ, kradomice, dođe

k meni,

moje uho joj je uhvatilo

mrmorenje.

13 Kad se raziđoše noćne

prikaze,

kad jedna obamrlost zgazi

ljude,

14 jedna me drhtavica strašna

i zazveča svim mojim kostima:

15 jedan dah prođe mojim licem,

naježi se dlaka na mojem tijelu.

16 On stajaše uspravno, ja ga ne

Spektar ostade pred mojim

očima.

Tišina, po tome ja začuh jedan

glas:

17 »Smrtniče da li bi ti mogao biti

pravedniji i od Boga,

čovjek bi li bio *čistiji no njegov

tvorač

18 Gledaj: njegove sluge, on njima ne

vjeruje,

u svojim *anđelima on čak nađe

19 A stanovnici kuća od ilovače,

oni koji se stropoštavaju u prašinu!

Njih se zgazi kao gamad.

20 Od jutra do večeri oni bit će

mrvljeni.

A da se i ne pazi,

oni će biti uništeni za uvijek.

21 Konopi njihovih šatora nisu li već

Oni će umrijeti, zbog neimanja

5 1 Pozovi dakle! Postoji li

Kojem od *svetaca ti ćeš se

obratitiđ

2 Da, slaboumnik, njega šuga udavi,

a naivnog, ljubomora ubije.

3 Ja sam dobro vidio, slaboumnik,

koji pušta svoje korijene,

ali ja sam iznenada prokleo

njegovo boravište:

4 » Nek' njegovi sinovi izmaknu

nek' budu zgaženi u sudnici,

a da nitko ne pritekne,

5 a on, ono što je požnjeo,

nek' se izgladnjeli time nahrane,

nek' se toga dočepaju usprkos

živici od trnja

i nek' ižednjeli progutaju

njegovu očevinu!«

6 Jer kaljuga ne izlazi iz zemlje,

a ni bijeda ne klija iz tla.

7 Da, to je za bijedu čovjek

rođen,

on zaiskri^[16] da bi minuo.

8 Glede mene, ja ću se

obraćati Bogu,

Bog je taj kome ću ja izložiti

svoj predmet.

9 Radnik neustanovljivih

veličina,

čija čuda iscrpljuju

brojeve,

10 on je taj koji izlijeva kišu na

lice zemlje,

koji daje oblijevati lice

poljima,

11 za staviti na vrh one koji leže

dolje

i da bi se rastuženi uspravili,

spašeni.

12 On je taj koji pokvari najprljavije

spletke.

Za njihove ruke nikakvog uspjeha.

13 On je taj koji mudre hvata u

zamku njihove lukavosti

i koji nadmašuje nacrte podvala?

14 U pol dana oni se spotiču o

tmine,

u podne oni tapkaju kao u

noći.

15 Ali, on je od njihovog mača spasio,

od njihove gubice,

on njihovih moćnih kandži,

siromaha.

16 On imade za nejakog jednu

nadu,

a besramlje se nađe ušutkano.

17 Gledaj: Sretan čovjek kojeg Bog

ukori!

Ne prezri dakle ukor Moćnog.

18 To je on koji, dajući patiti,

on daje rukama, lomeći ih,

ozdraviti.

19 Iz sedam nevolja, on će te izvući,

a u sedmoj, zlo te neće dosegnuti

više.

20 Za vrijeme gladi, on te iskupi

smrti

i u jeku boja vlasti mača.

21 Od korbača jezika^[17], ti ćeš biti

u zaklonu;

ništa za strahovati od jedne

dolazeće nevolje.

22 Nevolja, nestašica, ti ćeš se tome

ni od divljih zvijeri, nemaj straha!

23 Jer, ti imaš jedan savez s

kamenjem poljskim,

i pomirili su te sa životinjama

24 Ti ćeš otkriti mir u šator u svom;

pazeći svoju ispašu, ti joj nikakva

manjka naći nećeš;

25 Otkrit ćeš kako je tvoje potomstvo

brojno

i kako tvoji izdanci su kao zelenilo

na zemlji.

26 Ti ćeš ući u grob u punoj snazi,

kao što se uspravlja jedan snop

u svoje vrijeme.

27 Vidi, to, mi smo proučili

temeljito: tome je tako,

slušaj i izvuci svoju korist.

Bog bi učinio bolje da me ubije

6 1 Tad Job uze riječ i reče:
2 Kad bi se uspjelo izvagati moj

kad bi se pokupila moja nevolja na

jednu vagu!

3 Ali, već prevaguju nad pijeskom

iz mora.

To je zašto se moje riječi guše.

4 Jer strijele Moćnoga su u meni,

i moj dah joj udiše otrov.

Užasi Božji redaju se protiv

mene.

5 Divlji magarac stavi li se njakati

pokraj travnjaka,

govedo mukati pokraj svoje

piće?

6 Ono što je bljutavo jede li se

bez soli

i ima li ukus sline od tuška^[18] ?

7 Moje ih ždrijelo povraća,

to su ogavne živežnice.

8 Tko će učiniti da se moja molba

ispuni,

da mi Bog da ono čemu se nadam?

9 Nek' se Bog udostoji zdrobiti me,

nek oslobodi svoju ruku i skrši me^[19]!

10 Ja bih barem imao jednu okrjepu,

jednu provalu radosti u neumoljivom

mučenju:

ja ne bih stavio u zaborav ni jedan

od zakona *Sveca.

11 Koja je moja snaga da se

nadam?

Kakav li je kraj moj za ustrajati

živjeti?

12 Moja snaga da li je snaga

stijene,

moje tijelo da li je od bronce?

13 Hoće li biti dakle ništavilo, ta

pomoć što ju čekam?

Svaki izvor da li mi je

izmakao?

14 Oboreni čovjek ima li pravo na

inače, on će napustiti strah od

Moćnoga.

15 Moja braća su izdala kao jedan

potok,

kao korito potoka koji

poniru.

16 Otapanje leda njih je

napuhnulo

kad iznad njih otapahu se

snjegovi.

17 U sezoni suše oni sahnu;

u vrelini ljeta oni se gase

na mjestu.

18 Karavane se okreću sa svog

pravca,

one se uspinju prema pustinjama

i zagube se.

19 Karavane iz Tema im

prikivahu oči;

konvoji iz Šabe uzdali su

se u njih.

20 Stidimo se da smo imali

pouzdanja:

kad se dogodi, onda smo

zbunjeni.

21 Tako dakle, postojite li vi?

Ne!

Pri pogledu na na užas, vas

je spopao strah.

22 Jesam li vam ikad rekao:

» Načinite mi jedan poklon!

Svojim imanjem budite

izdašni u moju korist

23 za osloboditi me ruke

jednog neprijatelja,

otkupiti me iz ruke silnika? «

24 Objasnite mi, i ja ću ušutjeti.

U čemu sam pogriješio?

Pokažite mi

to!

25 Riječi pravde da li bi bile

ranjavajuće?

Uostalom, jedna kritika dolazeći od

vas, što bi kritizirala?

26 Da li bi to bile riječi koje vi kanite

kritizirati?

Riječi obeznađenog upućene

vjetru.

27 Vi biste išli sve do ždrijebanja

jednog siročeta,

staviti na prodaju svojeg prijatelja.

28 Eh dobro! udostojite se pogledati

me: da li bih vam lagao u lice?

29 Vratite se dakle! nema himbe!

Još jedanput, vratite se! moja je

30 Ima li himbe na jeziku mom?

Moje nepce ne znade li razlikovati

nevolju?

7 1 Nije li ovo vrijeme jedne tlake

i kao dani sezonca koji provodi

dane svoje?

2 Kao što jedan rob uzdiše

u sjeni,

i kao što jedan sezonac očekuje

svoju isplatu,

3 tako su mjeseci ništavila na mom

dijelu

i dodijeljene su mi noći

satiruće:

4 Jedva legao ja sam sebi kažem:

»Kad ću se dignuti?«

Večer ne svršava,

i ja se opijam ludilom sve do

zore.

5 Moje se tijelo ogrnulo crvima

i korom zemljanom,

moja koža se raspucava i gnoji.

6 Moji su dani projurili, brže no

lađa,

oni su prekinuti, na kraju konca^[20].

7 Podsjeti se da moj život nije no

jedan dah,

i da moje oko neće više vidjeti

sreće.

8 Neće me više uočavati, oko

koje me gledaše.

Tvoje oči bit će na meni, a ja

ću prestati biti.

9 Jedan oblak se rasipa i odlazi:

evo ga kako silazi pod zemlju

da se više ne uspne!

10 On se neće više vratiti u svoju

kuću,

njegovo ga ognjište neće više

prepoznati.

11 Dakle, ja neću više zauzdavati

usta svojih;

daha zadihanog, ja ću govoriti;

12 Jesam li ja Ocean ili Čudovište^[21]

morsko

da postavljas ? jednu stražu protiv

mene?

13 Kad ja kažem: » Moj krevet će me

olakšati,

moj će ležaj stišati moju

žalbu, «

14 tada, ti me mučiš snovima,

i prikazama ti me zastrašuješ.

15 Vješanje me zavodi.

Smrt radije no moj kostur!

16 Ja se sprdam! ja neću uvijek

živjeti.

Pusti me, jer moji dani se

17 Što je jedan smrtnik da se od njega

pravi jedan tako velik slučaj,

za uprti u njega toliku pažnju

18 do točke da ga se provjerava svako

jutro,

da ga se ispituje svaki čaš

19 Kad ćeš me prestati vrebati?

Hoćeš li pustiti da gutam svoju

20 Jesam li ja zgriješio? Što to tebi

uhodo čovjekova?

Zašto si me uzeo za cilj?

U čemu sam te zadužio^[22]?

21 Ne možeš li podnijeti moju

pobunu,

pustiti proći moj grijeh?

Jer, evo me već ležećeg u

prašini.

Ti ćeš me tražiti pipkajući:

ja ću već prestati biti.

Bog je potpuno pravedan

8 1 Tad Bildad iz Šuaha uze riječ
2 Hoćeš li ti uvijek jednako ponavljati

riječima koje ispuhuju oluju?

3 Bog da li iskrivljuje pravo?

Moćni iskrivljuje li pravdu?

4 Ako su tvoji sinovi griješili protiv

njega, on ih je izručio moći

njihovog zločina.

5 Ako li ti tražiš Boga,

ako li ti preklinješ Moćnoga,

6 ako si ti častan i prav,

on će bdjeti nad tobom

i preporoditi te u tvojoj pravednosti.

7 A tvoji počeci imat će malo toga

pokraj tvoje blistave budućnosti.

8 Ispitaj dakle, pokoljenja

nekadašnja,

budi obazriv s iskustvom njihovih

predaka.

9 Mi smo tek od jučer,

mi ne znamo ništa,

jer naši su dani samo jedna sjena

na zemlji.

10 Ali oni će te poučiti i

govorit će ti,

i iz svojih sjećanja izvući

će ove misli:

11 » Rogoz raste li izvan

močvare,

trska može li rasti bez

vode?

12 Još u cvatu, i da ju se ne bere,

prije svake trave ona se

sasuši. «

13 Takav je udes onih koji

zaboravljaju Boga;

nada će bezbožnika propasti,

14 njegovo će samopouzdanje biti

jer njegovo osiguranje je samo

paukova mreža.

15 Osloni li se na svoju kuću, on se

poljulja.

ako ju čvrsto uhvati, ona ne

odoli.

16 Evo ga punog soka pod suncem,

iznad vrta on širi svoje grane.

17 Njegovo se korijenje isprepliće u

šljunku,

on istražuje udubine u stijenama.

18 Ali, ako se iščupa iz svog

ova to zaniječe: » Ja te nikad nisam

vidjela!«

19 Vidi, to su tamo radosti njegovog

udesa,

i iz te prašine jedan drugi će niknuti.

20 Vidi, Bog ne prezire poštenog

niti potpomaže zlodjelnike.

21 On će ispuniti tvoja usta smijehom

i tvoje usne pokličima.

22 Tvoji će neprijatelji biti pokriveni

sramom,

a šatora opakih neće ni biti više.

Bog odbija raspravljati sa mnom

9 1 Tad Job uze riječ i reče:
2 Sigurno, ja znam da je tome tako.

Kako će čovjek biti pravedan protiv

Boga?

3 Ako li se hoće žaliti protiv njega,

na tisuću riječi on ne uzvraća ni

jednu jedinu.

4 Bogat u mudrosti ili isklesan u

tko ga je vrijeđao i ostao

5 On koji premješta planine

u njihovom neznanju,

koji ih stropoštava u svom gnjevu,

6 on potresa zemlju iz njenog ležišta,

i njeni stubovi se njišu.

7 Na njegovu zapovijed sunce se ne

diže,

on stavlja zvijezde pod pečate.

8 Sebi samom on rasteže nebesa

i gnječi uzburkano valovlje na

9 On načini Medvjeda i Oriona,

i Vlašiće i Južni Križ^[23].

10 On načini neistražive veličine,

njegova čuda iscrpljuju brojeve.

11 On prođe blizu mene, a ja ga i ne

vidim;

on ode, a ja neshvatim ništa.

12 Ako li spusti ruku na što, tko će

ga odvratiti,

tko će mu reći: što to radiš ti?

13 Bog ne obuzdava gnjeva svoga,

pod njim su prostrti saveznici

Tifona^[24].

14 Hoću li dakle ja biti taj koji će

uzvratiti?

opskrbiti se riječima protiv

njega?

15 Da sam čak i prav, čemu bih

uzvraćao,

ne vjerujem da bi slušao moj glas.

To je moj tužitelj koji me navodi

moliti.

16 Čak i da pozovem, i da mi on

odgovori,

ne vjerujem da bi slušao

moj glas.

17 On koji me u uraganu zgnječi

i umnoži bez razloga moje

rane,

18 on me ne pušta povratiti dah

već me ispunjava gorčinom.

19 Uteći se sili? On je sama

sila.

Pozvati se na pravo? Tko će mi ga

dodijeliti?

20 Napravim li se pravednim, moja bi

nedužnog, ona bi me dokazala

izopačenog.

21 Jesam li ja nedužan? ja to sam ne

Živjeti mi se gadi.

22 Sve je to jedno, dobro sam to rekao:

nedužnog kao i zlikovca, on ga

uništava,

23 kad jedna nevolja baci nenadano

smrt,

užasu poštenih ljudi on se ruga.

24 Jednu zemlju je li izručio

zlikovcima, on pokriva lice svojih

sudaca;

ako to nije on, tko je dakle?

25 Moji dani jure trkom trkača,

oni su istekli ne vidjevši

sreću.

26 S barkama od rogozine, oni su

zbrisali,

kao što se jedan orao obrušava

na svoj plijen.

27 Da sam si rekao: Zaboravi svoju
28 ja se užasavam svih svojih nemira;

ja to znam: ti me nećeš odriješiti.

29 Potrebno je da biti krivcem!

Zašto me nizašto umarati?

30 Da se ja operem u vodi od snijega,

da ja očistim svoje ruke sodom,

31 tada, u kal ti ćeš me uroniti,

i moju mi odjeću ispovraćati.

32 To je što on nije čovjek,

kao što sam ja, zašto ja njemu

i da se zajedno usporedimo u

33 Da postoji među nama jedan sudac

za staviti ruku na nas obojicu,

34 on bi s mene odstranio bič Božji,

i njegov me užas ne bi užasavao

35 Ja bih govorio bez strahovanja.

Pošto to nije, ja sam sam sa sobom.

10 1 Život mi se gadi,

ja neću zadržavati više svoje žalbe;

oporim srcem ja ću govoriti.

2 Ja ću reći Bogu: Ne prikazuj me

daj mi spoznati svoje pritužbe

protiv mene.

3 Ugađaš li ti sebi tereteći mene,

prezirući trud svojih ruku^[25]

i podupirući spletke opakih?

4 Hoćeš li ti imati oči tjelesne, hoće

li to biti vid ljudski što ti vidiš?

5 Je li trajanje jednog smrtnika kao

ono tvoje

i tvoje godine jesu li one čovjekove?

6 pa da ti istražuješ moj zločin

i da istražuješ moj grijeh,

7 iako znaš da ja nisam

krivac

i da me nitko neće istrgnuti

iz ruke tvoje?

8 Tvoje ruke, one me bijahu

obujmile;

zajedno, one me bijahu oblikovale

sa svih strana, a ti si me uništio.

9 Podsjeti se: ti si me oblikovao

kao jednu ilovaču,

i to je u prašinu kamo me odvodiš.

10 Nisi li me ti izlio kao od mlijeka,

po tome me iscijedio kao

sir?

11 Kožom i mesom si me ogrnuo,

od kostiju i živčevlja ti si me

istkao.

12 Život i polet ti si mi podario,

a tvoja skrb mi je pribavila

dah moj.

13 A evo što si ti krio u svom srcu,

to je to, ja to znam, to si ti

smišljao:

14 Ako sam ja griješio, optužiti me

za čin

i ne propustiti mi nikakvu

grješku.

15 Jesam li kriv nesreća na mene!

Jesam li pravedan ja ne podižem

glave,

prepun srama, pijan od svoje

bijede.

16 Ako se ja podignem, kao kakvog

tigra ti me loviš.

I ti mi ponavljaš protiv mene

svoje podvige,

17 ti obnavljaš svoje navale

protiv mene,

ti udvostručuješ srdžbu prema

meni,

vojske se izmjenjuju protiv mene.

18 Zašto si me dakle izveo iz

trbuha? Ja bih izdahnuo. Ni jedno me oko ne

bi vidjelo.

19 Ja bih bio kao da nisam ni bio,

od utrobe do groba bi me prenijeli.

20 Jesu li tako brojni moji dani? Nek'

prestanu, nek' me ostave,

da se zabavim malo,

21 prije no što nepovratno odem

u zemlju tmine i sjene smrti,

22 u zemlju gdje zora je crna noć,

gdje sjena smrti pokriva nered,

i svjetlost je tu noć tamna.

Bog je savršen i nepojmljiv

11 1 Tad Sofar iz Naama uze riječ

i reče:

2 Jedan takav izljev riječi hoće li

ostati bez odgovora?

Hoće li govorljiv čovjek imati

pravo?

3 Tvoja razmetanja ostavljaju ljude

razjapljenih usta,

ti se rugaš, a da se i ne postidiš.

4 I usudio si se reći: » Moja znanost

je besprijekorna,

i ja sam *čist u tvojim očima!«

5 Ah! kad bi Bog samo pritekao,

kad bi otvorio usne za govoriti

tebi,

6 kad bi te poučio tajnama

mudrosti

jer oni smućuju razumijevanje

tad bi ti znao da je Bog zaboravio

jedan dio tvojih zločina.

7 Kaniš li ti ispitati dubinu

Božju,

ispitati savršenost Moćnoga?

8 Ona je visoka kao nebesa

- što ti možeš učiniti tu?

Izdubljenija nego pakao^[26]

što bi ti tu mogao? «

9 Više od zemlje ona se

proteže,

i šira je od mora.

10 Ako li nasrne, zatvori i

sazovi sud, tko će biti protiv?

11 Jer on poznaje počinitelje laži,

on razlikuje zlodjela bez napiranja

pažnje;

12 dok preopterećen čovjek

gubi rasu? ivanje

dok svaki čovjek, od svog rođenja,

divlje magare.

13 Ti, kad budeš učvrstio svoje

mnijenje, kad budeš ispružio

prema njemu dlanove svojih ruku,

14 bude li bilo zlodjela u tvojim

rukama, baci ih daleko,

i nek nastranost ne stanuje pod

šatorom tvojim.

15 Tada, ti ćeš uzdignuti čelo bez mrlje;

očišćen od zgure, ti se više nećeš

plašiti.

16 Jer, ti više nećeš misliti na svoju

muku,

ti ćeš je se sjećati kao protekle

vode.

17 Život će se uzdići, blistaviji od

podneva,

tama će postati jedna zora.

18 Ti ćeš biti siguran da postoji jedna

nada;

čak i ako si izgubio obraz, ti ćeš

spavati u miru.

19 U tvom spokoju nitko se neće usuditi

uznemiravati te

i mnogi će ti pomilovati lice^[27].

20 Što se opakih tiče, njihove će se

oči istrošiti

i zaklon njima će manjkati.

Njihovo ufanje, bit će da ispuste

Bog postupa sa mnom kao s neprijateljem

12 1 Tad Job uze riječ i reče:
2 Uistinu, glas naroda, to ste vi,

i s vama umrijet će mudrost.

3 Ja također, ja imam jedno

ja nisam propao više no vi.

Tko ne raspolaže sličnim

dokazima?

4 Predmet ismjehivanja mojih

usopljujem k tom Bogu koji je

negda odgovarao.

Predmet poruge ljudima, to je

5 Prijezir na nesreću! to je rijek

sretnih,

onaj koji oni spremaju onima čija

noga klizi.

6 Oni su u miru, šatori hajduka,

oni su spokojni, oni koji

izazivaju Boga,

i čak oni koji hvataju Boga

u svoju ruku^[28].

7 Ali ispitaj, dakle, zvijeri one će te

obvijestiti,

ptice nebeske, one će ti pokazati.

8 Popričaj sa zemljom, ona će te

obvijestiti,

i ribe morske će ti to ispričati.

9 Jer, koja ne zna, između njih svih,

da »to je ruka GOSPODOVA koja

je učinila sve to.«

10 On koji drži u svojoj vlasti

dušu svega živog

i dah svakog tijela ljudskog.

11 » Uho, kaže se, procijenjuje riječi,

kao što nepce kuša jela;

12 mudrost bit će u zrelih

ljudi;

razbor će biti u poznoj dobi.«

13 A, mudrost i moć njega prate,

promišljanje i razum su njegovi.

14 Ono što se uništi ne izgrađuje se

ponovo,

čovjek kojeg on zatvori neće biti

oslobođen.

15 Ako on zadrži vode, to je suša,

ako ih raspusti, one opustoše

zemlju.

16 Sila i uspjeh prate njega,

zavedeni čovjek i onaj koji ga

zavede njegovi su.

17 On učini da bulazne znalci

i udari ludilom suce.

18 On popušta moć kraljevima

i zavezuje pregaču^[29] na njihovim

19 On čini da bulazne svećenici

i obara neuklonjive.

20 On otima riječ govornicima

i oduzima razumijevanje starcima.

21 On sasipa prijezir na plemenitaše

i odrješuje remenje silnicima^[30].

22 On ogoljuje ponore od njihovih

tmine

i izlaže svjetlosti sjenu smrti.

23 On uvećava narode, po tome

on ih uništava,

on pušta narodima raširiti se

po tome on ih izgoni.

24 On oduzima razum poglavarima

puka

i zavodi ih u kaos bez izlaza.

25 Oni ondje tapkaju u tminama

bez svjetlosti,

a Bog ih zavodi kao pijance.

13 1 Da, sve to moje je oko

vidjelo;

moje je uho to čulo i razumjelo.

2 Ono što vi znate, i ja to znam,

ja također.

Ja nisam više lišen no vi.

3 Ali ja, to je Moćnome što ću ja

govoriti,

to je protiv Boga da se ja hoću

braniti.

4 Glede vas, žbukači laži,

vi svi samo ste lječitelji ništavitelja.

5 Tko će vas najzad ušutkati?

To bi vam služilo da omudrite.

6 Slušajte dakle moju obranu,

u obrambenom govoru moji usana,

napregnite uši.

7 Je li to u ime Božje da vi govorite

podlo,

u njegovu korist da vi govorite

obmane?

8 Je li to njegova strana koju vi

zastupate,

je li se to za Boga vi parbite.

9 Hoće li biti dobro da vas on

ispita?

Hoćete li se poigravti s njime

kao što se pogirava s kakvim

mladićem?

10 On bi vam sigurno predbacio

da ste se potajno opredijelili!

11 Njegovo veličanstvo neće

li vas zastrašiti,

neće li se njegov užas oboriti na vaš

12 Vaša blebetanja su samo misli

od pepela,

vaše pobijanje je postalo od ilovače.

13 Ušutite! Pustite me!

To sam ja koji će govoriti,

što god da mi se dogodi.

14 Hoću li ja tako zgrabiti svoje meso

među zube^[31] svoje

i tako izložiti opasnosti svoj

posljednji adut.

15 Sigurno, on će me ubiti. Ja nemam

nade^[32].

Ipak, ja ću braniti svoje držanje

pred njim.

16 I to će biti moj spas,

jer ni jedan licemjer ne pristupa u

nazočnost njegovu.

17 Slušajte, slušajte moju riječ,

nek' moje objašnjenje uđe u vaše uši.

18 Evo dakle: ja uvodim jednu usrdnu

molbu,

ja znam da sam ja taj koji će biti

opravdan!

19 Tko dakle hoće parbiti protiv mene?

Jer, ja sam već gotov ušutjeti i

izdahnuti.

20 Poštedi me samo dviju stvari

i ja ću prestati skrivati se pred tobom.

21 Udalji kandžu^[33] iznad mene.

Ne straši me više svojim užasom.

22 Po tome, pozovi, i ja ću uzvratiti,

ili ako ja govorim, odgovori meni.

23 Koliko ja imam zločina i grjehova?

Moja pobuna i moja grješka,

daj mi ih upoznati.

24 Zašto kradeš svoje lice

i uzimaš me kao svog neprijatelja?

25 Hoćeš li ti progoniti jedan list

koji odlijeće,

proganjati suhu slamu,

26 da protiv mene sastaviš

gorke presude

predbacujući mi zločine moje

27 da staviš moje noge

u okove

i da vrebaš sve moje postupke

ispitujući otiske mojih koraka?

28 A ipak čovjek se raspadne

kao jedno crvljivo drvo,

kao što se raspadne odijelo izjedeno

od moljaca.

14 1 Čovjek rođen od žene je
2 Kao što cvijet procvjeta potom je

otkinut,

to odbjegne kao sjena i ne traje.

3 I to je ondje, ponad, gdje ti otvoriš

oko,

a ja sam taj kojeg ti pozivaš pred sud

sa sobom u jednu parbu!

4 Tko će izvući *čistog iz nečistog?

Nitko.

5 Pošto je njegovo trajanje utvrđeno,

jer si ti uspostavio račun o

njegovim mjesecima

i postavio jedan kraj koji se ne može

prekoračiti,

6 pogledaj drugdje: Nek' ima jedan

odmor

i uživao kao jedan sezonac

u svom blagdanu.

7 Jer postoji za drvo jedna nada;

posijeku ga, ono se opet oporavi

i ne prestaje puštati izdanke.

8 Nek' njegov korijen ostari

u zemlji,

nek njegova loza bude mrtva

u prašini,

9 čim ono namiriši vodu, ono

propupa

i načini si jednu krošnju kao

mlada biljka.

10 Ali, jedan junak umre i iščezne.

Kad čovjek izdahne, gdje je dakle?

11 Voda bude li napustila more,

presahla rijeka bude li presušila,

12 pokojnici neće se podići.

Sve dok više neće biti nebesa,

oni se neće probuditi

i neće iskrsnuti iz svog sna.

13 Da si me samo ti skrio pod zemlju,

da si me sklonio sve dok ne

povrati se tvoja srdžba,

da si mi utvrdio jedan rok kad

ćeš me se sjetiti,

14 ali čovjek koji umre

hoće li oživjeti?

sve vrijeme moje tlake,

ja bih čekao,

sve dok ne dođe za mene

obnova.

15 Ti bi pozvao, i ja bih

ti odgovorio,

ti bi problijedio zbog djela

svojih ruku.

16 Dok sada ti odbrojavaš moje

korake,

ti ne bi pazio na moje grješke.

17 Zapečačena u jednoj vrećici

bila bi moja pobuna,

i ti bi bio premazao moj

zločin.

18 A ipak se planina

stropoštava i raspada,

stijena bježi sa svog mjesta;

19 voda može drobiti kamenje,

njeno curenje jaruži trošnu zemlju,

ufanje ljudsko također ti si

porušio.

20 Ti ga izbaciš iz boja i

on ode,

budući ga unakazio, ti ga progoniš.

21 Njegovi su sinovi štovani, on to

ne sazna,

jesu li osramoćeni, on ni to ne dozna.

22 Za njega samo pati njegovo tijelo,

za njim samo njegovo *srce se

Job je bezumnik i oholica

15 1 Tad Elifaz iz Temana uze
2 Je li to jednom mudracu odgovoriti

znanošću vjetra,

napuhati trbuh širokom,

3 uvećavati riječima bez dometa,

govorima koji ne bi služili ničemu?

4 Ti potkopavaš pobožnost,

i uništavaš razmišljanje pred Bogom.

5 Pošto tvoj zločin nadahnjuje tvoja

usta

i što ti usvajaš jezik podlosti,

6 to su tvoja usta koja te optužuju,

ne ja, tvoje vlastite usne

svjedočit će protiv tebe.

7 Jesi li ti Adam^[34], rođen prvi,

jesi li ti bio rođen prije brda?

8 Jesi li ti slušao u savjetu Božjem

da si ondje prigrabio mudrost?

9 Što znaš ti da mi ne bismo znali?

Što si ti razumio da nama ne bi bilo

10 Vidi među nama jednog starješinu,

jednog starca,

i drugog natovarenijim godinama

no što bi bio tvoj otac.

11 Jesu li oni nedostojni tebe,

utjeha Božjih,

i riječi tako skromnih koje ti mi

upućujemo?

12 Zašto te strast ponijela

i zašto te oči koje trepću,

13 dok ti okrećeš protiv Boga

tvoju pizmu

i tvoja usta besjede?

14 Što je to dakle nego čovjek

za igrati *čistog,

onaj koji je rođen od žene,

za izricati sebe pravičnim?

15 Čak i svojim *svecima Bog

ne vjeruje,

a ni *nebesa nisu čista u njegovim

očima.

16 Koliko manje ogavnom,

pokvarenom,

čovjeku koji ispija podmuklost

kao vodu!

17 Ja ću te poučiti, slušaj mene.

Ono što sam ja vidio, ja ću ti

to i priopćiti,

18 ono što mudraci, a da ništa ne

skrivaju, priopćavaju kao primitak

od svojih predaka,

19 od onih kojima zemlja bi dana

u posjed,

kad ni jedan stranac ne bijaše se

uvukao među njih.

20 Evo: tijekom cijelog svog života,

opaki se muči.

Koji god da je broj godina čuvan

za silnika,

21 glasovi užasa proganjaju njegove

uši:

U punom miru uništavatelj

neće li ga napastiđ

22 On se ne usuđuje vjerovati da će

izići iz tmina,

on koji vreba rat.

23 On luta tražeći kruha,

ali kamo ićiđ

On zna da sudbina koja ga čeka,

to je dan tmina.

24 Nevolja i zebnja će ga užasnuti,

one se bacaju na njega kao jedan

25 To je što je digao ruku

protiv Boga,

i što je izazivao Moćnoga.

26 On je jurnuo na njega oborene glave,

leđima oklopljenim svojim štitovima.

27 To je što je masnoća natustila lice njegovo

i slanina otežala križa njegova^[35].

28 On bijaše zauzeo uništene

gradove,

kuće koje više ne bijahu

nastanjive,

i koje su se rušile u odronima.

29 Ali, on se obogatiti neće,

imanje neće opstati,

njegov se uspjeh neće prostirati

30 On neće izbjeći tminama,

jedan će plamen sasušiti njegove

grane

i on će svojem vlastitom dahu

31 Nek' ne igra na prijevaru,

išao bi pogrešnim putem,

jer prijevara bit će njegovom plaćom.

32 To će se ispuniti prije njegovog kraja

i njegova krošnja neće više nanovo

zazelenjeti.

33 On će ostaviti, kao loza, svoje

plodove još zelene, i izgubit će, kao

maslina svoju cvjetnost.

34 Da, pasmina bezbožnika je

jalova

i jedna vatra proždire šatore

35 Tko začinje muku rađa

nesreću,

i njegov trbuh sazrijeva razočarenje.

Ja se pozivam na Boga da me zaštiti

16 1 A Job uze riječ i reče:
2 Slušao sam toga mnogo u tom tonu,

u stvari tješitelja, vi ste svi očajni.

3 Reći meni: » Jesu li svršile, te riječi

od vjetra? «

I : » Što je to što te nagoni opet

4 Ja također mogao bih govoriti na vaš

način

kad biste vi bili na mom mjestu.

Ja bih sastavio protiv vas

besjede

i ja bih klimao glavom protiv vas.

5 Ja bih vas okrepljivao svojim

ustima,

a živahnost mojih usana bila bi

umirujuće sredstvo.

6 Ja, ako ja govorim, moja bol

nije uopće stišana,

i da ja ušutim, hoće li me

napustiti onađ

7 Ali to je sada ono što me nuka ići do

Da, ti si uništio svo moje okruženje,

8 ti si mi izdubio bore koje svjedoče

protiv mene,

moja mršavost me optužuje

i tereti.

9 Da, za rastrgati me, njegova me

protiv mene on škrguće zubima,

moj neprijatelj baca na mene

svoje poglede.

10 Ralja razjapljenih protiv mene,

on me pljuska uvredama,

on se udružuje protiv mene.

11 Bog me izručio ćudi jednog

djeteta,

on me bacio kao plijen gadovima.

12 Ja bijah u miru. On me gurnuo.

On me zgrabio za šiju i iščašio,

po tome uspravio me za cilj.

13 Njegove me strijele uokviruju.

On bez milosti probija moja križa

i prosipa na zemlju moju gorčinu.

14 On otvara na meni brešu za

brešom,

juriša na meni, kao kakav ratnik.

15 Ja sam zašio jednu vreću na mojim

posjekotinama^[36]

i zario svoje čelo u prašinu.

16 Moje je lice pocrvenjelo od plačeva,

a na mojim je vjeđama sjena

smrti.

17 Ipak, ne bijaše nasilja na mojim rukama,

i moja molitva bijaše *čista.

18 Zemljo, ne pokrivaj moju *krv,

i nek moja vika ne nađe zaklona.

19 Od sada, ja u *nebesima imam

jednog svjedoka,

ja gore posjedujem na visokom

20 Moji se prijatelji sprdaju sa mnom,

ali to je prema Bogu da plaču oči

21 On, nek' on^[37] brani čovjeka protiv

Boga,

kao što jedan čovjek posreduje za drugog.

22 Ali, broj godina mojih izbrojan je,

i ja krećem na put bez povratka.

17 1 Moj se dah izluđuje,

moji se dani gase, moj je grob!

2 Nisam li okružen bezočnicima?

Njihove drskosti opsjedaju moje

3 Zauzmi se dakle, budi moj jamac kod

Tko bi privolio pljesnuti u moju

ruku^[38]?

4 Uistinu, ti si zatvorio njihovo *srce

razumu,

također, ti nećeš podnijeti da oni

5 Takav pozove svoje prijatelje u
6 Načinili su od mene narodnu basnu.

Ja ću biti opće mjesto

straha^[39].

7 Moje se oko ugasilo od jada i

svi su moji udovi samo sjena.

8 Pravični ljudi će time biti iznenađeni,

i čovjek pošten ražestit će se

protiv licemjera.

9 Ali, neka pravednik ustraje u svojem

i nek čovjek *čistih ruku udvostruči

10 Što se tiče vas, vratite se,

dođite dakle!

među vama ja neću naći ni jednog

mudraca.

11 Moji su dani prošli, ono što sam zasnovao raskidano je,

naknada^[40] mojoj želji.

12 Oni bi voljeli da noć bude dan ,

oni govore da je svjetlost blizu,

kad padne tmina.

13 Čemu se ja imam nadati? Pakao^[41] je

moje boravište.

Tminama sam podstavio svoj ležaj.

14 Kosturnici ja sam jadikovao: » Ti si

otac moj! «

Gamadima: » O majko moja, o sestro

15 Kamo je dakle otišlo moje ufanje?

Moja nada, tko ju nazire?

16 Na izmaku dna u paklu ona

će potamnjeti,

kad se zajedno rasprostremo

po prašini.

Job zaslužuju sudbinu opakih

18 1 Tad Bildad iz Šuaha uze riječ

i reče;

2 Do kad ćete se vi ustezati da

Razmislite, i po tom uzet ćemo

riječ.

3 Zašto dopustiti da nas se smatra

tupavima?

Zašto bismo bili držani ogranirenima

u vašim očima^[42].

4 O ti koji razdireš sebe u svom gnjevu,

treba li zbog tebe zemlja postati pusta

i stijena napustiti svoje mjesto?

5 Da, svjetlost opakog će se ugasiti

i plamen njegovog ognjišta prestat

će plamtjeti.

6 Svjetlost će se smračiti pod šatorom

njegovim

i njegova svjetiljka iznad njega će se

7 Njegovi koraci, nekad krjepki,

i on će posrtati u svojim vlastitim

spletkama,

8 jer njegove noge ga bacaju u mrežu

i on putuje na rešetkama.

9 Jedna će zamka njegu dograbiti

jedan će se uzao dočepati njega.

10 Za njega se jedan konop krije na zemlji,

jedan trap na njegovom putu.

11 Sa svih strana užasi ga plaše,

on ih slijedi korak za korakom.

12 Glad će ga udariti u punoj snazi.

Bijeda se drži uz njega,

13 ona će progutati poderotine njegove kože,

i prvorođenac smrti^[43]

progutat će njegove udove.

14 Istrgnut će ga iz sigurnosti

njegovog šatora,

i ti ćeš ga moći odvesti prema

kralju užasa^[44].

15 Ti ćeš moći nastanjivati šator koji nije njegov,

prosut će se sumpor na njegovo

16 Dolje, njegovo će se korijenje

sasušiti, gore, njegova krošnja

bit će posječena.`

17 Sjećanje na njega izgubljeno

je u zemlji,

njegovo ime više ne postoji u

gruntovnici.

18 Izgoni ga sa sa svjetlosti

u tmine,

proganja ga se iz svemira.

19 On nema ni rodoslova

ni potomstva u svom narodu,

ni jednog preživjelog u svom staništu.

20 Njegov udes preneražava Zapad,

Istok je zahvaćen zbog tog užasom:

21 » Ne ostaje više ništa nego to od

jazbina krijumčara:

evo ga, tog mjesta gdje ne znaju

Ja znam da će Bog imati posljednju riječ

19 1 A Job uze riječ i reče:
2 Do kad ćete me vi uznemiravati

i trličiti svojim riječima?

3 Evo kako me već deset puta

Nemate li vi srama još me vrijeđati?

4 Čak i da bijaše istina da sam ja

moja grješka tiče se samo mene.

5 Ako vi zaista hoćete sebe uzveličati

o mom trošku,

predbacujući meni ono čega se sam

stidim,

6 znajte dakle da je Bog taj koji je

i umotao me u svoju mrežu.

7 Ako ja vičem na nasilje,

nema odgovora,

ako ja pozivam, nema pravde.

8 On je prepriječio moj put da ja

ne prođem,

i na mojim stazama, on stavlja

svoje tmine.

9 On mi je zgulio moju slavu,

on je oteo krunu s moje glave.

10 On me hvata sa svih strana i ja

umirem,

on je iščupao drvo moje nade^[45].

11 Njegov gnjev se zapalio protiv mene,

on me drži svojim neprijateljem.

12 Njegove horde dolaze u

mnoštvu, one sebi krče pristup

sve do mene

i spodižu opsadu uokolo mojeg

13 Moja braća, on je njih udaljio od mene,

oni koji me poznaju izdaju se za

14 Moji su bliski nestali,

moja me bližnji su me zaboravili.

15 Gosti moje kuće i moje sluškinje

drže me kao stranca,

ja sam postao jedan uljez u njihovim

16 Ja sam pozvao svog slugu, on ne

odgovara

kad svojim ustima ja zaklinjem.

17 Moj dah odvratan je mojoj ženi

i ja se gadim sinovima utrobe moje^[46].

18 Čak i dječaci me preziru;

kad se dignem, oni me ogovaraju.

19 Svi moji bliski me se užasavaju,

čak i oni koje ja volim okrenuli su

se protiv mene.

20 Moje se kosti lijepe o moju kožu i o

moje meso,

i ja sam se izvukao s kožom iz svojih

zuba^[47].

21 Milosti za mene, milosti za mene,

vi moji prijatelji,

jer ruka Božja me dirnula.

22 Zašto me vi progonite kao Bog?

Nebi ste li bili zasićeni mesom

23 Ah! kad bi se samo zapisivale

moje riječi,

kad bi se urezale u jedan natpis!

24 Jednim željeznim dlijetom i

olovom^[48],

da zauvijek u jednoj stijeni

one ostanu urezane!

25 Ja znam dobro, ja, da je moj

iskupitelj^[49] živ,

kao posljednji, on će iskrsnuti na

26 A nakon što bude uništena ova koža

koja je moja,

u svojem tijelu ja ću promatrati Boga.

27 Ja sam taj koji će ga promatrati,

da, ja!

Moje će ga oči vidjeti, njega, i on

neće biti stranac^[50].

Moje *srce ga žudi na dnu mene.

28 Da vi kažete: » Kako ga mučiti da se

nađe izgovor za parbu protiv njega? «

29 Tad se bojte mača protiv vas samih,

jer pomama je prolazna kod mača.

Tako vi ćete znati da postoji jedno

Likovanje opakih je kratko

20 1 Tad Sofar iz Naama uze riječ
2 Evo čemu su me moje sumnje dove-

le

i ova nestrpljivost koja me obuzima:

3 Ja čujem jednu poduku koja me

ali moj mi razum šapuće jedan

odgovor.

4 Ne znaš li ti da, oduvijek,

od kada čovjek bi postavljen na

zemlju,

5 likovanje opakih bi kratko?

Radost bezbožnika trajala je samo

jedan čas.

6 Kad se njegov stas dizaše do samog

i njegova glava doticaše oblake,

7 kao i njegov izmet on nestade bez

oni koji ga gledaše reći će:

Gdje je on?

8 Kao jedan san on će odletjeti

- tko će ga naći

kad se stavio u bijeg

kao jedna noćna prikaza?

9 Oko koje ga motriše neće ga

više gledati,

čak i njegovo boravište bit će

izgubljeno iz vida.

10 Njegovi će sinovi morati obeštećivati

siromašne,

njegove će vlastite ruke

11 Njegove kosti prepune mladosti,

ali ona će leći s njim u prašinu.

12 Pošto je zlo tako slatko u njegovim

ustima

nek' ga skriva pod jezikom svojim,

13 sladi se njime ne ližući ga

i još ga čuva pod svojim nepcem,

14 njegova hrana trune u

njegovom drobu

i postaje otrov od aspika.

15 Blago koje bijaše progutao,

evo ga povraća:

u njegovom trbuhu, Bog ga natjera

16 To je otrov od aspika koji bijaše sisao,

jezik zmijin će ga ubiti.

17 On neće više ugledati potoka,

rijeka, potoka meda

i vrhnja.

18 On vraća ono što bijaše dobio i ne

može ga progutati,

što god mu njegove razmjene bijahu

19 Budući da bijaše zgazio i ostavio

siromašne,

što bijaše ukrao kuću umjesto

da ju izgradi,

20 pošto se njegov trbuh nije znao

zadovoljiti,

on neće spasiti ni jedno od svojih

blaga.

21 Ništa ne izmicaše njegovoj

pohlepnosti, tako njegova sreća neće

22 Na vrhuncu obilja, nevolja će ga pograbiti,

ruka svih jadnika oborit će se

na njega.

23 On će upravo kljukati svoj trbuh kad

Bog bude razvezao nad njim svoju

Ona će pljuštati nad njim kao kiša

od hrane.

24 Pobjegne li željeznom oružju,

luk brončani će ga probosti.

25 On iščupa strijelu, ona iziđe iz

tijela njegovog,

i čim šiljak napusti njegovu jetru

užasi su nad njim.

26 Tmine se skrivaju u svim njegovim

skrovištima,

jedna vatra ih proždire koju ništa

ne podjaruje,

nevolja udara ono što se odupire

u njegovom šatoru.

27 Nebesa otkrivaju njegov zločin,

a zemlja se podiže protiv njega.

28 Bogatstva kuće njegove nestaju

kao vode koje otječu

u dan njegova gnjeva.

29 Evo ga, udes kojeg Bog čuva

opakom čovjeku,

dio baštine koji je Bog propisao

Opaki često imaju jedan sretan život

21 1 A Job uze riječ i reče:
2 Slušajte, slušajte riječi moje.

To li je tako kako me vi tješite.

3 Poduprite me i ja ću govoriti.

I kad ja budem govorio, ti ćeš se

sprdati.

4 Ja, je li to o jednom čovjeku se ja

žalim?

Dakle, zašto ne bih ja izgubio

strpljenje?

5 Okrenite se prema meni. Bit ćete

i stavit ćete ruku na svoja usta.

6 Ja sam, to me sjećanje uznemiruje

i jedna srs mi prožima tijelo.

7 Zašto nitkovi žive?

Starjeti, to je za njih uvećavati

svoju moć.

8 Njihovo se potomstvo učvršćuje

nasuprot njima, u isto vrijeme

kad i oni i oni imaju svoje izdanke

pred svojim očima.

9 Njihove kuće u miru ne poznaju

strah.

Ukor Božji njih štedi.

10 Njihovi bikovi oplođuju bez

gubitka,

njihove krave se tele bez

pobacivanja.

11 Oni ostavljaju svoje derane

skakati od veselja u krdima

i svoju dječurliju plesati.

12 Svira se na bubnjevima i

na harfama,

veseli se u zvuku frule.

13 Oni troše svoje dane u sreći,

u jednom hipu oni silaze

pod zemlju.

14 A oni bijahu rekli Bogu:

» Odstrani se od nas,

poznavati tvoje putove

nama ne godi.

15 Moćnom valja li da se načinimo

robovima njegovim?

I što se dobije zazove li ga se? «

16 Sreća nije li u njihovim rukama?

Zašto dakle reći: »Daleko od mene

17 Je li to često da se svjetiljka zlikovca

ugasi,

da se njihova ruševina na njih obruši,

da im Bog doznači za dobitak

svoj gnjev?

18 A, ipak kaže se: » Da budu oni kao

slama u vjetru, kao pljeva koju

19 Bože, reći će se, pričuvaj sinovima

kaznu očevu?

Nek' propati on sam, on će ju osjetiti!

20 Nek' vidi svojim očima ruševinu svoju

i nek' se napoji gnjeva u Moćnoga!

21 Što njemu važi, u stvari, njegova

kuća nakon njega,

jedanput kad je broj njegovih mjeseci

22 Je li to Božje da poučava znanost,

on koji sudi *krv prolivenu^[51]!

23 Jedan umire u punoj snazi,

sav sretan i spokojan;

24 njegove su slabine teške od sala^[52],

moždina njegovih kostiju još je

svježa.

25 Drugi umire* ogorčenog srca,

ne okusivši sreće.

26 Zajedno, oni se ispružaju u prašini,

i crvi ih prekrivaju.

27 Oh! ja dobro poznajem vaše misli

i namisli koje imate na moj račun.

28 Jer vi kažete: » Gdje je kuća sil-

nikova,

što je postalo od šatora gdje liježu

razbojniciđ«

29 Niste li ispitivali putnike,

niste li tumačili jezik njihov?

30 U dan nevolje opaki je zaštićen,

u dan gnjeva on je stavljen u zaklon.

31 Tko će njemu baciti u lice

njegovo ponašanje,

i ono što je učinio, tko će njemu

platiti?

32 Njega se prati na groblje,

i bdije se nad njegovim humom.

33 Slatke su njemu grude iz doline,

a iza njega svo pučanstvo se niže.

Sudioništvo je neizbrojivo.

34 Zašto se dakle gubiti u utjehama?

Od vaših odgovora, ostaje samo laž.

Ispovjedi svoje grijehe i Bog će ti oprostiti

22 1 Tad Elifaz iz Temana uze
2 Je li to Božje da jedan junak može

dok mudrac nije koristan no samom

3 Moćni zanima li se za tvoju

što dobijaš učvrstiš li svoje

4 Je li to iz straha za tebe^[53] da će ti

izložiti svoju obranu, da će ići

s tobom pred pravdu?

5 Uistinu tvoja je opakost velika,

nema kraja tvojim zločinima.

6 Ti bez razloga uzimaše polog svojoj

ti im guliše njihovu odjeću sve do

golotinje njihove.

7 Ti ne davaše vode čovjeku

izgladnjelom ti si uskraćivao kruh.

8 Snažan čovjek posjedovaše zemlju,

a miljenik se tu smjestio.

9 Ti si otpuštao udovice praznih

ruku,

a ruke siročadi bijahu zdrobljene.

10 To je zašto tebe okružuju zamke,

zašto te uznemiri jedan iznenadni

11 Ili je to tama, ti ne vidiš više,

i jedna te masa vode potapa.

12 Nije li Bog više *nebesa?

Vidi zvjezdanu voltu, kako je

visoko.

13 Ti si zaključio: » Što može znati Bog?

Može li suditi kroz mračne oblake?

14 Njemu su oblaci jedna zavjesa i on kroz nju ne vidi,

on ne prolazi no obodnicom nebesa.«

15 Hoćeš li ti slijediti put od nekada,

onaj koji gaziše ljudi nastrani?

16 Oni biše odneseni s vremenom;

njihovi temelji, to je jedna rijeka

koja otječe.

17 Oni govoriše Bogu: » Okreni se od nas!«

Jer, što bi njima mogao učiniti

18 To bijaše, ipak on koji bijaše njihove

kuće ispunio srećom.

Daleko od mene, spletke

19 Pravedni će vidjeti i radovati se,

pošteni čovjek sprdat će se s njima:

20 » Evo uništenih naših protivnika,

vatra je progutala njihovu korist!«

21 Pomiri se dakle s njim i sklopi mir.

Tako će sreća biti vraćena tebi.

22 Prihvati dakle poduku iz njegovih

usta

i učvrsti njegove zakone u svijesti

svojoj.

23 Ako se ti vratiš k Moćnome,

bit ćeš oporavljen,

ako udaljiš licemjerje od svojeg

šatora.

24 Baci zatim u prašinu šipke

i u šljunak potoka zlato iz

Ofira^[54].

25 To je Moćni koji će ti držati

mjesto šipki

i komada od srebra.

26 Jer, tad od Moćnoga ti ćeš

načiniti svoje slasti

i ti ćeš prema Bogu podići

lice svoje.

27 Kad ga ti budeš preklinjao,

on će te uslišati,

i nećeš imati više što drugo

do samo ispuniti zavjete svoje.

28 Ako ti doneseš jednu odluku, ona

će ti uspjeti

i na tvojem putu sijat će svjetlo.

29 Ako su izvjesni oboreni, ti ćeš im

moći reći: » Ustani! «

Jer, on spašava čovjeka pred očima

poniženih.

30 On će čak osloboditi onoga koji nije

nedužan;

da, taj će biti oslobođen *čistoćom

tvojih ruku.

Bog zna da ja nisam griješio

23 1 Tad Job uze riječ i reče:
2 Danas još se moja riječ čini

kad moja ruka počiva na mom

3 Ah! da sam ja znao gdje ga pronaći,

stigao bih čak do njegovog prijestola.

4 Izložio bih pred njim svoj predmet,

imao bih usta puna dokaza.

5 Ja bih znao kojom besjedom on bi mi

odgovorio

i ja bih razumio ono šbi mi on imao

reći.

6 Nasilje da li bi bilo njegova

Ne! On bi mi barem poklonio

pažnju.

7 Tad bi se jedan pravičan čovjek

objasnio s njim

i ja bih izbjegao, pobjedonosno,

svojem sudu.

8 Ali, idem li ja na istok, on nije

ondje, na zapadu, ja ga ne primijetih.

9 Je li zauzet na sjeveru, ja ga ne mogu

krije li se na jugu, ja ga ni ondje

ne vidjeh.

10 Ipak on zna koji je put moj,

ako me iskuša, ja ću otud izići

čist kao zlato.

11 Moja je noga prionula njegovim

tragovima,

ja sam čuvao put njegov i nisam

12 propis s njegovih usana i nisam

pokliznuo.

Ja sam uzimao njegove naloge više

no svoja načela.

13 Ali on, on je sav od jednog komada.

Tko će ga vratiti?

Njegovo dobro zadovoljstvo, to je

gotova stvar.

14 Hoće li on tako izvršiti moju presudu

kao toliko drugih što čuva

u očekivanju.

15 Evo zašto njegova me nazočnost

uzrujava.

Što više razmišljam, više ga se

plašim.

16 Bog je oslabio moju hrabrost,

Moćni me je uznemirio,

17 jer ja nisam bio uništen prije

pada tmina, ali on me nije poštedio

tame koja dolazi.

24 1 Zašto Moćni nema vremena u

i zašto njegovi vjerni ne vide dana

njegovih^[55]?

2 Premještaju se međe,

napasaju se ukradena stada,

3 magarac siročeta se odvodi,

govedo udovice se uzima u

jamstvo.

4 S puta se odstranjuju ubogi,

svi siromasi zemlje nemaju se

više gdje sakriti.

5 Kao divlji magarci u pustinji,

oni putuju na posao od zore,

u potrazi za ispašom.

I to je stepa koja treba ishraniti

njihove mladunce.

6 U poljima oni sebi nasijeku hrane,

i paljetkuju lozu opakima.

7 Noć, oni ju provode nagi,

nemaju odjeće,

oni nemaju prekrivača kad je hladno.

8 Oni su smočeni kišom

s planina,

manjkom zaklona, oni grle stijenu.

9 Otima se siroče sa sise,

od siromaha zahtijeva se jamstvo.

10 Tjera ga se hodati golog,

lišenog odjeće,

a izgladnjelima daje se nositi

snoplje.

11 U zabranima drugih, oni tiješte

ulje,

a oni koji gaze u tijesku žedni su.

12 U gradu ljudi se žale,

hropac ranjenih urla,

a Bog ostaje nijem tom besramlju^[56]!

13 Njihovi su stvaraoci u pobuni

protiv svjetla,

oni su joj podcijenili putove,

oni joj nisu hodili stazama.

14 Ubojica se diže u osvit dana,

on ubija siromaha i nevoljnika,

a noću, on nastupa kao lopov.

15 Oko preljubnikovo vreba suton.

»Ni jedno me oko neće vidjeti«,

kaže on i stavlja sebi jednu masku.

16 U tminama taj provaljuje kuće.

Danju, on se u kuću zatvara

ne poznavši svjetlost.

17 Za njih sve, zora je sjena smrti.

Ali, pljačkaš se privikao

strahu od sjene smrti

18 on preplivava kao plivač vode,

njegovo je područje prokleto

od ljudi iz zavičaja.

Ali, on ne ide putom vinogradskim.

19 » Tle žedno i vrućina progutaju

vodu snjegova.

Tako, kaže se, pakao proguta

onog tko griješi^[57].

20 Grudi koje su ga nosile

on zaboravlja,

već gamad od njega načini

slasti svoje

ne sjeća se više njega.

Podmuklost je bila skršena

kao jedno drvo. «

21 U stvari, netko se združuje sa ženom

jalovom koja ne rađa,

ali ne daje on radosti udovici^[58].

22 Tad Bog koji je silom odveo

moćnike

uspravlja se, i naš čovo ne računa

više na život.

23 Ipak Bog njemu daje okrjepiti se

na miru,

dok njegove oči nadziru

ponašanje drugih.

24 Oni su odgojeni za kratko

vrijeme,

i potom ničeg više.

Oni su se stropoštali kao

svi oni koji su žnjeli,

oni će biti posječeni kao jedna

glava od klasa.

25 Ako i nije tako, tko će me

pobiti,

tko će uništiti moju besjedu?

Ne spori se sa SveMogućim

25 1 Tad Bildad iz Šuaha uze riječ
2 Njegova vlast i užas,

njemu koji stvara mir u svojim

3 Mogu mi se prebrojiti njegove legije?

Nad kim se njegova svjetlost ne

4 I kako bi čovjek bio pravedan

protiv Boga,

kako igrao bi on *čistog,

onaj koji je rođen od žene?

5 Ako čak i mjesec gubi svoju

sjajnost,

i ako ni zvijezde nisu čiste u

6 što reći za čovjeka, tog crva,

sina Adamovog, tu larvu!

Bog je moćniji no što se i ne zamišlja

26 1 Tad Job uze riječ i reče:
2 Kako ti pomažeš čovjeku bez

snage,

i štitiš ruku bez krjeposti!

3 Kako ti savjetuješ čovjeka

bez mudrosti

i podjeljuješ naputke!

4 Kome se tvoje rijeći obraćaju,

od koga dolazi to nadahnuće

koje zrači iz tebe?

5 Dublji nego što su vode

i nego nebesa koja nastanjuju,

drhte pokojnici.

6 Pakao je gol pred njim^[59],

a ponor nema nikakve koprene.

7 On je taj koji zateže Arktik

nad prazninom,

koji objesi zemlju o ništa,

8 koji smješta vode u svoje

oblake,

a da oblaci ne prsnu pod njima,

9 koji otimaju vid njegovom prijestolu

rastežući na njemu oblak svoj.

10 On je označio jedan krug na licu

voda,

krajinama svjetlosti i tmina.

11 Stubovi nebesa^[60] ljuljaju se,

prestrašeni, njegovom prijetnjom.

12 Svojom snagom, on je otopio

ocean, svojim razumom, on je skršio

13 Njegov je dah pomeo nebesa,

njegova je ruka probola Bježeću

zmiju^[61].

14 Ako su takvi porubi njegovih

djela,

slabi odjek koji mi opažamo,

tko bi dakle razumio grmljavinu

njegovih podviga?

Ja nisam griješio i neću ni griješiti

27 1 Tad Joba nastavi izgovarati
2 Života mi Božjeg koji mi odriče

Moćnog koji mi je ogorčio *srce,

3 toliko koliko ću ja moći disati

i koliko dah Božji bit će

u mojim nosnicama,

4 ja se kunem da moje usnice neće

izreći ništa podmuklo

i da moj jezik neće smisliti ništa

lukavo.

5 Nesreća meni, ako vam ja dadnem

razlog.

Sve dok ja ne izdahnem, zadržavat ću

6 Ja držim do svoje pravednosti i neću

Moja mi savjest ne predbacuje

ni jedan od mojih dana.

7 Bilo da je to od mog neprijatelja

kao i od opakog,

od mog protivnika kao i od zločinca!

8 Ne recite vi: » Koju korist može

očekivati bezbožnik

kad će ga Bog lišiti života?

9 Hoće li Bog čuti njegov krik

kad nevolja ga bude iznenadila?

10 Ako se bude veselio pokraj

Moćnoga,

on će zazivati Boga svakog

trena. «

11 Ja ću vam to dokazati, majstorstvo

Božje,

ja neću skrivati misao Moćnoga.

12 Pošto ste vi sve to ustanovili,

zašto biste bili izgubljeni u taštini?

13 Evo dijela kojeg Bog pričuva

opakom čovjeku,

baštine koju će silnik primiti od

Moćnoga:

14 » Ako se njegovi sinovi umnožavaju,

to će biti zaradi mača,

i njegovo potomstvo manjkat će

kruhom.

15 Njegovi preživjeli bit će ukopani

od smrtnog zla,

a da ih njihove udovice oplakati neće

16 Ako li skupi srebra kao prašine

ako nagomila odjece kao da je od

17 što on nagomila, pravednik je taj

koji će se njome odjenuti,

glede srebra, to je čovjek častan koji

18 On je sagradio svoju kuću kao što radi moljac^[62],

kao koliba koju podiže jedan

19 Bogat on liježe, ali to je kraj;

on otvara oči: ničeg više.

20 Užasi ga spopadnu kao jedan

val.

U jednoj noći, jedan vrtlog ga

21 Široko^[63] ga odnese i on ode,

vjetar ga istrgne iz temelja njegovog.

22 Bez milosti strijelja se na njega,

a on se napinje pobjeći ruci

strijelca.

23 Plješće se njegovom rušenju,

s njegovog vlastitog boravišta zviždi

Gdje se može pronaći mudrost?

28 1 Sigurno, mjesta? otkud se

moži izdvojiti srebro

i pročistiti zlato, njih ne manjka.

2 Željezo, iz tla se ono izdvaja,

a stijena se lijeva u bakar.

3 Stavljen je kraj tminama

i kopa se sve do dubine kamena

4 prokopane su galerije daleko

od naseljenih mjesta, ondje,

nedostupno prolaznicima,

ljulja se, obješeno daleko od

judi.

5 Zemlja, on iz koje izlazi kruh,

bi opustošena u svojoj utrobi

kao od vatre.

6 Njene su stijene ležište safiru

i ondje se nađe zlatna prašina.

7 Grabežljivci joj ne znaju put,

a oko lješinara nije ju otkrilo.

8 Životinje je nisu uopće gazile

niti je lav utirao njome put.

9 Prihvatilo se kremena,

pustošilo se planine

iz korijena.

10 U stijenama probijene su mreže

galerija,

i sve što je dragocijeno,

ljudsko je oko vidjelo.

11 Sasušilo se izvore rijeka

i dovelo na svjetlost danju ono što

bijaše skriveno.

12 Ali, gdje mudrost pronaći?

Gdje stanuje pamet?

13 Ne zna joj se cijena kod ljudi

i ona se ne nalazi u zemlji živih.

14 Ponor izjavljuje: » Ona nije u meni. «

I Ocean: » Ona se ne nalazi

15 Ona se ne razmjenjuje za

suho zlato,

ona se ne prodaje po težini

srebra.

16 Zlato iz Ofira ne vrijedi nje,

ni dragocijeni oniks, ni safir.

17 Ni zlato ni staklo ne dosežu

njenu cijenu,

ne može ju se imati za jedan

ćup najfinijeg zlata.

18 Koralj, kristal ne ne ulaze

u red računa.

I više vrijedi pecati mudrost

no biserje.

19 Topaz iz Etiopije ne doseže

njenu cijenu.

Čak ni čisto zlato nje ne vrijedi.

20 Ali, mudrost, otkud ona dolazi,

gdje stoluje pamet?

21 Ona se skriva očima svega

živućeg,

ona se ukrada pticama nebeskim.

22 Ponor i smrt izjavljuju:

» Naše su uši imale vjetar

njenog ugleda. «

23 Bog joj je odijelio put,

on je znao, on, gdje ona stoluje.

24 Bijaše to dok je upućivao svoje

poglede krajinama svjetskim

i dok istraživaše sve pod nebesima

25 za urediti težinu vjetra,

i utvrditi mjeru voda.

26 Kad on označavaše granicu

kiši

i utiraše put oblaku koji grmi,

27 tada on ju je vidio i orisao,

on ju je odijelio^[60] i čak ispitao.

28 Po tome on je rekao čovjeku:

» Strah od Gospodina, evo mudrosti.

Odmaknuti se od zla, to je pamet! «

Job promatra svoju prošlost

29 1 Tad Job nastavi izgovarati
2 Tko će meni oživjeti nekadašnje

mjesece,

one dane kad Bog bdješe nada mnom,

3 kad njegova svjetiljka svijetliše nad

mojom glavom,

a u noći ja napredovah u njenoj

4 takav kakav ja bijah u plodne dane

svoje jeseni^[65],

kad prijateljstvo Božje počivaše

na šatoru mojem,

5 kad Moćni bijaše još sa mnom

i kad moji me dječaci okruživahu,

6 kad ja prah svoje noge u vrhnju,

a stijena lijevaše za mene

potoke ulja^[66].

7 Ako bih ja izlazio prema vratima

ako bih ja postavljao sjedalo svoje na

trgu,

8 na moj pogled mladi bi šmugnuli,

starci bi se dizali i ostajali stojeći.

9 Odličnici bi prekidali svoje

besjede

i stavljali ruke na svoja usta.

10 Glas bi se poglavara gubio,

njihov bi se jezik lijepio o nepce.

11 Uho koje me slušaše kazivaše

me sretnim,

oko koje me gledaše posvjedočilo bi.

12 Jer ja spašavah siromaha koji je

vikao u pomoć,

i siroče bez zaštite.

13 Blagoslov umirućeg dolaziše na mene,

i ja činih radost srcu udovice^[67].

14 Ja odijevah pravdu, to bijaše

moja odjeća.

Moje pravo mi služiše ogrtačem

i turbanom.

15 Ja bijah postao očima slijepcu,

i noge nemoćnom,

to bijah ja.

16 Za nevoljnike, ja bijah ocem,

ja bijah jedan otac,

predmet nepoznatog, ja ga

ispitivah.

17 Ja slamah očnjak nepravednom,

i iz njegovih zuba ja činih da ispada

plijen njegov.

18 Ja sebi govorih: » Kad budem zdahnuo

u svom gnijezdu,

kao feniks^[68] ja ću umnažati dane svoje.

19 Voda dolazi mojem korijenju,

rosa provodi noć na mojem granju.

20 Moja će slava ponovo naći svoju

svježinu,

u mojoj će ruci moj luk podmladiti

21 Slušalo se mene, s očekivanjem.

U tišini su se primali moji pogledi.

22 Kad ja govorih, nitko ne uzvraćaše,

na njih kap po kap padale su moje

23 Oni me očekivao kao što se kiša čeka.

Njihova su se usta otvarala kao

kasnom daždu.

24 Ja im se smiješih, oni se ne usuđivahu

povjerovati,

i pobiraše lakomo svaki znak moje

naklonosti.

25 Određujući im put, ja stolovah kao poglavar,

utaboren kao kakav kralj, među

svojim postrojbama,

kao što se tješi ojađene.

Job promatra svoju sadašnjost

30 1 A sada, ja sam izrugan od

kojima se ja ne bih udostojio očeve

staviti među pse svojeg stada.

2 Što bih ja učinio s naporima ruku

Sva njihova krjepost bijaše propala.

3 Sasušeni bijedom i glađu,

oni glođu stepu,

turobnu i ogromnu pustinju.

4 Oni skupljaju divlju lobodu^[69] po

šikarama,

oni za kruh imaju žutikovinu.

5 Protjerani iz društva ljudskog

koji ih hajkaju kao lopove,

6 oni stanuju po rubovima provalija,

u jazbinama u zemlji i u spiljama.

7 Oni riču po žbunju

i skupljaju pod trnjem.

8 sinovi besramlja, sinovi čovjeka

bez imena, protjerani iz zavičaja

udarcima batine.

9 A sada ja služim njihovoj pjesmi,

evo me postalim njihovom basnom.

10 Oni me imaju za užas, i udaljuju se.

Ne sustežući se pljuju mi u lice.

11 Pošto je Bog odapeo moj luk i

porazio me,

oni gube svako ustručavanje u

12 Oni mi vrve s desna,

daju mi lizati nogu,

oni si utiru jedan prilaz sve do

mene za uništiti me.

13 Oni mi presijecaju uzmak,

i užurbavaju se oko mog rušenja,

a ni pomoć ne trebaju.

14 Oni pritječu kroz brešu^[70],

oni se tiskaju pod ruševinama.

15 Užas juriša protiv mene.

U udaru vjetra, on progoni moje

Moje blagostanje je nestalo kao

16 A sada život istječe iz mene,

dani muke mene stežu.

17 Noć probija moje kosti i raščetvoruje

me;

ni moji živci nemaju predaha.

18 Pod njegovom silovitošću, moja se odjeća otrcala,

kao ovratnik moje tunike on

me stišće.

19 On me baca u blato.

Evo me postalog prašinom i pepelom.

20 Ja urlam prema tebi, a ti mi ne

odgovaraš.

Ja se nalazim pred tobom, i tvoj me

pogled probija.

21 Ti si se pretvorio u krvnika

mog,

i svojom me pesnicom mučiš.

22 Odnosiš me na konjima vjetra

i obaraš me pod olujom.

23 Ja znam ovo: ti me odnosiš smrti,

na sastanak svih živih.

24 Ali, ništa ne vrijedi zazivati

kad on ispruži ruku svoju,

čak i da njegovi bičevi njima

čupaju krike.

25 Ipak, nisam li ja nikako plakao

s onima koji imaju mučan život?

Moje srce nije li se stezalo

pri pogledu na siromaha?

26 I kad se ja nadah sreći,

to je nesreća bila koja je nadolazila.

Ja se nadah svjetlosti®

sjena je došla.

27 Moja utroba ne prestaje vreti,

dani muke su došli

k meni.

28 Ja hodam preplanuo, ali ne suncem.

U punom jeku sabora, ja ustajem i

29 Ja sam ušao u red šakala

i u pobratimstvo sovuljaga^[71].

30 Moja koža tamni i pada

koje kosti gore i suše se.

31 Moja se harfa usklađuje sa

žalopojkom, a moja frula s glasom

Job se poziva na pravdu Božju

31 1 Ja bijah sklopio jedan ugovor

sa svojim očima:

ne upirati pogled na jednu djevicu.

2 Koji dio, naime, Bog doznačuje

koju baštinu Moćni utvrđuje?

3 Nije li to ruševina za izopačene,

nevolja za zlodjelnike?

4 Ne vidi li, on, moje ponašanje?

Ne vodi li računa o svim mojim

koracima?

5 Dakle, jesam li ja činio put s laži,

moja noga da li je hitila k prijevari?

6 Nek' me izvagne na točnoj vazi

i Bog će priznati moje poštenje.

7 Ako su moji koraci zastranili,

ako je moje srce slijedilo moje oči,

ako je jedna mrlja natopila moje

8 tada, što ja sijem, nek' drugi

pojede,

moji izdanci, nek' ih se iskorijeni!

9 Ako moje srce bi zavedeno jednom

dovim vratima,

10 nek za jednog drugog moja žena

okreće žrvanj,

i nek' na nju drugi liježe,

11 jer to biješe jedno besramlje,

jedno nedjelo koje kažnjava moj

12 Jedna me vatra bijaše pojela sve do

propasti,

žderući sav moj plod sve do korijena.

13 Ako sam ja podcijenio pravo svog

sluge ili svoje sluškinje

u njihovoj parnici sa mnom,

14 što učiniti kad se Bog bude digao?

Kad on bude ispitivao, što njemu

odgovoriti?

15 Onaj koji me stvorio u trbuhu, nije

li i njih također načinio?

To je isti Bog koji nas je oblikovao

u utrobi.

16 Jesam li ja odbijao molbe siromašnima,

puštao venuti oči udovici?

17 Moja porcija, jedoh li ju ja sam, a da

siroče ne bijaše imalo svoj dio,

18 dok je od mog djetinjstva

raslo sa mnom kao s ocem,

i što jedva izišao iz trbuha moje

19 Gledah li ja jednog bijednika

lišenog odjeće,

jednog nevoljnika koji se ne imaše

čime pokriti,

20 a da mi njegova križa ne bijahu

blagoslovljena i da on ne bi zagrijan

21 Jako sam ja vitlao pesnicom protiv

jednog siročeta,

znajući da sam podržavan u

tribunalu,

22 nek' se moje pleće otkači od mojih

leđa

i moja se ruka slomi u laktu.

23 Ne, kazna Božja bijaše moj užas,

ja ne mogoh ništa pred njegovim

veličanstvom.

24 Ako sam ja stavio svoje pouzdanje u

zlato,

ako sam rekao finoj kovini: »Ti si

moja sigurnost«,

25 ako sam ja izvlačio radost iz obilja

svojih dobara,

iz onoga čega moje ruke bijahu

26 ako, gledajući blistati svjetlost

i mjesec se obrtati blistavi,

27 moje srce u tajnosti se dalo zavesti,

i ako se moja ruka spustila na moja

usta za jedan poljubac^[72]

28 to bi također bilo jedno nedjelo

koje kažnjava moj sudac,

jer ja bijah zanijekao Boga

odozgo.

29 Jesam li se ja radovao ruševini svog

neprijatelja,

jesam li ja zadrhtao od radosti kad ga

je nesreća zadesila?

30 Ja koji nisam dopuštao ustima svojim

griješiti

posvećujući ih smrti jednom

31 Moji gosti čak nisu li rekli: » Koga

on nije nasitio mesom? «

32 Stranac ne provodiše noći napolju:

ja otvarah vrata svoja putnicima.

33 Jesam li ja kao Adam prikrivao

svoje pobune,

skrivao u nutrini svojoj svoj grijeh?

34 I to zato što bih strahovao od

mnijenja mnoštva

i što me bijaše strašio prijezir

obitelji,

ušutkan da više ne prođem svoja

vrata,

35 tko će mi dati nekoga tko me sluša?

Evo moje posljednje riječi.

Moćnom da mi odgovori!

36 Glede optusnice pisane od mojeg

protivnika,

eh dobro, ja ću nju nositi na svojim

plećima,

ja ću se njome ukrasiti kao jednom

krunom.

37 Da, ja ću njemu svjedočiti o svojim

koracima,

ja ću njemu pripremiti jedan

prinčevski prijem!

38 Ako je moja zemlja prosvjedovala

protiv mene,

ako su njene brazde natopljene

suzama,

39 ako sam ja prožderao njenu snagu

ne plativši,

budući iscijedio i dušu iz nje,

40 tada nek' tu umjesto pšenice

trnje raste

i umjesto ječma, smrdljiva trava.

Ovdje svršavaju riječi Jobove.

Uplitanje Elihuvljevo

Elihu se razgnjevljuje

32 1 Tada ta trojica ljudi prestadoše odgovarati Jobu, jer se on ocijenjivaše pravednima.
2 Ali Elihu se razgnjevi. On bijaše sin Barakeela Buzita^[73], iz obitelji Ramove. On se razgnjevi protiv Joba,

jer ovaj je sebe smatrao pravednijim od Boga.

3 On se također razgnjevi protiv trojice svojih prijatelja pošto ovi ne bijahu našli odgovora i bijahu time priznali

Boga krivcem^[74].

4 A, Elihu se bijaše suzdržavao govoriti Jobu, jer ostala trojica bijahu starija od njega.
5 Ali, kad Elihu vidje da ta trojica ljudi ne imaše više odgovora u ustima, on se razgnjevi.

Elihu se predstavlja

6 Tad Elihu, sin Barakeela Buzita, uze

riječ i reče:

Mlad sam, ja,

a vi, dva starca.

Tako bojah se i strahovah izložiti

vam svoje znanje.

7 Ja sebi govorih: » Dob će govoriti,

broj godina poučit će mudrost. «

8 Ali, u stvari, u čovjeku, to je dah,

nadahnuće Moćnoga, koji čini

pamentnim.

9 Biti jednim *starješinom ne čini

mudrim ,

i starci ne razlikuju pravo.

10 To je ono zašto ja kažem: » Slušaj

me i ja ću ti izložiti svoje znanje,

ja također.«

11 Gledajte, ja računah na vaše besjede

ja napeh uši k vašim razmišljanjima,

vašoj kritici njegovih besjeda.

12 Ja sam vas pažljivo slijedio,

ali ni jedan od vas nije odgovorio

Jobu,

ni jedan od vas nije odbacio njegovih

13 I ne kažite: » Mi smo našli mudrost:

Bog sam može likovati nad sobom,

ne i jedan čovjek.«

14 To nisam ja kojem je on uputio svoje besjede,

i to nije s vašim izjavama da ću ja

njemu odgovoriti.

15 Evo ih zabranjenih, oni ne odgovaraju više,

oni imaju riječ presječenu.

16 Mogao bih dobrano pričekati,

oni ne bi progovorili,

jer oni su prestali uzvraćati.

17 Ovaj utok, to sam ja koji će ga dati,

sa svoje strane, ja ću izložiti svoje

znanje, ja također.

18 Jer, ja sam pun riječi

i dah me mog trbuha požuruje.

19 U mom trbuhu, to je kao jedno vino

koje ne nalazi izlaza.

Kao nove mješine koje hoće prsnuti!

20 Da ja dakle govorim za disati sa

zadovoljstvom.

Ja ću otvoriti usne i odgovoriti.

21 Ja sebi zabranjujem davati bilo kome

prednost

i ulizivati se ma tko to bio.

22 Uostalom, ja ne snam ulagivati se,

inače onaj koji me načinio bio bi me

brzo uništio.

Elihu optužuje Joba da je bio ohol

33 1 Slušaj dakle, o Jobe, moje

besjede,

prikloni uho svim mojim riječima.

2 Evo dakle da ja otvarim usta,

da moj jezik govori u mom nepcu.

3 To je pravičnost moje savjesti koja

će govoriti,

i moje usne reći će čistu istinu.

4 To je dah Boga koji me načinio,

nadahnuće Moćnoga koji me

oživio.

5 Ako ti to možeš, odgovori mi,

potkrijepi protiv mene, zauzmi stav!

6 Gledaj, pred Bogom ja sam tebi

jednak,

ja bijah izmiješen od gline, ja

također!

7 Pogledajmo, strah od mene nije te

mogao zastrašiti,

i moj ugled nije te opteretio.

8 Ali, ti si jasno rekao na moje uši

i ja još čujem zvon riječi:

9 » Ja sam *čist, bez grijeha^[75].

Ja sam čist, ja, izuzet od grješke.

10 Ali, Bog izmišlja protiv tebe

pritužbe,

on me drži neprijateljem.

11 On mi stavlja noge u gvožđa

i vreba sve moje tragove! «

12 Pogledajmo, u tome ti nemaš

prava,

reći ću ti ja.

Jer Bog je mnogo više no čovjek.

13 Zašto si ti njemu podigao jednu parnicu,

njemu koji ne polaže računa niti

o jednom od svojih činova?

14 Ipak Bog najprije govori na jedan način,

a po tome na drugi, ali ne opaža se to:

15 u snu, viđenje noćno,

dok jedna obamrlost obuzima ljude,

usnule na svojim ležajevima.

16 tad on otvara uši ljudima

i pečati upozorenja koja im

upućuje,

17 da se odvrate ljudi od svojih djela,

da se uklone oholosti junaci.

18 Tako on štiti njihovo postojanje

od jame

i sprječava ponuditi svoj život

sulici.

19 Katkad, on ih kažnjava u njihovom krevetu bolom

i bitka nema prekida u njegovim

kostima.

20 Kruh njemu daje povraćanje,

on nema više teka za dobro jelo.

21 On propada na očigled,

njegove kosti što se ne vidješe

postaju izbočene.

22 Tad njegovo postojanje dodiruje

jamu,

a njegov život je izručen

23 Ali, nađe li se za njega jedan

*anđeo,

jedan tumač među tisućom

za obznaniti čovjeku njegovu

zadaću,

24 da imadne sućuti za njega

i da mu kaže:

» Poštedi ga silaska

u jamu,

ja sam otkrio jednu otkupninu! «

25 Tad njegovo tijelo ponovo nađe sok

svoje mladosti,

on se vraća u dane svog mladićstva,

26 on zazove Boga koji nađe zadovoljstvo u njemu,

kričeći od radosti on ugleda lice

onog koji učini zadovoljštinu

27 on zapjeva pred ljudima govoreći:

» Ja bijah griješio, ja bijah kršio

pravo,

ali on se nije ponašao kao ja.

28 On je otkupio moje postojanje

na rubu jame

i moj će život gledati svjetlost!«

29 Gledaj, sve ovo Bog izvrši,

dva puta, tri puta za čovjeka,

30 za izvuči čovjekov život iz jame,

za osvijetliti ga svjetlošću

živih.

31 Budi pažljiv, Jobe, slušaj me:

ušuti, ja sam taj koji će govoriti.

32 Ako ti imaš riječi za odgovoriti,

govori, jer bih te ja želio naći

pravednim;

33 inače, tebi je mene slušati.

Ušuti, ja ću te naučiti mudrosti.

Elihu smatra mudrace nedoraslim

34 1 Tad Elihu preuze i reče:
2 Slušajte, mudraci, moje besjede,

i vi, znalci, podajte mi uho.

3 Jer, to je uhu da cijeni besjede,

kao nepcu da kuša jela.

4 Nama je razlikovati što je pravedno;

priznajmo dakle među nama ono što

5 Nije li Job rekao: » Ja sam

pravedan^[76],

ali Bog mi niječe pravednost;

6 kad ja tražim pravdu, ja

sam smatran lažljivcem.

jedna strijela me smrtno ranima,

a da ja nisam zgriješio? «

7 Ima li jedan poštenjak kao Job?

On pije sarkazam kao vodu.

8 On putuje u paru sa zločincima

i put prelazi s opakima.

9 Nije li on rekao: » Čovjek ne

dobija ništa

ugađajući Bogu.«

10 Slušajte me dakle ljudi razboriti!

Daleko od Boga opakost,

daleko od Moćnoga neiskrenost.

11 Jer vraća čovjeku prema njegovim

djelima

i postupa sa svakim prema njegovom

ponašanju.

12 Ne, u istinu, ne postupa zlobno,

Moćni ne krši prava.

13 Je li to netko drugi njemu povjerio

zemlju,

je li to netko drugi tko ga je zadužio

cijelim svijetom?

14 Ako bi mislio samo na sebe samog,

ako bi i zadržao u sebi svoje disanje

i svoj dah,

15 svako tijelo izdahnulo bi odjednom

i čovjek bi se vratio u prašinu.

16 Pošto ti imaš pamet,

slušaj ovo,

podaj uho zvuku mojih

besjeda.

17 Može li jedan neprijatelj pravde vladati?

Usuđuješ li se ti osuditi Pravednika,

Preuzvišenog?

18 Reći kralju: »Ništarijo? «

Drže li se velikaši zločincima?

19 On sam ne pretpostavlja

prinčeve

i ne poklanja više pažnje bogatašu

no siromahu,

jer svi su oni djela njegovih ruku.

20 U jedan mah, oni umiru u sred noći,

narod se uznemiri i oni nestanu,

odstrani se jedan samodržac,

a da se ruka njegova i ne podigne.

21 Jer Bog ima oči na držanju čovjekovom,

on osmatra sve njegove korake.

22 Ni tmine ni sjena smrti

ne mogu sakriti zločince.

23 On nema potrebu vrebati čovjek

tijekom dugog vremena

da bi se ovaj pojavio pred njim

na suđenju.

24 Bez ispitivanja, on slama plemenitaše

i druge stavlja na njihovo mjesto.

25 On otkrije njihove spletke;

u samo jednu noć on ih obori, evo ih

skršenih.

26 Kao zločince, on ih javno osramotio.
27 To je što oni nisu htjeli njega slijediti,

što nisu znali sve njegove putove,

28 sve do uzdizanja k njemu krika

siromahova;

i krik potlačenih, on ga čuje.

29 Ali, postane li bešćutan, tko će ga

osuditi,

sakrije li lice svoje, tko će ga

On bdije, ipak nad narodima kao

nad ljudima,

30 ne hoteći da bezbožnik vlada,

ni da se podapane zamka narodu.

31 Ali, kaže li tko Bogu:

» Ja sam ispaštao, ja neću više

počiniti zla.

32 Ono što mom vidu izmiče,

pokaži mi to ti osobno;

ako sam postupio opako, ja to neću

ponoviti.

33 Prema tebi, da li bi trebao kažnjavati?

ja znam ta se ti tome sprdaš^[77].

Tako si ti odlučio, ti, ne ja.

Reci ipak što o tome znaš.

34 Ljudi razboriti će mi reći,

kao svaki mudar čovjek koji me

sluša:

35 » Taj veliki govornik Job ne zna

ništa, on besjedi bez ikakvog

smisla. «

36 Ja hoću da se Job podvrgne jednom

ispitu, sve dok ne ustupi,

pred svojim besjedama dostojnim

jednog poganina;

37 jer, svojem grijehu on dodaje pobunu,

on sije sumnju među nas

i gomila svoje prigovore Bogu.

Elihu optužuje Joba da je bio bezuman

35 1 Tad Elihu preuze i reče:
2 pravu kad kažeš: » Ja sam pravedniji

no Bog^[78]? «

3 Pošto ti izjavljuješ: » Što tebi znači, i
4 Ja ću te pobiti mojim besjedama,

tebe i tvoje prijatelje odjednom.

5 Promatraj *nebesa i vidi,

osmotri oblake, kako te oni

nadvisuju!

6 Ako ti griješiš, dodiruješ li ih?

Umnoži svoje pobune, što mu ti

činiš?

7 Ako si ti pravedan, koristi li se on

time, prima li od tebe štogod?

8 Tvoja opakost dostiže samo tebi

samo ljudima.

9 Stenje se pod prekoračenjem tlačenja

kriči se pod pesnicom velikih.

10 Ali, nitko ne kaže: » Gdje je Bog koji

me stvorio?

On koji nadahnjuje pjesme u noći,

11 koji nas uči bolje no zvijeri zemaljske

i čini nas mudrijim no ptice

nebeske. «

12 Tad se kriči, ali on ne odgovora,

zbog oholosti opakih.

13 Nema drugog do samo šupljih riječi

koje Bog ne sluša,

koje Moćni ne opaža.

14 No, ti se usuđuješ reći da ti njega

ne primijećuješ,

da je tvoj predmet njemu podložan i

da si ti tu u očekivanju.

15 Ali sada, ako njegov gnjev

ne uplete se

i ako ne ne poznaje ovu neobuzdanost

riječi,

16 to je što Job u prazno otvara usta

i gomila besmislene besjede.

Elihu veliča svemogućeg Boga

36 1 Po tome Elihu nastavi i reče:
2 Podnesi me jedan čas, ja ću te

Ima drugih stvari reći u prilog Bogu.

3 Ja ću izvući svoju znanost iz daleka

za opravdati onog koji me stvorio.

4 Jer sigurno moje besjede ne lažu,

i ovo je jedan čovjek od sigurnog

znanja pred tobom.

5 Pogledaj plemstvo Božje! On ne bi

rekao: "Ja ti se sprdam."^[79]

On je Pre-Uzvišeni po postojanosti

svojih odluka.

6 On ne ostavlja u životu opakog

već čini pravdu potlačenima.

7 On ne okreće svojih očiju od

pravednih.

Jesu li na prijestolju s kraljevima

gdje ih je on postavio za uvijek?

Oni se time zanose.

8 A, nađu li su zatvorenicima u

jesu li uhvaćeni u sveze potlačenosti,

9 to je što je on htio oglasiti pred

i njihove pobune kad izigravahu

heroje.

10 On je otvorio njihove uši svojem

ukoru

i rekao im da se okrenu od nereda.

11 Ako li poslušaju i podlože se,

oni završavaju svoje dane u sreći,

a njihove godine u slastima.

12 Ali, ako li ne poslušaju, oni sebi poklanjaju sulicu

i izdahnut će, a da to i ne spoznaju.

13 Što se tiče bezbožnih okorjelih u

svojem gnjevu,

oni ne zaklinju, kad ih uvezuje u

14 Njihovo se postojanje gasi u

jeku mladosti

a njihov život se završava među

prodanima^[80].

15 Ali, potlačeni, njega on spašava tlakom,

i nevoljom otvara mu uho.

16 Tebe također, on te je htio odstraniti

od prinude u velikim prostorima

i stol koji će ti se postavljati bit će

nakrcan ukusnim jelima.

17 Ali, ako ti navučeš na sebe jedan

pravorijek presude,

presuda i osuda će nadjačati.

18 Nek' prijetnja kažnjavanja ne potisnu

tebe u pobunu!

Ti možeš mnogo potplatiti? Ne

zanosi se!

19 Hoće li tvoja bogatstva dostajatiđ

Ni zlatne šipke ništa više,

ni sve zalihe snage.

20 Ne uzdiši nakon ove noći

kad narodi budu iskorijenjeni.

21 Čuvaj se da se ne okreneš

prema neredu koji bi ti

pretpostavio pritisku^[81].

22 Gledaj, Bog je neograničen

u svojoj moći,

koji bi učitelj bolje poučavao?

23 Da li netko nadzire njegovo

ponašanje,

kaže li mu tko: » Ti počinjavaš

zlo? «

24 Namisli slaviti njegovo djelo

koje opjevavaju ljudi.

25 Svi ga ljudi promatraju,

izdaleka njega smrtnici razlikuju.

26 Gledaj, Bog je velik i mi ne

razumijemo.

Broj je njegovih godina neizbrojiv.

27 On privlači kapi vodene,

potom ih cijedi u kiši za svoju

poplavu

28 što oblaci izlijevaju

i prosipaju na mnoštva ljudska.

29 Tko bu nastojao razumjeti

razastiranje oblaka,

i grmljavinu s njegovog svoda?

30 Gledaj, on je rastegao nad njima svoju

munju

i potopio temelje oceanu.

31 To on putem njih sudi^[82] narodima

i daje hranu u izobilju.

32 Svoja dva dlana, on prekriva

munjom,

i njoj je odredio jedan cilj.

33 Njegova grmljavina oglašava njegov

dolazak,

stada čak naslućuju njegovo

približavanje.

37 1 Moje srce također zadrhti i

poskoči van sa svog mjesta.

2 Slušajte, slušajte dakle treperiti

njegov glas,

i grmljavinui koja izlazi iz njegovih

usta.

3 Od sva nebesa on ga odbija,

a njegova munja udara krajeve

zemaljske.

4 Po tome njegovo rikanje odjekne,

njegovo veličanstvo zagrmi punim

gasom,

a on više ne suzdržava munje čim

njegov glas se začuo.

5 Bog grmi punim glasom svoja čuda,

on ih čini od veličanstvenosti koje

6 Kad on kaže snijegu:

» Padaj na zemlju«,

kad on otkači svoje pljuskove,

pljuskove potopne,

7 on stavlja pod pečat svačiju ruku^[83]

da bi ljudi koje je on stvorio

bili toga svjesni.

8 Životinja se vraća u svoju jazbinu i

šćućuri se u svom ležištu.

9 Uragan, on, iziđe iz svoje izbe,

i sa sjevercem dođe led.

10 U dahu Božjem stvori se led

i prostranstva vodena se zamrznu.

11 Po tome lijepo vrijeme odnese

oblake

i rasprši oblake pune munja.

12 On je taj koji njih vrti u krugovima

da se ispune, prema njegovim

nacrtima, sve ono što on njima

zapovjedi nad svim svemirom.

13 Bilo da se radi da obliju ili

orose zemlju

ili da ju blagoslove, on je taj koji

ih odašilja.

14 Podaj uho ovome, Jobe,

zaustavi se i osmotri čuda

Božja.

15 Kad ih Bog smišlja, znaš li ti?

Znaš li ti kad on daje sinuti

munji u oblaku svom?

16 Znaš li ti ravnotežu oblaka,

čudesnost jednog sigurnog znanja?

17 Ti čija su odijela pretopla

kad zemlja smalakše pod

južnim vjetrom,

18 sudjeluješ li ti u valjanju

oblaka,

čvrstih kao jedno metalno

ogledalo^[84]?

19 Nauči me ono što bismo mi mogli njemu reći!

- tko će ga naći?

20 Kad ja govorim, treba li se njega o

tome obavijestiti?

Treba li njemu reći da bi on bio

obaviješten?

21 Iznenada, ne vidi se više svjetlost,

ona je zatamnjena oblacima,

po tome vjetar je puhnuo i odnio ih.

22 Sa Sjevera stiže jedno zlatno svjetlo,

uokolo Boga, jedan strašan sjaj.

23 To je Moćni kojeg mi ne možemo

dosegnuti,

vrhovni u svojoj snazi i u

on ne ugnjetava onog u kome

pravdom obiluje.

24 To je zašto ga se ljudi boje,

ali on ne vodi računa o onima

koji sebe drže mudrima.

Dijalog između Joba i Boga

38 1 GOSPOD odgovori tada Jobu
2 Tko je taj koji kleveta proviđenje
3 Opaši dakle tvoja križa^[85] kao jedan

ja ću te ispitivati, a ti ćeš me

obaviještavati.

Čuda stvaranja

4 Gdje ti bijaše kad ja utemeljivah

zemlju?

Reci mi, jer si tako pun znanja.

5 Tko joj utvrdi mjeru, da li bi to

Ili tko zatezaše nad njom konop?

6 U što su se uronili njeni potpornji^[86],

i tko dakle postavi njeno ugaono

kamenje

7 dok jutarnje zvijezde pjevajahu

u zboru

i svi Sinovi Božji^[87] uzvikivahu hura?

8 Netko zatvori dva krila

nad Oceanom

kad on izviraše iz krila materinskog,

9 kad mu ja davah oblake da se

odjene,

i povijah ga tamnim oblacima.

10 Ja sam skršio njegov polet svojom

naredbom

ja sam zaključao oba krila

11 i rekao: » Ti ćeš stizati dovde,

ne dalje;

ovdje će se zaustavljati bezumnost

tvojih valova!«

12 Jesi li ti, samo jednog od tvojih

dana, zapovjedio jutru,

i označio zori njenu zadaću,

13 da uhvati zemlju za njene rubove

i protrese njome opake^[88]?

14 Zemlja tad uze oblik kao glina pod

kalupom, i sve izroni, opervaženo^[89].

15 Ali, opaki tu gube svoju svjetlost

i ruka koja se podizaše slomljena je.

16 Jesi li ti dospio sve do izvora

morskih,

jesi li ti prolazio na dnu *ponora?

17 Vrata smrti biše li ti pokazana?

Vidje li ti vrata sjene smrti?

18 Imaš li ti pojma o prostranstvima

zemaljskim?

Opiši ju, ti koji ju u

cijelosti poznaješ.

19 S koje strane stanuje svjetlost,

a tmine, gdje dakle stanuju one

20 da ih ti primiš s njihovog praga

i upoznaš pristup njihovom staništu?

21 Ti to dobro znaš pošto ti već bijaše

rođen

i što je broj tvojih dana tako velik!

22 Jesi li ti dopro sve do zaliha snijega,

i zaliha leda, jesi li njih vidio,

23 što sam ja spremio za vrijeme nevolje,

za dan bitke i boja?

24 S koje strane širi se svjetlost,

koje široko^[90] osvaja zemlju?

25 Tko je izdubio tjesnace za olujine bujice,

i prokrčio put obalku koji grmi,

26 za kišiti na zemljom

bez ljudi,

nad jednom pustinjom gdje nikog

27 za opiti bezvodnu pustoš,

učiniti da nikne i klija zelenilo?

28 Kiša, ima li oca onađ

Tko porodi kapi rose?

29 Iz trbuha tko izvodi led?

Tko porodi inje iz nebesa?

30 Tad se vode prerušavaju u kamenje^[91],

a površina ponora se zamrzne.

31 Možeš li ti svezati sveze Vlašićima

ili odriješiti konope Orionu,

32 dati da se pojave znakovi zoodijaka

u svoje vrijeme,

povesti Velikog Medvjeda^[92] s

33 Poznaješ li ti zakone nebesa,

daješ li ti osmatrati njihovo načelo

na zemlji?

34 Dostaje li tebi viknuti na oblake,

da bi jedna vodena masa

tebi dade poplavu?

35 Je li to kad im se umiljavaš da

krenu munje

govoreći ti: »Evo nas!«?

36 Tko je stavio mudrost u Ibisa,

dao pijetlu mudrost^[93]?

37 Tko je vješt u brojanju oblaka

i naginje mješine iz nebesa

38 dok prašina kulja u mulj

i da se grude gusnu?

Čuda životinjskog svijeta

39 Jesi li ti taj koji goni lavu jednu

žrtvu

i koji nasiti laviće

40 kad su oni šćućureni u svojim

jazbinama,

ili su u zasjedi u šipražju?

41 Tko dakle gavranima priprema njihov

zamet

kad mladunci njegovi zakriješte

i zanose se od iznemoglosti?

39 1 Znaš li ti vrijeme kad rađaju

kozorozi?

Jesi li ti pazio srne u poslu,

2 jesi li računao mjesece njihove trud

noće,

i znao sat njihova oslobađanja?

3 One se zgrče, donesu svoje mlade

i slobodne su od svojih boli.

4 Njihova lanad ojačava i raste na

golom,

oni odlaze i ne vraćaju se više.

5 Tko osloba? a divlje magare,

tko mu razveza sveze

6 kome sam ja doznačio stepu

za kuću,

slanu zemlju za boravište?

7 On se ruga buci gradova

i ne čuje nikad oslara derati se.

8 On istražuje planine, svoju ispašu,

u potrazi za najmanjim zelenilom.

9 Bizon hoće li htjeti podnositi

tebe služiti,

hoćeli provoditi svoje noći u staji

tvojoj?

10 Hoćeš li ga prinuditi orati,

hoće li branati iza tebe dolinu?

11 Da li to zbog njegove velike snage

ti ćeš njemu dati povjerenje

i prepustiti svoj rad?

12 Hoćeš li računati na njega za privrediti svoje žito,

staviti svoju žetvu u žitnicu?

13 Krilo nojičino veselo tuče,

ali da ima ona pera rodina^[94]

i njeno perje?

14 Kad ona napušta na zemlji svoja

jaja, i ostavlja ih grijatin na prašini,

15 ona je zaboravila da ih jedna noga može zgaziti.
16 Gruba za svoje male kao da i ne bijahu

njeni,

ona se ne brine da li će imati muku

za čisti gubitak.

17 To je zašto je Bog njoj uskratio mudrost

i nije joj podijelio pamet.

18 Ali čim se ona ispili i izbaci,

ona se ruga konju i jahaču.

19 Jesi li ti taj koji daje srčanost

konju,

koji ogrne njegov vrat grivom,

20 koji ga čini poskakivati

kao skakavca?

Njegovo ponosno rzanje je

užas.

21 Njišteći od veselja, on kopa nogom

u dolini i sjuri se u susret oružju.

22 On se ruga strahu, on ne zna za užas,

on ne uzmiče pred mačem.

23 Na njemu zveckaju tobolci,

koplje i sulica bljeskaju.

24 Podrhtavajući od nestrpljenja,

on guta prostor,

ne zadržava se više kad

zatrubi truba.

25 Na svaki jek trube, on kaže:

Aha!

Iz daleka, on namiriši boj,

grmljavinu zapovjednika i bojni

poklič.

26 Je li to po tvojoj pameti kiti se perjem kobac

i i širi svoja krila prema jugu^[95]?

27 Da li se to po tvojoj zapovijedi

orao diže i gradi svoja

gnijezda na vrhovima?

28 On nastanjuje jednu stijenu i počiva

na jednom zubu stijene neosvojive.

29 Odande, on vreba svoj plijen,

on uranja u daljinu pogled svoj.

30 Njegovi se mladi napajaju krvlju,

ondje gdje ima mesa i on je tu.

40 1 GOSPOD ukori tad Joba i

reče:

2 Onaj koji se spori s Moćnim ima li

što za osporiti?

Onaj koji se prepire s Bogom,

hoće li odgovoriti?

Prvi Jobov odgovor

3 Tad Job odgovori GOSPODU

i reče:

4 Ja sam beznačajan, što bih ti

ja uzvratio?

Ja stavljam ruku na svoja usta.

5 Ja sam govorio jedanput, ja neću

više odgovarati,

dva puta, ja neću dodati ništa.

Gospodin nanovo ispituje Joba

6 GOSPOD tad odgovori Jobu iz

njedara uragana i reče:

7 Opaši dakle svoja križa, kao junak.

Ja ću te ispitivati, a ti ćeš me

8 Hoćeš li ti istinski ponist? iti moje

osuditi mene za opravdati sebe?

9 Imaš li ti dakle ruku kao ona što je

tvoj glas je li grmljavina kao što je

njegov?

10 Hajde, uresi se veličanstvom i

veličinom,

ogrni se sjajem i blještavilom!

11 Ispusti valove svojeg gnjeva,

i jednim pogledom obori sve ohole,

skrši na mjesti opake.

13 Zbaci ih zbrkane u prašinu,

ušutkaj ih u tamnicama.

14 Tad ću ti i ja sam odati poštovanje,

jer tvoja će ti desnica valjati pobjede.

Zvijer ili hipopotam

15 Evo dakle Zvijeri^[96]. Stvorio sam ju

kao što sam i tebe stvorio.

Ona jede travu, kao govedo.

16 Vidi koja snaga u njenim križima

i ta krjepost u mišićima njenog

trbuha!

17 Ona ukruti svoj rep kao cedar,

njena bedra su spletena od tetiva.

18 Njene su kosti cijevi od bronce,

njena su rebra kovano gvožđe.

19 Ona je remekdjelo Božje,

ali njen tvorac joj zaprijeti mačem.

20 Tako li je to da joj planine služe za

sijeno,

a uokolo nje igraju se poljske zvijeri.

21 Ona liježe pod žižule,

pod pokrivač od rogoza i močvara.

22 Žižule^[97] ju štite svojom sjenom,

riječne topole ju okružuju.

23 Rijeka se raspojasa, ali nju to ne

uznemirava.

Jedan Jordan njoj pršti iz gubice,

a da ona i ne trepne.

24 Netko će joj se ipak suprotstaviti

i dočepati je se,

sapeti ju i probosti joj nozdrve.

Podmukli ili krokodil

25 A Podmuklog^[98] hoćeš li ti upecati

udicom

i svojim mu konopom svezati jezik?

26 Hoćeš li mi proturiti trstiku kroz noz

drvu,

probušiti jednom kukom čeljust?

27 Jesi li ti taj koji će ga ponukati na

preklinjanje,

hoće li ti izreći nježnosti?

28 Hoće li se ugovorom stupiti u službu

kod tebe,

hoćeš li ga uzeti za doživotnog roba?

29 Hoćeš li se igrati s njim kao s jednim

vrapcem,

hoćeš li ga držati na uzici za svoje

kćeri?

30 Hoćete li se združiti za staviti ga

na dražbu?

Hoće li se preprodavati među

trgovcima?

31 Hoćeš li izrešetati njegovu kožu

jataganima,

po tome njegovu glavu ostima?

32 Stavi dakle ruku na njega,

u sjećanje na borbu, ti nećeš

započinjati više!

41 1 Gledaj, pred njih sigurnost je

njegov pogled sam dosta je za

2 Nitko nije dovoljno smion za njega

izazvati.

Tko bi se dakle usudio držati mi

3 Tko mi je dao predujam koji bih mu

Sve ovo što je pod nebesima

moje je!

4 Ja neću prešutjeti njegove udove,

detalj njegovih podviga, ljepotu

njegova sastava.

5 Tko je otvorio sprijeda njegovu

odjeću,

tko je prodro njegovo dvostruko

zubalo?

6 Tko je probio njegovoj ralji oba

kapka?

Uokolo njegove čeljusti, to je užas!

7 Koja oholost! od tako čvrstih

oklopa^[99]!

dobro zatvoreni, učvršćeni, stisnuti!

8 Jedan dodiruje drugog,

ni dah tuda ne proklizne.

9 Svaki se lijepi na svog susjeda,

oni se sljubljuju, nerazdvojivi.

10 Iz njegovih kihanja kulja svjetlost,

njegove su oči kao zjenice zore.

11 S njegove gubice polaze munje,

iskre vatre se otud otkidaju.

12 Dim suklja iz njegovih nozdrva.

kao iz ključalog lonca ili kotlića.

13 Njegov dah raspaljuje žeravice,

iz njegovih nozdrva izlaze

plamenovi.

14 U njegovu vratu boravi sila,

pred njim poskakuje straha.

15 Podvoljci njegova tijela

ogromni su,

oni su se stvrdnuli na njemu,

nepomični.

16 Njegovo se srce stvrdnulo kao kamen,

on se stvrdnuo kao donji žrvanj^[100].

17 Kad se on uspravi, bogove obuzme strah,

panika ih rasprši.

18 Mač ga dosegne ne okrznuvši ga.

Koplje, sulica, strijela

19 za njega je željezo slama,

a bronca trulo drvo.

20 Strelice iz luka ne nagone ga u,

bijeg,

za njega, kamenje iz praćke

pretvara se u slamu.

21 Buzdovan mu se čini slamkom

i on se podruguje zvižduku

kopalja.

22 Ima pod njim oštrih krhotina,

kao jedna drljača, on se vuče po

ilovači.

23 On čini da provrije ponor

kao kotao,

on pretvori more u kadionicu.

24 On ostavlja brazdu svjetlosti,

*ponor ima kao jedno bijelo

runo.

25 Na zemlji, ništa nije svoj gospodar.

On je bio načinjen neustrašivim.

26 On prezire divove,

on je kralj nad svim zvijerima.

Drugi odgovor Jobov

42 1 Job tada odgovori GOSPODU

i reče:

2 Ja znam da ti možeš sve

i da ni jedan naum ne izmakne tvojim

zahvatima.

3 » Tko je onaj koji kleveta proviđenje

a da ništa ne shvaća? «

Eh da, ja sam razmatrao, ne

poznavajući to,

tajne koje me zbunjuju.

4 » Slušaj me«, govorih ja, » moja je

riječ,

ja ću ispitivati, a ti ćeš me poučiti. «

5 Ja te ne poznavah no po čuvenju,

sada, moje su te oči vidjele.

6 Tako, ja se užasavam sebe i

poričem se

na prahu i na pepelu.

Gospodin kori Jobove prijatelje

7 A, nakon što bijaše uputio te riječi Jobu, GOSPOD reče Elifazu iz Temana: » Moj gnjev plamti protiv tebe i protiv

tvoja dva prijatelja, jer vi niste govorili o meni s pravičnošću kao što je to učinio moj sluga Job.

8 Sada uzmite sa sebe sedam bikova u sedam ovnova, idite pronaći mog slugu Joba i ponudite ih za vas u holokaust^[101]

dok će moj sluga Job posredovati za vas. Samo iz obzira prema njemu ja vas neću

obraditi prema vašoj ludosti, vas koji niste govorili o meni s pravičnošću kao što je to činio moj sluga Job.«

9 Elifaz iz Temana, Bildada iz Šuaha i Sofar iz Naama otiđoše izvršiti zapovjed GOSPODOVU, a GOSPOD bijaše uvažio Joba.

Gospodin popravlja Jobovo stanje

10 I GOSPOD popravi poslove Jobove dok on bijaše posredovao za svog bližnjeg. I čak, GOSPOD poveća

dvostruko Jobova dobra.

11 Njegova braća, njegove sestre i njegovi negdašnji poznanici dođoše ga svi posjetiti. Oni jedoše kruh s njim u

njegovoj kući. Oni ga žališe i tješiše za svu nesreću koju mu bijaše poslao GOSPOD.

I svatko od njih načini poklon od

jednog novčića srebra i jednog zlatnog prstena.

12 GOSPOD blagoslovi nove Jobove godine još više no one prve. On imade 14.000 ovaca i 6.000 deva, tisuću pari

goveda i tisuću magarica.

13 I imade on također sedam sinova i tri kćeri.
14 Prva, on ju nazva Grlica, druga imade ime

Cimetov cvijet, a treća Sjena vjeđe^[102].

15 Ne nađe se u cijeloj zemlji tako lijepih žena kao Jobove kćeri, a njihov otac im

dade dio u baštini^[103] s njihovom braćom.

16 Job poživi poslije toga još 140 godina, i vidje svoje sinove i sinove svojih sinova sve do Četvrtog

pokoljenja.

17 Po tome Job umrije star i nasićen danima.

Biblija

Stari zavjet
Petoknjižje Stvaranje \| Izlazak \| Levitik \| Brojevi \| Deuteronom Prvi proroci Jošua \| Sudci \| Prva Samuelova knjiga \| Druga Samuelova knjiga \| Prva knjiga o kraljevima \| Druga knjiga o kraljevima Drugi spisi Psalmi \| Knjiga o Jobu \| Poslovice \| Knjiga o Ruti \| Pjesma nad pjesmama \| Propovjednik \| Lamentacije \| Knjiga o Esteri \| Knjiga o Danielu \| Ezdra \| Nehemija \| Prva knjiga kronika \| Druga knjiga kronika Posljednji proroci Izaija \| Jeremija \| Ezekiel \| Ozej \| Joël \| Amos \| Abdias \| Jona \| Mihej \| Nahum \| Habakuk \| Sofonije \| Agej \| Zaharija \| Malahija Deuterokanonske knjige Knjiga o Esteri (grčki) \| Knjiga o Juditi \| Tobit \| Prva knjiga Makabejaca \| Druga knjiga Makabejaca \| Knjiga Mudrosti \| Siracida \| Baruh \| Jeremijino pismo \| Grčki dodatci Knjizi o Danielu

Novi zavjet
Evanđelja Evanđelje po Ivanu \| Evanđelje po Luki \| Evanđelje po Marku \| Evanđelje po Matiji Apostolska djela Apostolska djela Poslanice apostola Pavla Rimljanima \| Prva Korinćanima \| Druga Korinćanima \| Galaćanima \| Efežanima \| Filipljanima \| Kološanima \| Prva Solunjanima \| Druga Solunjanima \| Prva Timoteju \| Druga Timoteju \| Titu \| Filemonu \| Hebrejima Katoličke poslanice Jakovljeva \| Prva Petrova \| Druga Petrova \| Prva Ivanova \| Druga Ivanova \| Treća Ivanova \| Judina Otkrivenje Otkrivenje