Mira Kodolićeva/XX.
| ← XIX. | Mira Kodolićeva, XX. autor: Josip Kozarac |
XXI. → |
XX. uredi
Vuković je bio sav satrven; on nije mislio, da tolika potištenost čovjeka pritisnuti može. Sva njegova otmjenost, sva njegova kultura rasplinula se kao dim pred vihrom, pred onim nasiljem neumoljive prirode, koja suverenim prijezirom prelazi preko svih umjetnih ograda koje joj čovječanstvo od pamtivijeka nameće. Njemu je bilo da kao dijete plače nad svom onom poezijom, što se je za ovo mjesec dana splela oko njega i gospođe Kodolićeve, i koju tako nemilice uništi priroda, kojoj ništa nije sveto do vrhovnog svog zakona. Da taj njezin vrhovni zakon svuda i svagdje pobijedi, upotrebljava ona sva moguća sredstva; sredstva sad silovita, sad prevejana, sad nedužna, — i svaki puta sa potpunim uspjehom, tolika je u nje tančina u izboru. Što nju brige za poniženje, za pečali, za grižnju savjesti!... Ona je morala pogrješku koju je počinila sa besplodnim Kodolićevim brakom ispraviti ne pitajući je li to pravedno, da li to odgovara duhu zakona, koga je kultura čovječanstvu nametnula. Nju nije briga da li je sjeme ljiljanova cvijeta palo i izniklo pod vlastitim busenom ili ga je vjetar odneo u tuđi vrt i tamo se rascvalo; ona se samo za to brine da ljiljanovo sjeme ne propane...
I još kojekakove misli vrvile Vukovićevom glavom, ali nijedna ga nije mogla posve umiriti; kraj sve gvozdene logike prirodne, ipak još nešto ima u čovjeku što se toj logici izmiče kao živa prstima, — a to nešto zapovijedalo je Vukoviću: — Svršeno je, dotle i nikud dalje!
Spremiv nešto najnužnijih stvari, ne oprostiv se lično ni sa Kodolićem, ni sa njegovom gospođom, ode Vuković sutradan ravno u Baden kraj Beča. U Zagreb nije se ni svratio, jer nije imao snage da svojoj zaručnici u oči pogleda, da ju poljubi u ruku, koju je toliko puta poljubio...
| Sljedeća stranica→ |