Hrvatska povijest. Drugi dio (Šišić)/Poglavlje IV.

← Poglavlje III.

Hrvatska povijest —  Drugi dio: od godine 1526. do godine 1790. autor: Ferdo Šišić

Poglavlje V. →

IV.
Uskoci i prevlast njemačka.
(1606.-1671.)

U doba, kad je nadvojvoda Matija pregovarao s Turcima i s Bocskayem o miru, bijaše duševno stanje njegova brata Budolfa već veoma nepo- voljno. Živući samotno i odijeljen od svijeta u Hradčanima kod Praga i zanimajući se isključivo astrološkim i alkimističkim pokujsima, ne samo da je potpuno zanemarivao državne poslove prepušta - jući ih ljubimcima svojim,naročito slugi Filipu Langu, nego nije ni dopuštao, da mu itko s njima preda nj dodje, dapače ni braća njegova; Pa tako se i zgodi, da Rudolf, kad mu doniješe spise o sklopljenom miru s Bocskayem i s Turcima na potvrdu, dulje ih vremena ne htjede potpisati. Radi toga plane žestoka svadja izmedju oba brata, a kad ugarski i hrvatski stališi izaberu Matiju na saboru u Požunu "nasljednim gubernatorom"¹ te mu se pridruže još i češki i austrijski stališi, udje Matija s vojskom u Češku i prisili brata ugvorom u pra- škom predgradju Libenu (24. juna 1608.), da mu predade vladanje u Austriji, Moravskoj, Ugarskoj i Hrvatskoj, našto bi kao Matija II. (1608.— 1619.) okrunjen dne 19. novembra u Požunu ugar.-hrv. kraljem. Tri godine zatim prisili Matija brata, da se odreče češke krune, a kad Rudolf 20. januara 1612. umre, postade i njemačkim carem.
Još prije krunisanja požunskoga sastade se hrvatski sabor u Zagrebu, da izabere poslanike svoje za Požun i da im dade upute, što će od novoga kralja tražiti. Najljuća nevolja bila je Vojnička Krajina, kojom je gospodario štajerski nadvoj- voda Ferdinand, sin Karlov, ne obazirući se nimalo na hrvatski ustav i krnjeći banski ugled po- glavito time, što mu je nastojao oduzeti vojvodsku vlast ostavivši mu samo sudbenu, a uz to namješta- vajući po hlrvatskim gradovima i tvrdjavama (kapetanijama) same Nijemce kao generale i više časnike. Stoga zatraže Hrvati na svom saboru
________
¹ _{Rudolf naime bijaše neženja.}
početkom septembra 1608. u Zagrebu (člankom XI. i XII.), da se iz svih hrvatskih gradova, naročito iz Varaždina kano sijela županijskoga, imadu maknuti inostrani vojnički zapovjednici i inostrana vojska, pa da se banu opet povrati starodavna potpuna vlast od Drave do mora. No pošto su austrijske neke pokrajine novčanim sredstvima podupirale Krajinu, radi čega bješe nadvojvodama podijeljena neka vlast u krajiškoj vojničkoj upravi, zaključi sabor hrvatski, da se u tom pitanju kralj Matija sporazumi s nadvojvodom Ferdinandom. Ispražnjena pak časnička mijesta imadu se svakako popuniti domaćim zaslužnim si- novima, jer „hrvatski su stališi spremni (zaključi sabor) prije umrijeti, nego da s njima tudja gospoda vladaju ili da ta gospoda obnašaju ma samo i najma nj u čast u Hrvatskoj na šte tu njihove slobode." Kralj Matija primi taj za- ključak, dapače imenova banom omiljeloga Tomu Erdödyja (1608. — 1614.), ali uza sve obećanje ostade u Krajini sve pri starom na veliko nezado- voljstvo hrvatskoga plemstva.
Kad naime saznaše stališi kranjski, štajerski i koruški, da će morati gradove krajiške predati Hrvatima, uzbune se, sastanu na zbor i zaključe ; "Hrvatska krajina pripada nadvojvodi Ferdinandu, pa se s toga bez njegove dozvole ne može o njoj ništa odlučiti". Čuvši za taj zaključak Hrvati ot- preme poslanstvo nadvojvodi, da s njime urede krajiško pitanje, kako je i kralj Matija II. želio, ali Ferdinand ne samo da ih je odbio s njihovom molbom, već im se zaprijetio, da ako „sve ne ostane, kako jest", da će krajiške gradove hrvatske uzeti sebi kao sopstveno vlasništvo.
Na ovaj prkosni odgovor dignu se Hrvati to- likom žestinom, da se gradački dvor bojao oružane provale, pa se s toga obrati na cara Rudolfa u Prag, da posreduje. I opet se vode beskrajni i neplodni pregovori praćeni spletkama, no na žalost i domaćih sinova. Sabor hrvatski naime kaže: „Da bi kralj htio ispuniti želju Hrvata, ali ima netko, tko pravi zaprijeka odgovarajući kralja od toga, pa je osujetio i hrvatska poslanstva u Požunu i Gracu". Za to stališi jednoglasno zaključuju zaklinjući se : „Ako se taki rušitelj domovinskih sloboština pro- nadje, dići će se javno u saboru svega kraljevstva na nj šake svih stališa i redova". Tko je bio taj intrigan, ne zna se još ni danas.
Kolikogod je kralj Matija obradovao Hrvate imenovanjem Tome Erdödyja banom, toliko ih je i ozlovoljio, jer ga nikako nije dao instalirati. S toga se tuži sabor u februaru 1609. i narednih godina, ali bezuspješno. Poradi toga odreće se Toma Er- dödy 27. novembra 1614. po drugi put banske časti, a pridrža čin svoj na molbu sabora, dok ne bude imenovan novi ban.
To se zgodi 1615., kad zasjede bansku stolicu Benedikt Thuróczy (1615.— 1616.), koji bje odmah i instaliran, ali već u septembru 1616. umre. Sada bi imenovan banom Nikola Fran- kopan (1616. — 1622.), koji bi uveden u dosto- janstvo bansko dne 6. decembra 1616. Dok je Matija uredjivao zamršene ugarske pri- like ter se borio a novim erdeljskim vojvodom Gavrom (Gábor) Betlenom, koji se turskom pomoću učinio samostalnim gospodarom, svratiše opću pozornost na sebe senjski Uskoci.
Nakon što su Turci uzeli Bosnu (1463.) i Her- cegovinu (1482.), potraži onaj dio pučanstva (poga- vito katoličkoga zakona), koji se ne htjede Turcima pokoriti, utočište u susjednoj Hrvatskoj i Slavoniji. Ovi bjegunci, najprije zvani „Pribegi, Pre- begi", docnije Uskoci (od uskočiti), stali su pomalo napučivati pogranične tvrdjave. Uskoka bilo je više grupa ; osim najpoznatije kliško-senjske još je poznata ona što je naselila Žumberak i južnu Kranjsku. Pored imena „Pribeg" i „Uskok" još se označuju ovi bjegunci u ispravama stranim jezi- cima pisanim kao Vlasi, Martolozi i Mor- lachi. Jedna se takova grupa Uskoka iz Bosne i Hercegovine stala oko 1530. skupljati kod tvr- djave kliške, a onda je primi senjski kapetan Petar Kružić kao branitelje u povjereni mu grad. Pošto su se Uskoci prečesto zalijetali u tursko zemljište čineći velike štete, to se riješe Turci na osvojenje Klisa. Dne 12. marta 1537. (kako znamo) predade se Klis, po prijekoj smrti Petra Kružića uz uvjet, da mu branitelji mogu slobodno otići, kud ih je volja. Pošto je padom Klisa u turske ruke pala i sva današnja Dalmacija (osim mletačkog primorja) od Velebita do Cetine, a sam Klis pri- padao još prije pada pod senjsku krajišku kapetaniju, presele se sada branitelji kliški u Senj i poniješe sa sobom ime Uskoka. Sada bi preneseno ime uskočko na sve vojnike posade senjske kapetanije od Rječine do Baga i ušća Zrmanje s jedne, a do Brinja i Otočca s druge strane.¹ Dapače krajem XVI. vijeka i kroz XVII. uzeo se nazivati teritorij senjske kapetanije Dalmacijom.
Položaj Senja s gorovitim zaledjem i otočnim pročeljem, te sa svojom čuvenom burom- jeste taki, da ga ni s morske ni s kopnene strane nije lasno osvojiti. U taj par (1537.) bijaše Senj pod koman- dom ljubljanskoga (nutarnjo-austrijskoga) ratnoga vijeća, kasnije (od 1564. dalje) gradačkoga dvora, i sijelo istoimene kapetanije u hrvatskoj Krajini, Prema tome dakle postadoše Uskoci vojnici na hrvatskoj Krajini, te su sa svojim potomcima sači- njavali kroz više od osamdeset godina gradsku posadu. Ova se opet dijelila na četiri kumpanije, kojima bijahu na čelu vojvode. God. 1559. na- vodi službeni popis 253 vojnika, a 1573. već 352, dok se 1602. navodi broj senjskih Uskoka na pet do šest stotina ljudi. Kad su se ovima stali pribra- jati još i novi bjegunci i domaće cenjsko pučanstvo, bilo je u Senju uskočkih vojnika početkom XVII. vijeka do 1200 momaka. Kod većih poduzeća opet bi im se pridružili i vojnici iz ostalih garnizona senjske kapetanije, pa tako je broj njihov poskočio do 2.000 momaka. Treba naime znati, da se pr- votni broj kliških Uskoka vremenom povećao
__________
¹ _{U senjsku kapetaniju spadala su mjesta Trsat, Hreljin, Ledenice i Bag uz more, a Brinj, Brlog i Otočac na kopnu.}
novim bjeguncima poglavito iz mletačke Dalmacije koji umakoše kazni, a onda ih je došlo i iz Italije (venturini). Ovi bjegunci, pa Uskoci i domaći Se- nj ani bili su osnivači čuvene i smione uskočke mor- narice. Prema tome dakle ne može se kod Uskoka govoriti o jednoj jedinstvenoj nacio- nalnoj grupi (primjerice srpskoj), jer ih stva- rahu osim pretežnoga dijela Hrvata još i Srbi i Talijani.
Uskoci bijahu vrlo smiona čeljad, oboružana puškom i sjekirom, a kadikad i handžarom. Bili su podobni podnašati svakojake oskudice i muke. Pored toga dobro im bijaše znan svaki kutić koli u Velebitu, toli po otočju. Mjesečna im plaća bi- jaše (1589.) 4 forinta i pô, no ni toga nijesu redovito dobivali. Za to su se morali dati na plijen jer okolica senjska ne rodi baš ničim. Tako se eto silom prilika zgodi, da su se Uskoci morali prehranjivati plije- nom i otimačinom. Pošto se na granici hr- vatskoj nepirekidno ratovalo s Turcima, to su oni ponajradije kod njih sebi hrane tražili i to na dva puta: kopnom u turskoj Lici i morem u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. Eto kako to opi- suje 1580. papinski nuncij Malaspina : „Senj je postao glasovit sa Uskoka. To je primorski grad, pusto i neplodno mjesto, ali osobito zgodno za proganjanje dušmana naročito na moru. Nadalje se grad nalazi tako blizu Bosne, da posada senjska lako može s mora ili s kopna u nju prova- ljivati, kako se i zbiva, i to tako, da jedna ili više skupina Uskoka obilazi po kopnu, dok ih drugi čekaju na moru s barkama na ugovorenome mjestu, da ih prime krcate plijenom i onda sigurnim mor- skim putom odvedu kući. Zaplijenjenu robu onda prodaju."
Dašto, poradi vječnoga maloga rata s Tur- cima niti je senjskomu kapetanu niti ljubljanskomu, odnosno gradačkomu ratnomu vijeću padalo na pa- met Uskoke u tom priječiti. Isto tako ih je i Ve- necija pomagala, kad je bila u ratu s Turcima (1538. — 1640.), jer bi Uskoci prelazili na tursko zemljište kroz mletačko ne dirajući u republičine podanike, šta više, oni su s njima, budući većim dijelom Hrvati, podržavali tijesne prijateljske sveze. Ali otkad se izmiriše Turci i Mlečani, stala je otomanska porta od Venecije energično zahtijevati, da ne bi pomagala Uskoka, koji su sve turske ladje na jadranskom moru redovito plijenili. Sada su stali Mlečani voziti tursku robu, no Uskoci uzmu od njih tražiti tursko vlasništvo. Potom javi sul- tan Sulejman u Veneciju, da će on, jer Mlečani nijesu u stanju da održe red u Jadranskom moru, onamo otpremiti jaku mornaricu, koja će Senj osvojiti i Uskoke istrijebiti. Budući da Mlečani nikako ne htjedoše pristati, da bi turska mor- narica ušla tobože u njihovo more, došlo je do uskočko-mletačkoga spora.
Prvi sukob pada u godinu 1557., kad je mletački kapetan u Jadranskom moru Fabije da Canale dojedrio pred Senj i stao zahtijevati od senjskoga kapetana Herbarda Auersperga,¹ da kazni Uskoke.
________
¹ _{Docnije je poginuo kod Budačkoga 1575.}
Kapetan mu odgovori, da Uskoci napadaju Turke s kojima da je Ferdinand u ratu, pa da ih s toga nema razloga da kazni. No Canale se nije time zadovoljio, već 24. novembra 1557. zapriječi ulaz u senjsku luku, dok se signorija obrati Ferdi- nandu tužbom na kapetana, tobože kao na glavnog krivca. Ferdinand upravo zabavljen njemačkim protestantskim poslovima u toliko zadovolji Mle- čanima, da je senjskog kapetana i potkapetana ot- pustio, te obećao, da će dati spaliti uskočke barke. Kad uslijed toga Uskoci uvidješe, da imadu u Mle- čanima glavne dušmarie svoje, stanu napadati nji- hove ladje, u kojem se poslu osobito istakoše fran- kopanski podanici u Ledenicama i zrinski u Bakru i Bakarcu. Mlečani se potom obrate na bana Jurja Draškovića, ali taj im 23. oktobra 1567. odgo- vori, da u toj stvari ništa ne može, jer senjskom kapetanijom ne zapovijeda on, nego nadvojvoda Karlo, brat kralja Maksimilijana.
Medjutim plane 20. marta 1570. rat izmedju Mlečana i Turaka radi otoka Cipra, koji potraja sve do 7. marta 1573. Za toga rata učiniše Uskoci Mlečanima i opet znatnih usluga udarajući na Turke naročito u Dalmaciji. No kad nastupi mir, onda se ponovno skobiše Uskoci i Mlečani radi Turaka. Na sam Božić 1573. uhvate Uskoci jednu mletačku trgovačku ladju kod otoka Mljeta, te je porobe i odvedu u Senj. Radi toga došlo je do tužbe u Beču, poslana bi komisija, da sve izvidi i štetu mletačku nadoknadi, no konačno ostade sve, kao što je bilo. Dapače Uskoci dodjoše u spor i s Dubrovčanima, jer ovi su kao tobožnji podanici turski (od 1526.) takodjer Turcima pomagali. U jednom takovom boju ubiše Dubrovčani oca senj- skog vojvode Gjure Daničića. Sin njegov plamteći od osvete dade s mjesta otpremiti jako brodovlje protiv ubojica oca svoga, a tek posredovanjem pape Grgura XIII., koji ublaži gnjev Gjure Da- ničića znatnom krvarinom, bi spor izravnan.
Medjutim pravi spor započe tek poslije zlo- srećnog boja oko Klisa 1596., a može se razdijeliti na dva odsjeka, prvi ide do godine 1602., a drugi do 1617., to jest do smrti generala Josipa Rabatte i do tako zvanog uskočkog rata i madridskog mira.
Kako vidjesmo, bilo je doduše još i prije 1596. dosta okršaja i sukoba izmedju Uskoka i republike mletačke, ali kad su ono Mlečani za podsade i boja kod Klisa pomagali Turcima, dapače ubijali one kršćane, što se bijegom spasoše do obale morske, a u prvomu redu Uskoke, onda planu bijesan osvetnički rat : od sada dalje tjeraju Uskoci Mlečane većim bijesom nego Turke, loveći ih po moru i kopnu, ne pitajući, tko je na njihovim la- djama i čija je roba. U toj osveti oni su odista postali po Mlečane toliko opasni, da su ih svagdje uzeli razglašivati kao gusare ; kao što su nekoć za narodne dinastije hra- bri Neretljani, tako su sada Uskoci smetal i spriječavali slobodnu plo- vidbu Veneciji po Jadranskom moru napadajući njezine ladje i robeći ih s tolikim uspjehom, da sva sila mletačka nije dostajala da ih ukroti. Već godine 1597. udare Uskoci na grad Rovinj u Istri, porobe jednu veliku mletačku ladju i otmu desetak manjih, koje bijahu nakrcane robom u vrijednosti od milijun kruna. Medjutim uze nasto- jati tadanji senjski biskup Rabljanin Mark Antun de Dominis, da izravna spor, i to po želji pape Klementa VIII., koji se u istom poslu obratio na nadvojvodu Ferdinanda u Grac i kralja Rudolfa u Prag. Biskup podje u tu svrhu koncem 1598. u Grac i Prag, te uze oba dvora nagovarati da ukrote Uskoke i sklope mir s Venecijom, što će najlakše tako polučiti, ako ih odstrani iz Senja u Otočac, Prozor i Brinje a obranu primorja pako neka prepuste — Veneciji.¹ Podjedno uze i papa nagovarati kralja Rudolfa, da odstrani Uskoke iz Senja, ali stvar je bila ipak toliko providna, da se na taki prijedlog nije moglo pristati, već se jedino po želji Rudolfovoj imalo na gradačkom dvoru uznastojati, da što prije dodje do mira s Mlečanima.
U tu svrhu imenova nadvojvoda Ferdinand za uskočke poslove svojim komesarom kranjskoga vicedoma Josipa Rabattu, rodom iz Slo- venske Gorice, koji je nekoć bio poslanik Ferdi- nandov u Veneciji, pa tako imao dosta iskustva za pregovaranje s Venecijom. Nadvojvoda je dao svomu komisaru slijedeću instrukciju, na osnovu koje je imalo doći do izmirenja : 1. Uskočke po- glavice biti će kažnjene smrću ; 2. svi Dalmatinci
________
¹_{Biskup, inače još poznat i kao beznačajnik, očito bijaše u plaći mletačkoj. Gl. o njemu radnju Ljubićevu, Rad jugosl. akad. vol. X.}
i ini mletački podanici bit će iz Senja zauvijek izagnani ; 3. svi preostali Uskoci, osim njih stotinu najmiroljubivijih, bit će preseljeni nekud u nutraš- njost i napokon 4. ovim preostalim Uskocima zabranit će general hrvatske Krajine, naime Juraj Lenković, porabu oružanih barka. S ovom uputom dade se Babatta na posao.
Skupivši vojsku od 1500 arkebuzira i praćen od mletačkog kvarnerskog admirala Filipa Pas- qualiga i biskupa Dominisa, udje dne 29. januara 1601. u Senj, baš u čas kadu gradu nije ni trista Uskoka bilo. Rabatta se nastani u kaštelu, za tvori gradska vrata, namjesti straže, pa onda iz- dade zapovijed: Svak se ima bez prigovora njemu pokoravati pod gubitak glave ; nitko ne smije plijeniti niti se barkom voziti po moru ; u roku od jednog dana ima se svatko lično prijaviti u ka- štelu i reći svoje ime ; zlotvori se imadu sami pri- javiti u roku od dva dana i zamoliti kraljevsku milost, koju će svaki Uskok sposoban za vojnika i dobiti ; nitko ne smije oružja nositi, niti izlaziti iz grada danju ili noću bez dozvole Rabattine ; tko se odmah ne odazove pozivu, gubi glavu ; konačno biše sva četvorica uskočkih vojvoda po- zvana, da odmah dodju.
Sada započe krvav sud nad svima onima koje Mlečani označiše kao glavne krivce. Još 2. februara biše vojvode Martin knez Posedarski i Marko Mar- getić Ledenički po prijekom sudu na smrt odsu- djeni kao razbojnici, te iste noći u tamnici smak- nuti, a onda nad vratima gradskoga kaštela obje- šeni. Takih je odsuda bilo više svaki dan kroz dulje vremena. Ova strogost komisarova natjera Uskoke toliko u strah, da su zamolili milost uz povratak plijena. Rabatta je sada osjetio, da je došao do svoje glavne svrhe : izagnavši još dvadesetoricu iz grada dade prebrojiti preostalo pučanstvo, te onda jedne odredi, da će ra eliti, a druge da ostanu. Oko stotinu porodica primivši biskupov blagoslov spremi se na put iz Senja.
Dok se to zgadjalo u Senju, predočiše bivši senjski kapetan Danilo Barbo i ban hrvatski Ivan Drašković u Gracu rad Rabattin u izdajničkom svjetlu, to jest da je podmićen od Mlečana. Uslijed toga pade komisar u nemilost, a Senjem se pro- širi glas, da se na dvoru Ferdinandovu ne bi žalila smrt Rabattina. Saznavši za sve ovo, podje ko- misar u Grac, gdje se uspješno opravdao, a onda se vrati koncem septembra 1601. u Senj, te nanovo započe strahovladom. Da mu posao bude lakši, odredi veću četu Uskoka u Kanižu pod vodstvom Juriše Senjanina, koga se osobito bojao. Došavši Juriša do Karlovca, nagovori ga ovdje Danilo Frankol, glavni dušmanin Rabattin, da se vrati natrag. Začuvši za taj čin, dade komisar Jurišu uhapsiti, ali sada se pobune Uskoci, udare topo- vima na Kaštel osvoje ga na juriš, sasijeku Rabattu i njegove vojnike, te mu izlože glavu na vratima (31. decembra 1601.). Sjutradan još mu žene osra- mote tijelo, kad ga dopremiše u crkvu. I tako bi sve jednim udarcem uništeno, što je dosada uradjeno. Gradački dvor ne samo da nije kaznio Uskoke, nego je dapače imenovao senjskim kapetanom Danila Frankola. Sada se opet vrate svi Uskoci natrag u Senj, a neprijateljstva s Venecijom započeše na novo.
Ponajprije udariše Uskoci god. 1604. na Turke u Liku i Krbavu, gdje zarobiše golem plijen, od kojega darovaše svomu kapetanu Frankolu 1500 talira gotova novca i osedlana konja. Dakako, istodobno udariše i na Mlečane, koji ponovno po- digoše viku na gradačkom dvoru, uslijed čega je došao kao komisar u Senj karlovački general Vid Kisel. No kad Uskoci ovome otvoreno izjaviše, da bez plijena tursko-mletačkoga ne mogu da žive, jer ne primaju plaće, povrati se general kući ne opravivši ništa. God. 1605. iskrca se u šibeničkom zaljevu pod vojvodom Jurišom 600 Uskoka, na- vali na turski Skradin, te ga do temelja popali i porobi. Naredne godine oplijene jednu mletačku ladju kod Rovinja i zaplijene tom zgodom 10.000 dukata. Tim povodom doplovi mletačka ratna mornarica pred Senj i ostale gradove hrvatskoga primorja, te ih stade blokirati.
Medjutim bi sklopljen mir na ušću rijeke Žitve (11. novembra 1606.); pa tako dobiše Uskoci od kralja Rudolfa zapovijed, da se okane pod gu- bitak glave navale na tursko zemljište i da se imadu svi brodovi povući na obalu, te spremiti u magazine. Na tu zapovijed podje uskočki voj- voda Nikola Radić u Prag kralju Rudolfu, te mu razloži, kako Uskoci bez plaće ne mogu živjeti, nego jedino od plijena. Dvor se našao u neprilici, jer je dobro znao, da nema novaca, no iz te ga ne- prilike izvuče vojvoda Radić izjavivši, da bi se ta plaća dala namaknuti tako, da se Uskocima prepusti prepusti onaj porez što su ga plaćala neka sela u senj- skoj kapetaniji karlovačkom generalu. Praški se dvor složi s tim predlogom, ali gradački bijaše protivan, pa tako bjehu Uskoci prisiljeni, da pro- vode stari život. Medjutim zaželi se Rudolf u bo- lesti svojoj rata s Turcima, pa zamisli pogaziti tek nedavno sklopljeni mir na ušću Žitve. Sada bi Uskocima poručeno iz Praga, da navale na Turke, no oni podjedno ne poštediše ni Mlečana. Uslijed toga došlo je do nove blokade hrvatskoga primorja i mletačke tužbe u Gracu. Nadvojvoda Ferdinand pošalje potom dva komisara u Senj, koji istjeraše iz grada vojvodu Jurišu i još neke druge odučnije Uskoke. Kad se komisari vrate, a Mlečani podignu blokadu, uzmu Juriša i njegovi drugovi još većom žestinom napadati Mlečane ; tako udariše na grad Pulu te u njemu zaplijene robe u vrijednosti od 4.000 dukata. Sada ne preostade drugo, već izag- nanicima dozvoliti povratak u Senj, da se primire.
God. 1610. napade Juriša jedan turski brod, u kojemu nadje silu bogata plijena, medju ostalim i dragocjenu jednu sablju, koju Uskoci poslaše na dar caru Rudolfu, što ga je osobito obradovalo. Istodobno oplijeniše i mnoge mletačke ladje, tako da je u Senj poslana nova komisija, koja oduze Uskocima ladje, te ih otpremi na Rijeku, da se ondje spale. Ali Uskoci se na to pobune, provale iz Senja te kopnom još za vremena dolete na Rijeku, silom ugrabe svoje ladje, sjednu na njih i oplijene velik dio mletačke Istre. Na taj se glas vrate komisari u Senj i odsude vojvodu Jurišu na vješala (1611.). Smrt Jurišina primiri za neko vrijeme Uskoke, a kad se opet povratiše prijaš- njemu životu, odluči se gradački dvor imenovati senjskim kapetanom Nikolu Frankopana (1612.) pouzdavajući se u nj, da će znati učiniti red.
Novi kapetan odmah po dolasku odredi, da se imadu iz Senja iseliti svi oni, koji nijesu senjski gradjani. Na taj način bješe prisiljeno oko stotine porodica uskočkih (venturini) ostaviti Senj, te se nastaniti u Selcima i Crikvenici. Preostalim pak bi naloženo mirovati jer im je u izgled stavljena točna plaća. Na taj se glas pobune Uskoci pod voj- vodom Gjurom Daničićem uz izjavu, da oni bez plijena ne mogu živjeti, a u ostalom u točnu plaću ne vjeruju. Nikola Frankopan uze ih miriti i dade im riječ, da će lično poći u toj stvari u Grac, ako bi plaća zaostala. I odista, koncem 1612. podje kapetan u Grac nadvojvodi Ferdinandu. Ali na glas odsutnosti Nikole Frankopana povrate se svi izag- nani Uskoci u Senj, te nastave sari život još gore nego li prije. Na Uskrs dne 7. aprila 1613. podju u šibenički kotar i nemilice orobe onamošnje Turke ; potom doše do Makarske, pa na Trebinje, te se onda vrate krcati bogatim plijenom kući. Mjesec dana potom napadnu Mlečane kod otoka Hvara, ali ih Arbanasi taj puta pobiju, medju mnogim Uskocima pogibe tom priliom i glavni im vodja Niko Hre- ljanović. Smrt svoga vodje odluče Uskoci ljuto osvetiti. Doskora napadnu kod Paga jednu mletačku galiju, orobe je, a zapovjednika njezina Krstu Ve- niera dovuku kao sužnja u Senj i tude pogube.
Na glas o tom dogadjaju sve uzavre u Vene- ciji glasno zahtijevajući osvetu i propast uskočku. Dužd pošalje na to u Grac poslanika, koji zatraži od Ferdinanda pod prijetnjom rata zadovolj- štinu. Istodobno i opet je admiral Pasqualigo blo- kirao obalu kod Senja, te stao zahtijevati od Ni- kole Frankopana (koji se povodom ovih dogadjaja vratio iz Graca u Senj), da se krivci kazne, a za- plijenjena ladja s robom vrati. Ali kapetan mu ne uzmože toga učiniti, već mu jedino u sandučiću pošalje glavu Venierovu. Podjedno pošalje gra- dački dvor novu komisiju na Trsat, da sve istraži, no kad na Trsat ne dodjoše mletački poslanici, nje- zina bi svrha promašena, dapače gradački je dvor stao zahtijevati od Venecije, da digne blokadu i da ne sprječava prometa po Jadranskom moru. Sada se ni Uskoci ne umire, već nastaviše djelo svoje kroz 1614. i 1615. godinu.
Ovo dušmanstvo konačno izazva Uskočki rat (1615. — 1617.), u kojem Uskoci dopriješe do same Venecije ; inače sam se rat poglavito vodio oko Slovenske Gorice i Gradiške na Soči. Nakon dvogodišnjega ratovanja došlo je do mira u Ma- dridu: nadvojvoda Ferdinand se obvezao, da će Uskoke maknuti iz Senja nekud daleko u nutraš- njost Hrvatske, ladje im spaliti, a u grad smjestiti njemačku posadu (26. septembra 1617.). Uskoci biše preseljeni u predjele oko Otočca i po Žumberku, gdje se doskora izgubiše medju ostalim narodom.¹
_________
¹ _{Jedan je savremenik zabilježio, da su Uskoci u posljednjih trideset godina učinili Veneciji štete 20 milijuna dukata stranom u plijenu, a stranom kao ratni trošak.} Skoro potom umre kralj Matija (28. marta 1619.) i ostavi prijesto i tridesetgodišnji rat, što je planuo pod kraj njegova vladanja, stričevićiu svomu štajerskom nadvojvodi Ferdinandu II. (1619. — 1637.). Vladanje njegovo ispunjeno je nepre- kidnim ratovanjem ne samo u Češkoj i Njemačkoj, nego i u Ugarskoj s erdeljskim vojvodom Gavrom Betlenom, kojega su Magjari proglasili svojim kraljem, a pomagali ga Turci. Hrvati su sudje- lovali u oba rata kao laki konjanici, obično zvani arkebuziri, koji su sa svojim malim ali brzim konjima vazda boj započeli i dovršili. U Wallen- steinovoj vojsci vodio je Hrvate ban Gjuro Zrinski, otac braće Nikole i Petra ; on umre iznenada za vojne protiv Mansfelda u Požunu dne 18. decembra 1626. u 28. godini. Kazivali su, da ga je rotkvom otrovao Wallenstein, ali za to nema nikakih dokaza. Poslije njega vodili su Hrvate u tridesetgodišnjem ratu grof Ivan Isolano, Ivan Werthi Walter Leslie, a odlikovali su se u svim važnijim bojevima, dapače kaže se, da je kod Lützena (16. nov. 1632.) poginuo švedski kralj Gustav Adolf od njihove ruke, dok je znamenita carska pobjeda kod Nördlingena (7. sept. 1634.) u glavnom njihovo djelo. Pred konac rata, za vladanja sina Ferdinandova, naime Ferdi- nanda III. (1637.— 1657.) sudjelovahu i oba brata Nikola i Petar Zrinski ističući se zamjernim ju- naštvom.
Pored svih zasluga, što su ih Hrvati sebi stekli u ovim dugotrajnim ratovima, ipak im dvor ne uvaži želje, da se Vojna Krajina podvrgne banu i saboru, šta više, baš za Ferdinanda II. bi njezino nutarnje uredjenje prvi puta provedeno. Ona se razdvoji na dva generalata: karlovački (ili Hrvatska Krajina) i varaždinski (ili Slavonska Kra- jina). Budući da su ti krajevi bili vrlo slabo napučeni, uzeli su Nijemci mamiti raznim privilegijama u turskom susjedstvu naseljene grčko-istočne Srbe (Vlahe) braneći ih od zahtjeva hrvatske gospode, koji ih htjedoše učiniti svojim kmetovima, jer su se smjestili na njihovoj zemlji. Poradi toga došlo je do oštroga sukoba izmedju hrvatskoga sabora i austrijske vlade, a svrši konačno time, da je Ferdinand II. dne 5. oktobra 1630. izdao doseljeni- cima diplomu, po kojoj će oni biti samo krajiški Vojnici, a ne kmetovi hrvatske gospode ; nadalje im bi dozvoljeno slobodno birati seoske knezove, koji opet biraju sudce. Ovim činom postade Krajina posebni politički teritorij. To cjepkanje i onako malene hrvatske zemlje navede stališe hrvatske na to, da su se stali sve tješnje prislanjati uz Magjare na zajedničku obranu.
Ali ne bijaše samo teritorijalna cjelokupnost hr- vatska ugrožena od strane dvora, nego i sam ustav. Poslije westfalskoga mira (1648.) stalo se u Beču odlučno pomišljati na to, kako da se Ugarska i Hrvatska izjednače s austrijskim zemljama, to jest, da se pretvore u provin- cije. Ban Nikola Zrinski morao se odlučno bo- riti za sudbenost svoju, dok mu je uzalud bila sva borba, da steče karlovački generalat. Dapače u Beču se nije ni to rado gledalo, što su braća Ni- kola i Petar junački odbijali turske najezde na njihove posjede, naročito kod Kostajnice (u au- gustu 1651.). I tako nastupi napeto stanje izmedju hrvatskih stališa i njemačkih časnika, koji se isti- cahu suviše još i rijetkom obiješću i drzovitošću.
Pošto je stariji sin Ferdinandov Ferdinand IV., još 16. juna 1647. okrunjen za ugar.-hrv. kralja, već 9. jula 1654. umr'o, naslijedi ga mladji sin Leopold I. (1657.— 1705.). Leopold bijaše sla- bašna tijela, neodlučan, obično mrk i mučaljiv, a u srdžbi naprasit. Inače ga resila iskrena nabož- nost i priprost život ; glavna mu je zabava bila lov, glazba, pjesništvo i kuglanje. Po odgoju svomu obikao je na „vladanje", ali to bijaše tek meha- nički rad jednoga činovnika. Leopold je doduše davao zvanične audijencije, sudjelovao u sjedni- cama dvorskoga vijeća, potpisivao i dao otpravljati državne akte, no nikad se nije desilo, da bi on zamislio kaku državnu ideju i sam izabrao sredstva za njeno ostvaranje, ukratko, da bi pokazao volje i energije. Samostalnosti u njega ne bješe nikake, jer je u svemu slušao svoje savjetnike potvrdjujući naprosto njihove zaključke. Dašto, to nije još ništa rgjavo, no nesrećom bijaše Leo- pold opkoljen slabim, nevaljalim i jadnim ljudima, mahom Nijemcima, koji su vazda bili pod stranim uplivom, a neki dapače i podmićeni od Ludovika XIV., toga glavnoga dušmana kuće Habsburške pored Turaka. No kao za odmazdu, okruži ga Pro- vidnost nizom slavnih vojskovodja, koji mu prosla- više ime („Veliki") i proširiše državu.
Radi zamršenih erdeljskih posala, gdje au- strijska stranka izabra knezom Ivana Keményia, a turska Mihajla Apafija, zaplete se Leopold skoro po nastupu svom u prvi turski rat (1663. — 1664.) sve protiv svoje volje. U Ugarskoj bijaše glavni vojskovodja carski general Rajmund Mon- tecuccoli, a u Hrvatskoj i jugo-zapadnoj Ugarskoj ban Nikola Zrinski i brat mu Petar. Braća Zrinski pozdraviše s velikim ve- seljem rat, jer su samo u njemu vidjeli spas Hr- vatske i proširenje njezino. Još 1660. htjede Nikola Zrinski navaliti na tursku Kanižu, ali mu dvorsko vijeće to zabrani ; on se doduše pokori zapovijedi, no pun bijesa baci mač svoj na zemlju, na što slijedeće godine sagradi na sastavcima Mure i Drave čvrst grad Novi Zrin. Za velikoga rata slavno potuže na Muri sa trista hrvatskih konjanika dvije hiljade Tatara, koji htjedoše provaliti u Štajersku (27. nov. 1663.), dok mu brat Petar pobije gotovo istodobno (16. okt.) kod Otočca sa 2.500 ljudi bo- sanskoga pašu sa 10.000 momaka, spremnih, da pro- vale u Kranjsku i Istru. Početkom 1664. (od 13. jan. do 15. febr.) upade Nikola Zrinski u južno- ugarsku Podravinu, osvoji Bobovišće (Babocsa) i Pečuh, te dopre do Osijeka, gdje popali slavni Sulejmanov most preko Drave.¹ Sva se Evropa di- vila ratnoj slavi braće Zrinskih.
________
¹ _{Most je gradilo počam od 1529. šest godina 30.000 ljudi, a vodio je ne samo preko Drave, nego radi čestih poplava sve do Darde; dugačak je bio 8565 koraka (oko 6 kilm.), a 17 širok. Snabdjeven bijaše još i kulama i drugim utvrdama. Požar od 31. jan. 1664. pospješio je jak sjeverni vjetar, koji je vatra širio od Darde dalje. Most ipak nije sav izgorio.}
Radi toga okrene slijedećega ljeta veliki vezir Ahmed Köpröli (Ćuprilić) s golemom turskom vojskom ravno na njega, podsjedne Novi Zrin i osvoji ga već 30. juna krivnjom generala Monte- cuccola, dušmana Nikole Zrinskoga, koji ne htjede gradu pomoći, premda se kod njega nalazio s ve- likom vojskom. Poslije pada i razorenja Novoga Zrina okrene veliki vezir na sjever put Beča, ali dne 1. augusta bude od Montecuccola i fran- cuskih pomoćnih četa kod Sv. Gottharda na rijeci Rabi ametom potučen. To je jedna od najsjajnijih pobjeda kršćanskih i po- četak onoga niza srećnih vojna, koje upropastiše osmanlijsko carstvo. Ipak neodlučno dvorsko vijeće ne htjede dalje progoniti i uništavati neprijatelja, nego brže bolje ponudi i uglavi već 10. augusta u obližnjem Vaš- varu mir na dvadeset godina, po kojem je Tur- cima ostalo ne samo sve ono, što su u taj čas držali, nego im se Leopold još obvezao platiti 200.000 ta- lira ratne odštete.
Kad su ugarski i hrvatski stališi dočuli za taj nagli i sramotni mir, uzavriješe listom glasno zahtijevajući, da se rat za oslobodjenje potlačene im domovine nastavi, i dodavajući, da mira ne mogu priznati, pošto ni jesu u smislu onovremenih zakona kod sklapanja sudjelovali ugarski i hrvatski zastupnici. Petar Zrinski upravo se spremao, da udari na Bosnu, ali mu dvor toga ne dopusti. Uz- rujanost i nezadovoljstvo još većma poraste, kad se raširila glasina, da ima u vašvarskom miru jedna tajna klauzula, kojom car Leopold dozvoljava Turcima slobodan prolaz u Italiju, bolje reći na mletački teritorij, jer su oni u taj par bili s re- publikom u ratu radi otoka Kandije. Dašto, pored ovoga direktnoga povoda nezadovoljstvu bilo je razlogom još i nekoliko starijih uzroka. Prvo i prvo treba istaknuti centralističku težnju bečkoga dvora, da od Ugarske i Hrvatske učini austrijske provincije, podvrgavajući ih svojim cen- tralnim njemačkim dvorskim uredima. Hrvate i Magjare nadalje osobito je vrijedjalo, što su se u njihovoj zemlji nalazile nebrojene njemačke čete s njemačkim časnicima, a naročito na Kra- jini i po svim tvrdjavama ugarskim ; općenito se držalo, da je ta vojska u zemlji samo na uštrb slobode Magjara i Hrvata. Kako dvor nije ove njemačke čete uredno plaćao, stale su one krasti i otimati, a pored toga još su (naročito časnici) ne- moralan život provodili. Tome bi mogli pomoći sabori, ali dvor ih nikako nije htio redovito sazivati, odgadjajući ih neprestano. Konačno treba i to spomenuti, da je dvorsko vijeće u mržnji svojoj protiv Magjara i Hrvata vrebalo na svaku priliku, da im upropasti glavne velikaše u korist političke centralizacije.
Kad nezadovoljni Magjari i Hrvati uvidješe, da Beč ne će da napusti vašvarski mir, odluče sebi po- moći na drugi način. Nezadovoljnicima stade na čelo ban hrvatski Nikola Zrinski; uz njega bi- jahu kao glavne kolovodje : palatin Franjo Wesse- lényi, nadbiskup ostrogonski Gjuro Lippay, a docnije i državni sudac Franjo Nádasdy, te banov brat Petar Zrinski sa ženom Katarinom i bratom joj Franjom Krstom Fran- kopanom. Odmah u početku zaključe nezado- voljnici, inače glavni dostojanstvenici ugarski i hrvatski, skinuti Leopolda¹ s ugar.-hrv. prijestola i sebi izabrati novoga kralja, „jer Magjari i Hr- vati slobodni od Beča lakše će domovinu svoju osloboditi od Turaka". Dašto, time bi se podjedno riješili njemačke vojničke prevlasti u zemlji, a i ustav im ne bi bio više u pogibli.
Pošto je Nikola Zrinski odbio ponudjenu mu krunu, odluče se nezadovoljnici za Ludovika XIV., odnosno kojega francuskoga princa, te uzmu u to ime od njega tražiti vojne i novčane pomoći za bunu. U to pogibe iznenada na tugu čitave Evrope ban Nikola Zrinski u lovu nedaleko Čakovca, razderan od nastrijeljena vepra (18. nov. 1664.)² Na banskoj časti naslijedi ga brat Petar Zrinski koji nastavi pregovore s francuskim kraljem, a sa palatinom Franjo Wesselényijem sklopi poslije udaje svoje kćeri Jelene za kneza Franju Rákó- czyja u Stubničkim Toplicama u sjevernoj Ugar- skoj (5. apr. 1666.) ugovor na spas Ugarske i Hr- vatske „na kaki mu drago dozvoljeni način",³ no palatin brzo poslije toga umre (27. marta 1667.), a time zadesi nezadovoljnike drugi teški udarac.
_________
¹ _{U to doba jedinoga austrijskoga Habsburgovca.}
² _{Vijest, da je mučke ubijen od nekoga lovca, nije istinita. Mnogobrojni pouzdani spisi jasno pokazuju pravi tečaj stvari.}
³ _{Upirući se na „Zlatnu bulu" od 1222. velikaši ugarski i hrvatski smatrali su bunu svoju zakonitom i dozvoljenom.}
Po smrti palatinovoj nezadovoljnici se ras- pršiše, jer Petar Zrinski radi sam za sebe u Hr- vatskoj, ne mareći minogo za Nádasdyja i Ugre. Pošto je Štajerska graničila s Hrvatskom, to je Petar veoma ojačao, kad mu se pridruži u savez bogati južnoštajersi (celjski) vlastelin i onovre- meni štajerski upravitelj Erazmo Tatten- bach (9. sept. 1667.), ali ga zato snadje najteži udarac, kad mu nakon dugotrajnoga šaranja javi Ludovik XIV. (u septembru 1668. i ponovno u julu 1669.), da mu ne će pomoći i da ga ostavlja „zauvijek" (pour tousiours). Jedina mu utjeha u taj kobni čas bijaše, što ga je dvor napokon dao dne 5. novembra 1668. svečano ustoličiti za bana, dok mu ne htjede predati časti karlovačkoga ge- nerala, za kojom se toliko otimao.
Ostavljen od Francuske, Petar Zrinski obrati se na Poljsku, ali mu bečki dvor i ovdje pomuti osnove, dok ga Venecija iza mnogogodišnjih obe- ćanja takodjer konačno odbije. Medjutim saznade bečki dvor s raznih strana za radnju glavnih nezado- dovoljnika, no ipak ne učini ništa. Istodobno po- šalje Petar Zrinski potajno porti kao poslanika svoga kapetana Franju Bukovačkoga, da sklopi ondje ugovor. Budući da je ban već prije toga sa znanjem i odobrenjem dvora dopisivao s Turčinom, ne bi li štogodj od njega ispipao, to se nadao, da mu ovaj korak ne će tako za zlo uzeti, pošto se mogao iz- govoriti, da je kapetana poslao u Tursku jedino kao uhodu. Bukovački bješe u Solunu od sultana i njegova vijeća dobro primljen, tako da je držao, e je savez s Turčinom uz vrlo povoljne uvjete gotova stvar, ali veliki vezir u Kandiji, kuda mu je trebalo iz Soluna poći, otpremi ga kući, i ne pustivši ga preda se, s uputom, da će ban dobiti odgovor preko bosanskoga paše. Uvjerenje Bukovačkovo, naime, da je s Turčinom sklopio povoljan savez, prešlo je na Zrinskoga, njegovu ženu i brata joj Krstu Frankopana, pa tako se oni uzeže spremati na oružje. Ali Turčin je ostavio Petra Zrinskoga na cjedilu, pa budući da je dvor za sve znao po svom poslaniku kod porte Ivanu Casanovi, bijaše katastrofa neizbježiva. Dok se ban nadao još za- moljenom oproštenju, provali ujedared carska vojska u Medjumurje pod generalom Spankauom. Petar Zrinski i Krsto Frankopan podju sada u Beč, da od kralja lično izmole milost, no kad stigoše tamo, budu uhićeni i utamničeni ponajprije u Beču, a onda u Wiener-Neustadtu. Protiv jasnih usta- nova hrvatskoga ustava staviše ih pred njemački sud u njemačkoj zemlji, koji ih pored svega pro- testa i sjajne samoobrane, naročito Petrove, odsudi na smrt radi veleizdaje; za Petra kaže od- suda, da je „sagriješio više od ostalih, jer je htio, da bude ono, što je Nj. Veličanstvo, to jest neza- visni kralj hrvatski, te je stoga doista vrijedan, da dobije na glavu mjesto krune krvnički mač". Dne 30. aprila 1671. izgubiše oba velikaša glave u Wiener-Neustadtu, a kasnije i pristaše njihove Franjo Nádasdy i Erazmo Tattenbach. Podjedno bi i Katarina Frankopanka utamničena u Gracu, gdje doskora poludi i umre (16. nov. 1673.) u najvećoj bijedi. Sav imetak obiju porodica bi zaplijenjen i razgrabljen. Ovom katastrofom, kojom biše zatrte ove dvije hrvatske slavne i stare porodice, uspe se prevlast njemačka u Hrvatskoj do svoga vrška. Dvor dapače, posluživši se iz- likom, da su se Magjari i Hrvati kao narod pobunili, a ne kao pojedinci, obustavi za kaznu za neko vrijeme ustav. Sve je bilo zaplašeno i potlačeno. Hrvatsko kraljevstvo smatralo se austrijskom provi cijom.¹
_______
¹_{Prilike bijahu u taj čas mnogo gore, nego li za Josipa II.}