novim bjeguncima poglavito iz mletačke Dalmacije
koji umakoše kazni, a onda ih je došlo i iz Italije
(venturini). Ovi bjegunci, pa Uskoci i domaći Se-
nj ani bili su osnivači čuvene i smione uskočke mor-
narice. Prema tome dakle ne može se kod Uskoka
govoriti o jednoj jedinstvenoj nacio-
nalnoj grupi (primjerice srpskoj), jer ih stva-
rahu osim pretežnoga dijela Hrvata još i Srbi
i Talijani.
Uskoci bijahu vrlo smiona čeljad, oboružana
puškom i sjekirom, a kadikad i handžarom. Bili su
podobni podnašati svakojake oskudice i muke.
Pored toga dobro im bijaše znan svaki kutić koli
u Velebitu, toli po otočju. Mjesečna im plaća bi-
jaše (1589.) 4 forinta i pô, no ni toga nijesu redovito
dobivali. Za to su se morali dati na plijen
jer okolica senjska ne rodi baš ničim. Tako se
eto silom prilika zgodi, da su se
Uskoci morali prehranjivati plije-
nom i otimačinom. Pošto se na granici hr-
vatskoj nepirekidno ratovalo s Turcima, to su oni
ponajradije kod njih sebi hrane tražili i to na dva
puta: kopnom u turskoj Lici i morem u
Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. Eto kako to opi-
suje 1580. papinski nuncij Malaspina : „Senj je
postao glasovit sa Uskoka. To je primorski grad,
pusto i neplodno mjesto, ali osobito zgodno za
proganjanje dušmana naročito na moru. Nadalje
se grad nalazi tako blizu Bosne, da posada
senjska lako može s mora ili s kopna u nju prova-
ljivati, kako se i zbiva, i to tako, da jedna ili više
skupina Uskoka obilazi po kopnu, dok ih drugi
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/92
Ova stranica je ispravljena