početkom septembra 1608. u Zagrebu (člankom
XI. i XII.), da se iz svih hrvatskih gradova, naročito
iz Varaždina kano sijela županijskoga, imadu
maknuti inostrani vojnički zapovjednici i inostrana
vojska, pa da se banu opet povrati starodavna
potpuna vlast od Drave do mora.
No pošto su austrijske neke pokrajine novčanim
sredstvima podupirale Krajinu, radi čega bješe
nadvojvodama podijeljena neka vlast u krajiškoj
vojničkoj upravi, zaključi sabor hrvatski, da se u
tom pitanju kralj Matija sporazumi s nadvojvodom
Ferdinandom. Ispražnjena pak časnička mijesta
imadu se svakako popuniti domaćim zaslužnim si-
novima, jer „hrvatski su stališi spremni
(zaključi sabor) prije umrijeti, nego da
s njima tudja gospoda vladaju ili
da ta gospoda obnašaju ma samo i
najma nj u čast u Hrvatskoj na šte tu
njihove slobode." Kralj Matija primi taj za-
ključak, dapače imenova banom omiljeloga Tomu
Erdödyja (1608. — 1614.), ali uza sve obećanje
ostade u Krajini sve pri starom na veliko nezado-
voljstvo hrvatskoga plemstva.
Kad naime saznaše stališi kranjski, štajerski
i koruški, da će morati gradove krajiške predati
Hrvatima, uzbune se, sastanu na zbor i zaključe ;
"Hrvatska krajina pripada nadvojvodi Ferdinandu,
pa se s toga bez njegove dozvole ne može o njoj
ništa odlučiti". Čuvši za taj zaključak Hrvati ot-
preme poslanstvo nadvojvodi, da s njime urede
krajiško pitanje, kako je i kralj Matija II. želio,
ali Ferdinand ne samo da ih je odbio s njihovom
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/88
Ova stranica je ispravljena