čekaju na moru s barkama na ugovorenome mjestu,
da ih prime krcate plijenom i onda sigurnim mor-
skim putom odvedu kući. Zaplijenjenu robu onda
prodaju."
Dašto, poradi vječnoga maloga rata s Tur-
cima niti je senjskomu kapetanu niti ljubljanskomu,
odnosno gradačkomu ratnomu vijeću padalo na pa-
met Uskoke u tom priječiti. Isto tako ih je i Ve-
necija pomagala, kad je bila u ratu s Turcima
(1538. — 1640.), jer bi Uskoci prelazili na tursko
zemljište kroz mletačko ne dirajući u republičine
podanike, šta više, oni su s njima, budući većim
dijelom Hrvati, podržavali tijesne prijateljske
sveze. Ali otkad se izmiriše Turci i Mlečani, stala je
otomanska porta od Venecije energično zahtijevati, da
ne bi pomagala Uskoka, koji su sve turske ladje na
jadranskom moru redovito plijenili. Sada su stali
Mlečani voziti tursku robu, no Uskoci uzmu
od njih tražiti tursko vlasništvo. Potom javi sul-
tan Sulejman u Veneciju, da će on, jer Mlečani
nijesu u stanju da održe red u Jadranskom moru,
onamo otpremiti jaku mornaricu, koja će Senj
osvojiti i Uskoke istrijebiti. Budući da Mlečani
nikako ne htjedoše pristati, da bi turska mor-
narica ušla tobože u njihovo more, došlo je
do uskočko-mletačkoga spora.
Prvi sukob pada u godinu 1557., kad je mletački
kapetan u Jadranskom moru Fabije da Canale
dojedrio pred Senj i stao zahtijevati od senjskoga
kapetana Herbarda Auersperga,1 da kazni Uskoke.
________
1 Docnije je poginuo kod Budačkoga 1575.
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/93
Ova stranica je ispravljena