molbom, već im se zaprijetio, da ako „sve ne ostane,
kako jest", da će krajiške gradove hrvatske uzeti
sebi kao sopstveno vlasništvo.
Na ovaj prkosni odgovor dignu se Hrvati to-
likom žestinom, da se gradački dvor bojao oružane
provale, pa se s toga obrati na cara Rudolfa u Prag,
da posreduje. I opet se vode beskrajni i neplodni
pregovori praćeni spletkama, no na žalost i domaćih
sinova. Sabor hrvatski naime kaže: „Da bi kralj
htio ispuniti želju Hrvata, ali ima netko, tko
pravi zaprijeka odgovarajući kralja od toga, pa
je osujetio i hrvatska poslanstva u Požunu i Gracu".
Za to stališi jednoglasno zaključuju zaklinjući se :
„Ako se taki rušitelj domovinskih sloboština pro-
nadje, dići će se javno u saboru svega
kraljevstva na nj šake svih stališa i
redova". Tko je bio taj intrigan, ne zna se još
ni danas.
Kolikogod je kralj Matija obradovao Hrvate
imenovanjem Tome Erdödyja banom, toliko ih je
i ozlovoljio, jer ga nikako nije dao instalirati. S toga
se tuži sabor u februaru 1609. i narednih godina,
ali bezuspješno. Poradi toga odreće se Toma Er-
dödy 27. novembra 1614. po drugi put banske časti,
a pridrža čin svoj na molbu sabora, dok ne bude
imenovan novi ban.
To se zgodi 1615., kad zasjede bansku stolicu
Benedikt Thuróczy (1615.— 1616.), koji
bje odmah i instaliran, ali već u septembru 1616.
umre. Sada bi imenovan banom Nikola Fran-
kopan (1616. — 1622.), koji bi uveden u dosto-
janstvo bansko dne 6. decembra 1616.
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/89
Ova stranica je ispravljena