Hrvatska povijest. Drugi dio (Šišić)/Poglavlje III.

Poglavlje II. Hrvatska povijest — 
Drugi dio: od godine 1526. do godine 1790.
autor: Ferdo Šišić
Poglavlje IV.


[56]

III.
Kulminacija premoći Turske i peripetija.
(1579.-1606.)

Izgradnja Karlovca ipak nije Turke smetala, da ne provaljuju s jedne strane plijena radi sve do Turopolja, a s druge do Križevaca i Ivanića. Tome pak ban Krsto Ungnad nije mogao pomoći; pošto ga nitko nije htio kao tudjinca da sluša, dapače plemstvo se ne htjede njegovoj vojsci pridružiti. Uz to bijaše Krsto Ungnad još i nepošten sile- džija, otimajući na nepravedan način imanja i po- sjede, a onda još i neobično ohol i bahat ; tako je Zagrebčanima, s kojima bijaše u vječnoj svadji, običavao govoriti, da je njihov kralj. Kad se konačno protiv njega pobunila vlastita mu vojska, onda se koncem 1583. odreče banske časti. Nasljednikom imenova mu kralj dvadeset i šest-godišnjega zeta Tomu Erdödyja (1584. — 1595.), koji bi 8. aprila uz veliko odušev- ljenje svečano instaliran u hrvatskom saboru u Zagrebu. Potom stvori sabor zaključak, da ban ima sa svojom vojskom odmah poći na Kupu, te ondje utvrditi Brest, a onda još Koprivnicu, Kri- ževce i Ivanić. Pošto je narod radi opće bijede i nevolje neprestano hrpimice selio iz Hrvatske, po čem je spala radna i porezna snaga,1 to se sabor obrati s molbom na nadvojvodu Karla Šta- jerskoga, da ga pomogne novcem i radnicima za
1 Sada god. 1684. bilo je u svemu 3.000 porta, a nekoć je sama križevačka županija brojila do 12.000 ! [57]utvrdjenje gradova, jer pomažući Hrvatskoj i onako radi u korist Kranjske i Štajerske.
Malo potom provali veća turska četa iz Bosne u Hrvatsku, a onda u Kranjsku sve do Ljub- ljane paleći i robeći. Na taj glas sabere ban Tomo Erdödy dobivši u pomoć od karlovačkoga generala Josipa Turna do 1330 konjanika i 700 pješaka, te dočeka Turke na povratku u dolini Močila kod Slunja ; bitka se zametnula 26. oktobra 1584., a Turci bjehu potpuno uništeni i sav im plijen otet, dok ih je do 2.000 poginulo. Koliko je pobjeda ova ohrabrila klonule Hrvate, vidi se po tome, što je naredne godine 1585. ban Toma Erdödy provalio u Bosnu i popalio Kostajnicu, a onda je ponovno pobio Turke kod Ivanića 6. decembra 1586. Sve ove radosne zgode stala su mutiti dva netom se zametnula zla: karlovački generali, koji se ne htjedoše pokoravati banu, dapače oni sebi uzeše prisvajati prava, koja ih nijesu išla, naime zatvarati plemiće i silom im otimati posjede, — a onda njemačka soldateska, koja je više robila i krala oko Karlovca, nego li Turci, pošto nije uredno dobivala plaće iz Graca. Sabor se hr- vatski poradi toga već sada tuzi na kralja Rudolfa i nadvojvodu Karla, no bez uspjeha : Rudolf (kako znatno) nije mario, a Karlo je možda i mučke odo- bravao onaj postupak svojih ljudi. Skoro potom (7. jula 1590.) umre nadvojvoda, našto je krajiške poslove preuzeo sin njegov nadvojvoda Ferdi- nand, docniji kralj.
Medjutim postade bosanskim pašom Herce- govac Hasan, čovjek osobito ratoborne ćudi te
[58]lični prijatelj velikoga vezira Arbanasa Sinan- paše i prvog sultanovog savjetnika Mostarca Derviš-age Bejezidagića. Budući da je općenito poznato bilo, da veliki vezir Sinan silom hoće da se zarati s Rudolfom, to mu je Hasan paša upravo bio najzgodnijim sredstvom za „casus belli", to jest, da se više ne produži još 1583. na osam godina sklopljeno primirje. No kad ga je miroljubivi sultan ipak 1590. produžio, provali Hasan paša na Si- nanov poticaj u maju 1591. u Hrvatsku, upali Guš- čerovac kod Križevaca, onda Božjakovinu, Ra- kovec, Vrbovec i Sv. Jelenu, a za cijelo bi još i više toga bio poradio, da se brže bolje ne podigoše protiv njega ivanićki, križevački i koprivnički ka- petani. Tjerajući Hasana, namjere se kod Gradca na njegove zadnje čete, te ih upravo unište, dok je paša srećno umakao u Bosnu. Za osvetu sabere sada ban Tomo Erdödy veću vojsku i pod je u au- gustu 1591. pod bivši posjed svoje porodice, a sada turski grad Moslavinu. Iza kratke podsade pre- dade se ona, našto je ban dade s temelja razoriti.
Navala banova bila je ono, što su Hasan paša i veliki vezir Sinan željeli, to jest povod, da su mogli pokazati sultanu, kako je Rudolf prekršio primirje, dakle dozvola za osvetni rat. Hasan otpremi stoga u Carigrad Rustan-bega, koji zatraži dozvolu za odmazdu, našto sultan Murat III. konačno pri- stade na nagovor Sinanov. Sada provali Hasan paša prema Rupi i odluči do godine sagraditi tvr- djavu na utoku Petrinjčice u Kupu, Petrinju, a onda skrene na dobro utvrdjeni Sisak, u kojem je zapovijedao zagrebački kanonik Nikola
[59]Mikac s drugom kanonikom Stjepanom Kovačićem. Pošto mu se Sisak ne htjede na poziv predati, stade ga Hasan biti iz topova, no uvjerivši se brzo, da gradu ništa ne može, okani se podsade i vrati kući.
U tom se sastade od bana Tome Erdödyja za 5. januara 1592. sazvani hrvatski sabor, na kojem bi zaključeno, da se ima sabrati što veća vojska na obranu domovine i učiniti priprave za otpor protiv Hasana, kojega su potpuno sigurno očekivali za ovu godinu. I odista na proljeće digne Hasan paša vojsku svoju i podje prema Sisku, no ne udari na nj, već sastavivši preko Kupe most, udari (u aprilu 1592.) osnove gradu Petrinji ; već za tri tjedna bila je tvrd java gotova. Na glas o provali pašinoj, skupi ban Tomo Erdödy svoju vojsku, a pridru- žiše mu se karlovački general i ostali krajiški ka- petani, dapače iz Kranjske stiže oko šest stotina konjanika u pomoć. S tom vojskom podje ban pod Brest (sučelice Petrinji), otkuda je motrio, kako se gradi novi grad. Navalio nijcj, jer je bio preslab, a i Nijemci nikako nijesu htjeli. Ove nje- mačke "pomoćne čete" bijahu uopće više na teret, nego li na pomoć vječnim svojim vijećanjem i kli- mavim odlukama. Kad je Hasan 2. maja sagradio Petrinju, ostavi u njoj jaku posadu, kao i u susjednoj Hrastovici i Gori, te se vrati natrag s nakanom, da osvoji osamljeni Bihać na Uni. Po pašinom odlasku razišla se i kršćanska vojska kod Bresta ne opravivši ništa. Hasan opkoli Bihać u prvoj polovici juna 1592. Grad sam bijaše pravo reći otoku Uni, a imao
[60]je u sebi 400 momaka posade, dijelom Hrvata, di- jelom Nijemaca pod komandom Nijemca Krste Lamberga; ovu su posadu uzdržavali kranjski stališi. Iza osamdnevnoga udaranja iz topova pre- dade se Lamberg deveti dan (18. juna) na zahtjev gradjana uz uvjet, da ih Hasan sve pusti žive kud hoće. Sjutradan (19. juna) udju Turci u Bihać, ali ne održaše riječi : od 5.000 kršćana sasjekoše njih do 2.000, a ostalo prodadu u roblje. Sam Lamberg s nešto vojske nekako se spasao. Tako propade posljednji bedem Hrvatske na jugu; obrambena linija ide sada od Ogu- lina kroz Karlovac prema Brestu i Sisku.
Poslije pada Bišća spremi se Hasan, da osvoji Sisak. Dok je još pod Bišćem boravio, složiše nje- govi ljudi širok most na čamcima preko Kupe kod Bresta, tako da je moglo po njem uporedo jašiti šest konjanika. Sada se Hasan odluči najprije udariti na Brest. Ovdje se medjutim našao i Tomo Er- dödy. Još prije, nego li je banu stigla čitava vojska, udari Hasan paša 19. jula poslije ručka na nj, te mu vojsku za dva sata raspudi na sve strane i zaplijeni podjedno sve topove, silu hrane i novaca. S ove pobjede pronese se slava Hasanova u Carigradu, dapače sam ga sultan odlikova dragocjenom sabljom i zlatom izvezenim svilenim odijelom. Nakon po- bjede svoje Hasan spali Brest, te udari na Sisak, što ga je s neznatnom posadom osobito hrabro branio kanonik Mikac s dva druga, Blažom Jurakom i Matijom Fintićem. Podsada započe 23. jula, no grad se ipak održa što hrabrošću, što lukavošću
[61]branitelja. Sam Mikac pisao je u Zagreb kaptolu : "Mi ne ćemo da bi se o nama govorilo kao o Lam- bergu ; mi ćemo pred svijetom sačuvati slavno ime kakovo nam je bilo i dosada." Ljutit ostavi Hasan paša za nekoliko dana Sisak i podje u Petrinju. Odavle odasla svoje čete na plijen ; sada poharaše Turci Turopolje i doprješe sve do Okića i Kere- stinca. U zemlji nastade neobična strava, jer je sve mislilo, da će Hasan osvojiti svu Hrvatsku. Kod toga bijaše najgore, što od kralja Rudolfa ne samo da nije moglo biti pomoći, nego je on svu krivnju svaljivao na bana Erdödyja, o čem ga jedva nekako razuvjeriše nadvojvoda Ernest i još neki ugarski velikaši, koji su došli početkom augusta na kraljev dvor u Prag. Tada tekar dozvoli kralj, da se sila silom suzbije, pa povjeri nadvojvodi Er- nestu i Franji Nádasdyju, da kupe vojsku. Nad- vojvoda je sabrao čete iz austrijskih zemalja, a Nádasdy iz Ugarske. Pod zapovjedništvom Ná- dasdyjevim sabralo se ubrzo do 7.000 ljudi, s ko- jima je pošao pod Petrinju. Dne 17. septembra i opet je došlo do boja, u kojem bi Nádasdy ametom potučen i uhvaćen, našto se Hasan vrati u Bosnu, dok je roblje i plijen poslao u Carigrad, gdje je bilo veliko slavlje s te pobjede. Ovaj poraz zabrinu svu prednju Evropu, tako da se općenito stalo pomiš- ljati na pomoć ; dakako to je bilo sve. I sabor hr- vatski sastavši se koncem januara 1593. obratio se molbom za pomoć na kraljeva brata nadvojvodu Matiju, no podjedno mu se potuži i na zulume nje- mačke vojske. Istodobno obrate se Hrvati i na po- žunski sabor, ali ovaj je cinički zaključio : „Neka [62]se Hrvatska sama brani, kako zna, i neka sama plaća potrebnu vojsku."
U takoj nevolji dočekaše Hrvati proljeće 1593., kad opet začeše turske provale sve do Turopolja, dok se sam Hasan-paša spremio preko zime na odlučan udarac na Hrvatsku nau- mivši taj puta svakako osvojiti Za- greb, pa je u tu svrhu potražio pomoći iz budimskog i srpskog pašaluka. Kako su namjere Hasanove bile poznate svima, veoma se uplaše na gradačkom dvoru, uslijed čega je uspjelo nadvoj- vodi Ernestu isposlovati, da su odredjene neke po- moćne čete sastavljene poglavito od Slovenaca pod zapovjedništvom Ruperta Eggenberga, te otposlane u Zagreb. Banu Tomi Erdödyju još se pridružio i karlovački general Auersperg i koprivnički ka- petan Grasswein. Medjutim skupi Hasan paša do 30.000 vojske kod Banjaluke, a onda podje po treći puta na Sisak. Dne 14. juna pade poda nj, te dade napraviti most preko Kupe. Grad su branili ka- nonici Blaž Jurak i Mate Fintić s malom posadom, no Fintić pogibe odmah na početku podsade od turskoga topovskoga zrna. Na glas, da su Turci podsjeli Sisak, podju Erdödy, Eggenberg, Auersperg i Grasswein s preko 4.000 ljudi prema Sisku (21. juna). Jedinstvenog vojskovodje nije bilo, već je trebalo raditi sporazumno, što nije bilo tako lako poradi poznate njemačke plašljive taktike. Ni- jemci, naročito Eggenberg, htjedoše da se vojska Sisku samo približi, a onda krene natrag, dok je ban predlagao navalu. U to stiže iz Siska glasnik te javi, ne dodje li još danas Sisku pomoć, pasti
[63]će sutra. Taj se glas toliko svih dojmio, da su se svi složno odlučili na boj.
Vojska se kršćanska razvrstala u tri bojna reda ; u prvom bijaše ban Toma Erdödy, u drugom karlovački general Auersperg, a u trećem Eggenberg. Pošlo se odmah zorom 22. juna na put. Na glas, da se primiče kršćanska vojska, Hasan predje preko mosta Kupu s nekih 18.000 ljudi, i udje tako u onaj kut, što ga stvaraju Kupa i pritok joj Odra. Iza ledja bila je Hasanu Kupa, s lijeva Odra, a s desna most preko Kupe. Bitka bila je osobito žestoka i krvava, dok napokon kršćani ne potisnuše Turke i to baš zaslugom banovom. Ovaj je uzmak i razlog propasti turskoj : Turci budu napadnuti sa sviju strana, dapače i kanonik Jurak uplete se u boj izi- šavši iz grada. Jedini mogući uzmak bi- jaše prekoKupe, stoga podju prema mostu, ali ga Hrvati već prije posjedoše i stadoše rušiti. Tako ne preostade bježećim Turcima drugo, nego preplivati Kupu. Nasta silna gužva i metež, u kojem zaglavi sam Hasan-paša, dva carska sestrića i sila odličnih Turaka ; od 18.000 njih jedva da ih se 2.000 spasio. Dakako i ona turska vojska, što je bila s one strane Kupe, pobježe ostavivši tabor s bogatim plijenom, med ju ostalim do 40 topova. Kršćana poginulo je tek pedesetak ljudi. Sav kršćanski svijet uzradova glas o toj slavnoj pobjedi, o kojoj stadoše izdavati prigodne spise, a banu slati čestitke i darove. Bitka sisačka nije samo u hrvatskoj povijesti zna- menit dogadjaj, nego i u svjetskoj : pod zidi- nama tvrdoga sisačkoga grada našao je islam svoju krajnju
[64] granicu prema Italiji, koje nije nikad prekoračio. Njome prestaje doba hrvatske stoljetne defenzive (od 1493.), a po- činje doba ofenzive. Kralj Rudolf darova glasnika zlatnim lancem, dok je papa Klement VIII., koji se vrlo zanimao balkanskim prilikama, vlastoručno čestitao banu ; Filip II. Španjolski pak odlikova ga redom Spasiteljevim. U Zagrebu odslužio je bi- skup Petar Domitrović svečani „Te Deum", a pred crkvom pucali su mužari. Treći dan poslije bitke podje ban na Petrinju, da odavle otjera Turke. No Eggenberg ga sada ostavi, tobože da nema kra- ljevskoga naloga, našto se ban morade vratiti. Tim je činom sva korist pobjede sisačke propala.
Kad je stigao u Carigrad glas o sisačkom po- razu, uzbunio se sav narod. Glasovi su bili doduše crni sami po sebi, ali pripovijedanjem postadoše oni još crniji. Uslijed toga vikala je podjarena svje- tina carigradskim ulicama, da će pasti Bosna i Budim s Ugarskom, dapače poradi teških gubitaka prozva narod ovu godinu „godinom propasti", a tako je bilježe i savremeni turski pisci. Najviše je podjarivao svjetinu veliki vezir Sinan i njegove pristaše, a zakukaše i kadume carskoga podrijetla, čija djeca izgiboše ispod Siska, nagoneći sultana, da Rudolfu navijesti rat. U to dodje u Carigrad kao carski poslanik Popel Lobkovic noseći bogate darove i dvogodišnji danak (60.000 dukata) s molbom, da se primirje drži, što će sada nakon pogibije Hasan-pašine lakše biti. Porta primi do- duše ove poklone vrlo prijateljskim raspoloženjem,
[65]ali je uza sve to 13. augusta 1593. navijestio sultan Murat III. kralju Rudolfu rat, a u znak prekinutoga primirja dade iznenada carskoga rezidenta u Carigradu Fridrika Krekwitza baciti u tamnicu, dok mu obitelj odsudi na robiju na ga- lijama. Tako se konačno ispuni velikomu veziru Sinan paši, starcu od 80 godina, davna želja, da ga sultan imenuje vrhovnim vojskovodjom (seraskerom), dok bi u Bosnu za pašu poslan bratić njegov Sarhoš (pijani) Mustafa-paša Ajaspašić. Veliki vezir do- skora podje s vojskom do Beograda vodeći sa sobom u lance sapeta rezidenta Krekwitza, te započe ve- liki trinaestgodišnji rat (1593.— 1606.), koji je za Hrvate zapravo trajao petnaest godina, naime još od godine 1591., te je upravo najvažniji od svih turskih ratova, kako radi dogadjaja, tako i radi posljedica svojih.
Rat se vodio u Ugarskoj i Hrvatskoj, ali tako, da se ugarsko bojište ima smatrati glavnim, a hr- vatsko sporednim. Za nas dakako važnije je ono drugo, pa ćemo tako i prikazati ovaj dugotrajni rat.
Još iste godine 1593. dne 13. oktobra osvoji Sinan paša Vesprim i susjednu Palotu, no saznavši, da je kod Komorana sabrana pod Nikolom Pálf- fyjem oveća vojska, vrati se natrag Po tom podje Nikola Pálffy na Stolni Biograd, ali premda je pod gradom (3 nov.) pobio Hasan-pašu budimskoga s 20.000 momaka, ipak ga ne osvoji. Isto je tako slijedeće godine 1594. nadvojvoda Matija uzalud kušao da uzme Ostrogon, a Teuffenbach Hatvan, dapače veliki vezir Sinan osvoji u julu čuveni sa- mostan Pannonhalmu (Szt. Márton), te udari na
[66]jednu od najjačih tvrdjava ugarskih, na Gjur (turski Janok), koja mu se nakon kratkotrajne kukavne obrane grofa Hardegga 29. septembra predade. Osvojivši još i Papu, stiže Sinan-paša 4. oktobra 1594. pred Komoran, no kad stiže gradu znatna pomoć iz Češke i Moravske (do 20.000 momaka), morade veliki vezir podsadu napustiti (28. okt.)
Medjutim se nesrećno ratovalo i u Hrvatskoj, gdje se išlo s naše strane za tim, da se osvoji Pe- trinja. Prilična se vojska skupila pod zapovjed- ništvom one trojice sisačkih pobjednika, naime banom, Auerspergom i Eggenbergom, oko 10. au- gusta 1593. kod Bresta na Kupi, te stala odavle biti iz topova Petrinju. Ali još prije nego li je ma kaki znatniji uspjeh postignut, doletješe gradu u pomoć sa 40.000 momaka bosanski Mustafa paša i grčki beglerbeg Hasan. Sada predloži ban Toma Erdödy, da se vojska utabori u kutu izmedju ušća Kupe, Odre i Save, te tako zaštiti grad Sisak i za- priječi svaka turska navala; ali Nijemci i ovaj puta bijahu za svoju vječnu opreznu defenzivu i "povratak." Uslijed toga stade 16. augusta kršćanska vojska tolikom brzinom uzmicati, te su Turci mi- slili, da se radi o kakoj ratnoj varci. No kad vidješe, što se zgodi, onda okrenu (sastavivši prije most preko Kupe) na Sisak, te ga stanu podsjedati. U gradu bijaše tek oko stotinu vojnika s dva kano- nika, Gašparom Grandjom i Andrijom Kovačićem, koji ne mogavši odoljeti većoj sili, slavno poginuše u na juriš osvojenom gradu (28. augusta). Tako bje ono proigrano, što je nedavno tako slavno obranjeno. Poslije pada Siska
[67]provali pustošeći i harajući 10.000 Turaka sve do Zagreba i Božjakovine. Pad proslavljenoga Siska zaplaši i samoga kralja Rudolfa, pa stoga pošalje 5. septembra 1593. banu hrvatskomu, stališima i biskupu zagrebačkomu Gašparu Stankovačkomu pisma, u kojima ih zamoli, da bi nastojali što prije natrag osvojiti Sisak, te im u tu svrhu obeća znatnu pomoć. Vojska se stala doduše u oktobru kupiti, no za sada ipak nije ništa učinjeno.
Početkom 1594. imenova Rudolf glavnim za- povjednikom u Hrvatskoj nadvojvodu Maksi- milijana, a u Ugarskoj nadvojvodu Matiju. Koliko je to i moglo biti od koristi po Hrvatsku, ipak Hrvati najprije zatraže od dvora garanciju, da se imenovanjem Maksimilijanovim ne misle okr- njiti banska prava, to jest, da nadvojvoda ima sporazumno raditi s banom, što im on i priznade. Potom se 23. marta 1594. sastade hrvatski sabor, koji zaključi sveopći lični ustanak (insurekciju) hrvatskih velikaša, ple- mića i posjednika s njihovim kmetovima za bu- dući rat, i to tako, da od deset dimova (fumi) daje svaki plemić po jednog, svaki kanonik zagrebački po jednog, a lepoglavski Pavlini četiri konjanika. Od gradova Zagreb pedeset pješaka mušketira, Varaždin dvjesta, Križevci sto i pedeset, Kopriv- nica trideset, a Samobor četrdeset. I trgovci imali su dati po jednog konjanika od robe vrijedne do 500 for.
Poslije ovih zaključaka Hrvati pozovu nadvoj- vodu Maksimilijana u Hrvatsku, da započne vojnu, jer su samo u tom vidjeli su svoj spas. Konačno javi
[68]nadvojvoda banu, da će doći 15. jula, a krajiškim zapovjednicima Eggenbergu, Grassweinu i Jurju Lenkoviću, karlovačkomu generalu (od 1593. do 1601.), poruči, da se spreme na podsadu Petrinje. Na taj glas pozove ban sav narod i plemstvo na oružje, no kad je sve spremno bilo, nije bilo nad- vojvode. Po tom odu Hrvati sami 21. jula put Pe- trinje, te se ondje utabore ; bilo je ukupno do 16.000 momaka. Složivši most preko Kupe na 24 ladje, što su ih u kolima sa sobom dovezli, uzeše podsjedati grad. To im je bilo tim lakše, što se glavna bo- sanska vojska u taj par nalazila na velikom ugarskom bojištu. U Petrinji bilo je sada tek malo Turaka, na čelu im Erdogli i Rustanbeg. Medjutim stiže 24. jula nadvojvoda Maksimilijan u Zagreb, a 27. jula dodje na bojište s 1000 konjanika. Borba pod Petrinjom potrajala je deset dana, napokon kad Rustan beg uvidje, da grada ne će održati, zapali ga i pobježe. Tako osvoje Hrvati 10. au- gusta Petrinju, dok je Lenković još 5. augusta zauzeo susjedne tvrdjave (Joru i Hrastovicu. Pad Hra- stovi ce i Petrinje bijaše od odsudne važnosti po Sisak : već sjutradan 11. augusta ostave Turci Sisak, zapalivši ga prije bijega. Eto, tako započe slavno vojevanje Hrvata godine 1594. Sada je trebalo poći dalje na jug, te uzeti Kostajnicu i Bihać, no nadvojvoda Maksimilijan toga ne htjede da učini, već se vrati natrag u Grac, našto se sklopljena vojska raspade. Tim je neumjesnim korakom nadvojvodinim bilo sve ono, što je onako krvavostečeno, izloženo po- novnoj propasti. [69]I odista, na glas da su „kauri" otišli ispod Pe- trinje, Rustan i Erdoglija skupivši kod Kostajnice nešto vojske, vrate se natrag. Pošto su posade u Hrastovici, Gorama i Petrinji bile slabe, Turci opet bez boja lako osvoje ova tri grada. Po tom se dade Erdoglija na plijenjenje Turopolja, ali ga Eggenberg 15. septembra živa uhvati i otpremi u Požun, gdje pogibe u tamnici. Da se Hrvati donekle primire, povede general Juraj Lenković vojnu na Bihać, kuda stiže noću 5. novembra. U čas bi varoš osim tvrdjave zauzeta, te oslobođjeno do 1.200 zarob- ljenika. Po tom se Lenković 8. novembra, vrati natrag u Karlovac ; dašto, veće koristi od vojne nije bilo, jedino Sisak bi sačuvan.
Medjutim pozove kralj Rudolf u Prag bana Tomu Erdödyja, da zastupa Hrvatsku kod ugo- vora izmedju njega i erdeljskoga kneza Žigmunda Báthoryja. Tom prilikom napomene ban, kako mu vojska od imenovanja još nije plaćena, kako nje- mačke čete pale i kradu i da tome treba što prije doskočiti. Pošto Tomi Erdödyju nijesu mogli u tu svrhu na dvoru dati onakog jamstva, kakovo je on tražio, odreče se banske časti. Vijest o tome prenerazila je Hrvatsku. Stoga se 15. maja 1595. sastade sabor, gdje je Toma Erdödy ponovno položio čast svoju izjavivši, da nipošto više ne će da ostane banom, jer mu vojska redovito ne prima plaće, a niti se hoće od strane dvora Hrvatima dati zadovoljština. Potom se sabor obrati na nadvoj- vodu Maksimilijana, da se imenuje novi ban, ako se kralj ne bi medjutim sporazumio s Tomom Er- dödyem. Zatim nastavi ovako : „Novi ban neka
[70]bude pripadnik ovoga kraljevstva (hrvatskoga) i neka bude muž vješt oružju. Njega treba kralj da s banderijem predstavi saboru (naime svečano in- stalira) ; jer ako stališi ne budu imali bana, neka znade Vaša jasnost, da se oni nijednom ge- neralu tudje narodnosti pokoravati ne će, niti će s njime ići u rat, pa makar svi zajedno s domovinom iz- ginuli. Oni se vole i najskrajnjijih sredstava latiti, nego li dopustiti, da im se sloboda u toj stvari okrnji." Konačno izrazi sabor priznanicu Tomi Erdödyju. Pošto je dvor ove godine 1595. srećno ratovao u Ugarskoj, nije se dakako obazro na želje Hrvata ; Toma Erdödy ode na svoj posjed u Metliku, vazda spreman, da podje u rat za obranu domovine.
Od polovice maja do decembra čekala je hr- vatska novoga bana. Kad se pak na dvoru čulo za odlučnu i otvorenu izjavu hrvatskoga sabora, ime- nova kralj konačno dva bana : biskupa zagrebačkoga Gašpara Stankovačkoga za civilne, a Ivana Draškovića Trakošićanskoga za voj- ničke poslove, ali ne dade ni jednoga svečano in- stalirati, kako je to tražio ustav. Stoga se 17. de- cembra skupi sabor ne „ex edicto domini bani", nego „ex edicto dominorum comitum comitatuum huius regni", dakle po nalogu župana hr- vatskih, da tu stvar rasprave. Ovdje bi re- čeno, da sabor doduše zna, da su imenovana dva bana, ali niti im je kralj dosada poslao plaće za vojnike, niti su izabrani bani položili prisegu vjer- nosti po starom običaju pred saborom, dapače oni
[71]još nemaju ni banskoga banderija. Protiv toga diže sabor svoj glas tolikom odlučnošću, da je Ru- dolf napokon u prvoj polovici januara 1596. ime- novao dva komisara, koji su 11. januara instalirali i predstavili saboru nove banove ; to bijahu Ni- kola Istvánfy (historik) i Matija Ba- zarić. No biskupovo banovanje bješe vrlo kratko, jer je umr'o već 30. juna 1596., pa tako ostade je- dinim banom Ivan Drašković (1596. — 1605.)
Istodobno dašto nije prestalo ratovanje s Tur- cima. Početkom augusta 1595. krenuše s 10.000 momaka na Turke Juraj Zrinski (sin si- getskog junaka) i varaždinski general Žigmund Herberstein te osvoje važnu Baboču (16. aug.), a onda upade Herberstein sam u tursku Sla- voniju, osvoji Cernik i potuče kod Čakovca medju Bijelom Stijenom i Pakracem dne 1. septembra bosanskoga valiju Pardija, što se toliko dojmi ta- mošnje raje hrvatske, da je planuo neuspjeli us- tanak sve do Požege. Ovo je prvi zametak pokreta Hrvata u Slavoniji za slo- bodu, koji će tek docnije pravo pla- nuti. Vrativši se Herberstein iz Slavonije, udari u septembru u svezi s Eggenbergom i Lenkovićem na Petrinju. Dne 22. septembra došlo je pod gradom do boja, u kojem bi razbit i teško ranjen branitelj njegov Rustan-beg, a kad on sjutradan umre, ostave Turci Petrinju, Goru i Hrastovicu, našto ih kršćanska vojska bez otpora stalno osvoji. Ponovno uspjeli nenadani napadaj generala Len- kovića na Bihać (u novembru) zaključi srećno ra- tovanje ove godine.
[72]Medjutim se odigraše važni dogadjaji u Er- delju, Turskoj i Ugarskoj.
Poslije smrti Krste Báthoryja (27. maja 1581.) postao je erdeljskim knezom malodobni sin njegov Žigmund Báthory. Kao punoljetnik pridruži se, kad je planuo turski rat, kralju Ru- dolfu, prizna mu vrhovnu vlast (28. jan. 1595.) i oženi se jednom austrijskom nadvojvotkinjom, dapače njegovim posredovanjem pobune se protiv Turaka vlaški vojvoda Mihajlo i moldavski (bogdanski) Aaron, te mu se pridruže u nastalom ratu kao svomu suverenu. U to umre 16. januara 1595. sultan Murat III., koga zamijeni na prijestolu sin Mehmed III. (1595.— 1603.). Novi sultan otpusti odmah po nastupu Sinan-pašu, te imenova velikim vezirom Perhad-pašu, ali vojnička buna u brzo ga prisili, da je opet ljeti 1595. uspostavio starca Sinana. Uslijed toga veliki je vezir tek sre- dinom augusta započeo vojnom, prešao kod Gjur- gjeva Dunav i provalio u Vlašku, no ovdje ga u nekoliko odlučnih bitaka do nogu potuče vojvoda Mihajlo uz pomoć erdeljsku tako, da je Sinan-paša krajem oktobra teškom mukom s nešto spašene vojske uzmakao na desnu obalu dunavsku. Isto- dobno srečno se ratovalo i u Ugarskoj, gdje je bu- dimski paša primio od porte tek neznatnu pomoć. Vrhovni vojvoda Rudolfove vojske bijaše vješti Nizozemac general Karlo Mansfeld, a njemu bi pridijeljen kao ratni savjetnik Tilly. Ljeti 1595. započe Mansfeld vojnu sa 60.000 momaka, udari 1. jula iznenada na Ostrogon i potuče pod građom (4. augusta) Mehmeda beglerbega anatolskoga, sina
[73]Sinan-pašina, s jakom vojskom. Ali prije nego li je što važnije izveo, umre sposobni Mansfeld (14. aug.) ; plodove njegova rada požeo je nasljednik mu nadvojvoda Matija, kojemu se predadoše Ostrogon (2. sept.), Višegrad i Vac.
Poraz Sinanov u Vlaškoj i gubitak Ostrogona veoma se dojmiše Turaka. Kad je u aprilu 1596. umr'o starac Sinan, onda uzmu janjičari zahtijevati, da se sultan lično stavi na čelo vojske, što on i obeća za ovu godinu 1596. Medjutim vojne ope- racije započeše dosta kasno. Vrhovnim vojvodom imenova Rudolf za ovu godinu u Ugarskoj nad- vojvodu Maksimilijana, koji udari u augustu na tvrdjavu Hatvan, te je 3. septembra i osvoji. U taj par stiže i sultan Mehmed s velikim vezirom, šurjakom svojim Ibrahimom i velikom vojskom u Ugarsku, te se utabori u Segedinu. Na taj se glas povuče nadvojvoda Maksimilijan razorivši prije Hatvan pod Ostrogon, dok sultan krene pod Jegar, koji mu se 13. oktobra predade. Za to se vrijeme aloži čitava ugarska i erdeljska vojska (do 50.000 momaka), te zametne kod Keresztesa (istočno od Jegra) višednevni boj sa sultanom ; Turci bijahu već (26. okt.) natjerani u bijeg, ali kad se kršćanska vojska u najvećem neredu baci na plijen, bude od vrativših se Turaka (naročito Tatara) upravo uništena. Time im bješe osjeguran posjed Jegra.
Godina 1596. isto je tako nesrećna i po Hrvatsku.
Još od početka rata osobito se zanimao za nj papa Kliment VIII. težeći složiti savez kršćanski protiv Turaka i podjedno podići pobunu pokorenih
[74]balkanskih kršćana, dakle u prvom redu Rumunja, Hrvata, Srba i Bugara. No papa je išao i za tim (dakako bezuspješno), da se slože protiv Turaka s Rudolfom još i poljski kralj, te car ruski. Papa se ponajprije obrati na Vlaškog i Moldavskog kneza, i to s uspjehom, dapače god. 1594. pobune se u Banatu naseljeni Srbi pod vodstvom svoga episkopa Todora, ali ustanak bi doskora ugušen. Da zaplaši Srbe, dade još u početku ustanka ve- liki vezir Sinan iz Mileševskoga manastira dopre- miti u Beograd tijelo sv. Save i dne 27. aprila 1594. spaliti. Kad se sjetimo tijesne sveze izmedju vjere i političkoga života kod Srba, onda nam je jasno, da je dojam tog zločina Sinanova morao biti golem. Isto se tako stalo opažati gibanje iz- medju Arbanasa, a u Dubrovnik bi naročito poslan jedan papinski agent, kojemu je bila zadaća nastojati, da se osvoji Klis, koje bi mjesto potom imalo da bude osnovom za dalju akciju protiv pašaluka bosanskoga. Ovo je bilo tim lakše provesti, što se u jednu ruku sam naokolni hrvatski narod za- sitio mletačkoga gospodstva, te se opet želio po- vratiti pod vlast zakonitoga kralja svoga, a u drugu pak, što su senjski Uskoci jednako težili, da natrag osvoje svoje nekadašnje gnijezdo. Još koncem 1582. pomišljali su Spljećani i Poljičani u zajednici s Uskocima na osvojenje Klisa i Solina, no od svega ne bi ništa, jer kad uskočka pomoć izostade i Turci saznadu za čitav plan, jadno po- biše one što podjoše na Klis (2. januara 1583.). Isto se tako izjalovi svaki pokušaj god. 1586. Dje- lovanje papinskoga poslanika u Dubrovniku, a u [75]svezi s praškim dvorom došlo je doskora već dotle, da je kralj Rudolf dne 14. aprila 1595. izdao iz Praga javni manifest na kršćanski narod u Bosni i po naokolnim zemljama, gdje ih hrabri na ustanak protiv teškoga turskoga ropstva s potpunim pouz- danjem u njegovu zaštitu i pomoć.
Godine 1595./6. bijaše vodja čitavoga pokreta za osvojenje Klisa spljetski plemić Ivan Al- berti. On se tijesno združio najprije s jerusa- limskim vitezom Hvaraninom Franom Antunom Brtučevićem, koji je predobio za tu osnovu nad- vojvodu Ferdinanda u Gracu i kralja Rudolfa u Pragu, a onda s poljičkim knezom Pavlom Pa- vićem, koji mu takodjer obeća u tu svrhu pomoći. I tako bi stvoren u Gracu i Beču plan, po kojem se imala u Hrvatskoj prikupiti vojska, upasti u Bosnu, gdje će joj se pridružiti ustaške čete, te poći na Klis i osvojiti ga; s tim se mislilo u prvom redu odvrnuti interes turski od glavnoga bojišta u Ugarskoj, a trebalo je oso- bito tajno raditi, jer je Venecija u taj čas bila u dobrim odnosima s Turskom, a i onako ni- kako ne bi htjela da joj se blizu Spljeta opet utvrdi vlast zakonitoga kralja hrvatskoga. Medjutim doskora se uvidjelo, da je osvojenje Klisa s kopnene strane neprovedivo, već da treba udariti s mora, pa s toga bi onaj plan zabačen. I zbilja, dok je veći dio kliških Turaka bio zabavljen van grada, provale iznenada Uskoci, Poljičani i još neld naokolni Hrvati pod vodstvom spljetskoga plemića Ivana Albertija u noći od 6. na 7. aprila
[76]1596. u Klis, te ga uz pomoć nekih domaćih za- vjerenika brzo osvoje poklavši sve Turke u njemu. Sada utvrdi Ivan Alberti Klis protiv svakoga na- padaja oskrbivši ga priličnom uskočkom i poljič- kom vojskom. Pad Klisa bijaše odista od velike znamenitosti. Na taj glas eno se pobune kršćani hercegovački i pošlju fra Dominika Andrijaševića u Prag moleći pomoć, koja im bi i obećana. No važnije je i odsudno po čitavu stvar u budućnosti, što se tim povodom javno složiše na zator kliških osva- jača Mlečani i Turci. To je bilo s tim važ- nije, što se Klisu moglo pomoći hranom, momčadi i džebanom samo preko mletačkoga zemljišta.
Kad se saznalo, da je Klis pao, odluče se u Carigradu, da ga što brže natrag osvoje. U tu je svrhu dobio nalog bosanski paša, da to izvede pošto poto, a istodobno bje i kapudan-paši (ad- miralu) naloženo, da udje s brodovljem u jadransko more i spriječi dovoz pomoći Klisu. Medjutim saznaše i bosanski begovi za pad Klisa, pa tako se zgodi, da je kliški sandžak-beg Mustafa, koga onda ne bijaše kod kuće, već 12. aprila pao sa 600 Turaka pod grad i započeo podsadu. Broj je Turaka svakim danom rasao, tako da je do 17. aprila bilo pod njim već do 2.000 njih, a do 22. aprila 8.000. Premda su branitelji kliški hrabro odbijali sve napadaje turske, ipak ih zaskoči još ljući dušmanin — nestašica vode, a doskora i glad, jer su na Klisu presušile sve šterne, a bunara nije bilo, dok je i premalo hrane bilo spremljeno ; uopće svi su se pouzdavali u vanjsku, naročito
[77]kraljevsku pomoć. U Pragu pak odista se na to pomišljalo, te ubavijestilo o tom mletačkoga posla- nika, koji izjavi, da će Venecija rado dopustiti generalu Jurju Lenkoviću prelaz preko svoga zemljišta ; dakako, Mlečani su istodobno sve i Turcima dojavili.
General Lenković došao je konačno izmu- čenoj kliškoj posadi u pomoć ("Krvava voda"). Dne 25. maja 1596. iskrca se kod Bosiljine neda- leko Trogira sa 2.000 momaka, od kojih 300 njih ostavi, da čuvaju barke, a s ostalom vojskom podje preko planina ravno Klisu. Turci obaviješteni o njegovom dolasku dočekaše ga i nenadano napa- doše, tako da se potučen jedva nekako spasao u grad Klis (27. maja). Kada Lenković sjutradan u veče ostavi Klis s jednim dijelom voske, bi i opet iznenada napadnut tako, da se jedva nekako do- mogao Kaštel-Sućurca, dok se od vojnika njegovih jedan dio sklone u Omiš, a drugi dopadoše turskoga ropstva. Treći dan poslije toga poraza (31. maja) predade se Klis Turcima uz uvjet, da branitelji njegovi mogu pod oružjem otići kud im drago. Tako je Klis ponovno pao šaka Tur- cima, a time je i propala misao, da se pokuša nešto učiniti pobunm turskih kršćanskih podanika.
Kada se u Hrvatskoj saznalo za poraz kod Klisa, odluči se general Herberstein na navalu na Ko- stajnicu, a njemu se pridruži još i ban Ivan Drašković; ali kada dodje glas, da Kostajnici dolazi u pomoć 20.000 Turske, okane se Herber- stein i ban dalje podsade (u julu 1596.). Ne našavši
[78]nikoga pod Kostajnicom, okrene turska vojska pod Petrinju, te je podajedne. Na taj glas sabere se hrvatska vojska pod vodstvom bana Draško- vića, Tome Erdödyja i Eggenberga, te se utabori kod Siska. Prešavši ovdje rijeku zametne 20. sep- tembra boj, u kojem bjehu Turci ametom potu- čeni. Tom pobjedom nije spašena samo Petrinja i Sisak, nego i odbijena posljednja veća navala turska.
Bitke kod Klisa, Petrinje i Keresztesa ozna- čuju kulminaciju velikoga petnaestogodišnjega rata. Ni na ugarskom, ni na hrvatskom bojištu ne do- lazi više do značajnijih sukoba ; izuzetak čini osvojenje Gjura (29. marta 1598.) i definitivni pad Kaniže u turske ruke (20. oktobra 1600.), uslijed čega ostade Hrvatska sa sjevera otvorena provalama turskim, naročito krimskim Tatarima, smještenim po ugarskim garnizonama (turskim). Sada izabraše hrvatski stališi na sabora (30. aprila 1603.) Tomu Erdödyja kapetanom kra- ljevstva Hrvatskoga na njegovu obranu.
No dok je jenjavanje ratne žestine donekle otklanjalo pogibiju s vanjske strane, pojavi se pod kraj turskoga rata teška i sudbonosna nutarnja buna u Ugarskoj. Uzroci njeni bili su oni isti, koji su i u Hrvatskoj skrivili poznato nam nezadovolj- stvo, naime nepoštivanje ustava i zulum pomoćne njemačke vojske u tamošnjoj vojnoj Krajini, no pored toga još se zemljom razmahaše i vjerske raspre. Nepoštivanje ustava odražavalo se u tom, što dvor nikako nije dao, da se popuni mjesto palatina (od 1531.) i mjesto nadbiskupa
[79]ostrogonskoga, ne govoreći još napose o uplitanju njemačkih kraljevskih savjetnika u ugarske poslove, naročito ratne i financijalne, dok su vjerske raspre nastale u medjusobnoj nesnošljivosti izmedju katolika i protestanata. Još od vremena Ferdinanda I. našlo se u sjevernoj Ugarskoj dosta pripadnika refor- macije, a taj je broj sve to većma rasao, naročito medju plemstvom i gradovima. Doskora je protes- tantizam stao značiti nešto narodnoga sma- trajući bečki dvor središtem katoličke reakcije.1 Pošto je Rudolf još od mladosti bio velik protivnik protestantizma, nije ga bilo teško nagovoriti na razna nasilja protiv ugarskih pripadnika te vjere, a ta su došla do vrhunca, kad je kralj „motu proprio deque regiae suae potestatis plenitudine", dakle svojevoljno, dodao zak. članku sabora od god. 1604. još jedan XII. članak, kojim se zabacivahu sva prava i privilegija protestanata u korist crkve katoličke. Sada plane u Ugarskoj i Erdelju otvo- rena buna pod vodstvom protestantskog plemića Stjepana Bocskaya, koga buntovni ple- mići, inače članovi ugarskoga sabora, dne 20. aprila 1605. izaberu knezom. Bocskay stupi odmah u savez s Turcima, tako da se odsada imao dvor boriti na dvije strane. Podjedno pozove novoizabrani knez ugarski i Hrvate, da ga priznadu svojim vla- darom, ali ga oni odbiše. Uslijed toga podje Bocs- kayev vojvoda Grgur Németh prema Hrvatskoj s vojskom, ali ga ban Ivan Drašković, Franjo
_______
1 Još i danas je kalvinstvo magjarska vjera (magyar hit), a kalv. crkva, magjarska crkva (magyar templom).
[80]Bathyány i Gjuro Zrinski baciše natrag preko Du- nava. Na jesen 11. novembra 1605. pozove veliki vezir Bocskaya u Peštu, gdje ga opaše sabljom i okruni posebnom nekom krunom za "ugarskoga kralja i erdeljskoga kneza" uz godišnji danak od 10.000 dukata.
Ova je buna bila tim opasnija, što je kralj Rudolf spram nje pokazivao potpun nehaj, pa su tako braća njegova bila prisiljena, da protiv njegove volje dodju u Prag, gdje su od njega iznudili, da je vojničke i civilne poslove ugarske predao bratu Matiji. Taj pak znajući, da se ne može uspješno oprijeti obim dušmanima, odmah stupi u pregovore s Bocskajem, te sklopi s njime nakon duljeg pregovaranja 23. juna 1606. u Beču mir, kojim biše uredjeni ugarski vjerski poslovi sve do god. 1848. Bečkim mirom bi odredjeno, da plemstvo i gradjani mogu slobodno ispovijedati vjeru, koju hoće, to jest obje konfesije po- stadoše ravnopravne, dok je članak XII : 1604. brisan. Nadalje podijeljena bi opća anmestija i obećano, da će budući sabor birati palatina s kojim će onda nadvojvoda Matija raspravljati i odlučivati o ugarskim poslovima ; vrhovni bla- gajnik, dostojanstvenici i vojnički zapovjednici u Ugarskoj i Hrvatskoj smiju i mogu biti samo domaći plemići bez obzira na vjeru. Ostala još prijeporna pitanja odlučit će budući sabor. Ko- načno bi utanačeno, da Bocskay pridržaje kao knez Erdelj i neke susjedne ugarske županije, a ne ostavi li muških potomaka, imadu ove zemlje pripasti kralju.
[81]Rudolf se dugo nećkao potpisati ovaj mir, no konačno ipak to učini 6. augusta.
Sada preostade nadvojvodi Matiji da sklopi mir s Turcima, jer se već davno svako ratovanje pokazalo kao izlišno. To mu je moglo s tim lakše uspjeti, što se i u Turskoj pomišljalo na mir, gdje je još 22. decembra 1603. umr'o Mehmed III., a naslijedio ga mladji sin Ahmed I. (1603. — 1617). Dne 7. jula 1606. izdade sultan punomoć svojim poslanicima, a onda se koncem oktobra sastanu sa Matijinim poslanicima na ušću rijeke Žitve nedaleko Komorana. U početku malo da se prego- vori ne razbiše, jer je Matija zahtijevao Jegar i Kanižu, a Turci i nadalje plaćanje danka od 30.000 dukata. Konačno popuste obje stranke, te tako bi dne 11. novembra 1606. utanačen mir na dvadeset godina. Isprava se sastoji od sedamnaest članaka, od kojih su najvažniji V. VI. i XI., kojima se uta- načuje, da će svaka stranka zadržati ono, što po- sjeduje sada (dakle status quo), da provale na tudja zemljišta i pljačkanja imadu prestati, a tako isto kaznit će obje stranke razne dobrovoljne i haj- dučke čete na granici ; konačno car, odnosno kralj, više ne plaća godišnjega danka, već će jednom za uvijek dati sultanu dar od 200.000 dukata.
Mir na ušću rijeke Žitve prvi je mir, u kojem su kralj ugarsko-hrvatski i sultan ravnopravni. Sada pukoše lanci tributarne podložnosti, što su ih svake godine zvekećući vukli poslanici, kad su sultanu donosili tako zvane darove, koje su Turci zvali dankom. Sada je prvi put izdana dolična is- prava s turske strane, a ne narinuta, jer nakon
[82]što su Rudolfovi poslanici pomoću tumača proučili turski original, onda bi on tek potpisan i pečatima snabdjeven. „Mir na ušću rijeke Žitve, kaže hi- storik Hammer, sjaje se Evropi i kršćanstvu na početku XVII. stoljeća kao luč, koja nam poka- zuje, da je skršen turski jaram i da je stala opa- dati turska veličina, luč, koja se tečajem ovoga sto- ljeća još nekoliko puta za bure uzbibala i skoro ugasla, dok nije koncem istoga vijeka još jasnije zasjala na poprištu mira u Karlovcima (1699.) po- kazujući nam bjelodano propast osmanlijskoga carstva." Šta se tiče Hrvatske, treba naglasiti, da je ona izgubila tim mirom Bihać, a da ne spomenemo Klisa, koji je pao prvi put još 1537; Slavonija ostala je takodjer u turskom ropstvu. No ipak tim mirom prestaju one sudbonosne navale turske ; odsada dalje Hrvati idu za tim, da istje- raju Turčina iz svoje zemlje, a ne brane se vize; oni prelaze izdefen- zive u ofenzivu.