nikoga pod Kostajnicom, okrene turska vojska
pod Petrinju, te je podajedne. Na taj glas sabere
se hrvatska vojska pod vodstvom bana Draško-
vića, Tome Erdödyja i Eggenberga, te se utabori
kod Siska. Prešavši ovdje rijeku zametne 20. sep-
tembra boj, u kojem bjehu Turci ametom potu-
čeni. Tom pobjedom nije spašena samo Petrinja
i Sisak, nego i odbijena posljednja veća
navala turska.
Bitke kod Klisa, Petrinje i Keresztesa ozna-
čuju kulminaciju velikoga petnaestogodišnjega rata.
Ni na ugarskom, ni na hrvatskom bojištu ne do-
lazi više do značajnijih sukoba ; izuzetak čini
osvojenje Gjura (29. marta 1598.) i definitivni
pad Kaniže u turske ruke (20. oktobra
1600.), uslijed čega ostade Hrvatska sa sjevera
otvorena provalama turskim, naročito krimskim
Tatarima, smještenim po ugarskim garnizonama
(turskim). Sada izabraše hrvatski stališi na sabora
(30. aprila 1603.) Tomu Erdödyja kapetanom kra-
ljevstva Hrvatskoga na njegovu obranu.
No dok je jenjavanje ratne žestine donekle
otklanjalo pogibiju s vanjske strane, pojavi se pod
kraj turskoga rata teška i sudbonosna nutarnja
buna u Ugarskoj. Uzroci njeni bili su oni isti, koji
su i u Hrvatskoj skrivili poznato nam nezadovolj-
stvo, naime nepoštivanje ustava i zulum pomoćne
njemačke vojske u tamošnjoj vojnoj Krajini, no
pored toga još se zemljom razmahaše i vjerske
raspre. Nepoštivanje ustava odražavalo se u tom,
što dvor nikako nije dao, da se popuni mjesto
palatina (od 1531.) i mjesto nadbiskupa ostrogon-
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/82
Ova stranica je ispravljena