Hrvatska povijest. Drugi dio (Šišić)/Poglavlje II.

Rodoslovlje Habsburgovaca Hrvatska povijest — 
Drugi dio: od godine 1526. do godine 1790.
autor: Ferdo Šišić
Poglavlje III.


[34]

II.
Siget, seljačka buna i Vojna Krajina.
(1564.— 1579.)

Maksimilijan (1564.— 1576.) stupio je na prijesto po smrti očevoj kao potpuno zreo muž; tada mu je bilo trideset i sedam godina (rodj. 1527.) I Hrvati i Magjari i Nijemci pozdraviše ga velikim veseljem, puni pouzdanja, da će njihovim željama udovoljiti. Znalo se naime za nj, da je vjerski tole- rantan, šta više, još kao nasljednik prijestolja bijaše osobito odan protestantizmu, pa je i novcem podupirao jugoslavensku propagandu Ungnadovu,1 a pored toga smatrali su ga i dobrim upravnikom i vojvodom. Ali svi se prevariše u njemu : Maksimilijan ostade kao vladar iz političkih razloga vjeran crkvi katoličkoj, u upravnim pak poslovima slušao je Nijemce poput svoga oca, dok kao vojvoda nije uopće ništa vrijedio. Treba izrijekom naglasiti, da mu je osobito zazoran bio ustav ugarsko-hrvatski, dapače jednom je zgodom obećao stališima nje- mačkoga carstva, da će tobože u ime odštete za podupiranje njihovo protiv Turaka Ugarsku i Hrvatsku združiti s Njemačkom ! Za njegova vladanja započe borba izmedju krune i njenih centralističko-apso- lutističkih težnja s jedne strane, anaroda — stališa — hrvatskih i ugar- skih na zaštitu ustava njihova

1Gl. o tom u glavi „Unutarnje prilike od 1626.— 1790." ove knjige. [35]a druge. Dašto, to su posljedice Ferdinandove politike „zajedničkih interesa" u tužno doba turske prevlasti za silnoga Sulejmana. Čim zasjede prijesto, pokuša novi vladar, ne bi li se kako izmirio s Ivanom Žigmundom Za- poljskim, no poSšto se knez erdeljski nikako ne htjede odreći ugarsko-hrvatskoga kraljevskoga na- slova, brzo se razbiše pregovori, dapače oni bijahu povodom novomu turskomu ratu, koji je samo olakšalo onodobno tursko shvaćanje, prema kojemu je smrću Ferdinandovom utrnulo tek god. 1562. utanačeno primirje s njime. Medjutim bijaše starac Sulejman u prvi kraj skloniji miru, pa je s toga i poslao na glas o Ferdinandovoj smrti njegovom sinu svečano poslanstvo, da kondolira, ali kako već dvije godine ne bijaše isplaćen danak od 30.000 dukata, a velikaši su ugarski i hrvatski, naročito Nikola Zrinski, željeli rat za oslobodjenje izgubljenih di- jelova domovine, bio je u glavnom položaj veoma neizvjestan. Tome ne pomože ni to, što je bečko dvorsko ratno vijeće zaključilo prigodom nastupa Maksimilijanova uzdržati na svaki način mir i sa- brati novaca za isplatu zaostala obroka, jer je to sve osujetio nenadanim i objesnim istupom svojim mladi erdeljski knez. Prekinuvši naime pregovore s Maksimilijanom, Ivan Žigmund Zapoljski uzme osvajati neke sje- verno-ugarske gradove u porječju gornje Tise, što je Maksimilijana prisililo, da je poslao u Ugarsku vojsku pod generalom Lazarom Schwendijem, a taj ih preotme natrag. To je Ivan Žigmund i htio : on se sada obrati u Carigrad za pomoć i tako se sijedi [36]Sulejman u 75. godini odluči na šestu svoju ličnu vojnu u Ugarsku s namjerom, da osvoji Beč. Predznaci velikoga rata bijahu, da je livanjski paša Mustafa Sokolović provalio u Hrvatsku još ljeti 1565. i osvojio Krupu na Uni, koju je tvrdjavu s malom šakom ljudi branio junačina Ma- tija Bakić kroz dvadesetak dana i poginuo konačno slavno sa sedam drugova (23. juna), no kod Obreške, nedaleko Ivanića bi paša od bana Petra Erdödyja potučen i natrag bačen, dok je istodobno pomoću temišvarskoga Hasan-paše Ivan Žigmund uzeo u szatmárskoj županiji grad Erdöd.
Na ove glase sazove Maksimilijan 28. no- vembra sabor u Požun za 2. februara 1566., i prepu- sti predsjedništvo bratu svome, nadvojvodi Karlu Štajerskomu ; zadaća ovoga sabora bila je, da se raspiše porez na dvije godine u vojničke svrhe. Ali sabrani stališi bijahu vrlo ljuti, jedno, što nije kralj lično došao na sabor, a drugo poradi sve to većeg uplitanja Nijemaca u poslove ugarske i hrvatske. Stoga su u prvi mah pomišljali na to, kako bi kralju svaki porez uskratili, sve dok ne dodje medju njih i dok ne odstrani razne protuzakonitosti. Tek nakon duljega nago- varanja uspjelo je nadvojvodi Karlu sabrane sta- liše ipak namoliti, da su zaključili jednogodišnji (tekući) porez, ali uz obvezni uvjet, da kralj Maksimilijan ima lično da dodje na slijedeći sabor, na kojem se imalo vijećati o odstranjenju raznih ustavnih povreda.
Još za požunskoga sabora stigoše glasi, da sultan Sulejman više ne će da zna za mir, nego
[37]da se sprema na rat s velikom vojskom. I odista 1. maja 1566. podje Sulejman sa 150.000 momaka na vojnu. Sredinom juna bijaše u Beogradu, otkuda izasla Pertaf-pašu sa 70.000 ljudi, da osvoji tvr- djavu Gyulu na bijeloih Köröšu. Malo potom primi u Zemunu Ivana Žigmunda Zapoljskoga, te mu obeća svaku zaštitu i nadalje. Sredinom jula prijedje kod Osijeka Dravu, te skrene s 90.000 vojske i trista topova na Siget,1 gdje je od 1561. zapovijedao kao kapetan Nikola Zrinski. On se češće zalijetao u turske posjede oko Blatnoga jezera, a uopće bijaše poznat u čitavoj Turskoj kao krvni dušmanin njezin ; stoga ga naumi sultan taj puta teško kazniti. Medjutim još je prije dolaska Sulejmanova Nikola Zrinski znao, što ga čeka, pa stoga ode ravno iz Požuna, gdje je bio na saboru, u Siget, oskrbi grad hranom i oružjem, a. onda sabere oko sebe isključivo hrabru četu Hr* vata i tek neke Magjare (ukupno oko 2.500 mom.) u tvrdoj nakani, da će pod gradom zabaviti sultana Sulejmana, sve dok se oko Maksimilijana ne skupi oveća vojska, koja će ga onda osloboditi. U to se doba Siget sastojao od tri dijela ovim redom : novi grad, stari grad i tvrdjava s kulom, koji bijahu du- bokim jamama odijeljeni i jedino mostovima sve- zani.
Dne 6. augusta opkoli Sulejman tvrdjavu sa svih strana, te je stade iz trista topova biti to- likom žestinom, da se Nikola Zrinski morao već 14. augusta povući u nutarnji grad. Sada
_________
1Izmedju Barča i Pečuha u jugozapadnoj Ugarskoj; sziget znači na magjarskom jeziku otok.
[38]ponudi sultan Nikoli čitavu Hrvatsku, ako mu predade grad, no on to s pre- zirom odbije. Potom Turci uzeše neprekidno jurišati grad, ali ih Zrinski odbije, dapače smjelim provalama nanese im znatnih šteta. Radi toga neuspjeha začeše Turci kopati lagume i rušiti gradske zidove ; i odista 5. septembra uspjelo je Turcima takim lagumom razrušiti glavni dio zi- dina. Treći dan (8. septembra) sve je bilo razrušeno osim barutane ; Nikola Zrinski uvidje, da se dalje više ne može braniti, pošto nije stigla očekivana pomoć. Stoga se spremi na zadnji boj : obuče ljubi- často-svilenu dolamu, u džep stavi sto dukata, "da ne reče onaj, koji ga bude mrtva pretraživao, da nije ništa našao", objesi zlatni lanac oko vrata, a na glavu stavi kalpak nakićen diamantima. Potom iznese na jednu hrpu sve svoje pokretno dobro, te ga dade zapaliti. Iza toga provali sa 600 preostalih ljudi uz barjaktara Lovru Juranića na vrata tvrdjave i pogibe kao junak sa preostalom posadom.1 No radosne ove vijesti o padu Sigeta sultan nije više dočekao, jer je još 4. septembra u svom čadoru umro. Smrt njegovu znao je veliki vezir Mehmed Sokolović vješto zatajiti, jer bi se inače ne samo sva turska vojska razbježala, nego bi se nesumnjivo i Maksimilijan odlučio na kakovo smjelije djelo.2 Tim lukavim činom spase veliki vezir slavu i snagu carstva, podjedno posla
_______
1 Na životu preostadoše kao turski sužnji tek sedmorica njih, medju njima i Gašpar Alapić.
2 Za smrt Sulejmanovu saznao je Maksimiljan tek koncem oktobra!
[39]Sulejmanovom sinu, a svome tastu Selimu, gla- snika, da ga prvi pozdravi kao novoga padišaha. Junaštvo Nikole Zrinskoga zadivilo je čitavu Evropu, koja ga je prozvala novim Leonidom.
Za podsjedanja Sigeta stajaše Maksimilijan kod Gjura sa 100.000 slabo disciplinovane vojske, ali mu ne htjede na veliku srdžbu Hrvata i Magjara u pomoć doći, zazirući na savjet svojih njemač- kih ratnih dolavnika oderala. Kad pomislimo na junačku smrt slavnoga Hrvata Nikole Zrin- skoga, onda možemo s pravom reći, da je ovaj zaključak njemačkog ratnog vijeća prava sramota i kukavičluk. Za pad Sigeta sazna Maksimilijan tek onda, kad je u tabor stigla glava Nikole Zrinskoga, koju je veliki vezir Mehmed Sokolović poslao svomu bratu, paši budimskomu, a ovaj opet prema bratovoj uputi kralju Maksimilijanu ; ostalo tijelo njegovo dade veliki vezir svečano sahraniti. Izgubivši 18.000 ko- njanika i 8.000 janjičara, povrate se Turci po padu Sigeta natrag, našto Maksimilijan nakon duljega pregovaranja sklopi 17. februara 1568. u Drenopolju osamgodišnje primirje sa sultanom Selimom uz uvjet godišnjega danka od 30.000 dukata, i da svaki od interesenata, naime Turčin, Maksimilijan i er- deljski vojvoda Ivan Žigmund Zapoljski, zadrži ono. Sto doista u taj par ima u vlasti.
Uza sve to, što su Turci zauzeli Siget, ipak se može reći, da tim časom počinje ponajprije lagano, a kasnije sve to brže padati njihova snaga; oni su naime došli do zenita svoje sreće.
[40]Drenopoljsko primirje prinudi Ivana Žigmunda Zapoljskoga, da je i on stao ugovarati s Maksi- milijanom ; mir bi napokon sklopljen u Speieru na Rajni dne 16. augusta 1570. ; mladi Zapoljski odreče se ugarsko-hrvatskoga kraljevskoga naslova i zadrža samo naslov vojvode erdeljskoga (woyvoda Transsilvanus et comes Siculorum), a Maksimilijan se obveza po smrti Ivana Žigmunda Erdeljcima prepustiti slobodan izbor novoga vojvode. Mladi Zapoljski umre sa razuzdana života, kao i otac mu, od kapi već 14. marta 1571. u trideset i prvoj godini, a s njime izumre rod njegov. Erdeljci potom izaberu za vojvodu Stjepana Báthoryja, koji skoro potom (1576.) postade kraljem poljskim, no vlast vojvodsku održa porodica njegova.
Medjutim stiže Hrvatsku teška nevolja, kad početkom 1573. planu seljačka buna. Taj je kobni dogadjaj u najtješnjoj svezi s pitanjem vlasništva velikoga imanja susjedgradsko- stubičkoga, koje je od polovice XV. vijeka dalje jednako preko ženske loze prelazilo u druge ruke, poradi čega se rodiše vrlo teške i zapletene parnice. Do vrhunca dodjoše te baštinske smutnje početkom druge polovice XVI. vijeka, kad su bili po ženskoj lozi baštinici čitavoga imanja državni sudac Andrija Báthory i Andrija Teu- fenbach, koji bijaše oženjen energičnom Ur- šulom Meknitzer. Njima naime izdade Fer- dinand dne 3. sept. 1559. u Augsburgu darovnicu, kojom darova njima i njihovim potomcima obo- jega spola pomenuto imanje "na vječna vre- mena", dakle svakomu polovicu. Malo
[41]potom, još iste ove godine 1559. založi Teu- fenbach svoj dio za 6.000 for. Báthoryju, a onda osim njemu još i podbanu Ambrozu Gregorijancu i ženi svojoj Uršuli za ukupno drugih 9.133 for. Četiri godine iza toga (1563.) umre Teufenbach i ostavi pored udovice Uršule još i četiri kćeri, od kojih bijaše jedna, Marta, u čas smrti očeve zaru- čena s podbanovim sinom Stjepkom Gregorijancem.
Medjutim uvuče se već naredne godine 1564. u ovo vlastelinstvo muž Jelene Zrinske, kćeri si- getskoga Nikole, Franjo Tahi, kraljevski sa- vjetnik, vrhovni meštar konjušnik i kapetan ka- niških konjanika, kupivši bez znanja i pri- vole Uršule Meknitzer i njenih kćeri polovicu po- sjeda susjedgradsko-stubičkoga od Andrije Bá- thoryja za 44.000 for, dok mu je za drugih 6.000 for. isti Báthory predao u zalog drugu svoju po- lovicu istoga vlastelinstva. U posjed kupljena dobra uveo je Tahija zagrebački kaptol po svom kano- niku Gjuri Svesvetičkom i kraljevskom čovjeku Mojsiji Humskom, ali protiv svih pravila potajno noću, tako da su Uršula i ostali interesenti tek naknadno saznali za gotov čin.
Kad se to pročulo, stade opća graja, jer je Tahi bio poznat kao siledžija, oholica, lakomac za tudjim imetkom i ženama, a pod jedno započe i parnica. Uršula Meknitzer i njezine kćeri protestovaše protiv prodaje kao nezakonite i nikako ne htjedoše dozvoliti, da se imanje dijeli ; osim toga još je ona s Ambrozom Gregorijancem uložila prosvjed protiv Tahija s pozivom na njihove zaloge (9.133 for.) na drugu polovicu imanja još od god. 1559. Tahi
[42]pako stao je tražiti na osnovu svoga kupljenoga založnoga prava čitav posjed susjedgradsko- stubičkoga vlastelinstva.
Ali Uršula Meknitzer i zet joj Stjepko Gre- gorijanec, poznavajući velike i jake kondcsije Ta- hove (ban Petar Erđody bijaše mu zet), ne zado- voljiše se samo parnicom, već navališe s 800 su- sjedgradskih i stubičkih seljaka, upotrijebivši od- sutnost Tahija, na proljeće 1565. na Susjedgrad i odanle protjeraše obitelj njegovu i namještenike njegove. Na taj glas isposlova Tahi kod kralja Mak- similijana nalog, da Uršula i njene kćeri imadu ostaviti Susjedgrad, ali se energična udovica tome ne htjede pokoriti. Potom dobije ban Petar Er- dödy nalog, da je odanle silom makne. I odista ban se zaputi s Franjom Tahijem na 2. jula 1565. s dvjesta momaka i tri topa na Susjedgrad, no bude od Ur- šulinih rodjaka, naročito podbana Ambroza Gre- gorijanca i 3.000 seljaka do nogu potučen, dapače topovi i sve mu oružje zaplijenjeno. Kad se poradi toga stao kralj prijetiti Uršuli, popusti ona, te do- brovoljno predade polovicu imanja Tahomu, a drugu polovicu kralju, u čije ime upravljaše pro- vizor Stjepan Grdak. Sada se uze Tahi nemilice osvećivati seljacima, koji su bili na strani Uršu- linoj, te ih užasno mučiti i ubijati, a da mu se nikako nije moglo doskočiti. Tek kad je umr'o dne 26. aprila 1567. ban Petar Erdödy, a njegovim nasljed- nicima biše imenovani u septembru iste godine biskup zagrebački Gjuro Drašković za ci- vilne, a Franjo Frankapan Slunjski za vojničke poslove, moglo se pomišljati na uspjeh.
[43]Skoro potom bi izaslana komisija, koja presluša 508 svjedoka ; Tahijevih grijehova i zločina sabrala se čitava knjiga. Uza sve to ostade Tahi nekažnjen, šta više, Uršula Meknitzer i zetovi joj budu stav- ljeni pod optužbu, jer su se god. 1565. oprli banu, a 1569. izradi Tahi, da mu je kraljevska komora dala u zakup drugu polovicu susjedgradsko-stubič- koga vlastelinstva za 4.500 for. godišnje zakup- nine. Sada je Tahi postao potpuni go- spodar u cijelom vlastelinstvu, i pro- gonio upravo nevjerojatnom okrutnošću jadne seljake kao prijatelje „stare gospode."
Videći Uršula Meknitzer i zet joj Stjepko Gregorijanec, da se parnicom ne će pomoći, a zna- jući, da su seljaci neizmjerno ogorčeni na Tahija, odluče se, da će ga protjerati pomoću seljaka iz Susjedgrada i Stubice. I zbilja seljaci se 1571. po- bune, no pojedinački. Ipak se gospoda poplaše, pa stoga izaberu na saboru u Zagrebu (2. juna 1572.) dva poslanika, Šimuna Keglevića i Ivana Barzeja, da mole kralja, neka kazni buntovne seljake u vlastelinstvu suisjedgradsko-stubičkom. No protiv toga digne se na slijedećem saboru (11. aug. 1572.) sam Tahi, ističući, da će on kao gospodar znati sam kazniti buntovnike i da ne treba kra- ljevske pomoći. Napokon stiže koncem 1572. od- luka kraljeva, da se ima polovica imanja predati Uršuli i njenim kćerima. Kad se Tahi tome opre, provali Stjepko Gregorijanec na čelu buntovne seljačke čete na Susjedgrad i nastani se ondje silom uz Tahija, koji mu se ne uzmože oprijeti. Kad su se tako Uršula i njene kćeri opet domogle svoga
[44]posjeda, prepuste seljake groznoj osveti Tahijevoj. Seljaci pak bijahu kroz sve to vrijeme smutnja i suviše ogorčeni, a da bi se mogli primiriti. I tako plane početkom 1573. seljačka buna.
Pored direktnoga povoda seljačke bune, naime susjedgradske parnice, ima još nekih razloga, što su ozlovoljavali seljake. Neprekidni turski ratovi zahtijevahu velikih žrtava od plemstva, a te je zapravo morao plaćati seljak (kmet) ; na- dalje su plemići uzimali od svake seljačke kuće po jednoga momka u rat, dok su gotovo svi morali u smislu saborskoga zaključka raditi oko popra- vaka i utvrdjivanja gradova. Kako se s kmetovima postupalo, najbolje nam kazuje nadbiskup ostro- gonski, Šibenčanin Antun Vrančić, kad je kralju pisao povodom hrvatske seljačke bune, da u Hrvatskoj gospodari bolje i pošte- nije postupaju s marvom, nego li sa svojim kmetovima.1 Kmet je naime morao najprije gospodsku zemlju obraditi, a onda tek svoju, što ju je imao ne kao vlasništvo, nego tek prehrane radi. Od toga mršava prihoda morao je plaćati državi porez, danak gospodi, a desetinu crkvi. Dakako kad je jadnik udovoljio ovim svojini dužnostima, često nije njemu i brojnoj obitelji nje- govoj ostalo ništa ; otale velika bijeda i teško ne- zadovoljstvo. Razumije se, kao nigdje u savremenoj Evropi, tako nije ni hrvatski seljak imao nikakih političkih prava.
_______
1 U pismu od 23. februara 1673. d. d. Požun : „Quoniam apud nos pecora melius et honestius habentur a suis dominis, quam hoc genus subđitorum". Starine VII. 270.
[45]Poradi nasilja Tahijeva seljaci se kroz godinu 1572. tri puta potužiše u Beču kod samoga kralja, no to im nije mnogo koristilo, jer bi istraga prepu- štena hrv. saboru. Kad to vidješe seljaci, izjave složno, da Tahija više ne priznaju svojim gospo- darom, našto sabor pobunjene seljake proglasi iz- dajicama domovine. Otvoren oružan otpor koncem januara 1573. zvan "muška punta- rija" bješe saboru krvavi odgovor. Seljaci se već dulje vremena spremahu na bunu, tako da su spremni započeli ustanak, a i znali su, što hoće : oni su podigli oružje za opću slo- bodu i stališku jednakost, dakle doki- nuće feudalizma, onda za opće plaćanje poreza i opću vojnu dužnost na obranu domovine, ter za dokinuće carina i mitnica u korist trgovine i prometa,koji smisliše navrnuti na more. Greslo im bijaše: „Za staru pravicu" i „Dolje s gospodom". Eto što je rekao u istrazi jedan od vodja : „Da smo gospodu pobijedili, osnovali bismo posebnu carsku vladu u Za- grebu. Ovdje bismo sami pobirali poreze i daće, pa se i sami brinuli za čuvanje granica od provala turskih".1 Kralju Maksimilijanu ostadoše vjerni,
_______
1 Iskaz Ivana Svrača iz Pušće 26. febr. 1673. „Ist auch geredt worden, wo Sie die herm vberwunden hetten, so wollten Sie zu Agramain khaysserliche stell anfrichten, die gefell Zinss vnd Steuer selbstainfordern vnnd die Graniczen selbstversörgen. Dann die hern fragen vmb die Graniczen nichts." (Starine VII., 274.)
[46]ali inače ne htjedoše nikomu drugomu služiti. Kad pomno progledamo ovaj seljački program od 1573., onda u njem jasno nalazimo zametke idejama XIX. vijeka ; ne samo dokinuće feudalizma, što ga tek velika francuska revolucija i krvava godina 1848. po Evropi urediše, nego i zametke ideje potpune hrvatske autonomije, koja poznaje samo ličnost vladarevu kao zajedničku.
Prva vlada seljačka i središte bijaše Stu- bica. Vrhovni sud bijaše sastavljen od Matije Gubca, Ivana Pasanca i Ivana Mogaića. Uz ove izabrano je 12 kapetana kao vojvoda za vojsku po raznim selima, kao po Brdovcu, Zaprešiću, Pušci, Podgori, Stenjevcu, Stupniku, Novakima i Pod- susjedu. Vrhovni vojvoda ukupne vojske bijaše Ilija Gregorić, čovjek vrlo vješt vojničkim poslovima svoga vremena.1 On zamisli ratni plan seljački, plan dostojan i pravoga vojskovodje. Prvo i prvo pomislio je na saveznike: osim sa su- sjednim Erdödyjevim kmetovima u Jaski i Cesar- gradu, on započe pregovore i sa žumberačkim Us- kocima, te kranjskim i štajerskim seljacima. Ratni plan sam bijaše ovaj : glavna sila ostaje kod Stu- bice, gdje je bilo sjedište vlade ; s jednim dijelom preostale vojske poći će Ilija u Štajersku, da ondje pobunjene seljake prikupi k sebi. Ovu povećanu
________
1 Ilija Gregorić rodio se u Ribniku kod Ozlja kao frankapanaski kmet. God. 1553. bi zarobljen od Turaka i odveden u ropstvo, no doskora umače i nastani se u Brdovcu ; otale mu pridjev „Pribeg". God. 1567. i opet pade u tursko ropstvo, ali se i drugi puta bijegom spasi. Tahi mu je oteo vinograd, konje i krave.
[47]vojsku razdijelit će potom ovako : jedan dio prijeći će Savu i prikupiti kranjske seljake do Metlike, otkuda će onda pojačana prijeći Kupu, te skrenuti na Jasku, Okić i Samobor. Drugi dio povesti će Ilija sve do Celja, a onda će se pojačan povratiti preko Rogatca na Cesar grad, a napokon će či- tava ujedinjena seljačka sila udariti na Zagreb i ondje gospodi diktovati mir. Medjutim će poći jedno posebno odjelenje iz Celja preko Ljubljane k moru, da putem dokine sve carine i tako trgo- vinu oslobodi.
Koncem januara skupilo se kod Stubice oko 20.000 kmetova, no većim dijelom slabo oboru- žanih. Na taj glas zamoli uplašeni ban Juraj Drašković po brzom kuriru kralja Maksimi- lijana za pomoć, a Stjepko Gregorijanec obratio se iz Mokrica na uskočkoga kapetana Thurna u istu svrhu, dok se štajerski plemići raz- bježaše. Gotovo istodobno prešao je (2. febr.) Ilija Gregorić Sutlu i udje u Štajersku, gdje mu se ja- tomice uzeše približavati tamošnji seljaci, i osvoji dne 3. februara bez zaprijeke Brešce. Medjutim bi i nadvojvoda Karlo u Gracu ubaviješten o buni, te se odmah preseli u Maribor, gdje uze spremati sve mjere za ugušenje ustanka. Dne 4. februara nalazio se Ilija Gregorić u Videmu, a sjutradan razdijeli vojsku svoju na dvije čete : jedna je imala pod vodstvom Nikole Kupinića prijeći Savu, navaliti na Krško i upasti u Kranjsku do Metlike, već prema planu, a drugu povede Ilija dalje na Sevnicu. Ali kod Krškoga nenadano navale na
[48]seljake Uskoci1 pod svojim kapetanom Thurnom, te ih za kratko vrijeme rasprše na sve strane ; još ih je najveći dio nemilo zaglavio u ledenoj Savi. Podjedno sakupi banovac Gašpar Alapić bansku vojsku i pobije kod Kerestinca (6. febr.) buntovne seljake jaskanske i okićke, te ih sasvim rasprši. Ova dva boja odlučiše sudbinom „za- padne" seljačke vojske, čija se djelatnost imala protegnuti sve do mora.
U tom stiže Ilija Gregorić do Sevnice i za- uzme je bez otpora. U Sevnici saznade za poraz Kupinićev, što ga je silno preplašilo pobojavši se Uskoka (na koje je računao kao svoje saveznike) i oslobodjene kranjske vojske. Radi toga napusti osnovu svoju, da podje sve do Celja, već skrene na Planinu, gdje ga iznenadi glas, da su Turci pro- valili sve do štajerskoga Kozja, dakle u susjed- stvo. Na ovaj lažni glas razbježaše se odmah svi štajerski seljaci, koji se pridružiše Iliji, svojim kućama. Sada skrene na Pilštajn (7 febr.), gdje ga ponovno stiže glas o propasti Kupinićevoj, našto uzeše njegovi ljudi tražiti, da se vrate u Zagorje. Videći Ilija propast svoje osnove nakon Kupinićeva poraza i bijega Stajeraca, pristade na to. Ali na povratku u Zagorje stigoše ih na 8. februara kod sv. Petra pod Kunšpergom štajerske čete, te ih potpuno unište. Sam Ilija nekako srećno umače ropstvu ili smrti.
I tako biše sve seljačke čete razbijene osim središta u Zagorju. Ovdje je čekao kod Stubice
________
1 Oni se ustanku ne odazvaše, dapače čini se, da seljački glasnici nijesu ni došli do njih.
[49]Matija Gubec povratak Ilijin s kranjskim i štajerskim četama, te Uskocima, a medjutim osvojio je sa svojim ljudima Stubički grad, gdje se i na- stanio, pak Klanjec i Cesargrad. Posljedica bijaše, da je Matija Gubec zavladao cijelim Zagorjem, dapače i malo plemstvo („šljivari") ta- kodjer mu se pridruži, dok su velikaši pobjegli kud koji. Matija Gubec imao je na okupu oko 16.000 oružanih ljudi i nekoliko topova, a zvali su ga "begom". Naziv "seljački kralj" kleveta je i bajka.
Medjutim pozove ban Draškovi cjelokupno plemstvo na oružje. Kako se radilo o njihovoj koži, skupi se taj put iznimnom brzinom dobro organi- zovana i oružana vojska u Zagrebu, dok je ban iz tvrdjava sazvao bansku vojsku. Već 8. februara sastalo se u Zagrebu do 5.000 vojske, kojoj bi od- redjen za zapovjednika banovac Gašpar Alapić. Još isti dan zaputi se prama Stubici. Matija Gubec bijaše utaboren nedaleko Stuubičkih Toplica. Drugi dan 9. februara došlo je do boja ; plemići udariše prvi, a njihovo brojno konjaništvo, koje je seljake napalo s oba krila, doskora odluči stvar : seljaci budu potučeni u bijeg natjerani ; Matija Gubec i Andrija Pasanec biše uhvaćeni uz bezbroj drugih, koje odmah objesiše uz cestu na drveća "na strah i užas" drugima. Onima, koje poštediše, odrezaše uši i nosove kao vidljiv znak, da su bili buntovnici. Malo po tom bi i Ilija Gregorić uhvaćen i preslušan u Beču, a onda odveden u Zagreb ; ne zna se, kako je svršio. Najstrašnija sudbina stiže Matiju Gubca i Andriju Pasanca ; kao prvi bi pogubljen uz užasne
[50]muke (na kotaču) Andrija Pasanec na oči Gubčeve, a onda dodje na njega red. Najprije ga izmučiše razbijeljenim kliještima, a onda okruniše na že- ljeznom usijanom prijestolu užarenom krunom željeznom.1
Tako je za nekoliko dana skršena seljačka buna, dašto poglavito poradi slabe discipline i oružja, a i poradi neobične brzine, kojom se plem- stvo skupi na svoju obranu.
Malo potom provali banjalučki Ferhad paša na Bihać na Uni, koji se jednako držao protiv nebro- jenih navala turskih kao otok, sasvim odijeljen od matere zemlje. Na taj glas krene carski general kao zapovjednik pomoćnih četa Herbard Auer- sperg Turjaški gradu u pomoć, ali mu paša podje u susret, te ga noću od 21. na 22. septembra 1575. na Radonji (pritoku Korane) izmedju Ra- stovca i Dugoga dola ametom potuče ; sam general
_______
1 Još i danas vide se na Markovom trgu četiri bijela pločnata po sredini probušena kamena, na kojima bijaše nasadjen gvozdeni stolac, gdje su Matiju Gubca okrunili. „Narod pripovijeda, da Matija Gubec nije umro, već da su se nad njim i njegovom vojskom sastala dva brijega, te ga zaklopila. Pripovijedaju još i to, da on sa svojim prvim vodjama sjedi za kamenitim stolom, na kojem su pune čaše vina. Kažu, da mu se brada oko stola vije i kad se deveti put omota, tada će se brda nad njim razlomiti, a on i vojskamu opet doći k sebi te Hrvatima izvojevati slobodu. — (Tkalčić: Hrv. pov, Zgrb. 1861., 124.) Da je Matija Gubec bio izabran kraljem seljačkim i imao tobože dvor svoj u stubičkom gradu, to je izmišljotina plemićka. Kazna njegova udešena je prema onoj erdeljskoga buntovnika Jurja Dózse (1514), a predložio ju je biskup i ban Gjuro Drašković kralju (11. febr.) na dozvolu. (Starine VII, 212.)
[51]pogibe u boju. Potom Turci popale i poharaju sav kraj sve do Metlike na Kupi. Ovaj se poraz ne- milo kosnu kralja Maksimilijana, ali prije, nego li je štogod uzmogao uraditi, umre (12. okt. 1576.), a na- slijedi ga stariji sin Rudolf još 25. septembra 1572. okrunjen za ugarsko hrvatskoga kralja.
Kad je Rudolf (1576.— 1608.) naslijedio oca svoga, onda se katolici i protestanti veoma za- brinuše za budućnost ovih država, kojima je vladao, a u prvom su redu predvidjali vjerskih neprilika, I odista, sve su te zebnje bile opravdane, jer se Ru- dolf, sin katolikinje Marije Španjolske, od dva- naeste do devetnaeste godine uzgajao privolom očevom na španjolskom dvoru pod nadzorom njegova rodjaka kralja Filipa II. Od prirode bijaše sumnjičiv i melankoličan, lijen i željan naslada. Pod nadzorom Filipovim i naputkom španjolskih ježovita ove su se rdjave strane u njemu još i većma razvile : on postade u neku ruku učenjak, no inače muž, koji niti je bio sposoban za vladanje, niti za svijet. Brzo po svom nastupu povuče se u praški dvor na Hračane (1583.), gdje uredi sjajne vrtove i zbirke dragulja, slika i inih umjetnina (vrijednih do 17 milijuna talira). Ovdje se zanimaše astro- nomijom, astrologijom, alkimijom, slikarstvom, urar- stvom i raznim drugim onodobnim umjetnim obrtima, a osim toga još je rado zalazio u svoje staje diveći se krasnim konjima, a volio se družiti s raznim ženski- njama koje bi ga najviše za tjedan dana mogle osvojiti. Dvadeset godina izražavao je želju, da se oženi, pa su mu poradi toga opisivali sve evropske princese, dapače on se znao upustiti i u zaručne
[52]pregovore, ali na ženidbu samu nikad se nije mogao odlučiti, što više, kad je čuo, da se koja od onih princesa, na koje je sam pomišljao, udala, onda bi ga uhvatila bijesna srdžba. Prema valjanim ljudma bijaše pun sumnje, naročito prema svojoj braći i rodjacima, a sklon samo puzavcima i raznim drugim nevrijednim individuima. Tako se zgodi, da jer na propast svojih naroda slušao savjete raznih doklaćenih Španjolaca, dok su dvorske dveri bile zatvorene Magjarimai Hrvatima. Njegovo duševno stanje bivalo je sve bolesnije, dok napokon sasvim ne potamni. Bolest se njegova najjasnije izražavala u njegovom izlišnom strahu : bojeći se, da ga tkogod ne ubije, šetao bi po tamnim hodni- cima, a misu bi slušao iza gvozdenih rešetki, a sve zato, jer je tobože u zvijezdama čitao taku sudbinu. Ipak su rdjave strane Rudolfove za Češku urodile dobrim plodom : u Češkoj se razvilo staklarstvo, a na dvoru nadjoše moćnu zaštitu valjani astro- nomi kao Kepler i Tycho de Brahe.
Dok je Rudolf po zvijezdama gonetao svoju sudbinu, spala je Hrvatska za njegova vladanja na najniže grane obuhvatajući mali kus zemlje izmedju mora, kranjsko-štajerske granice, Drave i Gjurgjevca, pa Čazme i Save nešto niže Siska, onda Kupe i Kapele planine. Poradi obrane ovoga dijela zemlje osnovan bi god. 1579. po stricu Rudolfovom, nadvojvodi štajerskom Karlu, ko- jemu je potpuno prepustio Hrvatsku, grad Kar- lovac, a s njime bi uredjena i Vojna Kra- jina.
[53]Neprekidne i nenadane najezde Turaka iz bosanskoga pašaluka ne samo u Hrvatsku i Sla- voniju, nego daleko u nasljedne austrijske zemlje, kao Istru, Korušku, Štajersku i Kranjsku, prinudiše Hrvate i njihove susjede, da urede duž granice stalnu vojsku smještenu po raznim kraljevskim i gospodskim gradovima. Ovu su vojsku pored kralja imali o svom trošku izdržavati vlasnici pojedinih gradova sami (knezovi Krbavski, Blagajski, Zrinski i Frankapani), no radi propasti i nesigurnosti imanja njihovih, te s time skopčane nestašice novca, oni toga ni jesu mogli činiti, dapače nevolja se samo još povećala, kad je narod hrvatski stao jatomice bježati i seliti iz krajeva budi Turcima pokorenih, budi pograničnih. Znamo, da se Ferdinand još kao austrijski nadvojvoda, a za života kralja Ludovika II. starao oko obrane hrvatske krajine, jer je znao, da tako brani i svoje zemlje, dapače kranjski su stališi izrijekom izjavili još god. 1519., da je bolje braniti se od Turaka u tudjoj zemlji nego li u svojoj. Skrb se Ferdinan- dova poveća izborom njegovim za hrvatskoga kralja, kojom se prigodom obvezao na uzdržavanje oveće vojske u svrhu obrane kraljevine Hrvatske. Iz kraljeve obveze i brige nutarnjo- austrijskih stališa razvi se Vojna Krajina. Medjutim u prvi mah još nije bilo krajine kao posebnoga teritorija, nego samo krajiških vojnika, sastavljenih djelomično od hrvatskih velikaških četa, onda plaćenika i Ferdinandovih austrijanskih podanika ; ova su se vojnička odjelenja dijelila u kapetanije, koje su [54]uzdržavali poglavito štajerski, koruški, kranjski i istarski stališi, a zapovijedao im nutarnjo-austrijski general. Oko polovice XVI. vijeka stale su se raz- likovati dvije Krajine : slavonska izmedju Drave i Kupe, sastavljena od kapetanije koprivničke, križevačke i ivaničke, te hrvatska izmedju Kupe i mora, koju su sačinjavale kapetanije hrasto- vička, ogulinska, bihaćka i senjska. No pravi život na Krajini zače tekar kad ju je kralj Budolf 25. februara 1578. izručio svomu stricu, nadvojvodi štajerskom Karlu, te mu podčinio sve zapovjednike, dapače isti ban i hrvatski sabor morali su mu biti u vojničkim poslovima podvrgnuti. To je učinjeno na zahtjev sabora austrijskih zemalja, koji se sastao 1. januara 1578. u štajerskom Brucku, te medju ostalim raspravljao i o obrani hrvatskih gradova na Krajini, za koju su austrijski stališi dali i taj puta znatnih novčanih sredstava. Na glas o predaji Krajine nadvojvodi Karlu sastane se sabor hrvatski 15. jula iste godine. S obzirom na veliku nevolju Hrvati primiše ovo imenovanje do znanja, ali uz uvjet, da se nadvojvoda Karlo ima u svim važnijim poslovima sporazumjeti s banom i da inače „ničim ne okrnji prava kra- ljevstva hrvatskoga, koje je slobodno i samostalno, te se nekoč od svoje volje podvrglo ugarskim kra- ljevima." Uza sve to ipak bi banu oduzeta vrhovna komanda nad hrvatskom vojskom, našto banovi biskup Juraj Drašković i drug mu Gašpar Alapić polože časti svoje. Sada bi imenovan banom Štajerac Krsto Ungnad (1578. — 1584.), koga ubrzo sve zamrzi. [55]Da opravda Rudolfovo riješenje i Hrvatima pokaže vrijednost njegovu, odluči se nadvojvoda Karlo povesti još iste godine 1578. u augustu rat na Turke i oteti im one hrvatske gradove, što su ih nedavno osvojili. Kao vrhovni zapovjednik bi odredjen kranjski nadkapetan Gjuro Khevenhüller, kojemu se pridruži i ban Ungnad. U svem se sastalo oko 10.000 vojske, te započe vojevanje. S dosta sreće osvoji Cazin, Zrin i Ostrovicu, ali kod Bužima naidje na odrješit otpor Ferhadpaše, koji brže bolje skupi do 30.000 momaka. Khevenhüller stade uzmicati, a Turci otmu natrag one gradove. Posljedica te sramotne vojne bila je, da se obram- bena linija pomakla od Une na Kupu; jedini Bihać još stoji kao osamljen otok u moru turskom. Kad se 3. maja 1579. sastao u Zagrebu sabor, stvori stoga pod dojmom ovih tužnih prilika ovaj zaključak : „Poslije Boga svemogućega ide prva briga bana hrvatskoga, da ne propadne sasvim ovo nesrećno kraljevstvo i sve susjedne zemlje". Podjedno se obrati na nadvojvodu Karla za pomoć, našto se on odluči, da će sagraditi jaku tvrđjavu na obranu Hrvatske. Izabran bi kut iz- medju ušća Korane i Mrežnice u Kupu. Od grofova Zrinskih otkupi zemljište, koje je pripadalo gospoštiji dubovačkoj, te započe 13. jula 1579. na devet sto- tina turskih glava graditi grad Karlovac, to središte hrvatske krajine (karlovački generalat), dok je središtem slavonske krajine bio Varaždin (varaž- dinski generalat). Tako se uze na hrvatskom zemljištu stvarati nov politički teri- torij izuzet ispod banske vlasti i sabora.