Ruski pripovjedači/Poglavlje 4

← Razvoj realizma u Rusiji.

Ruski pripovjedači: —  Nikolaj Vasiljević Gogolj. autor: Milivoj Šrepel

Ivan Aleksandrović Gončarov. →

Nikolaj Vasiljević Gogolj.

I.

Nikolaj V. Gogolj rodio se 19. marta (po st. k.) 1809. god. u mjestancu Saročicama, na granici poltavskoga i mirogorodskoga okružja. Otac mu bijaše slabo imućan vlastelin, te je Nikolaj proveo najranije djetinjstvo u krugu obitelji na otčevu imanju u selu Vasiljevci. Priroda i život Malorusije, koji su kasnije napunili Gogoljeva djela, okruživahu ga u prve godine njegova vieka.

Otac mu je bio čovjek neobično oštrouman, izkusan i vješt pripoviedanju. U Vasiljevku su dolazili bliži i udaljeniji susjedi, gdje ih je gostoljubivi domaćin gostio jelima maloruske kuhinje i svojim humorom. Sred ovih susjedâ našao je Gogolj prototipe svojih Ivanovića, Nikiforovićâ, Španekâ, Golopuzejâ i dr. Nedaleko od Vasiljevke živio je bivši ministar, bogati D. P. Troščinski, koji je priredio pozornicu u svojem domu. Za tu je pozornicu otac Gogoljev, strastan ljubitelj glumišta, napisao nekoliko komedija iz maloruskoga života.

Od otca nasliedi sin humor, dar pripoviedalački, ljubav k umjetnosti i osobito glumištu, a mati ga napuni vjerskim i čovjekoljubnim čuvstvom. Kad je umro otac, mati se je sva skupila oko uzgoja svojih pet kćeri, dočim je Nikolaj već bio u liceju. Ona je svomu sinu i kasnije neprestano pisala, da se drži vjere i da se vazda pokorava volji Providnosti. Gogolj je do konca života majku ljubio s najnježnijom ljubavlju, a ona njega obožavala i ponosila se njime nazivljući ga rado genijem u krugu svojih znanaca. Ona mu je u Petrograd pošiljala nazive maloruske nošnje, razne uvjerice i priče, obrede i običaje Malorusâ.

Kad je Gogolju bilo devet godina, odvede ga zajedno s drugim sinom Ivanom otac u Poltavu, da se priprave za gimnaziju. No Ivan se razboli i oba dječaka odu opet doma, gdje Ivan doskora umrie.

Gogolju je bilo dvanaest godina, kad je u Nježinu upisan u licej kneza Bezborodka. Gogolj bijaše boležljiv, pa se je tudjio od svojih drugova. Takovi dječaci obično se djacima ne mile, pa je Gogolj bio žrtvom njihova podsmieha i raznih nadimaka. Da mu bude lakše, roditelji su mu dali svoga lakaja Simona, pa je Simon mnogu noć presjedio uz Gogolja tješeći ga i nukajući, da ne plače. Pomalo se Gogolj privikne školskomu životu, s nekim se druzima sprijatelji, a na podrugivanja drugih odgovarao bi oštrim sarkazmom. Slab i tih od prirode, nije ulazio u šale, dapače ni u igre. Učitelji i drugovi nisu ga držali darovitim, ne shvaćajući njegove fine promatračke snage. U obće Gogolj nije imao pravih drugova, uviek je bio u njegovoj duši po koji kut sakrit svima. Zato su ga u liceju i zvali »otajstvenim Karlom«.

Najveća mu je bila radost, kad se je ljeti mogao povratiti u Vasiljevku, a trebalo je tri dana, dok je dospio doma. U to vrieme s djetinjom bi ljubopitnošću promatrao svaku stvarcu.

U liceju se je predavao bezbroj predmeta, osim religije, ruskoga jezika, matematike, fizike, geografije i historije još: moralka i logika, rimsko pravo, rusko gradjansko i kazneno pravo, narodna ekonomija, kemija, prirodopis, tehnologija, vojne nauke, latinski, grčki, njemački, risanje, glazba, pjevanje, ples, mačevanje, a sve to — u sedam godina! Zapta nije bilo nikakova, pa je Gogolj imao prilike ljenčariti. Gogolj je bio dobre glave, bilo mu dosta malo pregledati lekciju, da ju zapamti do konca naukâ. Od svih predmeta zanimao se najviše oko risanja.

U zavodu su se priredjivale i glume, a na čelu im bijaše Gogolj, koji je od kuće donosio maloruske komedije. Diletanti su se po malo usavršili tako, da su i ljudi iz grada polazili njihove predstave. Najbolji su bili Gogolj u komičnim rolama i Kukoljnik u tragičnim.

Uza to je Gogolj mnogo čitao, Žukovski i Puškin bili su mu neprestano u ruku. Gogolj je bio knjižničar djačke knjižnice. Doskora je počeo i pjevati pjesme, napisao je veliku tragediju, te postade urednikom djačkoga lista »Zviezde«. Ciele noći znao bi Gogolj risati naslovne listove i pisati pjesme, a izradio je i oveću pripoviest. Medjutim Gogolj nije cienio svojih »djela« i nije mislio postati književnikom, jer je držao, da će samo kao činovnik biti koristan narodu.

Godine 1828. ode Gogolj put Petrograda, koji mu se činio čarobnim krajem. Sa silnom uzrujanošću putovahu Gogolj i drugovi u priestolnicu; kao djeca neprestano izvirivahu iz ekipaže, ne će li ugledati Petrograd. Gogolju se čak smrznuo nos. Gogolj je držao, da je Petrograd pravi raj, a mjesto toga nadje ondje same neprilike. Imajući preporučna pisma obilazio je svoje »pokrovitelje«, no oni su ga primali suho i samo obećavali ili su mu predlagali najniža mjesta u birokratskoj hijerarhiji, koja nisu odgovarala njegovim ponosnim mislima.

On pokuša izaći na književno polje, napiše romantičnu pjesmu »Italiju« i pošalje ju uredničtvu »Sina otačbine«. Pjesma bi štampana, a to obodri mladoga pisca, te pod pseudonimom V. Alova objelodani u knjižici idilsku pjesmu »Küchelgarten« (povodeći se za Vossovom »Louise-om«). Znanci su prešli mukom preko pjesme, a u »Moskovskom Telegrafu« napiše o njoj jedku bilježku Polevoj. To ujede Gogolja do dna duše, te skupi iz knjižarâ sve primjerke idile i spali ih.

Gogolj odluči poći u glumce, ali ne bude primljen, pa taj neuspjeh još više ojadi mladića. Promjena zraka i materijalna oskudica naude njegovu zdravlju, uza to se nesretno zaljubi u neku krasoticu visoka roda. Poradi toga odluči pobjeći iz Petrograda, ali kamo? Da se vrati bez uspjeha doma, u Malorusiju, na to samoljubivi mladić nije mogao ni pomisliti. Još u Nježinu sanjao je Gogolj o tom, da ode za granicu, pa dobivši nešto novca od majke, sjedne u ladju i ode u Lübbeck.

Poslije dva mjeseca vrati se u Petrograd stideći se svoga jogunluka i rieši se, da muževno nastavi borbu za obstanak. Godine 1830. nasmije mu se sreća. U »Oteč. zapiscima« javi se njegova pripoviest »Basavrjukъ«, a do skora dobi skromno mjesto pomoćnika u odsjeku »udjela« (lenâ). Davna mu se želja izpuni, dobio je javno mjesto, ali koliko razlike medju maštom i istinom! On je sanjao, da će koristiti cieloj državi, širiti istinu i dobro, triebiti laž i varku, a kad tamo, morade prepisivati kojekakve dosadne papire. Doskora mu dodijala služba, pa stane izostajati iz ureda. Za godinu dana predlože mu, da ostavi službu, a on ih posluša: zaokupile ga književne osnove. God. 1830. i 1831. objelodani u časopisima nekoliko svojih radova. Usred petrogradskoga života njegove su misli nehotice letjele u rodnu Malorusiju, svake nedjelje sastajali bi se drugovi iz Nježina i govorili o svojoj dragoj Ukrajini, pjevali maloruske pjesme, gostili se maloruskim jelima, sjećali se svojih djačkih pustolovina i svojih boravaka na ladanju.

Škripljiva vrata, glineni podovi, nizke sobe, osvietljene lojanicom u starinskom sviećnjaku, zelenom pliesni pokriti krovovi, visoki dubovi, djevičanske gustare trešanjâ i brekovâ, draguljna mora šljiva, razkošni ljetni dnevi, maštovite večeri, jasne zimske noći — sve te poznate slike iznova uzkrsnuše u njegovoj mašti i preliše se u njegova djela.

U početku godine 1831. upoznade se Gogolj sa Žukov- skim, koji ga primi s običnom dobrotom i preporuči Pletnevu. Pletnev ga ponuka, da objelodani svezak svojih pripoviesti, pa da mu pomogne, učini ga za učitelja povjesti u »Patriotskom institutu« i pribavi mu instrukcije u nekih plemićkih obitelji. U kolo književnikâ udje Gogolj god. 1832. izdavši u nekom almanaku svoju glasovitu pripoviest o prepirci Ivana Ivanovića s Ivanom Nikiforovićem.

S Puškinom se upoznao Gogolj godine 1831. Preko njega i Žukovskoga udje i u dvorsko-plemićke krugove. To se silno dojmi mladoga Gogolja. Uvidjevši, da su Puškin i Žukovski ne samo izvrstni pisci, nego i dobri ljudi, sa svim se srcem privine k njima i prihvati njihove ideje, da ih učini osnovom svojih gledišta. Politika ovoga književničko - aristokratskoga kruga bijaše liberalno-konservativna, medjutim ni Žukovski ni Puškin nisu bili strastni politici, kao svećenici čiste umjetnosti. Svježa poezija i veseli humor prvih Gogoljevih radova privlačili su korifeje tadašnje književnosti, koji nisu slutili, kakovo će družtveno značenje steći u budućnosti nove radnje Gogoljeve.

Ovo poznanstvo nije smetalo, da se Gogolj sastaje sa predjašnjim drugovima iz Nježina. Gogolj je bio duša ovoga kruga, koji se je mnogo zanimao oko književnih pitanja. Čuvši kakvugod anekdotu Gogolj ju je primao u dušu, iz koje će ona izrasti kao podpuna umjetnička pripoviest. Tako se rodila u njega pripoviest »Mantija« i »Zapisci nekoga ludova«. Pa i »Mrtve duše« vuku svoju lozu iz slučajna razgovora. Jedanput je Puškin usred razgovora spomenuo Gogolju nekoga pustolova, koji se je u pskovskoj guberniji bavio kupovanjem »mrtvih duša« (umrlih kmetova) i bio poradi toga uapšen. To bi bila divna gradja za roman, pa ću ju jedared obraditi, primieti na koncu Puškin. Za nekoliko vremena pokaže mu Gogolj prva poglavlja svoga romana. Na to će Puškin svojim domarima: »S ovim Malorusom valja mi biti opreznijim: on me plieni tako, da ne smijem kričati.« No osvojen divotom prikazivanja, kasnije se Puškin primiri i svjetova Gogolja, da roman dovrši.

Od godine 1831. do 1836. boravio je Gogolj u Petrogradu, samo dva puta mogaše nekoliko nedjelja provesti u Malorusiji, skočiti u Moskvu i Kijev. To je doba plodne djelatnosti njegove; pored raznih razprava objelodani dvie česti »Večerî na majuru«, »Starosvjetsku vlastelu«, »Tarasa Buljbu«, »Vij«, »Potret«, »Revizora« i prva poglavlja »Mrtvih duša«.

Gogolj je čedno gledao na svoja djela. Hvale su mu doduše godile, ali ih je držao pretjeranima, očito nije uvidjao, kolika je moralna ciena u smiehu, što su ga izazivale njegove pripoviesti. God. 1834., kad je osnovano kijevsko sveučilište, pomišljao je, da dobije stolicu povjesti; no steče samo mjesto adjunkta uz stolicu obće povjesti u petrogradskom sveučilištu. On se nije bavio naukom, pa mu se zato i činilo tako lakim poslom predavati.

U svojim pismima ovoga vremena govori Gogolj, da izradjuje povjest Malorusije i osim toga da se sprema izdati povjest srednjega vieka u devet knjiga. Sjajnim posljedkom njegova zanimanja oko maloruske prošlosti javi se roman »Taras Buljba«, a maštanja o povjesti srednjega vieka ostaše — maštanja. Mnogi profesori, drugovi njegovi, priekim su okom gledali na neučenjaka — beletrista. Prvo predavanje njegovo o srednjem vieku zanielo je djake, no kasnije stanu djaci zievati i sumnjati, je li taj g. Gogolj onaj isti — slavni humorist. Samo još jedanput mogao ih je oživiti. Došli su na ime u predavaonicu Žukovski i Puškin. Gogolj je valjda znao, da će doći, pa se valjano pripravi, te pročita sjajnu lekciju... Kad su mu god. 1835. rekli, da se mora podvrći izpitu za doktorat filozofije, ako želi ostati profesorom, on se odreče stolice, koja nije bila za njega.

Nagon umjetnički bio je jači od učenjačke marljivosti. Gogolj se odreče nauke i vrati se k poeziji, te mjesto da sastavlja predavanja, on je pisao »Mirgorod«, »Revizora« i utjecao u književničke poslove tadašnjega doba, kojim su vladali Greč, Senkovski i Bulgarin. Senkovski je pisao u »Biblioteci za čitanje« i njom poplavio Rusiju. Greč i Bulgarin izdavahu »Sjevernu Pčelu« i »Sina otačbine«. Na protivnoj strani bili su »Molva«, »Telegraf« i »Teleskop«, ali najviše poradi cenzure nisu se mogli s uspjehom boriti. God. 1835. izadje proti spomenutomu petrogradskomu triumviratu novi žurnal »Moskovski promatrač«, koji je izdavao Ševyrev, Gogoljev znanac. Gogolj ga podupiraše, ali se doskora razočara, jer je moskovski organ postao blied i bez ideje. Kad su petrogradski triumviri navalili na Gogoljeve neke pripoviesti, moskovski je list bio veoma hladan. Medjutim je u »Teleskopu« napisao Bjelinski razpravu o ruskoj noveli i o radovima Gogoljevim, te proglasio Gogolja velikim piscem. Gogolju je to bilo drago, ali je kritika izišla u listu, koji se nije svidjao njegovim petrogradskim drugovima poradi oštrine u svojem tonu. Gogoljevi protivnici navaljivahu i na njegovu osobu, osobito odkad je tako »nesposoban« čovjek postao profesorom povjesti. Gogolja je to ljuto peklo.

God. 1835. počeo je Gogolj raditi, da »Revizor« dodje na pozornicu; to je bilo prvo djelo, koje je nešto više cienio. Napokon mu se želja izvrši. Gledalište je bilo puno izabrana obćinstva, Gogolj je sjedio blied, uzrujan, nujan. Poslije prvoga čina vidjela se na svim licima sumnja, kadikad bi se razdao smieh, no kasnije sve je rjedje probijao smieh, pljeska gotovo nije ni bilo, sve je bilo u napetoj pozornosti, koja je na koncu prešla u negodovanje većine. »To je — nemoguće, to je — kleveta, to je — farsa!« čulo se sa svih strana. Viši činovnički krugovi nazivali su komediju liberalnom, prevratnom, pa bi drama bila i zabranjena, da je nije osobno podupro car Nikolaj. Petrogradske novine osule su ga svim svojim strjelicama. Gogolj bijaše poražen.

Uza sve to Gogolj i njegovi drugovi, kojim je čitao »Revizora« u stanu Žukovskoga, dobro su znali, daje to živa, vjerna slika pokrajinskoga družtva, jedka satira nad pokvarenošću birokracije, nad sustavom mita.

Petrogradski zrak ubitačno se doimao njegova zdravlja, živci su mu oslabili; bolan, sustao od velike duševne rabote, razočaran u svojim pokušajima odluči odahnuti od svega, što ga je u zadnje vrieme mučilo, daleko od magle i neprijatnosti priestolnice ruske, pod jasnijim nebom, usred tudjih ljudi!

II.

U junu godine 1836. ukrca se Gogolj i odplovi u Lübbeck, s njime podje prijatelj A. Danilevski: pravoga cilja nisu imali. Došavši u Njemačku prijatelji se razidju, Danilevski krene u Pariz, a Gogolj prodje Rajnom i onda zakrene u Švicarsku. Prirodne krasote duboko su se doimale njegove duše, osobito su ga poražali snježni vrhunci Alpa. Ovaj put obodri i osvježi mračnu dušu pjesnikovu. »Lavlju silu osjećam u duši svojoj«, piše on Žukovskomu.

U jesen boraveći u Ženevi i Veveyu živo se uhvati »Mrtvih duša«, koje je započeo već u Petrogradu. »Sva Rusija javlja se u tom romanu! to će biti prvi moj čestit rad, koji će pronieti moje ime!« javlja on Žukovskomu.

Zimu je proveo Gogolj opet s Danilevskim u Parizu, zajedno su pregledavali sve znamenitosti grada Pariza, galeriju Louvre-a, Jardin des Plantes, Versailles, pohadjali kavane i teatre. No Gogolja je u obće slabo privlačio ovaj grad. Ono, što bi moglo za Rusa biti novo i zanimljivo u priestolnici ustavne monarhije, — borba političkih stranaka, razprave u komori, sloboda govora i štampe — malo ga zanimaše. Na svakom putovanju za njega je bila na prvom mjestu priroda i djela umjetnosti, ljude je promatrao i izučavao kao odjelite ličnosti, sve političke strasti i interesi bjehu mu tudji. Za granicom slabo se je zbližavao s inostrancima, uviek je ulazio u krug svojih zemljaka. U Parizu je većinu večeri provodio u Aleksandre O. Smirnove, bivše »frajline« carice Marije i Aleksandre, na glasu sa svoje ljepote i uma. Preko Pletneva upoznala se ona sa svim pjesnicima tadašnjega doba, Puškin i Lermontov posvetili su joj pjesme, Homjakov, Samarin i Aksakov nju su poštovali, Žukovski ju je zvao »nebeskim djavolkom«. U Petrogradu upoznala je skromnoga Malorusa Gogolja, sama rodjena Maloruskinja. Čini se, da Gogolj nije bio ravnodušan prema čarima oštroumne i koketne svjetske ljepotice, ali je krio svoju ljubav. U Parizu su se našli kao davni znanci, i svi njihovi razgovori kretali su se u uspomenama o Malorusiji.

U Parizu zateče Gogolja viest o Puškinovoj smrti, koja ga porazi poput munje. »Da sam majku izgubio, ne bih bio više ojadjen« veli Danilevskomu. A Pletnevu je pisao iz Rima kasnije o tom: »Sva naslada moga života izčezla je s Puškinom. Ničega se nisam laćao bez njegova savjeta. Nijedan redak nije napisan, da ne bih pomišljao njega pred sobom. Što će reći on, čemu će se nasmijati, čemu će dati svoje neoborivo i vječno priznanje, — evo to me je samo zanimalo i nadisalo moje sile ... Nekoliko puta latio sam se opet pera — ali mi pero pade iz ruku!« 

Može biti, da je ova žalost uskorila Gogoljev odlazak iz Pariza. U martu god. 1837. bio je već u Rimu. Vječni ga grad obaja, priroda Italije zanosila je pjesnika. Ovdje ga obuhvati svega dražest talijanskoga proljeća, on jê se ne mogaše naužiti, pa u jednom pismu želi, da se sred toga divnoga miomirisa vas pretvori u — nos. Drugi put želi, da se čitav prometne u oči, pa da se sit nagleda ljepotâ rimske okolice, starih zgrada, bezbrojnih umjetnina, modroga neba. »Nema veće sreće nego umrieti u Rimu; za cielu vrstu ovdje je čovjek bliže Bogu!« 

Sve se svidjalo Gogolju u Rimu, sve ga je oduševljavalo. Od prirode, od albanskoga i sabinskog gorja prelazio je k umjetninama i nije bilo kraja zanosu. Spomenici staroga života i umjetnine novijih vještaka, kolisej i sv. Petar jednako su ga začaravali. Pregledao je sve galerije slikâ, ciele ure stajao je u crkvama izpred slikâ i kipovâ velikih majstora, pohadjao ateliere sviju živih umjetnika. On se je ponosio svojim poznavanjem Rima. I rimski mu se je puk svidjao sa svoje veselosti, humora i oštroumnosti. Naučivši se dobro talijanski, rado je prisluškivao govor prostih ljudi; promatrao tipe i uzhićivao se njima; no ni ovdje nije dolazio u tješnji dodir s narodom. Poznavao je doduše neke Talijane umjetnike, ali najveći dio vremena probavi ili sam u radu ili u ruskom kolu. Od umjetnika ruskih živio je tada u Rimu Ivanov, pa se je s njim mnogo družio Gogolj, kao i sa kiparom Jordanom.

Ruskih je gostiju mnogo dolazilo u Rim, pored Danilevskoga došli su u to doba Žukovski, Pogodin sa ženom, Panajev, Annenkov, Ševyrev i mnogi drugi. U Rimu je drugovao i s J. Vielgorskim, darovitim mladićem, koji umrie na njegovih ruku. Roditelji su bolna sina preporučili Gogolju, a on se savjestno odazva tomu, te je ciele noći znao sjediti uz njegovu postelju. Njegova smrt silno ga raztuži.

Pod živim zrakama talijanskoga sunca okriepi se zdravlje Gogoljevo, premda se nikada nije osjećao zdrav. Uviek je tvrdio, da liečnici ne prepoznavaju njegove bolesti, da mu je želudac drugačiji nego u drugih ljudi. Živući za granicom polazio je svake godine kupke, ali ne slušajući liečnika riedko je kad izdržao sav tečaj lječitbe. Put je svakako dobro djelovao na njega, u Rimu je nastavio »Mrtve duše«, napisao »Anuncijatu« i »Mantiju«, sastavio razpravu »Rim«, izradjivao i tragediju iz života Zaporožaca, ali nezadovoljan njom uništi sve, što je napisao.

U jesen god. 1839. vrati se s Pogodinom u Rusiju, pravce u Moskvu, gdje ga je kolo Aksakovâ primilo razkriljenih ruku. S obitelju njihovom bio je već od prije oprijateljen. Aksakovi su sad našli veliku promjenu u Gogolja od god. 1834.

Gogolj iza toga morade u Petrograd, da uzme iz instituta dvie sestre svoje, pa sa Sergejem Aksakovom i njegovom obitelju krene u istoj ekipaži onamo. Za svega puta bijaše Gogolj veseo. U Petrogradu nastani se u Žukovskoga, koji je kao nastavnik carevićev imao velik stan u Zimujem dvorcu. Dobivši nagradu (2500 r.) za »Revizora« od teatra, mogao je Gogolj krenuti godine 1836. za granicu, ali ga to nije osiguralo od novčanih briga. Godine 1837. pribavi mu Žukovski 5000 r. od cara. No sad su mu došli izvanredni izdatci, valjalo je platiti mnogo novaca institutu za sestre. Majka nije više mogla dati ništa. Gogolj se nije usudjivao napastovati i nadalje Žukovskoga i Pletneva, koji su mu i onako već dosta podali, a s drugima nije bio toliko dobar. Gogolj se stane uznemirivati. S. Aksakov pogodi uzrok Gogoljevoj zlovolji i bez poziva ponudi mu 2000 rub. Gogolj je dobro znao, da su Aksakovi i sami u čestoj novčanoj neprilici, pa ga s tim jače dirnu neočekivana ova pomoć.

Umirivši se malko, Gogolj se dade na književne poslove, pa je svaki dan odredjeno vrieme probavio za pisaćim stolom, zatvorivši se pred pohodnicima. Veći dio prvoga diela »Mrtvih duša« bio je već dogotovljen, pa se Gogolj radovao, što su prijatelji bili silno zadovoljni romanom, koji im je pročitao.

Opraviv posao sa sestrama ode Gogolj s Aksakovom u Moskvu, gdje je umni život mnogo silnije ključao, nego u Petrogradu. Jaz izmedju slavjanofilâ i zapadnikâ još nije pukao, inteligencijom je vladao duh Hegelove filozofije. Zametala su se razna filozofijska pitanja, ali Gogolj nije bio dionikom njihovim. Gogolja su moskovski književnici milovali kao čovjeka, klanjali se njegovu talentu, ljubili ga kao umjetnika. Budući da Gogolj nije iznosio svojega mnienja o filozofijskim sporovima, svaka ga stranka držaše svojim: i K. Aksakov i Stankević i Bjelinski zanosili su se svakim njegovim redkom!

Poslavši jednu sestru k materi, a smjestiv drugu u neke znanice, Gogolj se stane spremati na put u Rim. Drugovi su nastojali, da ga suzdrže, bojeći se pogibelji, da će sred razkošne prirode i pravilnoga života u Italiji zaboraviti Rusiju; no on ih uvjeravaše, da mu valja otići iz Rusije, da ju pravo zaljubi, pa obeća za godinu dana vratiti se u Moskvu s podpuno izradjenim prvim dielom »Mrtvih duša«. I Gogolj ode preko Beča u Rim.

Bilo mu je, kao da se opet vratio u zavičaj, i to u zavičaj svoje duše. Sad se je već Gogolj privikao Rimu, pa se osvježen prihvati posla iz petnih žila. Dopisao je zadnja poglavlja »Mrtvih duša«, preradi »Revizora« i »Mantiju«, prevede talijansku komediju »Ajo nell' Imbarazzo«. No slabi organizam pjesnikov nije podnosio napregnuta rada, Gogolj uhvati malariju, pa ga nemila bolest gotovo dotjera do groba. Botkin, koji ga je s ljubavlju njegovao, pripovieda, da je Gogolj često upadao u halucinacije. »Strah od smrti«, koji je mučio Gogoljeva otca, prešao je na sina. Grobne misli zaokupe njegov duh i ne ostave ga više svega vieka. Oporavivši se od tjelesnih muka prione opet raditi. No nešto pod utjecajem mislî u bolesti, a nešto pod dojmom razpravâ Bjelinskoga razviše se u njega ozbiljnija uvjerenja o umjetničkoj obvezi njegovoj, on napokon uvidje, da je njegovo pravo područje — književnost.

U isto doba počne se jače izražavati u njegovim listovima, razgovorima i gledištima — religioznost, kojom se odlikovaše već od malih nogu. Pod njenim dojmom stane podavati svojemu radu neki mističan značaj, uzme držati, da je njegova umjetnička snaga dar, koji mu je Bog dao radi dobre svrhe, a njegov književnički rad da je dug, koji mu je nametnula Providnost.

Rusija ga zanima kao i prije najvećma. Ruse, koji dolaze u Rim, propitkuje, što biva u domovini. »On uzima sve punom rukom, što mu treba, a sâm ne daje ništa«, izrazi se o njemu Jordan.

Osim Rusije i Rima ne zanima ga ništa. U doba naporne rabote obično ne čita ništa. »Jedna je dobra knjiga iz stalne epohe dostatna, da napuni vas život čovjeka«, — govorio bi on i ograničavao se na to, da je pročitao Dantea, Ilijadu u Gnjedićevu prievodu i Puškinove pjesme. Za politički život Evrope i ne mari, o Francuzkoj je govorio zlo, jer je kao roditeljica sviju novotarija razorila »poeziju prošlosti«. Tadašnji Rim, Rim papinske vlade i austrijskoga utjecaja, bješe mu po srcu. Nemirna struja evropskoga napredka razbijala se o zidinama Rima, bar na površini talijanskoga života bilo je sve mirno, gladko, dapače veselo. Na trgovima Rima zamnievale su glazbe, po ulicama se kretahu svečane procesije, a biblioteke, muzeji i galerije gostoljubivo otvarahu vrata svakomu, tko je htio da ih pohodi. Umjetnici i učenjaci imali su ovdje sva sredstva za svoj rad i tihan kutić, zaštićen od onih bura, koje su hujale preko ostale Evrope.

Nastanivši se u Via Felice u skromno uredjenoj, no prostranoj i svietloj sobi Gogolj je živio pravilno i jednolično. Ustajao bi obično rano i odmah pristupao k radnji, pijući uza to hladnu vodu, za koju je scienio, da mu koristi. Poslije objeda opet bi radio, ako nije s kojim Rusom otišao u okolicu šetati, a večer bi provodio u krugu prijateljâ umjetnikâ.

God. 1841, prvi dio »Mrtvih duša« bio je gotov za tisak. Gogolj je htio sam rukovoditi izdanje i poradi toga otići u Rusiju. On je sve više uvidjao, da će njegovo djelo biti znamenito. Gogolj doista ode najprije u Petrograd na kratko vrieme, pa onda u Moskvu, gdje ga dočekaju prijatelji sa starim usrdjem. Aksakov nadje veliku promjenu u njega, Gogolj je omršavio, pobliedio, tiha pokornost pred voljom Božjom čuje mu se u svakoj rieči. Nema više njegove velike veselosti.

Izdavanje prve česti »Mrtvih duša« zadade Gogolju mnogo nemira i muke. Moskovska cenzura nije dopuštala, da se djelo štampa, nju je već sam nadpis smućivao: »Mrtve duše«, ta duša je ipak — bezsmrtna! Gogolj pošlje rukopis petrogradskoj cenzuri, i dugo nije znao, što će biti. Napokon preko prijateljâ podje mu za rukom, da dobije dopuštenje za štampu. No eto nove nevolje! Na sve molbe ne će da pošalju rukopis u Moskvu, nitko mu ne javlja, gdje se rukopis nahodi. Gogolj se strašno uznemirivao, neprestano propitkivao i propitkivao, napokon u aprilu 1842. godine dobije rukopis. Petrogradska je cenzura zahtievala samo promjenu »Pripoviesti o kapetanu Kopjejkinu«. Gogolj se odmah prihvati preradbe i dade, da se djelo štampa u 2500 primjeraka.

Sve ove neprijatnosti zlo su se odrazile na njegovu zdravlju, osobito mu pati glava. Sâm piše, da se često nahodi u pravom sonambulističnom stanju. Uza to mu je život u Moskvi zadavao i duševnih jada. S Pogodinom i osobito s obitelju Aksakova vezalo ga je prijateljstvo i zahvalnost, ali nije mogao biti njihova teoretičnoga mišljenja. Utjecaj petrogradskih krugova, medju kojima je mladovao, sveze sa Pletnevom i Žukovskim, dugi boravak za granicom — sve je to smetalo tomu. Slavjanofili ga držahu podpuno svojim, i doista slagaše se s njima u mnogom, no njihova izključivost bješe mu tudja. On se je sastao i s Bjelinskim, koga su oni držali svojim dušmanom, i predao mu je primjerak »Mrtvih duša«. Uza to je misticizam sve više rastao u njemu, njegova je misao težila k nebu, a razni sporovi o filozofijskim i družtvenim pitanjima na zemlji činjahu mu se ništetnima. Opažajući Gogoljevu skrovitost odvraćahu se prijatelji od njega, poimence se zaoštri njegovo obćenje s Pogodinom, u koga je živio.

Pogodin je mnoga dobra učinio Gogolju, davao mu novaca i primio ga u kuću. Njegov list »Moskvićanin« prolazio je zlo, pa je zato Pogodin htio Gogolja predobiti za list. Gogolj mu odvraćao, da nema ništa dovršeno, a Pogodin jednako navaljuj i navaljuj. Napokon prekori Gogolja s nezahvalnosti. Gogolj da se ukloni razpri, ode iz njegove kuće pomno šuteći o uzroku, dok je Pogodin postojano ogovarao Gogolja, da je prznica.

Sve to ogorči nervozna pjesnika, te on odluči opet na putovanje. Drugovi ga osipali pitanjima, kuda će, odvraćali ga od nauma, no on im odgovarao neodredjeno. Jedared se začude Aksakovi Gogolju, koji dodje k njima sa slikom Spasiteljevom u ruci, a lica neobično vesela. »Čekao sam, — reče, — da me tko blagoslovi slikom, ali ne učini nitko. Napokon me blagoslovi Inokentij i sad mogu reći, kuda idem: ja ću do groba Gospodnjega!« 

Gogolj je sprovodio mitropolita Inokentija, kad je odlazio iz Moskve, pa ga Inokentij na razstanku blagoslovi slikom. U tom vidje Gogolj višu, božju privolu, da izvede svoj naum, o kojem nije nikomu govorio.

Neočekivana njegova namjera izvede silnu sumnju, počeli ga držati ludom. Gogolj je medjutim što više mučao.

Uz štampu »Mrtvih duša« zdravlje se Gogoljevo popravi, te Gogolj ode iz Moskve u Petrograd, odakle je hrlio otići. S početka je htio objelodaniti podpunu zbirku svojih djela zajedno s »Mrtvim dušama«, ali se domisli, da bi predugo ostao u Rusiji, pa povjerivši izdanje svomu prijatelju Prokopoviću ode u maju iz domovine ne čekajući, što će reći štampa o djelu njegovu. Odziv je bio medjutim takav, da bi Gogolj mogao zaboraviti mnoge neprijatnosti posljednjega godišta. Svi tabori susreli su knjigu sa zanosom. Pletnev je napisao pohvalnu kritiku u »Suvremeniku«, K. Aksakov izporedi Gogolja s Homerom, za Bjelinskoga bijaše ovaj roman — početak nove epohe za rusku knjigu.

No Gogolj nije sasvim shvaćao onoga značenja, koje je u to doba zadobila ruska književnost; budući tudj dubokim načelnim pitanjima tadašnjega vremena on je družtveno-političku borbu tadašnjih stranaka u književnosti držao za ličnu strast, te mu se je gadila.

Gogolj jedva dodje do Gasteina, pa već u pismu moli Aksakova, da mu pošalje statističnih djela o Rusiji, htio je da sazna, koliko dohodka daju razna imanja, čim vlastela mogu koristiti kmetovima i dr. Mislio je očito na nastavak »Mrtvih duša«. Ova mu se misao svezala u duši s putovanjem u Jerusolim, on je držao, da može na taj put istom, kad dovrši roman, a maštao je znamenito razširiti medje svojemu romanu, osim drugoga diela napisati još treći, stvoriti nešto važno i veliko, što će nadkriliti cienu prve česti.

»Mrtve duše« trebalo bi da iznesu ne samo negativnu sliku, nego i pozitivnu, htio je pokvarenosti dati naličje u slikama, koje bi ljudima pokazale put po stazi moralne dobrote. Odgovor na ova pozitivna pitanja o moralu čovječjem tražio je Gogolj u evangjelju i u djelima crkvenih otaca.

O ovom prekretu u duši svojoj natucao je Gogolj samo u listovima, koje je pisao rodbini, S. Aksakovu i pjesniku Jazykovu, a podpuno ga je odkrio gotovo izključivo u pismima i razgovorima s Aleksandrom O. Smirnovkom. U Moskvi se pogovaralo o ljubavi Gogoljevoj k Smirnovki, no i ako je ove ljubavi bilo, Gogolj joj je podavao duhovni značaj. Smirnovka je u to doba prolazila veliku krizu. Poslije sjajnih dana svoje slave po salonima ona se uvjeri, da je cielo to blištavilo taština, uza to je nezadovoljno živjela sa svojim dobrim, ali inače glupim mužem. U tom stanju potraži utjehu u vjeri. Zimu god. 1843. provela je u Rimu, gdje je bio i Gogolj, koji ju je pratio po vječnom gradu. Vanjska strana katoličanstva silno je privlačila Smirnovku, no Gogolj ju navraćaše više na obće osnove kršćanske vjere. Ova klica religioznosti razvijala se u njih osobito poslije zime g. 1843.—44., koju su zajedno proveli u Nizzi. Ondje je bila ciela kolonija ruskih aristokrata. No Gogolj i Smirnovka, poslije zabave u družtvu, u osami svojoj čitali su crkvene otce, i razgovarali se o duhovnim pitanjima. Smirnovku je često mučila dosada života, a Gogolj ju nagovori, da uči naizust psalme. On joj je zadavao lekcije i uviek ju izpitivao poslije objeda. Dionicom ove intimnosti bijaše i obitelj Vielgorskih, bili su to veoma pobožni ljudi. Gospodja i dvie kćeri njene okruživale su Gogolja atmosferom iskrene pouzdanosti, a on je u tom krugu ženâ bio drug, savjetnik, propovjednik. Ovaj propovjednički ton izbija sve glasnije i u njegovoj korespondenciji s drugim ličnostima.

Poslije g. 1842. Gogolj je neprestano mienjao prebivalište: bio je u Rimu, Nizzi, Frankfurtu, Parizu, Düsseldorfu, u raznim njemačkim kupalištima, u Ostendu. Ova putovanja udila su mu zdravlju. Uza to, kako još nije bilo po Europi željeznice, putovanje je bilo skupo. Novčane brige zadavahu mu mnogo nemira, pa ne znajući drugud uteče se moskovskim prijateljima — Ševyrevu, Pogodinu i Aksakovu, nek uzmu u svoje ruke izdanje njegovih djela i neka mu u tri godine šalju po 6000 rub. za godište. No nitko nije mogao ući u takovu obvezu, pa Gogolj morade uzajmljivati.

Uza sve te neprilike odluči Gogolj dio novacâ, koje je dobio od prodaje nekih primjeraka romana, upotrebiti za pripomoć bližnjima. Na koncu g. 1844. javi Pletnevu i Aksakovu, neka novac od njegovih knjiga dadu darovitim djacima sveučilišta — ne imenovavši dobrotvora. To zadivi Gogoljeve znance. Smirnovka ga ukori, što zaboravlja za svoju majku i sestre, i što se sâm ubija gladju ili živi o dugu. Medjutim knjige su se prodavale slabo. Smirnovka se zauzme za Gogolja i doista car Nikolaj odredi mu po 1000 godišnjih rubalja u tri godine.

Medjutim Gogolj nije dovršio drugoga diela »Mrtvih duša«, premda je to držao svojim svetim dugom za dobro čovječanstva. Ne zadovoljavajući se pojedinim partijama on bi ih uništavao. Bit će tomu uzrok u religioznoj razdražici pjesnikovoj, ali za cielo i u nekoj sustalosti tvoračkoga nadahnuća. Iz pisma. Što ga piše Jazykovu, vidi se, kako mu se sada riedko povraća nadahnuće, koje ga prije često podilazilo i napunjalo mu maštu gotovim, žarkim slikama.

III.

Godina 1845. bijaše za Gogolja veoma tegotna. Na koncu g. 1844. oćuti bolest u Frankfurtu i ode u Pariz, da se po svojem običaju lieči — putovanjem! U početku u Parizu bijaše mu dobro, živio je u krugu Vielgorskih i u grofa A. N. Tolstoga, svaki dan polazio bi rusku crkvu, izučavao liturgiju i pisao »Razmišljanja o božanskoj liturgiji«. No navale bolesti prisiliše ga opet, da se vrati u Frankfurt, pa da se ukloni vrevi i buci parizke ulice. Opet ga oblada strah od smrti, on je osjećao, da život izlazi iz njega, da umire, a nije još ništa velika ni koristna uradio! Svoja književna djela on sve manje cieni, dapače piše Smirnovki, da bi htio sve svoje primjerke sažeći, osobito zato, da uništi gluposti u prvom dielu »Mrtvih duša«. Pred njim je bio za malo dogotovljen u rukopisu drugi dio »Mrtvih duša«, pa premda je ovaj dio bio u svakom redku izmoljen u Boga, ipak nije bio njime zadovoljan autor, koji se spremao na istinu, da Bogu dade račun o porabi talenta svoga. S tugom i boli spali rukopis, prinese ga za žrtvu Bogu, i odmah, kako je rukopis izgorio, prikaže se njegovu umu novi sadržaj u očištenu, svietlu obliku kao fenič-ptica iz pepela. Činilo mu se, da sad istom znade, kako valja pisati, da upraviš cielo družtvo k ljepoti. A medjutim je bolest sve jače navaljivala, cielo tielo klonulo, grozna bol odbijala od radnje...

U to negdje doba dodje mu na um, da je osim djelâ napisao mnogo pisama, koja su se dobro dojmila adresatâ. Zato smisli izdati ih za obću korist čovječanstva, te zamoli sve prijatelje, da mu povrate njegova pisma. »Izabrana mjesta iz dopisivanja s druzima« bio bi nadpis djelu, koje je povjerio štampati Pletnevu, ali tako da nitko ne sazna imena piščeva. Pletnev se je silno začudio, kad je mjesto nastavka »Mrtvih duša« dobio pismo Gogoljevo sa svezkom »Izabranih mjesta«. Premda se je Pletnev starao, da to ostane tajnom, ipak su za knjigu saznali prije, nego je izišla, — sve se je samo čudilo, sumnjalo, srdilo.

Isto tako su se dojmile i tri sitnije radnje Gogoljeve, koje je odpravio u Rusiju skoro iza »Izabranih mjesta«, na ime »Predgovor k II. izdanju Mrtvih duša«, u kojem veli, da je mnogo napisao neistinito, te moli čitatelje, da mu pošalju izpravke; nadalje: »Odgonetka Revizora«, u kojoj svojemu djelu podaje čudnu alegoriju, i napokon »Predobaviest«, u kojoj javlja, da se 4. i 5. izdanje »Revizora« prodaju za korist siromahâ.

Negodovanje bijaše obće. I slavjanofili i zapadnici našli su u korespondenciji mislî i izrazâ, koji su vriedjali njihova sveta uvjerenja; ona smjernost, s kojom je govorio o vlastitoj ništetnosti, činjaše se svima krinkom; rezki propovjednički ton vriedjao ih je svojim visokim poletom, dapače religioznost autorova pobudjivala je u njih sumnju o neiskrenosti.

Iz Petrograda i Moskve obori se na Gogolja čitava tuča pisama s pitanjima, s izrazima udivljenja, s grdnjama. Dapače ljudi, kao Žukovski, Pletnev, knez Vjazemski, ustali su proti rezkosti Gogoljeve knjige. Bjelinski je u »Suvremeniku« uzeo pobijati ideje Gogoljeve knjige. Gogolj mu na to napiše pismo smjemo-zanosnim slogom, na koje mu odgovori Bjelinski, na pola već mrtav. Medju inim piše mu Bjelinski: »Ja sam vas ljubio sa svom strašću, kako čovjek, krvlju spojen sa svojom domovinom, može ljubiti njezinu nadu, čast i slavu, jednoga od velikih vodja njezinih na putu sviesti, razvoja i napredka... Ja mislim, da vi duboko poznajete Rusiju samo kao umjetnik, ali ne kao mislitelj, kako to želite biti u svojoj fantastičnoj knjizi; a to nije s toga, što u obće niste mislitelj, nego što već toliko godina promatrate Rusiju iz svoje prekrasne udaljenosti. Zato niste opazili, da Rusija ište svoj spas ne u misticizmu, ne u pijetizmu, nego u uspjesima civilizacije, prosvjete, humanosti, u probudjenju čovječjega dostojanstva, koje je toliko viekova potisnuto u blato. Rusiji se hoće prava i zakonâ, skladnih sa zdravim razumom i pravednošću, pa da se ti zakoni i strogo izpunjavaju... Najživlja su danas narodna pitanja u Rusiji: dokinuće kmetstva i tjelesne kasne... Da ste vi doista pronikli u duh Isukrstova nauka, vi biste pisali vlastelinu, da su kmetovi njegova braća po Isusu, pa da brat ne može biti bratovim robom, nego da kmetu mora dati slobodu... Propovjedniče knuta, apostole neukosti, poborniče obskurantizma, panegiriste tatarskih prava, što radite? Pogledajte pod noge, ta vi stojite nad bezdnom!... Evo moje zadnje rieči: ako ste vi imali nesreću s gordom smjernošću odreći se svojih u istinu velikih djela, to ste sada dužni s iskrenom smjernošću odreći se svoje posljednje knjige i težki grieh njena izdanja izkupiti novim djelima, koja će nas sjetiti vaših predjašnjih radova.« 

Neočekivani dojam knjige porazi Gogolja. Tako nenadano skinuše ga s piedestala njegova — to je bilo užasno! Tješio se, da je tomu kriva cenzura, koja je mnoga mjesta izbacila. No mnogi su pročitali izpuštena mjesta, pa ih to nije odvratilo nimalo od žestokih prigovora. »Nad živim tielom još živa čovjeka izvodila se ta strašna anatomija, od koje probija smrtan znoj i onoga, tko je nadaren krepkim tielom«, žali se pjesnik u »Autorskoj izpoviedi«.

Pismo Bjelinskoga silno se kosnu Gogolja. On mu napisa dva odgovora, od kojih je samo jedan stigao adresu, ali i taj jedan svjedoči, da je duh Gogoljev sustao. »Duša je moja iznemogla, sve je u meni potreseno, mogu reći, da nije ostalo čuvstvene strune, koja ne bi bila zakinuta još prije, nego sam primio Vaše pismo... Što ću Vam odgovoriti? Možda je čestica istine u Vašem pismu.« Na koncu priznaje, da valjda više ne poznaje Rusije.

Težko ga je boljelo, što su ga prijatelji napustili, mučno mu je bilo podnositi buru, koju je izazvala njegova knjiga, no ona mu je ipak bila na korist. Ona ga prisili, da se strože ogleda po sebi, da sadje s propovjedničke katedre, da s pravom smjernošću priznade, kako je previsoko poletio. U listovima god. 1847. ima mnogo manje didaktičnoga tona, a više srdačnosti. Napokon stade razabirati, da je bilo krivo, što je nastojeći oko moralnoga usavršivanja pojedinacâ sasvim zanemario družtvena pitanja.

Religiozno mu je čuvstvo pomoglo podnieti udarce, no ipak mu je bilo užasno: osudjivali su njegovu osobu, govorili, da mu je talent poginuo, da se je odrekao književničke djelatnosti... Drugi dio »Mrtvih duša« bijaše spaljen, u glavi mu je prolazila osnova o preradbi, ali nije ga snalazilo nadahnuće, pa mu je i gradje nedostajalo. Zato je molio prijatelje po raznim mjestima, da mu šalju izvještaje, ali bez uspjeha, jer su mu slali izvješća bez vriednosti. Gogolj uvidje, da mu valja upoznati Rusiju na svoje oči. I već je pomišljao na kakovu službu, ma koliko skromnu. U ovoj krizi vrati se k svomu davnomu planu, da pohodi Jerusolim; činilo mu se, da ne će ništa izvesti, dok ne svrši ovoga puta. Tamo, na grobu Gospodnjem, sići će blagodat u njegovu dušu, očistit će ju, osloboditi od sumnje i kolebanja, pokazati joj put... Svoju je majku molio, da ne ostavlja Vasiljevke, nego da se moli Bogu za njega; pače je sastavio i posebnu molitvu za to. A on se sâm vladao tako, da bude dostojan od sv. groba ustati s obnovljenim silama, pa da se bodra i svježa duha vrati k poslu svomu na korist domovine.

God. 1847. prebije se do Napulja, ovdje se ukrca u ladju, koja će ga preko Malte dovesti do Jafe. Strah ga je morio, nitko od znanaca nije išao s njime, pa kako je bio slaba zdravlja, bojao se pogibelji. On je taj nemir držao za dokaz slabosti svoje vjere. Morska ga bolest strašno izmuči i jedva živ izadje na kraj. Na kopnu je putovao sa bivšim drugom iz Nježina, ruskim konzulom u Siriji, ali mu to nije odklonilo neugodnosti putovanja: morao je trpjeti od umora, znoja i žedje. To se odrazi i na njegovu duhu. Pjesnička aureola, kojom je ovio sveta mjesta, mraknula je pred prozom samoga puta, pred masom sitnih neugodnosti, koje je morao podnieti prije, nego je stigao do svetih mjesta. »Nikada nisam bio tako malo zadovoljan stanjem srca svojega, kao u Jerusolimu i poslije Jerusolima, — govori Gogolj. — Na grobu Gospodnjem kao da sam bio za to, da tamo na mjestu oćutim, kako mnogo imade u mojem srcu hlada, kako mnogo svojeljublja i samoljublja.« Zbilja nije odgovorila snu pjesnikove mašte. Čudo, koje je molio u Boga, nije se dogodilo; no nenadano se prekori sa krutosti: »Blista iz daljine neka luč spasenja, — veli u pismu Žukovskomu, — sveta rieč: ljubav. Čini mi se, da su mi sad miliji obrazi ljudî nego ikada prije, da sam sada mnogo vrstniji ljubiti nego ikada do sada.« 

Iz Jerusolima vrati se Gogolj preko Carigrada i Odese u Malorusiju, te provede konac proljeća i sve ljeto u Vasiljevci s majkom i sestrama. To je bilo nemirno ljeto: prevratni valovi u raznim zemljama Evrope odrazili su se u Rusiji nemirom duhova i strogim odredbama vladinim, da se održi poredak. Uza to pritisla kolera, napunivši strahom ljude. O političnim dogadjajima saznavao je Gogolj samo iz novinâ, koje bi slučajno zalutale u Vasiljevku, i iz pisama svojih prijatelja u priestolnici; a koleru je vidio oko sebe i u Poltavi i u okolici Vasiljevke.

U obće ove slike u zavičaju nisu bile utješljive: domac materin vas se već obrušio, gospodarstvo je išlo slabo, prietio glad, svuda bieda i bolest. Nije čudo, što je Gogolj bio zamišljen i nujan.

On se smjesti u malom krilcu, koje je izlazilo na vrt, pa se je ovdje bavio cielo jutro oko književnoga rada. Drugi dio »Mrtvih duša« bio mu je »gradjanskom obvezom«, »službom domovini«, koje se iznova lati osvježiv sile putovanjem. Rad mu je sporo napredovao, silno ga vrućina izjedala, sve, što je vidio i slušao, bolno se doimalo njegovih živaca. Veći dio vremena provodio je u vrtu, na polju, ulazeći u sve sitnice gospodarstva. Risao je plan novoga gospodskog doma u Vasiljevci, sadio drveće u vrtu, sastavljao za majku uzore sagovâ, koje su tkale seljanke njezine, s nasladom slušao, kako sestre pjevaju maloruske pjesme.

U septembru ode u Moskvu. Aksakovi ga dočekaju objeručke. Nesporazumak poradi »Izabranih mjesta« već se zaboravio. U to doba ne ostavlja više »Mrtvih duša«. Čini se, da je pod konac zime bio drugi svezak već dogotovljen, pa je amo tamo štogod popravljao. Družtva nije polazio mnogo. U velikim sastancima bio je mučaljiv, razmišljen, nujan. Filozofijska i družtvena pitanja nisu mu bila po ćudi, on je uzdisao za zrakom Puškinova kola. Srdilo ga je, što je obćinstvo ostalo hladno prema Odiseji Žukovskoga, to mu se činilo nedostatkom ukusa i umnom nemoći u družtvu, pa se bojao i za nastavak »Mrtvih duša«, gdje ljudi nisu više sposobni za umjetnički mir.

Ljeto god. 1849. provede Gogolj u Smirnovke najprije na ladanju, a zatim u Kalugi, gdje je Smirnov bio gubernatorom. Tamo je prvi put pročitao nekoliko glava iz drugoga diela »Mrtvih duša«. Prva dva poglavlja Gogolj je kasnije podpuno preradio. Gogolj je marljivo radio u Smirnovke. Očevidno se stvaralačka snaga vratila Gogolju.

U jesen evo opet Gogolja u Aksakovâ u Moskvi. Ovdje pročita prvu glavu novih »Mrtvih duša«. No za godinu dana nisu je više mogli prepoznati. Drugo je poglavlje zanielo Aksakova, on je bio uvjeren, da je bolje od prvoga, i da Gogolj može izpuniti zadaću, o kojoj je sâm govorio. U tečaju zime pročita im treće i četvrto poglavlje. Očevidno je dovršio vas svezak, ali ga nije držao još dotjeranim. U to je vrieme Gogolj mnogo čitao, osobito djela, koja su ma s koje strane opisivala Rusiju.

Zima godine 1849.—1850. nije prošla po zdravlje pjesnikovo tako dobro kao predjašnja. Silno je patio od prehladâ, javilo se propadanje sila, nervoznost, hladnoća, opet ga vuklo k južnomu suncu. No sad je tvrdo odlučio, da ne odlazi iz Rusije, već da će druge zime u Odesu. S proljeća ode sa svojim znancem Maksimovićem, profesorom kijevskoga sveučilišta, u Malorusiju: bila je davna osnova Gogoljeva, da obidje svu Rusiju, da se provere od manastira do manastira, da pohodi vlastelinske dvorce. Od Moskve do Gluhova putovali su dvanaest dana, na putu su se navraćali k znancima i u manastire, gdje se je Gogolj usrdno molio Bogu; po selima su slušali prostonarodne pjesme, u šumama su izlazili iz ekipaže i sabirali trave i cvieće za jednu od Gogoljevih sestara, koja se zanimala oko botanike.

Ljeto je preveo Gogolj opet u Vasiljevci medju svojima, brinući se oko vrta i novoga doma; u jesen je bio u Moskvi, a na zimu ode u Odesu. Zdravlje mu bilo cielo vrieme rdjavo: vrućina ga je oslabila, zima, dapače u Odesi, ne bijaše mu dosta podnosljiva, tužio se na morski vjetar, žalio se na to, da se ne može ugrijati. Medjutim njegova radnja primiče se svršetku.

Provedavši proljeće god. 1851. u Vasiljevci, vrati se sred ljeta u Moskvu, da počne štampati djelo. No što ga je više popravljao, manje je bio zadovoljan, te u oktobru dapače reče gospodji S. Aksakova, da u obće ne vriedi štampati drugi svezak, da bi ga valjalo s temelja preraditi. Ipak ne prestaje spremati podpuno izdanje svojih djela i raditi oko nastavka »Mrtvih duša«.

Do danas je ostalo tajnom, za čim su išli ti bezkrajni popravci »Mrtvih duša«. Je li mu se činilo, da plemeniti značajevi njegova nastavka nisu živi ljudi, ili je bio premalo zadovoljan onim, što je pozitivna uradio za ideal kreposti i vrline? Svakako preradjivao je mnogo: u njegovoj se duši gonila borba izmedju umjetnika i pijetista, pa je ta borba pod konac slomila njegov od prirode slabi organizam.

U zimu god. 1851.—1852. nije se ćutio zdrav, često se žalio na slabost, na razstrojstvo živaca, na navale tjeskobe, no nitko od znanaca nije za to mario, svi su znali, da je on zamišljene ćudi. U krugu dobrih prijatelja bio je kadikad kao i prije veseo i šaljiv, rado je Čitao svoje i tudje sastavke, pjevao svojim jarčjim — kako je sâm govorio — glasom maloruske pjesme i s nasladom ih slušao, kad bi drugi pjevali. U proljeće je htio otići na nekoliko mjeseca u Vasiljevku, da se oporavi, te obeća Danilevskomu, da će svakako sa sobom donieti sasvim dovršen drugi svezak »Mrtvih duša«.

Na koncu januara godine 1852. umrla je žena pjesnika Homjakova, sestra Jazykovljeva, a dobra prijateljica Gogoljeva. Gogolj ju je vazda ljubio i mnogo cienio, nazivljujući ju jednom od najvrednijih žena. Njena nenadana smrt silno potrese njegovom dušom, te ga opet uhvati »strah od smrti«. Njegov duhovnik uzalud je nastojao, da ga primiri. Prvu nedjelju velikoga posta počne Gogolj postiti i prekine književnu radnju; medju znancima je bio miran, samo su svi zamietili, da je omršavio i pobliedio. Sve te dane nije ništa jeo, a u četvrtak izpovjedi se u svoga duhovnika u udaljenoj česti grada i pričesti se. Prije same pričesti Gogolj se molio vas zalit suzama. Svećenik je opazio, da se Gogolj jedva drži na nogu. U to vrieme provodio je Gogolj noći u molitvi, a u noći od petka na subotu čuo je glasove, koji su mu govorili, da će skoro umrieti. On odmah probudi slugu i pošlje ga po duhovnika, no dok svećenik dodje, on se malo umirio. Misao o skoroj smrti nije ga više ostavljala. Drugi svezak »Mrtvih duša« bio je spreman za štampu, zato zamoli grofa A. P. Tolstoga, u koga je živio, neka uzme rukopis i poslije njegove smrti dade na ocjenu duhovniku, koji će reći, što se može štampati. Drugu noć opet ga snadje užas, a najviše ga žalostilo, što nije izpunio duga, koji mu je nametnuo Gospod. Dugo se molio Bogu, opet u suzama; u tri sata noću probudi slugu, naloži mu, da otvori kamin, pa onda izvadi papire, smota ih i položi na kamin. Sluga pane preda nj na koljena i stane ga moliti, neka ne spali rukopisa, da mu ne bude žao, kad ozdravi. »Nije to tvoj posao«, — odgovori Gogolj i zapali papire. Ugli su svežnja nagorjeli i oganj se stane gasiti. Na to Gogolj zapovjedi razvezati vrpcu, te je sâm okretao papire, krsteći se i moleći, dok se nisu prevratili u pepeo. Sluga zaplače i reče: »Što ste to uradili!« 

— Zar ti je mene žao? upita Gogolj, primi slugu, poljubi ga, te sâm zaplače.

On se vrati u spavaonicu, legne na postelju i nastavi ridati. U jutro kad je svjetlo raztjeralo mračne slike, koje su se prikazale njegovoj mašti noću, pričini mu su u drugom vidu užasni autodafé, kojemu je podvrgao svoje najljepše, ljubljeno djelo. S razkajanjem govorio je grofu Tolstomu o tom, uvjeravajući, da je to učinio pod dojmom zloga duha, te je žalio, što grof nije prije uzeo rukopisa.

Od to doba Gogolj se sasvim pokunjio, nije puštao k sebi prijateljâ, ili ako su došli, odpravljao bi ih veleći, da želi spavati; gotovo ništa nije govorio, no često je drhtavom rukom pisao tekst iz evangjelja i kratke religiozne izreke. Svakomu se lieku uporno otimao, veleći, da mu ništa ne će pomoći. Tako je prošla prva nedjelja posta. U ponedjeljak druge nedjelje duhovnik mu predloži, da se pričesti i da primi posljednju pomast. On s radošću pristane, vas se oblio suzama za obreda, držeći slabom rukom svieću. U utorak bude mu lakše, no u sriedu pane u strašnu vrućicu, te u četvrtak 21. februara (po st. k.) umre.

Viest o smrti Gogoljevoj porazila je sve prijatelje. Njegovo tielo, budući da je on bio počastni član moskovskoga sveučilišta, bilo je preneseno u sveučilištnu crkvu. Iz crkve iznieli su lies profesori, a kasnije su ga na rukama nosili slušatelji sve do Danilova manastira, gdje je sahranjen pored groba pjesnika Jazykova. Na spomeniku su mu uklesane rieči Jeremijine: »Gorьkimъ mojimъ slovamъ posmêjusja«.

Umro je veliki pisac, a s njime je izginulo i djelo, koje je izradjivao tako dugo, s takovom ljubavlju. Je li to djelo bilo plodom podpuno razvite tvorne snage, ili samo skupom idejâ poput »izabranih mjesta«, to je tajna, koju je sa sobom ponio pjesnik u grob.

Nadjeni u pjesnikovoj ostavini odlomci i izdani poslije njegove smrti pripadaju mnogo ranijoj redakciji i ne podaju nam obaviesti o tom, kakovo je djelo bilo u konačnoj preradbi pjesnikovoj.

Kao mislitelj, kao moralist stajaše Gogolj niže od nekih svojih suvremenika, no on je bio od mladih dana zanesen plemenitom težnjom, da radi za obću korist, nadahnut živim milosrdjem prema ljudskim bolima, pa je za njihov izraz nahodio pjesnički jezik, sjajan humor, žive slike. U ovim djelima, u kojim se je podao neposrednomu dojmu stvaranja, njegova promatračka snaga, njegov snažni talent duboko su pronikli u životne pojave, te je on svojim živim i istinitim slikama čovječje pokvarenosti i nizkoće mnogo pripomogao, da se probudi družtvena samosviest u Rusiji.