Moskvu, gdje je umni život mnogo silnije ključao, nego u Petrogradu. Jaz izmedju slavjanofilâ i zapadnikâ još nije pukao, inteligencijom je vladao duh Hegelove filozofije. Zametala su se razna filozofijska pitanja, ali Gogolj nije bio dionikom njihovim. Gogolja su moskovski književnici milovali kao čovjeka, klanjali se njegovu talentu, ljubili ga kao umjetnika. Budući da Gogolj nije iznosio svojega mnienja o filozofijskim sporovima, svaka ga stranka držaše svojim: i K. Aksakov i Stankević i Bjelinski zanosili su se svakim njegovim redkom!
Poslavši jednu sestru k materi, a smjestiv drugu u neke znanice, Gogolj se stane spremati na put u Rim. Drugovi su nastojali, da ga suzdrže, bojeći se pogibelji, da će sred razkošne prirode i pravilnoga života u Italiji zaboraviti Rusiju; no on ih uvjeravaše, da mu valja otići iz Rusije, da ju pravo zaljubi, pa obeća za godinu dana vratiti se u Moskvu s podpuno izradjenim prvim dielom »Mrtvih duša«. I Gogolj ode preko Beča u Rim.
Bilo mu je, kao da se opet vratio u zavičaj, i to u zavičaj svoje duše. Sad se je već Gogolj privikao Rimu, pa se osvježen prihvati posla iz petnih žila. Dopisao je zadnja poglavlja »Mrtvih duša«, preradi »Revizora« i »Mantiju«, prevede talijansku komediju »Ajo nell' Imbarazzo«. No slabi organizam pjesnikov nije podnosio napregnuta rada, Gogolj uhvati malariju, pa ga nemila bolest gotovo dotjera do groba. Botkin, koji ga je s ljubavlju njegovao, pripovieda, da je Gogolj često upadao u halucinacije. »Strah od smrti«, koji je mučio Gogoljeva otca, prešao je na sina. Grobne misli zaokupe njegov duh i ne ostave ga više svega vieka. Oporavivši se od tjelesnih muka prione opet raditi. No nešto pod utjecajem mislî u bolesti, a nešto pod dojmom razpravâ Bjelinskoga razviše se u njega ozbiljnija uvjerenja o umjetničkoj obvezi njegovoj, on napokon uvidje, da je njegovo pravo područje — književnost.
U isto doba počne se jače izražavati u njegovim listovima, razgovorima i gledištima — religioznost, kojom se odlikovaše već od malih nogu. Pod njenim dojmom stane podavati svojemu radu neki mističan značaj, uzme držati, da je
