odreći se svojih u istinu velikih djela, to ste sada dužni s iskrenom smjernošću odreći se svoje posljednje knjige i težki grieh njena izdanja izkupiti novim djelima, koja će nas sjetiti vaših predjašnjih radova.«
Neočekivani dojam knjige porazi Gogolja. Tako nenadano skinuše ga s piedestala njegova — to je bilo užasno! Tješio se, da je tomu kriva cenzura, koja je mnoga mjesta izbacila. No mnogi su pročitali izpuštena mjesta, pa ih to nije odvratilo nimalo od žestokih prigovora. »Nad živim tielom još živa čovjeka izvodila se ta strašna anatomija, od koje probija smrtan znoj i onoga, tko je nadaren krepkim tielom«, žali se pjesnik u »Autorskoj izpoviedi«.
Pismo Bjelinskoga silno se kosnu Gogolja. On mu napisa dva odgovora, od kojih je samo jedan stigao adresu, ali i taj jedan svjedoči, da je duh Gogoljev sustao. »Duša je moja iznemogla, sve je u meni potreseno, mogu reći, da nije ostalo čuvstvene strune, koja ne bi bila zakinuta još prije, nego sam primio Vaše pismo... Što ću Vam odgovoriti? Možda je čestica istine u Vašem pismu.« Na koncu priznaje, da valjda više ne poznaje Rusije.
Težko ga je boljelo, što su ga prijatelji napustili, mučno mu je bilo podnositi buru, koju je izazvala njegova knjiga, no ona mu je ipak bila na korist. Ona ga prisili, da se strože ogleda po sebi, da sadje s propovjedničke katedre, da s pravom smjernošću priznade, kako je previsoko poletio. U listovima god. 1847. ima mnogo manje didaktičnoga tona, a više srdačnosti. Napokon stade razabirati, da je bilo krivo, što je nastojeći oko moralnoga usavršivanja pojedinacâ sasvim zanemario družtvena pitanja.
Religiozno mu je čuvstvo pomoglo podnieti udarce, no ipak mu je bilo užasno: osudjivali su njegovu osobu, govorili, da mu je talent poginuo, da se je odrekao književničke djelatnosti... Drugi dio »Mrtvih duša« bijaše spaljen, u glavi mu je prolazila osnova o preradbi, ali nije ga snalazilo nadahnuće, pa mu je i gradje nedostajalo. Zato je molio prijatelje po raznim mjestima, da mu šalju izvještaje, ali bez
