izišla u listu, koji se nije svidjao njegovim petrogradskim drugovima poradi oštrine u svojem tonu. Gogoljevi protivnici navaljivahu i na njegovu osobu, osobito odkad je tako »nesposoban« čovjek postao profesorom povjesti. Gogolja je to ljuto peklo.
God. 1835. počeo je Gogolj raditi, da »Revizor« dodje na pozornicu; to je bilo prvo djelo, koje je nešto više cienio. Napokon mu se želja izvrši. Gledalište je bilo puno izabrana obćinstva, Gogolj je sjedio blied, uzrujan, nujan. Poslije prvoga čina vidjela se na svim licima sumnja, kadikad bi se razdao smieh, no kasnije sve je rjedje probijao smieh, pljeska gotovo nije ni bilo, sve je bilo u napetoj pozornosti, koja je na koncu prešla u negodovanje većine. »To je — nemoguće, to je — kleveta, to je — farsa!« čulo se sa svih strana. Viši činovnički krugovi nazivali su komediju liberalnom, prevratnom, pa bi drama bila i zabranjena, da je nije osobno podupro car Nikolaj. Petrogradske novine osule su ga svim svojim strjelicama. Gogolj bijaše poražen.
Uza sve to Gogolj i njegovi drugovi, kojim je čitao »Revizora« u stanu Žukovskoga, dobro su znali, daje to živa, vjerna slika pokrajinskoga družtva, jedka satira nad pokvarenošću birokracije, nad sustavom mita.
Petrogradski zrak ubitačno se doimao njegova zdravlja, živci su mu oslabili; bolan, sustao od velike duševne rabote, razočaran u svojim pokušajima odluči odahnuti od svega, što ga je u zadnje vrieme mučilo, daleko od magle i neprijatnosti priestolnice ruske, pod jasnijim nebom, usred tudjih ljudi!
U junu godine 1836. ukrca se Gogolj i odplovi u Lübbeck, s njime podje prijatelj A. Danilevski: pravoga cilja nisu imali. Došavši u Njemačku prijatelji se razidju, Danilevski krene u Pariz, a Gogolj prodje Rajnom i onda zakrene u Švicarsku. Prirodne krasote duboko su se doimale njegove duše, osobito su ga poražali snježni vrhunci Alpa. Ovaj put
