lakše, no u sriedu pane u strašnu vrućicu, te u četvrtak 21. februara (po st. k.) umre.
Viest o smrti Gogoljevoj porazila je sve prijatelje. Njegovo tielo, budući da je on bio počastni član moskovskoga sveučilišta, bilo je preneseno u sveučilištnu crkvu. Iz crkve iznieli su lies profesori, a kasnije su ga na rukama nosili slušatelji sve do Danilova manastira, gdje je sahranjen pored groba pjesnika Jazykova. Na spomeniku su mu uklesane rieči Jeremijine: »Gorьkimъ mojimъ slovamъ posmêjusja«.
Umro je veliki pisac, a s njime je izginulo i djelo, koje je izradjivao tako dugo, s takovom ljubavlju. Je li to djelo bilo plodom podpuno razvite tvorne snage, ili samo skupom idejâ poput »izabranih mjesta«, to je tajna, koju je sa sobom ponio pjesnik u grob.
Nadjeni u pjesnikovoj ostavini odlomci i izdani poslije njegove smrti pripadaju mnogo ranijoj redakciji i ne podaju nam obaviesti o tom, kakovo je djelo bilo u konačnoj preradbi pjesnikovoj.
Kao mislitelj, kao moralist stajaše Gogolj niže od nekih svojih suvremenika, no on je bio od mladih dana zanesen plemenitom težnjom, da radi za obću korist, nadahnut živim milosrdjem prema ljudskim bolima, pa je za njihov izraz nahodio pjesnički jezik, sjajan humor, žive slike. U ovim djelima, u kojim se je podao neposrednomu dojmu stvaranja, njegova promatračka snaga, njegov snažni talent duboko su pronikli u životne pojave, te je on svojim živim i istinitim slikama čovječje pokvarenosti i nizkoće mnogo pripomogao, da se probudi družtvena samosviest u Rusiji.
