Ruski pripovjedači/Poglavlje 5

← Nikolaj Vasiljević Gogolj.

Ruski pripovjedači: —  Ivan Aleksandrović Gončarov. autor: Milivoj Šrepel

Ivan Sergejević Turgenjev. →

Ivan Aleksandrović Gončarov

I.

Na kojega je od svojih junaka nalik Gončarov? Započinjemo zato ovako, jer su junaci njegovih romana tako izraziti, tako se duboko zasiecaju u pamet svakoga čitatelja, te ako se želimo upoznati sa samim piscem, uradit ćemo najzgodnije, ako potražimo, na koga je od junaka svojih pisac nalik.

Je li nalik na Oblomova, na staroga Adujeva, na mladoga Adujeva, ili možda na Rajskoga?

Sam se Gončarov uzporedjuje s Oblomovom. Dosta je, ako se opomenemo epiloga, gdje veli; »Išla su po drvenim pločnicima na Vyborskoj Storoni dva gospodina. Jedan bijaše Stolz, a drugi, prijatelj njegov, književnik apatična lica, zamišljenih, gotovo snenih očiju.« Kako se kasnije razabira, nije taj apatični književnik, što se razgovara sa Stolzem i lieno zieva, — nitko drugi, nego sam pisac romana.

U putopisu »Fregati Palladi« kliče Gončarov: »Očevidno, meni je po rodu sudjeno, da budem lien i da lieno zaražam sve, što mi se primakne.« 

U osmoj knjizi »Podpune zbirke djela I. A. Gončarova« imadu »Četyre očerka« piščeve izpoviesti, odakle se čitalac može lako upoznati s nazorima Gončarovljevim, te u obće sa svom duševnom fizionomijom piščevom. Ovdje veli Gončarov, da je lik Oblomovljev ne samo plod vanjskih dojama, nego takodjer plod razmatranja samoga sebe. Tako je shvatio i Angjelo de Gubernatis, koji ga poznade lično, te veli za nj u »Rječniku suvremenih pisaca«: »Srednja rasta, debeo, lagana hoda i u svim kretovima miran, kao što mu je i lice nestrastveno i oko spokojno, prikazuje se bezćutnim za uzaludnu muku biednoga čovječanstva oko sebe.« 

No ipak Gončarov nije Oblomov. Za to nije težko naći dokaza u životu njegovu. Ne ćemo ga izporediti s Oblomovom ni onda, kad saznademo, kako je sporo pisao romane svoje. Godine 1847. pojavi se prvi roman njegov »Obyknovennaja istorija«; drugi mu roman »Oblomov« izadje istom za jedanaest godina, i to godine 1858. Istina, medjutim se štampala u raznim novinama Gončarovljeva pisma o plovitbi oko svieta, koja su sabrana u »Fregati Palladi« u dva svezka. Nego je ta radnja od nevolje. Treći mu se roman »Obryv« pomoli za deset godina, na ime g. 1868. S ovim je romanom završio pisac rad, te je iza toga napisao tek četiri crtice polubeletrističkoga i kritičkoga značaja, teg. 1887. i 1888. »Uspomene« i »Sluge staroga vremena«.

Vršnjaci njegovi Turgenjev, Pisemski, Dostojevski živjeli su manje, nego on, a napisali mnogo više. Pa ipak, ako iz bližega promotrimo, što je on uradio i privriedio, ne ćemo ga koriti s »oblomovštine«. Gončarov je napisao samo tri romana, na broju malo. No što nam prikazuju ta tri romana! Mučimo sada, s kolikom je vještinom izvršio zadaću svoju, napomenimo prije samo, kako je širok zahvat njegovih ideja, kako je ogromna beletristička gradja sabrana u ta tri romana. Već je Bjelinski rekao: »Za što drugi trebaju deset pripoviedaka, umije Gončarov reći na jednoj stranici.« Svaki roman njegov obseže ogromne granice, svaki prikazuje čitave periode, čitave struje života ruskoga. U oba Adujeva, u Oblomovu, u Stolzu, napokon u Vjeri i Marku Volohovu izcrpao je Gončarov sve najkrupnije crte iz psihologije posljednjih četrdeset godina ruskoga života. Neobično intenzivnom sintezom sabrao je pisac sve te značajne crte minulih godina u nekoliko lica tako jasno i podpuno, da se u njima zrcali sav razvoj družtva ruskoga u to doba. Odatle je objam »Sabranih djela« tako malen. No kušajte iz Turgenjevljevih djela izostaviti komedije, »Poručnika Jergunova« i neka djela posljednjega perioda života njegova, koja nisu pribavila novih lovorikâ slavi njegovoj, — izbacite iz Pisemskoga sve one slabije pripoviedke, štono ih je napisao zadnjih dvadeset godina svoga književnoga rada, — a iz Dostojevskoga niz raznih nedotjeranih radnja, pisanih samo radi toga, jer su vjerovnici njegova brata bili veoma dosadljivi, pa će vam izaći »skupna djela« ovih pisaca ne mnogo većima, nego što su Gončarovljeva.

Poznato je, kako je lagano radio francuzki pisac Flaubert. No jedva je s manjom intenzivnošću izradjivao Gončarov veličanstvene slike svoje. Obćinstvo govori, da Gončarov napiše roman, pa deset godina miruje. To je očita zabluda, jer Gončarov nosi i dogotavlja lica romana svojih po deset i po dvadeset godina u duši svojoj. »Oblomov« je štampan 1858. godine, no zamišljen je već g. 1847. Tako je »Obryv« štampan god. 1868., no koncepcija mu seže u godinu 1849. Najprije niču pojedine epizode, koje i prijateljima čita, a još je mnogo puta, dok se raztrgani udovi slože u organizam. Pače je Gončarov jednu od glavnih epizoda »San Oblomova« štampao deset godina prije, nego je izišao čitav roman »Oblomov«. Ulomci »Obryva« izadjoše jedno osam godina prije svega romana. Tad istom poče vezati lica i prizore u jedinstvenu sliku. »Ja čujem — pripovieda Gončarov — ulomke razgovora, i meni se je često pričinilo, prosti, Gospode, kano da to ne umišljam, nego da se to zbilja oko mene zbiva.« Da uzmogneš valjano ocieniti ovu izjavu, valja ti na um uzeti posve mirni, nimalo uzrujani temperament Gončarovljev. U Dostojevskoga bi bile podobne halucinacije jedan od mnogih pojava njegova psihopatičnoga stanja. No u Gončarova su one samo resultat neobično živa i silna zanimanja piščeva s licima, što ih je stvorio njegov duh. Godine i godine smišlja Gončarov romane svoje, a piše ih u nekoliko nedjelja. Sva druga čest »Oblomova« napisana je za pet nedjelja u Marienbadu. Gončarov ju napisa, da nije ustao od stola. U Gončarova imade one čisto njemačke sposobnosti po dvadeset godina truditi se oko jednoga sujeta. A ne nalikuje li po tom staromu Adujevu? On je na oko flegmatičan, ali u istinu budna duha, nije od duševne tromosti tako umjeren u čuvstvima svojim i u radu svome, već je to ono objektivno spokojstvo, kojega ne uzbunjuje odviše ni ružna ni liepa stvar.

Takvim je mirnim, hladnim i objektivnim motriocem sam Gončarov, kakav nam se ukazuje u svojim djelima. Prosudjivati nam je duševnu fizionomiju piščevu po njegovim romanima, a ovdje se on pokazuje posve hladna, rek bi adujevskoga temperamenta, koji ga je učinio korifejem »objektivnoga romana«. Već je Bjelinski, govoreći o Adujevu u »Običnoj historiji«, rekao za Gončarova: »U autora nema ni ljubavi ni mržnje prema licima, koja je stvorio, ona ga niti vesele, niti srde, on ne daje nikakovih moralnih pouka ni njima ni svojim čitateljima, kao da ga se sva priča i ne tiče.« 

Kako se razabira iz »Uspomena«, što ih je napisao Gončarov o Bjelinskom, slavni je kritik njega jednako korio: »Vama je sve jedno, vi jednako crtate lopova kao i poštenjaka, ne osjećate ni ljubavi ni mržnje.« S toga je idealist Bjelinski nazivao Gončarova od šale filistrom, Niemcem, činovnikom.

No najboljim nam je izvorom, da proučimo narav Gončarovljevu, njegov spis »Fregata Pallada«, u kojoj crta svoj život za dvie godine dana. Dosta je, da se spomenemo, kako je umno, zanimljivo, blistavo, a mjestimice hladno pisana ova knjiga. Razsijane po knjizi slike i opisi tropskih krajeva, na priliku znameniti opis sunca pod ekvatorom odavaju doista svu razkoš ljepote i divote, no kakove ljepote? Spokojne i svečane, gdje bi drugi pisac izišao iz granicâ epskoga mira, iz medjâ mirna promatranja. Krasota strasti, poezija bure podpunoma je nepoznata kistu Gončarovljevu. Kad je Pallada plovila Indijskim oceanom, obori se na nju oluja sa svom silom. Putnici su znali, tko je Gončarov, i misleći, da bi valjada htio opisati takav ma i grozan prizor prirode, pozovu ga na palubu. Nu on nije htio uzaći, koliko god ga nukali.

»Kakva slika!« reče kapetan nadajući se, da će Gončarov potvrditi.

»Bezličje, nered!« odgovori Gončarov, koga se taj prizor samo toliko dojmio, što je morao saći »sav mokar u kabinu, pa promieniti obuću i odielo«.

Nije li to adujevska narav? Pa tako nije Gončarov opisao nijedne bure na čitavom putu. Samo na dvadeset stranica opisuje — na putu oko zemlje — krasote prirode, a sve drugo obsežu njegova razmatranja ljudi. Došavši na Rt dobre nade, na Javu, u Japan — opisuje samo tipove. Kad dodje u Englezku, ne opisuje spomenikâ, muzejâ i drugoga, što običnike zanima. Svaki drugi Rus da dodje u Englezku, prije svega bi išao proučavati — bar dva mjeseca — politički sistem onoga naroda. A naš putnik nije ni zavirio u parlament. Baš je pao u London na dan svečanoga sprovoda vojevode Wellingtona, koji je uzbudio svu Englezku. On je nestrpljivo čekao, da ostavi London i da se iz ove nenormalnosti vrati u obični život svoj. Svaki bi drugi baš u taj par želio, da bude u Londonu. No Gončarovu je mrzak svaki »nered«. I naš je putnik pošao za drugima u British Museum, gdje je vidio kolosalnu zbirku riedkih i znamenitih stvari znanosti i umjetnosti, no njega je sve nešto gonilo na ulicu, kako nam pripovieda u svom putopisu. »S neizkazanom slašću«, veli pisac, »razgledavao sam ljude, zalazio sam u kuće i u magazine, protucao se po predgradjima, gledao sam svakoga napose i sve skupa. Više nego sfinge i obeliske promatrao sam na razkršću dva Engleza, kako si stiskaju desnice, kako se povjerljivo razgovaraju o zdravlju; radoznalo sam gledao, kako se srazuju dvie kuharice s košarama o ramenu, kako hrle kočije poput rieke... U dućanu, u glumištu — svagdje sam pozorno gledao, kako ljudi postupaju i što rade, kako se raduju, jedu i piju.« 

Taj neobični interes za sitnice običnoga života učinio je Gončarova genreistom prvoga reda. No ne samo u Fregati, nego i u sva tri romana očito se razabira, kakva je ćud Gončarovljeva, vidi se, da mu je polje silnih strasti terra incognita. Značajno je, što su gotovo sva lica njegovih romana bez osobitih strasti, a još značajnije, što u svem Gončarovu nema ni jedne goruće ljubavne scene. Ljubavna intriga mladoga Adujeva i udovice Tifanove donekle je vatrena, ali nam pisac ove ljubavi ne prikazuje u prizorima samih osoba, nego naprosto veli, da ju je vatreno ljubio, a nije baš mučno napisati ili reći: taj ili onaj ljubio je ovu ili onu vatreno i žarko. Teže je to istinski prikazati. Pisci strastna temperamenta, kakva je na priliku George-Sandova, pune detaljem goruće ljubavi čitav niz omašnih romana. Gončarovu dostaju dvie, tri stranice.

Ipak imade u Gončarova jedna prilično »goruća« ljubavna glava, a to je žena Kozlova, koja luduje za Rajskim. No upravo ovaj lik najjasnije svjedoči, da je u tom poslu ruka Gončarovljeva slaba, veoma slaba. Zašav u tudje polje Gončarov se lako zbunio, pa se tako dogodilo, da je mjesto strastne žene naslikao bjesomučnu bakanticu, a mjesto strasti nimfomaniju.

Ako se sjetimo još one: le style c'est l'homme, dobit ćemo i opet dokaz za ono, što smo rekli. Slog je Gončarovljev za čudo miran i ravan, bez nakita i zavoja. Nema u njega melankolijskih tonova kao u Turgenjeva, ni načičkanih nakita kao u Pisemskoga, ni nervozna gomilanja prvih na dohvatu izrazâ kao u Dostojevskoga. U Gončarova su periodi okrugli, gradjeni po svim pravilima sintakse, nema u njega svoje sintakse, svoje gramatike, kao u drugih pisaca življega temperamenta. U njega je uviek jednak tempo, nigda ne udara u patos ni u nemir. U kratko, to je »objektivan« slog, kako je objektivan sav rad njegov, to je bezstrastan slog, kako je bezstrastan umjetnički temperament pisca »Obične historije«; njegova nas krasota sjeća krasote mramorne krasotice Bjelovodove iz »Obryva«.

II.

Ivan Aleksandrović Gončarov rodio se 18. juna g. 1813. u Simbirsku. Mati njegova prosta, ali dobra žena, kojoj je na brizi ostao iza otčeve smrti, nije žalila ni truda ni troška, da dobro uzgoji svoga sina. Na drugoj strani Volge na imanju kneginje Hovanske življaše svećenik malo nalik na seoskoga popa. Bijaše učenik kazanske duhovne akademije, veoma učen i razuman. Još je znatnije za pravoslavnoga popa, što je uzeo za ženu — Francuzkinju. S njom zavede učilište za mladež. Ovamo prispje i mladi Gončarov. Djelo uzgoja napredovaše polagano. Učitelj je pazio ne samo na nauk učenika svojih, nego i na to, što tko čita. Izbor je bio veoma strog. Djeci su davali samo »solidne« i »poučne« knjige; a sve knjige, koje bi mogle mladež pobudjivati na frivolnost ili lakoumnost, bijahu strogo zabranjene. U biografijama drugih pisaca ruskih nalazimo baš protivne prilike: u domu se nahodi očinska ili djedovska knjižnica, snabdjevena — kao u svih ljudi veseloga XVIII. vieka — raznim veselim romanima, do knjižnice može mladić slobodno, te čita, što mu baš pane pod ruku.

Dakako i Gončarovu bi znali za praznikâ dopasti rukû kojekakvi romani, ali su oni svi bili ozbiljni. U dvanaestoj godini budući apologet rada i trieznosti već je pročitao — osim ruskih pisaca Deržavina, Heraskova, Ozerova — dugačak niz učenih djela: Golikova, Krašennikova, Pallasa i mnoge druge. S osobitom je izvjedljivošću čitao mladi Gončarov putovanja. Na to su ga već mamile pripoviedke kuma njegova — staroga pomorca. To se je duboko zasadilo Gončarovu u dušu, te je ovdje prvi uzrok, zašto se riešio, da podje oko zemlje.

Godine 1831., proboraviv prije toga nekoliko godina u nekom moskovskom učilištu, dodje u sveučilište moskovsko. U početku tridesetih godina bijaše moskovsko sveučilište na putu posve nove epohe, kad su se i profesori i djaci znamenito promienili. Pomolio se nov duh u moskovskom sveučilištu. Osvanuše nove profesorske sile: Schellingovac Pavlov, začetnik nove ruske kritike Nadeždin, učitelj i predšastnik Bjelinskoga u poslu, da se prestanu obožavati Lomonosov, Heraskov i drugi zastarjeli korifeji klasicizma; Ševyrev, onda još mlad snatrilac, koji je upravo došao iz tudjine, te se još nije prometnuo suhoparnim pedantom; Pogodin, tada još svjež i mlad; — svi ti mladi ljudi unieše nov duh medju sveučilištne zidine. Mjesto monotonih čitanjâ sa starih katedra, koja su bila prije pamtivieka sastavljena, te se svake godine bez znatnih promjena recitovala, — zaori se s profesorske stolice živo slovo, u kojem se odrazivala struja vremena i razpravljale nove potreboće života.

Znatno se promienilo i djačtvo. Djak je od burša postao mladim čovjekom, koji se zanima oko viših ciljeva. Predjašnji patrijarhalni običaji uminuše. Nestade pijanstva i zadirkivanja u prolaznike na ulici, što je bio glavni posao tadašnje zlatne mladeži, nestade i kojekakvih skandala, što su ih znali u predjašnja vremena upriličivati sveučilištni djaci u samoj zgradi sveučilištnoj. Nije se samo jedan put dogodio ovakav dogadjaj, da bi djaci pod kaputom donieli vrabca u dvoranu, pa kad bi profesor zašao u patos, pustili bi ga, — vrabac bi počeo lepršati, a djaci — dakako ljuti — stali bi bučati, ustajati s klupa i naganjati »narušitelja mira«. Ta su vremena počela izčezavati. Osobito u prvoj polovici tridesetih godina stvorilo se u sveučilištu moskovskom više djačkih družtava, gdje su mladići zanosni i marljivi razpravljali prirodna, filozofijska i politička pitanja. Oko Stankevića se skupljahu Satin, Krasov, Kljušnikov, Aksakov, Korš, Bjelinski. Ovaj je »kružok« bio najznamenitiji.

Gončarov nije drugovao ni s kojim od njih. Može li se to slučajem zvati? Jedva. Valja napomenuti, da su god. 1834. — dok je Gončarov još djakovao — izišla »Književna maštanja« slavnoga Bjelinskoga, gdje se pobijaju stari korifeji, medju koje je pripadao i Karamzin. A Gončarov je pristajao za Karamzinom, za koga veli Bjelinski: »I sada na mogili nezaboravnoga muža koja će stranka triumfovati? Na jednoj nas strani zovu kao vjerne sinove otačbine, da se molimo na mogili Karamzinovoj i da šapćemo njegovo sveto ime, a na drugoj strani slušaju taj poziv s posmiehom! Čudna li prizora! To je borba dvaju naraštaja, jedan ne razumije drugoga!« Kao u početku, tako i kasnije stajaše Gončarov postrance od ovih ljudi »napredka«. Gončarov nije bio ni konservativac ni liberalac, nego promatralac sa strane — držeći se zlatne sredine. Još je nešto priečilo, te se Gončarov nije s krugom Stankevićevim sprijateljio. Stankević, Bjelinski i njihovi drugovi proučavali su i razpravljali etičko-filozofijska i politička pitanja, dok je Gončarov mario samo za literaturu. Dok su oni sebi razbijali glavu modernim »prokletim pitanjima«, Gončarov je mirno čitao klasike sviju naroda. To je medjutim urodilo dobrim plodom, jer svi ocjenjivači Gončarovljevih romana priznavaju, da se rad njegov od prvoga pomola odlikuje neobično savršenim oblikom.

God. 1835. svrši Gončarov nauke, te ode u Petrograd za perovodju u ministarstvu financija. Tu je služio sve do godine 1852., kad je krenuo na put oko zemlje.

I u Petrogradu zadje Gončarov u krugove, koji se nisu mnogo brinuli »prokletim pitanjima«, no gdje je vijao duh objektivne umjetnosti i liepe forme.

Gončarov je zalazio u kuću umjetniku Nikolaju Majkovu i bratu njegovu Valerijanu Majkovu.

S krugom kritika Bjelinskoga upozna se Gončarov istom god. 1846., kad je izlazila njegova »Obična historija«, koju je Bjelinski čitao u rukopisu. No kako se očito razabira u Gončarevljevim uspomenama, ovo poznanstvo nije moglo uhvatiti dublji korien, jer ih je dielio čitav jaz oprekâ. Već god. 1846. stade Bjelinski svom vatrenom dušom svojom prisvajati i širiti ideje francuzkih naprednjaka Louisa Blanca i Ledru-Rollina. Protivnik svima krajnostima bijaše Gončarov. Sad lako pojmimo, zašto je Bjelinski priznavao Gončarovu sjajan talenat, ali ga prekoravao, da je Niemac, filistar, činovnik. Ocjenjujuć »Običnu historiju« izporedjuje Bjelinski Gončarova s Hercenom, piscem slavnoga romana »Kto vinovatъ?« (Tko je kriv?), te veli, da Hercen doduše nije savršen umjetnik, ali da ga uzhićuje njegova pronicava misao, dok mu se Gončarov čini »hudožnik i ničego bolêje«. Bjelinski tim jasno veli, da mu je Gončarov kao umjetnik drag, a kao mislilac tudj.

»Obična historija« je uspjela divno. U tinji čas bijaše u rukama svim slojevima čitalačkoga obćinstva. Dok je Bjelinskoga i njegove drugove zanosio realizam romana, ne manje su mu se radovali protivnici Bjelinskoga i drugova njegovih, ljudi umjerenosti i akuratnosti, jer su vidjeli, da teoriju njihovu podržava nov, silan talenat. Kamo god je knjiga došla, svagdje je uzhićivala, a zapala je i u najzabitnije kutiće, kamo inače riedko prispieva ruska knjiga. Evo kako piše Bjelinski nekomu prijatelju: »Pripoviest je I. A. Gončarova proizvela u Piteru (Petrogradu) »furor« — nečuven uspjeh. Sve govori samo o njoj. Pače svietli knez V—ski izjavio je Panajevu svoje zadovoljstvo.« Panajev bijaše urednik »Suvremenika«, gdje je pripoviedka prvi put štampana.

Vriedno je iztaknuti, da je skrajnja protivnica »prirodnoj školi« »Sjeverna Pčela«, koja je Gogolju nadjenula ime ruskoga Paul de Kocka, pozdravila Gončarovljev roman sa živim zanosom.

Tako je Gončarov, kad je izdavao prvi svoj roman, po svojoj ćudi izišao ljubimcem sve inteligencije ruske. A bilo je to doista čudo u ono doba preljute borbe. Zvali su ga »sveruskim favoritom«. Silno, strastveno može čitalac ljubiti samo onakvoga pisca, u koga nalazi odzvuk svih svojih duševnih pokreta. No takav pisac ne može biti svima u volju, jer svi nemaju istih težnja, pa on zato mora biti nepoćudan ljudima protivničke struje. S toga uz strastvenu ljubav prema kojemu piscu uporedo se javlja i ljuta mržnja. Gogolja su ljubili i jednako mrzili na nj.

Gončarov u književnom životu svome nije poznao ni silne ljubavi ni ljute mržnje. Njegova je slava obilježena onom ravnošću i mirnoćom, kojom se odlikuje umjetnički njegov temperament. Njega ne salietahu zanesenjaci. Gončarova samo štovahu. Sve je hvalilo njegovu pronicavost, krasotu sloga, vjernost tipova. Uz njegov se roman ne zamišlja mlada djevojka, koja se svaki put duboko zamisli, kad primi u ruke roman Turgenjevljev, kad joj dušu zahvati lagani val Turgenjevljeve poezije, te joj zanosi misli u nevidjenu, ali bajnu daljinu napunjajuć joj srce sladkim tronućem. Ne uznemiruje Gončarov mladiću duše svom silom neriešenih pitanja modernoga svieta. Od njegova romana ne dršće srce čitatelju, nego mu se samo um divi epskomu pokoju piščevu.

God. 1852. podje Gončarov s admiralom Putjatinom u Japan, da se urede medjunarodne prilike na tom otoku, koji je bio prije nepristupan strancima. Gončarovu bi naloženo, da krene s tom ekspedicijom kao tajnik admiralov.

Vrativ se s ovoga velikoga puta Gončarov se uze ozbiljno pripravljati za »Oblomova«, koji je ugledao svjetlo g. 1858. Uspjeh nije bio više onako sjajan i obćenit kao »Običnoj historiji«.

Godine 1858. priedje Gončarov k cenzurnomu sudu, a godine 1862. bi mu takodjer povjereno, da uredjuje službenu »Sjevernu poštu«. Dosluživ do čitave penzije i dostigav generalski čin, podje naš pisac u mir, koji je uživao do svoje smrti god. 1891.

III.

Epoha konca tridesetih i početka četrdesetih godina, ili — da budemo kratki — epoha kritika Bjelinskoga javlja se u naše doba sinonimom idelizma i abstrakcije. No ako ogledamo ovo doba s historijskoga stanovišta, ukazat će nam se slika ovoga doba nešto drugačijom. Glavnom historijskom crtom ove epohe kritika Bjelinskoga — nije tek idealizam, nego baš obratno, povratak k realizmu. Pokazuje se želja, da se umjetnost vrati k životu, da se okani one suvišne retorike, značajne po književnost dvadesetih i tridesetih godina. Vidi se želja, da nas literatura upoznaje sa sadašnjim životom, a ne s fantomima, štono ih je izhitrila mašta romantičkih pisaca. Nama je dašto mučno razabrati ovu težnju. Na priliku pripoviedke Grigorovićeve i dr, pričinjaju nam se danas sentimentalnima. No ipak je nepobitna istina, da je ovo početak nove struje u literaturi ruskoj, koja je realizmom svojim iznenadila svu Evropu. Turgenjev, Gončarov, Pisemski, Ostrovski, Nekrasov, Lav Tolstoj, Dostojevski — svi su samo duševna djeca kritika Bjelinskoga, koji ih je prvi naučio, kako valja shvaćati i cieniti djela velikoga osnivača ruskoga realizma — Gogolja.

Doista pomolila se nova zora, ali je ta zora svitala samo u srcima i u umovima. Život, realna zbilja ostade još u starim granicama. Odatle onaj tragični nesklad, koji je osnovnom crtom psihologije četrdesetih godina. Suvišni ljudi, Rudjini, Lavrecki, Nekrasovljev junak Saša — sve su to žrtve onoga nesklada izmedju života i ideala. Bilo je to doba, kad su pobornici »treznoće, djelatnosti, muževnosti« zametnuli ljut boj s predsudama prošlih vremena.

Treznoća je podala literaturi ruskoj novu silu i svježost, treznoća je dovela rusku literaturu u hram obće ljudske literature, treznoća je rodila Rusiji velikih umova, najprije Gribojedova, Puškina i Gogolja, a zatim sve redom same sjajne i blistave korifeje četrdesetih, petdesetih i šestdesetih godina. No da ne ostane bezplodnom, mora treznoća ići rukom pod ruku sa strašću, patosom, entuziazmom. Propovied realizma, koji je jezgra kritičkoga rada u Bjelinskoga, po tom je i urodila tako divnim plodovima, što joj je osnovom bila — težnja za idealom. Smieh Gogoljev tvori samo s toga epohu u literaturi ruskoj, jer je bio smieh kroz suze; njegova je treznoća samo zato okupila oko sebe liepu kitu zanesenih posljedovatelja i štovatelja, jer je svakomu bilo jasno, da ova treznoća ide za idealom vječne istine.

I gle, ovu je značajku realizma i njegove treznoće ugledao i prihvatio naš Gončarov, donekle zato, što je živio daleko od središta krugovâ četrdesetih godina, pa je hladnim temperamentom svojim s tim lakše primio samo ono od svega umnoga i duševnoga pokreta ove epohe, što je kao umjetnik želeć biti realistom morao prihvatiti. A to je izrekao u riečima strica Adujeva: »Budući da živemo na zemlji, ne valja nam s nje letjeti na nebo.« Prekrasne genre-slike u »Običnoj historiji«: polazak mladoga Adujeva s ladanja, služinčad, »blagorodni« Anton Ivanović, ključarica Agrafena, koja umije ljubav svoju izraziti samo udarcima, — sve su to divni plodovi realizma, koji će neprestrano zauzimati dostojno mjesto u krestomaciji. No prevelika treznoća izniela je neželjenih resultata, te je mjesto treznoće izišla radinost, mjesto realizma sukob, mjesto živosti karijerizam, u obće mjesto propagande živoga duha didaktična razprava.

Za dvanaest godina izidje drugi roman Gončarovljev. Mnogo je vode proteklo za toga vremena, mnogo se promienio život družtva ruskoga. Grozna je krimska vojna trgnula čitavo rusko družtvo, da se razgleda prošlošću i sadašnjošću, te da se pobrine, kako će udesiti budućnost svoju. Godina je 1855. medja stare i nove Rusije. Do sad su gospodovali azijsko-bizantinski pojmovi, da se mora zagušiti svaki pojav samostalne misli o gospodarstvu i družtvu. Sad istom počinje se novo doba ruske povjesti, kad se bude družtvena sviest i družtvene sile. Na poprište ruske povjesti prvi put stupa gradjanin, a ne više činovnik, častnik, plemić. To proizvodi dugačak niz reforma, brzo jednu za drugom, koje preobražavaju posvema uvjete družtvenomu i narodnomu životu prema pravomu dostojanstvu čovječjem. Nastupa u kratko nova radostna epoha, puna samih svietlih nada, koju s pravom zovu preporodom (vozroždenije) naroda ruskoga.

Slabo je gdje literatura tako vjerno zrcalo duševnih sila zemlje svoje, kao u Rusiji. S toga se i ovaj novi pokret jasno odsieva u tadašnjoj književnosti. U njoj se pomalja strastvena, grozničava osviest, koja u jednu ruku stvara nove talente, a u drugu opet podaje nove snage talentima, koji su već prije počeli. U pet godina 1855. — 1860. dostigla je četa pisaca četrdesetih godina vrhunac svoga razvitka. Turgenjev piše »Rudjina«, »Plemićko gniezdo«, »U predvečerje«, Gončarov »Oblomova«, Ostrovski »Oluju«, Pisemski »Tisuću duša«, Tjutčev, Majkov, Mej, Fet, Polonski pjevaju najvrstnije pjesme svoje. A što je glavnom značajkom literature ovoga znamenitog razdoblja, ovih pet godina, medenih nedjelja nove ere?

Uzduhom je kružio zadah posve drugačijega doba, drugačijih ljudi, drugačijih ćudi. Bila je potreba obračunati resultate râda prošloga pokoljenja, a osim toga je nestrpljiva misao pobudjivala duh ljudski, da nagovješćuje o budućem pokoljenju.

Ovo je navadjanje dokaza za prošlost i naslućivanje budućnosti krenulo dvjema putima: jedni su prosto prikazivali tipove prošloga pokoljenja, a drugi opet udarili putem t. zv. »obličenija«.

Prvim je putem pošao Turgenjev. Rudjin, Lavrecki, Mihaljević nadgrobni su spomenici prošlih vremena; Jelena, Insarov navješćuju zoru budućnosti.

Sasvim je drugačiji ustroj u »obličiteljne« literature. Slabo se je ona doticala prstima ljutih rana svojega doba, nego je s tim pouzdanije govorila o budućnosti, koja mora niknuti na zemlji dobro zagnojenoj starim pokoljenjem.

Gončarov, stariji nego Turgenjev, za čudo pristade za svježim i bodrim duhom »obličiteljne« literature. On je oblomovštinu prikazivao s takvim veselim čuvstvom, jer je znao pouzdano, da će se »oblomovština« preživjeti i za njom niknuti prekrasna »štolcovština«.

Ova će suvremenost osnovnoga karaktera »Oblomova« biti s tim znatnija, ako se sjetimo, da se je »Oblomov« pojavio godine 1858., no zamišljen bi još godine 1847., te je već godine 1849. štampan znameniti dio romana »San Oblomova«. Moglo bi se pitati: pa kako se može ovdje opaziti sveza medju našim pokoljenjem i djelom zamišljenim u doba, gdje o preporodu nije bilo ni spomena? No sveza je veoma tiesna. U prvom je romanu Gončarov mimoišao najznatnije težnje onoga vremena, a ovdje u djelu, zamišljenu dugo prije novih struja, opaža se sveza s tim strujama. Da to protumačimo. Romani su Gončarovljevi napisani upravo tako, kano da ih je pisao sam Petar Ivanović Adujev stariji.

Adujevi, da za pravo kažemo, nisu zli ljudi, nego brižni za srednji način života. Njihova umjerenost i akuratnost ne naliči tim svojstvima u Molčalina ili Famusova. Oni su, kao ljudi svjetine, vriedni, da ih poštujemo i volimo.

Adujevi preziru maštanja svake ruke, ne žele biti u jednom kolu s »fantazerima«. S toga je i »Obyknovennaja istorija« tako prezirala nemirne struje vremena svoga, a i odlomci »Oblomova«, pisani za ancien regime-a, ne pripoznaju pretenzije, da roman ide uzporedo s tendencioznim djelima literature.

Ali sad su se vremena izmienila do koriena. Evo ovih pet godina 1855.—1860., koje su upravo medene nedjelje ruskoga napredka, kad su se svi slojevi družtva ruskoga od snježnih vrhunaca do skromna žitelja u kolibici podali iskrenomu liberalizmu! I praktični Adujevi prionuše uz nove ideje, te se uhvatiše u kolo ljudi, koji su odlučili izpitati i izviđati rane i bolesti ruskoga družtva.

No i ovdje nije valjalo napustiti one vriedne opreznosti, koja krasi svakoga čovjeka rada. Našlo se mnogo ljudi, koji su u prvi mah prigrlili nove ideje, ali su kojega prekrasna jutra iznenada osvanuli u protivničkom taboru. Trebalo je dakle pristupati k novomu duhu vremena s nekim oprezom. Bez sumnje se na ime pokazuje, da je svakoj rani družtvenoj korien ne samo u prošlosti, nego i u sadašnjosti; pa je zadaća ozbiljna umnika, da izpita, nije li možda i u novom sustavu, po kojem se proučava družtveni organizam, koješta protiv zdrave higijene družtvene.

Takav je sustav družtvene dijagnoze sjajno proveden u »Oblomovu«. Za ljude, koji ne ljube rezke istine i ne mare za očevidne rane družtvene, može li gdje biti jasnija slika ruskih neporedaka, nego što se prikazuje u »Oblomovu«? Sve je svedeno na početna svojstva ruskoga čovjeka, koji je sam kriv, ako mu nije sasvim dobro. Lienost je, kako znamo, majka svim griesima i nevoljama: odatle — veli Gončarov — sva neurednost i nepravilnost ruskih prilika, koja će prestati istom onda, kad ruski čovjek prestane ljenčariti.

Kako se vidi, formula mu je prosta, da ne može biti prostija. A da bi nas uvjerio, da je u temeljnim svojstvima ruskoga čovjeka korien svemu zlu, izstavio je za opreku Oblomovu marljiva Niemca Stolza.

U »Običnoj historiji« govorilo se, da čovjek žive na zemlji, a ne na nebesima, s toga mu treba savoir vivre. U »Oblomovu« ide pisac dalje. Ovdje već vidiš, kako se svakomu prigiblju koljena pred čovjekom, u koga sve dostojanstvo stoji u tom, što s neobičnom energijom zgrće glavnicu.

Olga zavoli Oblomova već unapried samo zato, jer će jednom postati takvim, kakav je sada Stolz. Stolzu je po tom smiešno boriti se s Oblomovom, kad začuje, da je Olga prije njega ljubila Oblomova. On se smije, kao vojnik, koji se nadao, da će naći na bojnom polju grozna neprijatelja, a kad tamo, ugleda dječarca od dvie godine s dječinskom sabljicom u ruci. Ako je Adujevu rad i radinost jedno, to je Stolzu rad i stjecanje blaga posve isto. Oblomov ne umije od seljaka svojih izvući mnogo dohodka, jer je lienčina, nemarnjak. A Stolz jede na imanju Oblomovljevu, povećava porez seljacima, i Oblomov počinje dobivati dvostruki dohodak, — pa to je čovjek budućnosti.

U autorskoj izpoviesti svojoj priznaje Gončarov, da Stolz nije posve sretno lice. Gončarov naime veli: »Lik je Stolzov blied, nerealan, neživ, naprosto ideja.« No nuždno je bilo napomenuti, da je ideja, koju zastupa Stolz, ružna. Samo po tom je izišao Stolz nerealnim, što je pisac prevršio u adujevštini, što mu je ovaj tip grub i neprijatan, te svaka iole tankoćutna žena — a takva je jamačno i Olga — ne će ni časka sumnjati, da u ličnosti Oblomovljevoj imade sto puta više duševnih dragulja, dostojnih njezine goruće ljubavi, nego u taštom, sebičnom filistarstvu Niemca Stolza.

»Oblomov« se javio u veoma povoljno vrieme. Godinu dvie li kasnije bio bi mnogo slabije prošao. Napokon slika tipova, prikazanih s onolikim majstorstvom, postigla bi dašto »umjetnički« uspjeh u svako doba, kad god se javila. No je li umjetničko savršenstvo u »Otcima i djeci« manje? Pa ipak se gotovo polovica čitateljstva odvratila od Turgenjeva. A zašto? Jer se pokazalo, da se tendencija romana ne slaže s predhodnicom mišlju onoga vremena. Godine 1858., kad je izišao »Oblomov«, nisu se još pomolile diferencije ruske družtvene misli, nego je odlučnost bila glavnim svojstvom ruskoga napredka.

Sasvim su drugačije prilike kumovale trećemu i posljednjemu romanu Gončarovljevu »Obryvu«, po kojem se razišao s čitateljstvom. Započe ga godine 1849. hoteći prikazati razvoj umjetničke ćudi u Rajskoga, nego ga kasnije preobrazi u družtveni roman, u kojem je htio naslikati umnu i moralnu fizionomiju mladoga preporodjenog pokoljenja.

Nestalo je one značajne odlučnosti u družtvenom napredku ruskom. Za dvie tri godine preobrazi se pokoljenje. Pomoliše se oštre struje, koje su mnogoga i mnogoga ozlojedile, pače su i blagoga Turgenjeva potakle, te je napisao, onaj jedki pamflet, u kojem sav pokret šestdesetih godina izporedjuje s dimom.

Umjetnička djela riedko polaze sretno za rukom, ako se pišu ti razdražici, osim prieke i neposredne satire. Za Gončarova to valja s tim više, jer je po ćudi svojoj stvoren samo za stvaranje objektivno, a nimalo subjektivno. Takav mu je umjetnički temperament. S toga su uza sve nedostatke »Obyknovennaja istorija« i »Oblomov« veličanstveni dragulji literature ruske.

No u »Obryvu« krenu Gončarov na polje posve tud je, na polje pamfleta i surove karikature. S toga je i propao. Bilo je veoma smiono prikazati svu epohu ruskoga života šestdesetih godina u obliku cinična razsipnika, koji se ne stidi za svoje lične potrebe uzimati novac na patvoreno pismo.

Ostaviv put objektivnoga stvaranja, posve je razumljivo, što se Gončarov u »Obryvu« ne javlja onakovim, kakav je bio u istinu, kakvim ga poznajemo iz predjašnjih romana. Na koncu romana uvodi pisac Tušina, koga zove »novim čovjekom«, te veli: »Tušini su budućnost nove Rusije.« Gončarov priznaje kao umjetnik, da mu lik Tušina nije dovršen, ali ipak misli, da je Tušin zastupnikom buduće nove sile i novoga rada, s kojim će se dovršiti preporod Rusije.

Tko je taj zastupnik »nove« Rusije? »Nova« se Rusija luči od stare tim, što je princip ličnoga truda i koristi družtvene učinila nuždnim temeljem budućega čovjeka, dostojna poštovanja i simpatije. Pa tko je zastupnik te nove sile? Zar radnik, sudija, učitelj, liečnik, novinar? Gončarov misli, da je to takav glavničar, kao što je Stolz. Tušin nije drugo nego sin Stolzu, kao što je Stolz sin ili stariji brat Adujevu. U žilama sve trojice teče jedna adujevska krv. Kao što Adujev ne poznaje strasti, tako ni Stolz ne čuvstvuje ničega do iskrene simpatije k čovjeku, koji je ljubio njegovu zaručnicu — i to ne bez sreće; tako i Tušin Vjeri odmah, kako je »pala«, pruža ruku i srce.

To su limfatici, ljudi, koji ne poznaju silnih strasti ni dobrih ni zlih, koji ne mare za maštanja. Adujevi, Stolzi i Tušini idu najprije, no pošteno za tim, da sebi namaknu pristao život, pa kad se smire i upokoje, živu zadovoljni sami sobom i prilikama, što su oko njih. Možda bi ih tko okrstio riečju »filistri«, nego izrazita i majstorska slika ovakvih ljudi — tip strica Adujeva u »Običnoj historiji« s pravom nas nuka, da ih zovemo naprosto Adujevima.