sferom iskrene pouzdanosti, a on je u tom krugu ženâ bio drug, savjetnik, propovjednik. Ovaj propovjednički ton izbija sve glasnije i u njegovoj korespondenciji s drugim ličnostima.
Poslije g. 1842. Gogolj je neprestano mienjao prebivalište: bio je u Rimu, Nizzi, Frankfurtu, Parizu, Düsseldorfu, u raznim njemačkim kupalištima, u Ostendu. Ova putovanja udila su mu zdravlju. Uza to, kako još nije bilo po Europi željeznice, putovanje je bilo skupo. Novčane brige zadavahu mu mnogo nemira, pa ne znajući drugud uteče se moskovskim prijateljima — Ševyrevu, Pogodinu i Aksakovu, nek uzmu u svoje ruke izdanje njegovih djela i neka mu u tri godine šalju po 6000 rub. za godište. No nitko nije mogao ući u takovu obvezu, pa Gogolj morade uzajmljivati.
Uza sve te neprilike odluči Gogolj dio novacâ, koje je dobio od prodaje nekih primjeraka romana, upotrebiti za pripomoć bližnjima. Na koncu g. 1844. javi Pletnevu i Aksakovu, neka novac od njegovih knjiga dadu darovitim djacima sveučilišta — ne imenovavši dobrotvora. To zadivi Gogoljeve znance. Smirnovka ga ukori, što zaboravlja za svoju majku i sestre, i što se sâm ubija gladju ili živi o dugu. Medjutim knjige su se prodavale slabo. Smirnovka se zauzme za Gogolja i doista car Nikolaj odredi mu po 1000 godišnjih rubalja u tri godine.
Medjutim Gogolj nije dovršio drugoga diela »Mrtvih duša«, premda je to držao svojim svetim dugom za dobro čovječanstva. Ne zadovoljavajući se pojedinim partijama on bi ih uništavao. Bit će tomu uzrok u religioznoj razdražici pjesnikovoj, ali za cielo i u nekoj sustalosti tvoračkoga nadahnuća. Iz pisma. Što ga piše Jazykovu, vidi se, kako mu se sada riedko povraća nadahnuće, koje ga prije često podilazilo i napunjalo mu maštu gotovim, žarkim slikama.
Godina 1845. bijaše za Gogolja veoma tegotna. Na koncu g. 1844. oćuti bolest u Frankfurtu i ode u Pariz, da se po svojem običaju lieči — putovanjem! U početku u Parizu bi-
