Hrvatska povijest. Drugi dio (Šišić)/Poglavlje I.

← Naslovnica

Hrvatska povijest —  Drugi dio: od godine 1526. do godine 1790. autor: Ferdo Šišić

Rodoslovlje Habsburgovaca →

TREĆE DOBA.
(OD GODINE 1626. DO 1790.)

---

Kraljevi iz kuće Habsburške i Habsburško-lotarinške.
I.
Dva kralja: Ivan Zapoljski i Ferdinand I.
(1537—1564.)

Kad se početkom septembra 1526. raširio tužni glas o mohačkoj katastrofi, oblada narodom hrvatskim opći strah i malodušnost, koju još uvećaše glasine, da će se sultan Sulejman glavom na povratku iz Ugarske svratiti na Jajce, a istodobno će veliki vezir Ibrahim pregaziti vojskom svojom Slavoniju i Hrvatsku. U taj je kobni ćas narodu hrvatskomu pravi i jedini spasitelj bio knez Krsto Frankapan, koji samo uslijed nemarnosti bana Franje Batthyányja (kako sam kaže) ne dospje za vremena na Mohač stigavši tek 2. septembra u Zagreb. Na glas o mohačkoj katastrofi dade se on rijetkom energijom u službu zaplašena naroda ne samo tim, što ga je umio zadržati na okupu razašiljući po čitavom kraljevstvu utješljiva pisma i ističući, da ne mari za život svoj, kad se radi o spasu domovine, nego i time, što je na opće umirenje i obranu prešao sa svojom vojskom Dravu, dospio do blizu Stolnoga Biograda i tako Turke prisilio, da su se okanili Slavonije, dapače on je sa svojom smionom vojnom zaplašio i samoga sultana Sulejmana u tolikoj mjeri, da se nije usudio povratiti istim putem, kojim je i došao, to jest preko Mohača i Osijeka, nego lijevom obalom dunavskom preko Bača i Petrovaradina. Povrativši se Krsto Frankapan kući, sazove za 23. septembra u Koprivnicu sabor plemstva slavonskoga, koje ga (pošto nije bilo kralja, a ban Franjo Batthyány nije imao nikakva ugleda) jednoglasno i oduševljeno izabere svojim skrbnikom i braniteljem („tutor protectorque regni Sclavonie“). Tom su prilikom sabrani plemići izrijekom naglasili njegovu junačku obranu Jajca i jedinu pomoć u prvim danima poslije kobnoga 29. augusta, dapače njemu se podložiše još i županija požeška, te tri susjedne prekodravske: zaladska, šomogjka i naranjska. Podjedno odabere ovaj sabor Krstu Frankapana i zagrebačkoga biskupa Šimuna Erdödyja (koji se nekako spasao iz pokolja mohačkoga) za vodje onomu poslanstvu, koje je imalo da podje kraljici udovici Mariji u Požun, da joj izrazi sućut kraljevine Slavonije. No Krsto ne htjede da se primi ova čast, pa tako ostade biskup Šimun kao jedini prevoditelj.
Kad se dakle nakon minule pogibli narod hrvatski malko primiro, onda se stalo pomišljati na popunjenje ispražnjenoga prijestola; kao kandidati važili su samo austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški i erdeljski vojvoda Ivan Zapoljski. Prema ugovorima od god. 1463., 1491., 1506. i 1515. imale su nakon smrti Ludovika II., koji nije ostavio zakonite djece, Ugarska, Hrvatska i Češka zapasti Habsburgovca Ferdinanda.^[1] I odista ; češki ga stališi izaberu nakon nekih poteškoća jednoglasno svojim kraljem (23. okt.),^[2] ali u Ugarskoj i Hrvatskoj podjoše stvari posvema drugim tijekom. Čim se pročulo, da su Turci ostavili Ugarsku, odmah se stalo pomišljati na popunjenje ispražnjena prijestola. Jegarski biskup, vrijedni Pavao Várday, pomišljao je u prvi mah na poljskoga kralja Žigmunda I., no kad se ubrzo uvjerio o njegovoj tromosti, napusti tu misao, a to samo s tim radije, što je općenito uzelo prevladavati mnijenje, da se izabere kralj domaće, a ne tudjinske krvi. Malo potom pozove erdeljski vojvoda Ivan Zapoljski ukupno plemstvo, županije i gradove za 14. oktobra u Tokaj na dogovor. I odista medju ostalima nadjoše se ovdje temešvarski župan i čuvar krune Petar Perényi,^[3] onda glasoviti pravnik i bivši palatin Stjepan Verböczy i već pomenuti biskup Pavao Várday. Kako bijaše u taj čas erdeljski vojvoda sa svojom vojskom (oko 10.000 momaka) faktični gospodar situacije, a i privrženici bivše kraljevske stranke ponajvećim dijelom ostaviše kosti svoje na mohačkom polju, to i nije trebalo mnogo govorničke vještine Verböczyjeve, da je na sastanku ugovoreno, da se ima za 5. novembra sazvati izborni sabor u Stolni Biograd i ondje Ivan Zapoljski, najimućniji velikaš ugarski,^[4] izabrati kraljem. No budući da su Ivanu Zapoljskomu i njegovim drugovima dobro bile poznate težnje i pismeni ugovori kuće Habsburške, došli su poradi odstranjenja oprjeka s bečkim dvorom na misao, da se udovica Ludovika II., Marija Habsburška, preudade za Ivana Zapoljskoga, ali sestra Ferdinandova odlučno odbi ovu ponudu naglasivši izrijekom, da ne će da „izdade“ svoga brata. Medjutim okrene Ivan Zapoljski s vojskom svojom na zapad, uzme Budim, Ostrogon i Višegrad (gdje se čuvala kruna sv. Stjepana s ostalim insignijama), te Stolni Biograd. Ovdje se početkom novembra sastao izborni sabor, koji je, pozivajući se na saborski zaključak od 28. septembra 1505., po kojemu bijaše svaki stranac isključen od prijestola ugarsko-hrvatskoga, jednoglasno dne 10. novembra izabrao Ivana Zapoljskoga ugarskim kraljem i sjutradan okrunio krunom sv. Stjepana. Pošto su oba nadbiskupa poginula na Mohaču, okruni ga Stjepan Podmaniczky, biskup njitranski, kao najstariji prelat. Izboru i krunisanju prisustvovala je gotovo čitava Ugarska (53 županije), a oduševljenje naročito nižega plemstva bijaše toliko, da je poljski poslanik biskup Krzycki izvijestio svoga gospodara kralja Žigmunda I., muža Barbare, sestre Ivana Zapoljskoga, ovako: „Ni bogovi ne bi mogli Magjare nagovoriti da sebi izaberu stranca za vladara. Sada su kao preporodjeni, te se uz najveće veselje vraćaju svojim kućama”.^[5] Potom javi kralj Ivan svim županijama svoj nastup uz dodatak, da će se svak onaj, koji bi se tome opro, i smatrati veleizdajnikom i kazniti konfiskacijom imanja.

Medjutim uze se i Ferdinand, koga je poglavito pomagala sestra mu udovica Marija, spremati, da ostvari svoje pravo na krunu sv. Stjepana. U prvi mah mislio je, da će ga ona zapasti naprosto na osnovu baštinskoga prava po ženi Ani, sestri Ludovika II. i na osnovu već spomenutih ugovora, dakle bez izbora, a kamo li borbe. No videći raspoloženje svoje malobrojne stranke, u kojoj bijahu palatin Stjepan Báthory, ban hrvatski Franjo Batthyány i prior vranski Ivan Tahi, odluči se i on na izborni sabor; ovi velikaši naime bili su samo za to za kralja tudje krvi, jer su se nadali, da će se tako lakše obraniti od pogibli turske. Ponajprije bi odabran grad Komoran na Dunavu i dan 25. novembra, ali kad taj pade u ruke kralju Ivanu, sazovu kraljica udova Marija i palatin Stjepan Báthory sabor u Požun. Uza sve to, što je bečki dvor dijelio gotove novce, a još ih i više obećavao,^[6] na sabor, koji je otvoren 16. decembra, dodjoše tek neki velikaši i nekoliki zastupnici susjednih županija i gradova Šoprona i Požuna. Sjutradan u ponedjeljak 17. decembra bude Ferdinand jednoglasno izabran ugarskim kraljem, a izbor i krunisanje Ivana Zapoljskoga proglašeno nezakonitim, kao i pristalice njegove veleizdajnicima, kojima će imetak, za slučaj ako se ne okane „vojvode", biti zaplijenjen.

I tako je Ugarska krajem godine 1526. dobila dva kralja: Ivana i Ferdinanda.

Nalično se razviše stvari u Hrvatskoj i Slavoniji. Tek što je Ferdinand primio siguran glas, da je kralj Ludovik II. poginuo na Mohaču, odmah se obrati još kasno noću od 8. na 9. septembra iz Innsbrucka javnom okružnicom na slavonske i hrvatske velikaše s molbom, da ga uzmu za svoga kralja, kako s obzirom na njegovo baštinsko pravo po ženi Ani, tako i s obzirom na već pomenute ugovore. Podjedno odredi (15. septembra) za Slavoniju kao kraljevske komisare svoje savjetnike Žigmunda Dietrichsteina i Ivana Auersperga, a za Hrvatsku kapetane Nikolu Jurišića i Ivana Pichlera oskrbivši ih posebnim vjerodajnim pismima na pojedine uplivnije velikaše i dostojanstvenike ; s ovim komisarima imali su se Hrvati posavjetovati glede zemaljske obrane i inih posala. Da li su Dietrichstein i Auersperg došli u Slavoniju ili nijesu, nije nam poznato, no vjerojatnije je, da nijesu. Medjutim sazvaše Nikola Jurišić i Ivan Pichler hrvatski sabor početkom oktobra u (na žalost) nama nepoznato mjesto ; komisari zatražiše od hrvatskih stališa, da izravno prime Ferdinanda svoiim kraljem na osnovu baštinskoga prava i onih ugovora, no oni toga ne htjedoše učiniti, već se odlučiše, da će ponajprije otpremiti poslanstvo Ferdinandu, da se sporazume glede uvjeta; za poslanike svoje izabere hrvatski sabor Ivana Perušića i Gašpara Križanića. Oko polovice novembra bili su oni u Požunu kod kraljice Marije, a onda se zapute pred Ferdinanda u Beč. Kako nijesu imali podrobnijih uputa i punomoći, ne mogoše se sporazumjeti s Ferdinandom, pa stoga bi ugovoreno, da se ima hrvatski sabor ponovno sastati da privede pregovore kraju. Prije povratka u Hrvatsku pohodiše na molbu Ferdinandovu oba poslanika i požunski izborni sabor (16. i 17. dec.), ali ne kao izbornici, nego poput istodobno ondje nazočne dvadesetorice čeških velikaša, kao gosti.^[7] Ponovni hrvatski sabor imao se sastati 21. decembra na Cetinu gradu blizu Slunja, ali poradi rdjava vremena i loših cesta sabraše se stališi hrvatski tek koncem decembra. Nazočni bijahu medju ostalima : Andrija Tuškanić naslovni biskup kninski i opat topuski, Ivan Karlović od plemena Gusić knez krbavski, grof Nikola Zrinski (otac sigetskoga junaka), braća Krsto i Vuk knezovi Frankapani Slunjski i Cetinski, grof Stjepan Blagajski i mnogi drugi. S Ferdinandove pak strane stigli su na sabor kao komisari kapetani Nikola Jurišić, Ivan Pichler, i Ivan Kazianer (Kocijan), te bečki prepošt Pavao Oberstein.

U ponedeljak dne 31. decembra započeše rasprave u cetinskom franjevačkom samostanu. Ponajprije se predstaviše Ferdinandovi komisari razloživši svoju misiju i pravo svoga gospodara, a onda zatražiše od sabranih stališa, da Ferdinanda priznadu svojim kraljem, a ženu mu Anu svojom kraljicom. Pozivali su se kod toga na poznate nam ugovore, a onda i na ugarski izborni sabor od 16. decembra, napokon i na pomoć, koju im je Ferdinand već dulje vremena davao. Kad se komisari odstraniše, uzmu sabrani Hrvati ispitivati njihove razloge, te se s tim poslom zabaviše kroz čitav dan ; kasno u veče poslaše komisarima deputaciju, koja im je javila, da su se nazočni stališi hrvatski nakon točnoga i savjesnoga ispitivanja uvjerili, da Ferdinand odista ima pravo na prijesto hrvatski i krunu sv. Stjepana (koja se još od vremena Bele III. (IV.) uzimala kao zajednička). Sjutradan u utorak na novu godinu 1. januara 1527. sastade se druga sjednica, u kojoj su se pretresivali uvjeti sabranih stališa. Do četiri sata poslije podne trajale su rasprave poglavito o tom, kakovu će pomoć Ferdinand davati Hrvatima. Napokon izjaviše poslanici, da se Ferdinand obvezuje uzdržavati na obranu Hrvatske 1000 konjanika i 200 pješaka, od kojih će biti 800 konjanika razdijeljeno medju nazočnu gospodu, i to tako, da im Ferdinand daje gotov novac (tri dukata od konjanika mjesečno), a pojedini će plemići onda sami najmiti momčad ; osim toga još se Ferdinand obvezao, da će uzdržavati oveću vojsku u Kranjskoj na obranu Hrvatske, te potvrditi sva stara privilegija. Zadovoljivši se ovim uvjetima, izaberu hrvatski stališi već pod mrak sasvim slobodno i bez ičijega utjecaja Ferdinanda I. (1627.— 1664.) „kralja češkoga i nadvojvodu austrijskoga" hrvatskim kraljem.^[8] Odmah po tom položiše prisegu vjernosti na ruke bečkom prepoštu Pavlu Obersteinu, dok se glasnici razletješe na sve strane, da jave radosnu vijest. Iz dvorane pošli su onda u samostansku crkvu sv. Marije, gdje je odslužen „Tedeum" uz zvonjavu zvona i gruvanje prangija.

Istodobno pošle su u Slavoniji stvari sasvim drugim putom.

Kazivali smo, da je biskup zagrebački Šimun Erdödy bio odredjen za predvoditelja onog poslanstva, koje je imalo da izrazi udovici Ludovika II. kraljici Mariji sućut kraljevine Slavonije. Kad je ta deputacija stigla polovicom oktobra u Požun, pošalje Ferdinand onamo dva svoja savjetnika, Grgura Kreutzera i Erazma Dornberga, ne bi li ih odlučno predobio za sebe. Uslijed toga podje biskup zagrebački u Beč, gdje je tražio u ime nagrade za svoj pristup u „austrijsku stranku" nadbiskupiju ostrogonsku, što mu bude i obećano. Vrativši se u Zagreb, uze biskup Šimun nagovarati svoga prisnoga druga Krstu Frankapana, da se i on odluči za Ferdinanda, pa tako podje Krsto koncem oktobra u Požun, gdje je zatražio za sebe vrhovno zapovjedništvo nad sveukupnom ugarskom i hrvatskom vojskom i jamstvo za siguran posjed svojih obiteljskih imanja. Kad se Ferdinand nećkao želje njegove ispuniti, ostavi uvrijedjen Požun i ode u Stolni Biograd, gdje se stalno pridružio stranki Ivanovoj. Kralj Ivan imenova ga jedinim banom hrvatsko-dalmatinsko-slavonskim i glavnim zapovjednikom ukupne vojske podijelivši mu podjedno gradove Senj i Bihać.^[9] S Krstom Frankapanom pridruži se kralju Ivanu i biskup Šimun Erdödy, koji je od njega dobio uz zagrebačku još i unosnu jegarsku biskupiju,^[10] pošto je Pavao Várday imenovan ostrogonskim nadbiskupom. Pristupom ove dvojice velikaša stranki Ivanovoj, bijaše odlučeno držanje Slavonije. Da se instalira kao ban, sazove Krsto za 18. decembra sabor plemstva slavonskoga u Križevce, gdje bude zaključeno, da se ima početkom 1527. sastati sabor koji će birati kralja. I odista, u nedjelju, na Bogojavljenje, dne 6. januara sastaše se u dvoru biskupa zagrebačkoga u Dubravi nedaleko Čazme velikaši i plemići kraljevine Slavonije, medju njima biskup Šimun Erdödy, brat mu Petar, onda Ivan Bánffy od Virovitice, Mihajlo Keserü i knez Krsto Frankapan, te jednoglasno izaberu kraljem hrvatskim Ivana Zapoljskoga (1527. — 1540.) s pozivom na poznati nam zaključak rákoškoga sabora od god. 1505. ; no bojeći se gradjanskoga rata, zaključe podjedno, da ban Krsto Frankapan ima što uspješnije nastojati oko izmirenja obaju protukraljeva i njihovih stranaka.^[11] I tako se početkom 1527. i Hrvati razdijele u dva tabora.

U prvi kraj svakako su bolje stajale stvari po kralja Ivana, ne samo, što ga je veći dio Magjara i Hrvata smatrao svojim kraljem, nego i stoga, što ga priznaše vladarom papa,^[12] Francuska, Poljska i Venecija, dapače neki mu, kao Franjo I. kralj francuski, obećaše i pomoć protiv Ferdinanda ; kod toga bio mu je kod stranih dvorova poslanikom najprije senjski biskup Franjo Jožefić, dobar prijatelj Krste Frankapana, a kasnije Šibenčanin Ivan Statilić (Statileo), erdeljski biskup, te Poljak Jerolim Laski. Na Turke i pomoć njihovu u taj čas kralj Ivan nije pomišljao, dapače on je odlučno zabacivao takovu pomisao nekih svojih doglavnika.

Napredovanje kralja Ivana prinuka Ferdinanda na odlučan korak. Znajući za nespremnost i nemarnost Ivanovu, provali iznenada s izvrsnom njemačkom i češkom vojskom u augustu 1527. u Ugarsku ; glavni gradovi Budim i Stolni Biograd budu lako i brzo osvojeni, dapače sam kralj Ivan kod Tokaja potučen, što ga prisili na uzmak najprije u Erdelj, a onda iza ponovnih poraza na bijeg u Poljsku. Istodobno uze ban Krsto Frankapan vojevati za svoga kralja u Slavoniji, ali onoga dana, kad je Ivan bio potučen kod Tokaja, pogibe on kod podsade grada Varaždina (27. sept.). Poraz tokajski i smrt Krstova znatno oslabiše zapoljsku stranku u Ugarskoj i Slavoniji, tako da se Ferdinand mogao nesmetano u nedjelju 3. novembra svečano okruniti krunom sv. Stjepana za ugar. hrv. kralja, pošto je jedini onodobni čuvar njezin, erdeljski vojvoda Petar Perényi, ostavivši kralja Ivana, prešao zajedno s krunom na njegovu stranu ; kru- nisanje obavio je i opet Stjepan Podmaniczky, bis- kup njitranski, koji je takodjer ostavio „narodnoga kralja" izgovarajući se, da je bio prisiljen od oboružanih ljudi stupiti u njegovu stranku.
Ovim se gradjanskim ratom najbolje okoristiše Turci, a to s tim lakše, što od one na Cetinu pri- godom izbora obećane pomoćne vojske Ferdinandove nije bilo ništa. Hrvati odmah uočiše pogibiju, pa stoga poruče Ferdinandu sa svoga ponovnoga sa- bora na Cetinu dne 27. aprila 1527., neka bi održao svoju riječ, jer im je on jedina nada. „Prije su nas pomagali (kažu oni) i papa i Mlečani, a i drugih smo prijatelja imali. Ah otkad vas izabrasmo za kralja, svi nas ostaviše". No poruka ova ostade bezuspješna, pa tako Turci zauzeše koncem marta Obrovac na Zrmanji, u aprilu važnu Udbinu, a ko- načno početkom 1528. Jajce i Banjaluku, te pro- vališe s jedne strane do Senja, a s druge do Klisa. Sada pade Lika s Krbavom (bez pri- morja) u vlast tursku, čime bi sveza izmedju sjeverne i južne Hrvatske prekinuta. Samo Klis na jugu, koji je branio Petar Kružić, kapetan senjski, Senj na sjeveru i Bihać na istoku održaše se kao glavne straže.
Uspjesi Ferdinandovi prisiliše kralja Ivana, da je stao sklapati veza sa svim dušmanima kuće Habsburške, a u prvom redu sa sultanom Sulejmanom. Iz Poljske pošalje u Carigrad kao svoga poslanika Poljaka Jerolima Laskija, koji je pomoću Mlečanina Ludovika Grittija i nastojanjem fran- cuskoga kralja Franje I. znao predobiti portu za svoga gospodara, tako da se ljeti 1529. Sulejman odazvao pozivu Ivanovu, te drugi puta ušao s golemom vojskom u Ugarsku. Sada se vrati kralj Ivan u svoj u državu i dočeka sultana na mohačkom polju, gdje mu se pokloni (18. augusta). Potom podje sultan u Budim i proglasi Ivana ugarsko- hrvatskim kraljem predavši mu u upravu čitavu državu, od koje je zapravo držao samo istočni dio s Erdeljem, jer je zapad s Hrvatskom bio u ru- kama Ferdinandovim ; dašto, kralj Ivan obvezao se kao turski vazal na godišnji danak (14. sept.). Time bi položen temelj tijesnim sve- zama izmedju nezadovoljnih ugar- skih velikaša i otomanske porte, što će odsada unaprijed vrijediti kao pravilo. Iz Bu- dima krene sultan na Beč, podsjedne ga, no nakon odbijena juriša (14. okt.) napusti dalju podsadu. Istodobno bjesnio je i u Slavoniji gradjanski rat ; vodja Ivanove (narodne) stranke bijaše po smrti kneza Krste Frankapana novoimenovani hrv.-dalm. slav. ban Šimun Erdödy, biskup zagrebački, a Fer- dinandove (njemačke) stranke od njega imenovani banovi Franjo Batthyány slavonski i Ivan Kar- lović hrv. -dalmatinski. Naročito su ljuto po- stradali od Ferdinandovih četa kaptol i stolna crkva u Zagrebu, jer se pronio glas, da je biskup Šimun sklopio savez s Turcima. Konačno se kod Dišnika nedaleko Garešnice obje stranke izmire dne 8. oktobra 1530. zajamčivši medjusobni mir i sjegur- nost posjeda. Time se dovrši gradjanski rat, dapače brzo potom nestade i stranke Ivanove u Slavoniji, jer joj članovi zazirući od kraljevih sveza sa sultanom priznaše Ferdinanda svojim gospodarom.
Medjutim se kušalo izmiriti oba kralja, no kako je Ivan, poduprt sutanom, tražio za sebe či- tavu Ugarsku i Hrvatsku, pregovori se razbiju, a Sulejman povede ljeti 1532. treću vojnu na Ugarsku s namjerom, da uzme Beč. Ali naum njegov spriječi Nikola Jurišić¹ zadržavši Turke pod Kisegom, inače neznatnim gradićem nedaleko Szom- bathelya u željeznoj županiji. Podsadu započe dne 6. augusta veliki vezir Ibrahim, jer se Jurišić ne htjede predati sa svojom malom posadom (oko 700 momaka) sastavljenom od Magjara i Hrvata. Kad se nakon dvadeset i dva dana pokazaše svi turski juriši kao uzaludni, upusti se veliki vezir u sultanovo ime s Nikolom u pregovore. Na ličnom sastanku u Ibrahimovu čadoru ugovoriše bespri- mjerni slučaj u svjetskoj povijesti : fingiranu predaju. Jurišić je naime dozvolio nekim Tur- cima, da su na najvišem tornju gradskom istakli turski barjak, a po tom krene sva vojska sa sul- tanom na čelu natrag u Carigrad, kao bajagi da je osvojila Kiseg i tako spasla čast svoga oružja (30. aug.). Ali sultan nije natrag krenuo istim putom, već je ponajprije pustošeći i robeći zašao duboko u
_______
¹ _{Rodjen oko 1490. (u Senju ili Zadru?), umr'o u decembru 1543. u Beču, a pokopan bi u Kisegu u crkvi sv. Jakova.}
Štajersku sve do Graca (12. sept.),pa se prešavši Muru zaputio do Maribora, a onda ušao desnom obalom Drave u kraljevstvo Hrvatsko kod Vinice (23. sept.). Odavle pošao je pored Varaždina do Rasinje, gdje se vojska turska podijelila na dva dijela : sultan pod je preko Koprivnice i Virovitice Podravinom, a veliki vezir preko Križevaca i Čazme Posavinom ; u Beogradu sastaše se oba odjeljenja (12. okt.) krcata bogatim plijenom i nebrojenim robljem. To je jedini puta što je jedan sultan lično, na čelu vojske prošao Hrvatskom, izuzevši dašto Srijem i istočne slavonske strane. Medjutim skupi Ferdinand po- moću brata svoga cara Karla V. kod Beča oko 100.000 vojske, s kojom po odlasku sultanovu ne poduze nikakih vojnih operacija, već se ponovno odluči pokušati, ne bi li kako sklopio mir sa sul- tanom i kraljem Ivanom. No dobri se izgledi iza kratkotrajnoga primirja sklopljena ljeti 1533. s Tur- cima i duljega pregovaranja s kraljem Ivanom opet razbiju, našto Turci provale s jedne strane u da- našnju Slavoniju, gdje osvoje ljeti 1536. Požegu, a s druge u Hrvatsku na tvrdi Klis, koji im se pre- dade 12. marta 1537. ; tom prigodom pogibe bra- nitelj njegov Petar Kružić. S Klisom pade čitava južna Hrvatska (danas Dalmacija do Neretve) osim mletačkih primorskih gradova u turske ruke.
Pad Požege osobito se bolno dojmio Hrvata, pa stoga ih je dosta bilo, a naročito medju nižim plemstvom, koji su javno govorili, da im je sve jedno, tko im je kralj, Ferdinand ili Ivan, te da će se prikloniti onomu, koji će ih u istinu pomagati.¹ Nakon gubitka Klisa, dašto, bijaše raspoloženje još mnogo gore, a samo faktički poslana pomoć pod komandom generala Ivana Kazianera primiri du- hove. Sada se uze raditi o tom, da se Slavonija natrag osvoji. I odista, kad se nakon raznih ne- prilika skupilo do augusta 1537. kod Koprivnice oko 24.000 momaka, započe vojna. Ali vojsku ovu u brzo većma smanjiše neprekidne kiše, a još više teška oskudica hrane, nego li turske vojne opera- cije. U općoj smutnji i neredu stiže Kazianer pro- lazeći pokraj Osijeka, Erduta i Djakova do Gor- jana, gdje mu bude vojska gotovo do posljednjega momka uništena, dok je on sam s nekoliko od- ličnijih časnika još u oči katastrofe noću od 9. na 10. oktobra kiiavički utekao. Gorjanskim se porazom utvrdila vlast turska u današnjoj Slavoniji.²
Neuspjela vojna Kazianerova osobito uzbuni duhove u Hrvatskoj, pa stoga obeća Ferdinand Hr- vatima, da će slijedeće godine 1538. poduzeti novu vojnu u zajednici s bratom carem Karlom V. Osim toga odredi Nikolu Jurišića generalom svojih po- moćnih četa u Hrvatskoj mjesto Kazianera, a pošto
_________
¹ _{Tako javlja 12. aug. 1536. iz Križevaca general Ivan Kazianer Ferdinandu (ap. Fraknoi : Mon. comit. I, 635.).}
² _{Radi svoga kukavičluka bude Kazianer pozvan u Beč pred sud i utamničen, no 31. jan. 1538. umače. Nakon poduljega lutanja dobježa u Kostajnicu Nikoli Zrinskomu, te ga stade nagovarati, da s njime predje Turcima. Radi toga dade ga Nikola privolom Ferdinandovom dne 27. okt. 1538. kod stola za ručkom po svojim slugama ubiti, a glavu njegovu pošalje u Beč.}
još od god. 1531., naime od smrti Ivana Karlovića, nije bilo bana, imenova hrv. dalm. slav. banovima Petra Keglevića (1537.— 1542.) i Tomu Nádasdyja (1537. — 1540.). Novi banovi budu instalirani 6. jan. 1538. na saboru u Križevcima, a onda se uzeše ozbiljno baviti oko pitanja zemaljske obrane. Na istom saboru bude slijedećih dana za- ključeno, da svaki hrvatski plemić bez iznimke ima od trideset svojih kmetskih kuća naoružati po jednoga momka i njega o svom trošku uzdržavati kroz godinu dana na Krajini, a kad provali Turčin u zemlju, onda je obvezan lično poći u boj, i to s petinom svojih kmetova, a u velikoj nuždi dapače sa svima (insurekcija). Osim toga uzdržavat će Hr- vatska iz zemaljskih sredstava u svrhu redovite obrane 300 plaćenika vojničkih (200 pješaka i 100 konjanika), a provale turske imadu se danju javljati gruvanjem iz mužara, noću pako još i paljenjem velike vatre po visovima. Konačno bje zaključeno obzirom na prehranu vojske, da će plemstvo od svakih dvadeset kmetskih kuća dati po jedna kola hrane, a uz to još će i desetinu svojih prihoda odpremiti u krajiške gradove.
Spremajući se na turski rat, Ferdinand uvidje, da je prvi uvjet sigurnijeg uspjeha mir s kraljem Ivanom, što mu izrijekom i naglasi sabor hrvatski, pa tako ga i vidimo, gdje je stao ozbiljno o tom raditi. No ujedno zaželi se i kralj Ivan mira. On se naime naumi oženiti Izabelom, kćerkom poljskoga kralja Žigmunda I.¹, a taj mu je opet ne htjede dati, ako ga
_______
¹ _{Od druge žene Bone Sforza; prva je žena bila Ivanova sestra Barbara.}
Ferdinand ne prizna kraljem. I tako bi konačno sklopljen mir dne 24. februara 1538. u Velikom Varadinu. Glavne točke njegove jesu: Karlo V. i Ferdinand priznaju Ivana za kralja, te ga uzimaju za brata; Ivan dobiva Erdelj, Ferdinand Hrvat- sku i Slavoniju, a od Ugarske pridržaje svaki ono, što ima, dok po smrti Ivanovoj prelazi država njegova u vlast Ferdinandovu; rodi li se Ivanu sin, oženit će ga jednom habsburžkom princesom, te će s ukupnim zapoljskim porodičnim imanjem dobiti naslov "her- cega špiškoga" (Szepes, Zips); uglavljenje mira ostaje tako dugo tajna, dok to car Karlo hoće, a za slučaj turske navale imadu oba brata pomoći Ivanu.
Godinu dana potom ispuni se teško dočekana želja Ivanova ; koncem februara 1539. okruni ostro- gonski nadbiskup Pavao Várday dvadesetgodišnju Izabelu u Stolnom Biogradu ugarsko-hrvatskom kraljicom, a onda se dne 2. marta s njome vjenča i nastani u kraljevskom dvoru u Budimu. Ali ko- liko god je ženidba ova usrećila kralja Ivana, toliko je opet ozlojedila Ferdinanda, jer se bojao, da bi mu se mogao roditi suparnik, u čijem će interesu Ivan zabaciti veliko-varadinski ugovor. Da tome predusretne, odluči se Ferdinand Ivana omraziti sultanu Sulejmanu, i to tako, da mu je po posebnom poslaniku prokazao pomenuti tajni mir. Istodobno plane u Erdelju poradi velikih nameta opasna buna našto kralj Ivan ostavi Budim, no na putu pade mu kap, što ga prisili, da je legao u krevet u mjestu Szászaebes (Mühlbach). U toj žalosti razveseli ga vijest, da mu je žena Izabela rodila 7. jula 1540. u Budimu sina. Ipak osjećajući kraj svoj, pozove k sebi glavne svoje savjetnike, med ju njima i Hr- vata fra Gjuru Utišenića,¹ te im stavi na srce, da nipošto ne uzmu Ferdinanda za kralja, nego da izaberu njegova sina i da se stave pod za- krilje sultanovo ; skrbnicima svome sinu, koga kr- stiše Ivanom Žigmundom, i svojoj ženi od- redi fra Gjuru i rodjaka svoga Srbina Petra Pe- trovića. Malo potom izdahne kralj Ivan dne 18. jula ; tijelo mu prenijese u Stolni Biograd, gdje bi 24. septembra sahranjeno kraljevskim sjajem. Kralj Ivan bijaše čovjek dobra srca, ali inače duševni i karakterni slabić bez vladalačkog talenta. Kako vidjesmo, njegove su stvari u početku mnogo bolje stajale od Ferdinandovih, ne samo zato, što je uza nj bila većina Magjara i Hrvata, nego još i s toga, što mu je na raspolaganju bila prilična vojska, veliko bogatstvo i sklonost gotovo čitave Evrope. Ni u nutarnjoj politici ne bijaše bolji. „Već prema slabosti svojoj, — kaže savremenik njegov, naš Vrančić, — sada bi ovoga, a sada onoga velikaša protežirao, čime je dašto, postizavao samo to, da je sebi na vrat nakopao pravo reći svu silu gospo- dara, koje je sam odgojio u neposlušnosti, davši im oružje u ruke, da se mogu opirati svakoj stegi". Uza sve to narod ga je i niže plemstvo vrlo voljelo,
_______
¹_{Gjuro Utišenić (nipošto ne Utješenović), po materi obično zvan Martinuzzi, rodio se oko god. 1482. u Kamičcu na Krki (blizu Šibenika). Od god. 1490. bijaše paž na dvoru hercega Ivaniša Korvina, a po njegovoj smrti paž kod knezova Zapoljskih, baštinika Ivaniševih. Potom ode u red pavlinski ("bijeli fratri"), te postade god. 1534. biskup velikovaradinski. Kralju Ivanu Zapoljskomu bijaše kroz sve vrijeme odan i vjeran.}
a napokon ne smijemo ni to zaboraviti, da je kralj Ivan podrijetlom bio Hrvat, dapače na dvoru su ga zvali „Slavenom". ¹
Smrću kralja Ivana ostade Ferdinand doduše jedinim okrunjenim ugarsko-hrvatskim kraljem, no vlasti svoje nije mogao proširiti, kako se nadao, jer je fra Gjuro Utišenić odmah stao izvr- šavati volju pokojnoga kralja. Prvo mu je bilo, da je uz bogate darove javio smrt i zadnju želju Ivanovu sultanu u Carigrad po posebnom poslanstvu, i to po kancelaru Stjepanu Verböczyju i Ivanu Eszékyju, biskupu pečujskom. Sulejman primi iz- vještaj obojice poslanika do znanja te odgovori, da prepušta mladom kraljeviću svu Ugarsku s Erdeljem uz godišnji danak od 50.000 dukata. Kad malo potom stiže u Carigrad Ferdinandov po- slanik s molbom, da bi mu sultan podijelio svu Ugarsku s Erdeljem u leno, baciše ga u tamnicu. Istodobno ode fra Gjuro Utišenić s drugovima svojima u Budim kraljici Izabeli i dade mladoga Ivana Žigmunda koncem septembra (odmah
_______
¹ _{Tajnik njegov Gjorgje Srijemac (Georgius Syrmiensis) pripovijeda u svojoj „Epistola de perdicione regni Hungarorum" (Mon. Hung. Hist. Scriptores Vol. I. Pest 1865. pg. 162.— 153.), kako je za posta 1627. jednom prilikom kod večere kralj Ivan kazao, da je podrijetlom Slaven Bošnjak iz sela Zapolja („quoniam nacione esset Sclauorum Bosnen de villa Zapulia"), a i sam mu je nadbiskup ostrogonski Pavao Várday tom prilikom dobacio: "Vere tua maiestas est ex genere Sclauorum". Dašto, kralj Ivan bijaše već sasvim pomagjaren onako, kako su to svojedobno bili Ivan Hunyády i sin mu kralj Matijaš I. Korvin, podrijetlom Rumunji.}
poslije pogreba kralja Ivana) na Rákoškom polju po svojim pristašama proglasiti kraljem ugarskim, čime je dao najjasniji odgovor Ferdinandu, kad je ovaj stao tražiti od udovice Izabele, da se veliko- varadinski mir ispuni. Sada ne preostade Ferdi- nandu drugo, nego silom ostvariti svoje pravo. Njegov general Vilim Roggendorf podje u maju 1541. na Budim te ga stade podsjedati. Grad je velikom vještinom i hrabrošću branio fra Gjuro Utišenić, sve dok mu koncem jula ne stiže za- moljena turska pomoć, pred kojom, dašto; Nijemci uzmakoše. Doskora udje po četvrti put u Ugarsku i sam sultan Sulejman na čelu ogromne vojske, te se utabori dne 26. augusta nedaleko Budima. Kako je slaba njemačka vojska već prije umakla, bio mu je otvoren put sve do Beča, ali taj put nije bila taka Vojna u osnovi sultanovoj, pošto je naumio da ostvari davnu svoju tvrdnju, da je Ugarska njegova, bu- dući da ju je „na sablji osvojio".
Dne 28. augusta poruči sultan kraljici Iza- beli, da želi vidjeti njezina sina, pa stoga neka mu ga pošalje u tabor, pošto da prema musliman- skim propisima on glavom ne smije doći k njoj. Kad sjutradan udju s djetetom u Sulejmanov tabor kraljičini prvi doglavnici, medju njima i fra Gjuro, digne se nenadano zastor : sultan imajući u rukama Ivana Žigmunda izjavi, da nipošto ne može toli važna grada, kaki je Budim, ostaviti u rukama novorodjenoga djeteta i slabe žene, pa stoga da će Budim uzeti u svoju vlast do punoljetnosti kralje- vićeve. Potom zaposjednu janjičari grad i razoružaju gradjane, a vrhovnu komandu primi u njemu paša "od tri tuga". Sada postade Ugarska izmedju Blatnoga jezera i Tise, te današnja Slavonija turskim paša- lukom, dok je Zatišje i Erdelj dobio mladi Ivan Žigmund kao „vojvoda". Ferdinandu pre- ostadoše samo zapadna Ugarska s Požunom kao glavnim gradom, te ostaci Hrvatske i sredovječne Slavonije. Tako se ostavina Ludovikova raspade na tri dijela.
Suznim očima ostavila je Izabela Budim sa svojim sinom, savjetnicima i krunom sv. Stje- pana. Sam fra Gjuro Utišenić bijaše teško po- tresen nenadanim dogodjajem, pa se uze domi- šljavati, kako bi proveo veliko- varadinski mir. Nadao se, da će Ferdinand na glas o padu Budima povesti na novo vojnu, kojoj bi se onda i on mogao pridružiti. I odista, Ferdinand pošalje s vojskom u Ugarsku markgrofa Joachima Brandenburškoga, kome priskoči u pomoć lijepa ugarska vojska pod zapovjedništvom Petra Perényija i hrvatska pod Nikolom Zrinskim; sve u svemu skupilo se oko 50.000 momaka. No nespretnošću Joachimo- vom ne postiže se ništa ; iza neuspjele navale na Peštu (koncem septembra i početkom oktobra 1542.) vojska se razbježe. Ovaj je neuspjeh bio od odlučne važnosti po fra Gjuru : on se odluči, da ne predade zemlje Ferdinandu, nego da mudrom politikom spram Turčina sačuva slobodu Erdelj u, otkuda bi onda s vremenom imala svanuti sloboda i ostaloj Ugarskoj. Poradi toga sazove u Tordu god. 1544. sabor, koji uredi ustav erdeljski; Ivan Žigmund priznat bi ugarskim kraljem, a skrb- nikom do punoljetnosti bi mu odredjen uz vijeće od dvadeset i dva člana fra Gjuro. Tim sa- borom udaren bješe osnov budućoj znamenitosti Erdelja.
Navala Ferdinandova na Peštu u jesen 1542., u kojoj se osobitim junačtvom odlikova Nikola Zrinski, navede gnjevnoga Sulejmana na petu ugarsku vojnu. Ljeti 1543. ostavi sultan Carigrad s 200.000 momaka; već početkom juna bijaše u Osijeku, a onda osvoji redom Valpovo, Orahovicu, Vočin, Pakrac, Šikloš, Pečuj, Stolni Biograd i Ostrogon. Potom razdijeli Ugarsku na petnaest sandžaka (vojničkih okružja) bez obzira na bivše županije i vrati se pod jesen natrag. Na povratku popale Turci nemilice svu našu zemlju do Čazme. Poradi ovoga napredovanja turskoga odluči god. 1544. kaptol zagrebački, da će sagraditi na svom zemljištu na ušću Kupe u Savu grad Sisak, dok je istodobno biskup zagrebački utvrdio Ivanić.
Uvjerivši se, da se jačoj sili ne može s uspjehom opirati, odluči se Ferdinand zamoliti sultana za mir ili bar podulje primirje. Još u decembru 1544. pošalje u Carigrad kao svoga poslanika prepošta je- garskoga Jerolima Adurna, da započne pregovore, no do željenog cilja došlo je tek 19. juna 1547., kad je sultan, spremajući se u rat na Perziju, pristao na petgodišnje primirje; Ferdinand pri- drža sve, što je posjedovao u Ugarskoj i Hrvatskoj uz obvezu godišnjega „dara" od 30.000 dukata. I tako je ovim primirjem Ferdinand iza dvadeset godišnjega ratovanja spasio u prvom redu za sebe i svoj rod dostojanstvo ugarskoga i hrvatskoga kralja, jer zemljište, kojim je vladao, bilo je da- leko ispod polovice, kako se prije mohačke kata- strofe spajalo s njegovim naslovom.
Premda se Ferdinand klonuo svega, što bi dalo Turcima povoda, da prekinu primirje, ipak se do- skora upusti s fra Gjurom u pregovore glede od- stupa Erdelja i ugarskog Zatisja. Iza raznih ne- prilika došlo je konačno ljeti 1551. do toga, da je Ferdinandov general Španjolac Ivan Castaldo s 8000 momaka ušao u Erdelj, da ga preuzme. Sada se odreče 19. jula u Erdeljskom Biogradu kraljica Izabela u ime svoga sina Ivana Žigmunda Erdelja i Zatisja i predade Ferdinandovim poslanicima kruu sv. Stjepana; Ivanu Žigmundu pak obe- ćana bi hercegovina Oppeln u Sleskoj kao leno češke krune i godišnji prihod od 25.000 dukata. Fra Gjuro postade za nagradu vojvodom erdeljskim i rimskim kardinalom s obilnim prihodima. No kad se uzelo raditi na tom, da se taj ugovor ostvari, uplete se u erdeljske poslove sultan Sulejman, koji bješe potajno o svemu ubaviješten. Velika turska vojska provali u krajeve oko Maroša i osvoji Lipu. Ovu nevolju upotrijebiše brojni dušmani fra Gjure i osumnjičiše ga kod generala Castalda i kralja Ferdi- nanda, da tobože potajno ugovara s Turcima, na koji način da mu oni nakon propasti njemačke vojske predadu sav Erdelj u vlast. Na taj lažni glas dade Ferdinand dozvolu, da se fra Gjuro smakne. Rano zorom dne 19. decembra 1551. provali u njegovu sobu u Alvincu hrpa oboružanih ljudi te ga umori. I tako svrši ovaj čuveni Hrvat, koji bijaše po jednoglasnom sudu svih magjarskih po- vjesničara, najumniji ugarski državnik sviju vremena.¹ Posljedice ovoga nesmotrenoga čina brzo se pokazaše. Prvo je bilo, da je sultan naložio Mehmed- paši Sokoloviću, da opet započne rat, u kojem Hrvati doduše pobiše Turke kod Vinice u Zagorju (ljeti 1553.) i slavno obraniše Siget (1556.), no ipak izgubiše Viroviticu (u augustu 1552.), Čazmu (u nov. 1552.), Kostajnicu (16. jula 1556.) i Novi na Uni (u julu 1556.). Pored ove nedaće u Hrvatskoj, propadoše i u Erdelju sve osnove Ferdinandove, dapače po smrti svoje majke Isabele (15. sept. 1559.) postade Ivan Žigmund Zapoljski (1559. — 1571.) jedinim gospodarom Erdelja i Za- tisja, te uzme naslov ugarsko-hrvatskoga kralja, dašto plaćajući sultanu danak. Sve to prisili Ferdi- nanda, da je i opet uzeo kod Sulejmana po pose- bnim poslanicima svojim moliti mir. Iza teških muka konačno je došlo do osam godišnjega primirja (1. juna 1562.) suglasnog s onim od god. 1547.
U doba ovih posljednjih turskih bojeva bijaše banom hrvatskim Nikola Zrinski (1542. — 1556.). Kao takav dobije on nakon izumrća porodice Ernušta 12. marta 1546. čitavo Medjumurje
_______
¹ _{Nevinost njegova danas je već jasno dokazana. Eto kako se o tom izražava austrijski historik Huber : „Eine genaue und ruhige Prüfung sämlicher Handlungen des Bruders Georg führt zur Überzeugung, dass derselbe einem falschen Verdachte zu Opfer gefallen . . . Daher ist diese blutige That vom sittlichen Standpunkte aus im hohen Grade zu bedauem". (Gesch. Österreichs. Vol. IV. Gotha 1892. pg. 171.)}
i to ne samo kao nagradu za svoja viteška djela, nego i kao odštetu za dužnu mu plaću u iznosu od 40.000 for. Kralj Ferdinand naime nije mu mogao plaćati „bansku četu" od 400 konjanika, pa tako ju je morao uzdržavati sam Nikola Zrinski o svom trošku. Odrekavši se banske časti postade 1561. kapetanom sigetskim, dok je banom postao Petar Erdödy (1557.— 1567.).
Premda je Ferdinand dobro znao, da su Češka, Ugarska i Hrvatska s austrijskim nasljednim zemljama njegovim stupile jedino u perso- nalnu uniju, ipak je jednako težio, kako bi sve te zemlje centralizovao i tako s vremenom od personalne unije učinio realnu. Ko- risteći se jadnim prilikama za neprekidnih turskih ratova, pokuša ponajprije parlamentarizmom. Ferdinand naime zatraži od svake kraljevine i zemlje, da mu pošalje neke izabrane zastupnike, koji će raspravljati o poslovima zajedničkoga interesa, no ta mu se namisao ipak izjalovi, jer ni Ugri ni Hrvati ne htjedoše vijećati o svojim poslovima izvan svoje zemlje. Opazivši to, uvede Ferdinand uspješno neke centralne urede na svom bečkom dvoru; to bijahu dvorsko ratno vijeće (Hofkriegsrath), tajno vi- jeće (Geheimrath), dvorska kancela- rija (Hofkanzlei) i dvorska komora (Hof- kammer). Ovi su uredi, sastavljeni poglavito od Nijemaca, stavljali kralju predloge, naročito glede vojničkih i financijalnih posala, te su s vremenom dobivali sve to veće znamenovanje i vlast na veliko nezadovoljstvo Magjara i Hrvata. S ovim je centralističkim težnjama u svezi, što Ferdinand ne htjede kroz dulje vremena imenovati u Hrvatskoj bana (1531. — 1537.), a u Ugarskoj palatina (1531.— 1554.).
Ferdinand umre 25. jula 1564. u 61. godini. On bijaše čovjek srednjega rasta, vrlo mršav, bljedolik, velika nosa, debelih usnica i naprijed stršeće brade; jedino živahno oko činilo ga simpatičnim. Inače bi- jaše osobito umjerena života i strastveno odan lovu, što ga i održa kroz dugi niz godina u zdravlju. Pored toga resila ga duboka vjernost prema ženi, iskrena nabožnost, smisao za umjetnost i književ- nost, rijetka radinost i prijaznost spram svakoga, tko bi k njemu došao, no vojskovodja nije nikaki bio, što se za ono burno doba osobito ne- ugodno doimalo njegovih ugarskih i hrvatskih po- danika, koji su ga toliko puta pozivali u rat. Ali naj- teži je grijeh počinio time, što se okružio isključivo njemačkim savjetnicima, kojih je savjete vazda slušao i tako kod Hrvata i Magjara posijao sjeme docnije neodoljivo mržnje protiv svega, što je bilo njemačko. Po smrti njegovoj razdijele mu sinovi u smislu oporuke državu izmedju sebe. Najstariji sin Maksimilijan, koga Magjari i Hrvati okruniše svojim kraljem još 8. septembra 1563., dobije Češku, Ugarsku, Hrvatsku i obje Austrije s Bečom, koji se radi dvora, pošto je Budim bio u turskim rukama, malo po malo uzeo shvaćati kao glavni grad, što je mnogo pomoglo centralističkim težnjama Habs- burgovaca; Ferdinand Tirol i prednje zemlje na Rajni u Njemačkoj, a Karlo Štajersku, Ko- rušku, Kranjsku, Goricu, Trst i Istru s Rijekom.

---

1. Kralj Ludovik II. imao je nezakonita sina Ivana Lantoša, koji je od milosti Ferdinandove živio u Požunu, a umro oko 1568. Na njega se dakako nije mogao obzir uzeti s tim više, što je 1526. bio još dijete. (Gl. o njem članak Brunszvikov u „Tört. tár" 1895. i Acsády: Magyarorszdg pénzügyei I. Ferdinand uralkodása alatt. Bpst 1888., 186.)
2. Okrunjen bi tek 24. februara 1527.
3. Drugi čuvar bijaše sam Ivan Zapoljski.
4. Još otac njegov palatin Stjepan Zapoljski posjedovao je god. 1494. u svemu 12.308 „porta“ (= sesija), a herceg Ivaniš Korvin, toliko obdareni sin kralja Matijaša Korvina, tek 5.937.
5. U Ugarskoj bijaše takovo neraspoloženje prema Ferdinandu, da su svi, narod i plemstvo, govorili, da vole biti pod Turčinom, nego li pod Nijemcem. (Sanudo ap. Starine XV., 181. Ovo se mjesto ne tiče Slavonije, nego Ugarske).
6. Tako su medju ostalima imali primiti ban Batthyány 6.000 dukata, i to 1000 odmah, 2000 poslije 14 dana, a 3000 iza mjesec dana, a prior vranski Tahy 1800 dukata, polovicu odmah, a ostatak za mjesec dana. (Gl. o tom Smolka: Ferdinand I. Bemühungen um die Krone von Ungam. Wien 1878. pg. 64 — 65. u: Archiv f. österr. Gesch. vol. 57., po spisima iz car. tajnoga arkiva.) U Češkoj bješe još gore (gl. Rezek: Gesch. Ferd. Prag 1878, 107).
7. Moderni magj. historici silom hoće, da su tada oba naša poslanika zastupala kod izbora Hrvatsku, pa da su tako cetinski sabor i izbor tobože samo potvrda požunskoga. No to nipošto ne stoji, kako jasno izlazi iz sačuvanih nam isprava i onoga, što slijedi.
8. "..Ferdinandum in uerum, legitimum, et naturalem nostrum et tocius huius regni Croatie regem et dominum, nec non...Annam in veram....tocius regni Croacie reginam.... felice omine elegimus...." (Bečki tajni carski arkiv ap. Fraknói Mon. Hung. comitialia, Bpst 1874. vol. I, 88.) Ma da je Ferdinand još 17. dec. izabran ugar. kraljem, ipak mu hrv. stališi ne daju toga naslova, očito zato, da što jače istaknu svoj slobodni izbor, nezavisan od ugarskoga, dok mu daju češki kraljevski naslov, dapače i hrvatski. (Ferd. dei grada Bohemie et Croatie rez.) A konačno čemu uvjeti, kad bi bili prinudjeni samo potvrditi požunski izbor?
9. Senj i Bihać (u to doba kraljevske gradove) trebalo je Krsti tek osvojiti iz ruku Ferdinandovaca. Do toga, dašto, nije nikad došlo.
10. Jegar : Agria, Eger, Erlau u sjev. Ugar. (u heveškoj žup.).
11. Zapisnici ovoga sabora nijesu nam na žalost još uvijek poznati, samo jedno je ipak jasno i iz fragmentarnog izvještaja, da Slavonija nije bila dio Ugarske (kako hoće moderni magj. pisci), jer u tom slučaju ne bi nikako napose birala kralja poslije Stolnobiogradskoga izbora, pa još tome kralja „Dalmacije i Hrvatske"! Konačno, kako da ugar. županije nose naslov kraljevine (regnum Sclavoniae)?
12. Odatle su i sva njegova biskupska imenovanja potvrdjena.