se kralju Ivanu i biskup Šimun Erdödy, koji je od njega dobio uz zagrebačku još i unosnu jegarsku biskupiju,[1] pošto je Pavao Várday imenovan ostrogonskim nadbiskupom. Pristupom ove dvojice velikaša stranki Ivanovoj, bijaše odlučeno držanje Slavonije. Da se instalira kao ban, sazove Krsto za 18. decembra sabor plemstva slavonskoga u Križevce, gdje bude zaključeno, da se ima početkom 1527. sastati sabor koji će birati kralja. I odista, u nedjelju, na Bogojavljenje, dne 6. januara sastaše se u dvoru biskupa zagrebačkoga u Dubravi nedaleko Čazme velikaši i plemići kraljevine Slavonije, medju njima biskup Šimun Erdödy, brat mu Petar, onda Ivan Bánffy od Virovitice, Mihajlo Keserü i knez Krsto Frankapan, te jednoglasno izaberu kraljem hrvatskim Ivana Zapoljskoga (1527. — 1540.) s pozivom na poznati nam zaključak rákoškoga sabora od god. 1505. ; no bojeći se gradjanskoga rata, zaključe podjedno, da ban Krsto Frankapan ima što uspješnije nastojati oko izmirenja obaju protukraljeva i njihovih stranaka.[2]
- ↑ Jegar : Agria, Eger, Erlau u sjev. Ugar. (u heveškoj žup.).
- ↑ Zapisnici ovoga sabora nijesu nam na žalost još uvijek poznati, samo jedno je ipak jasno i iz fragmentarnog izvještaja, da Slavonija nije bila dio Ugarske (kako hoće moderni magj. pisci), jer u tom slučaju ne bi nikako napose birala kralja poslije Stolnobiogradskoga izbora, pa još tome kralja „Dalmacije i Hrvatske"! Konačno, kako da ugar. županije nose naslov kraljevine (regnum Sclavoniae)?
