Magjara i Hrvata. S ovim je centralističkim
težnjama u svezi, što Ferdinand ne htjede kroz
dulje vremena imenovati u Hrvatskoj bana (1531. —
1537.), a u Ugarskoj palatina (1531.— 1554.).
Ferdinand umre 25. jula 1564. u 61. godini. On
bijaše čovjek srednjega rasta, vrlo mršav, bljedolik,
velika nosa, debelih usnica i naprijed stršeće brade;
jedino živahno oko činilo ga simpatičnim. Inače bi-
jaše osobito umjerena života i strastveno odan lovu,
što ga i održa kroz dugi niz godina u zdravlju.
Pored toga resila ga duboka vjernost prema ženi,
iskrena nabožnost, smisao za umjetnost i književ-
nost, rijetka radinost i prijaznost spram svakoga,
tko bi k njemu došao, no vojskovodja nije
nikaki bio, što se za ono burno doba osobito ne-
ugodno doimalo njegovih ugarskih i hrvatskih po-
danika, koji su ga toliko puta pozivali u rat. Ali naj-
teži je grijeh počinio time, što se okružio isključivo
njemačkim savjetnicima, kojih je savjete vazda
slušao i tako kod Hrvata i Magjara posijao sjeme
docnije neodoljivo mržnje protiv svega, što je bilo
njemačko. Po smrti njegovoj razdijele mu sinovi u
smislu oporuke državu izmedju sebe. Najstariji sin
Maksimilijan, koga Magjari i Hrvati okruniše
svojim kraljem još 8. septembra 1563., dobije Češku,
Ugarsku, Hrvatsku i obje Austrije s Bečom, koji se
radi dvora, pošto je Budim bio u turskim rukama,
malo po malo uzeo shvaćati kao glavni grad, što
je mnogo pomoglo centralističkim težnjama Habs-
burgovaca; Ferdinand Tirol i prednje zemlje
na Rajni u Njemačkoj, a Karlo Štajersku, Ko-
rušku, Kranjsku, Goricu, Trst i Istru s Rijekom.
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/36
Ova stranica je ispravljena