Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/10

Biograda i tako Turke prisilio, da su se okanili Slavonije, dapače on je sa svojom smionom vojnom zaplašio i samoga sultana Sulejmana u tolikoj mjeri, da se nije usudio povratiti istim putem, kojim je i došao, to jest preko Mohača i Osijeka, nego lijevom obalom dunavskom preko Bača i Petrovaradina. Povrativši se Krsto Frankapan kući, sazove za 23. septembra u Koprivnicu sabor plemstva slavonskoga, koje ga (pošto nije bilo kralja, a ban Franjo Batthyány nije imao nikakva ugleda) jednoglasno i oduševljeno izabere svojim skrbnikom i braniteljem („tutor protectorque regni Sclavonie“). Tom su prilikom sabrani plemići izrijekom naglasili njegovu junačku obranu Jajca i jedinu pomoć u prvim danima poslije kobnoga 29. augusta, dapače njemu se podložiše još i županija požeška, te tri susjedne prekodravske: zaladska, šomogjka i naranjska. Podjedno odabere ovaj sabor Krstu Frankapana i zagrebačkoga biskupa Šimuna Erdödyja (koji se nekako spasao iz pokolja mohačkoga) za vodje onomu poslanstvu, koje je imalo da podje kraljici udovici Mariji u Požun, da joj izrazi sućut kraljevine Slavonije. No Krsto ne htjede da se primi ova čast, pa tako ostade biskup Šimun kao jedini prevoditelj.
Kad se dakle nakon minule pogibli narod hrvatski malko primiro, onda se stalo pomišljati na popunjenje ispražnjenoga prijestola; kao kandidati važili su samo austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški i erdeljski vojvoda Ivan Zapoljski. Prema ugovorima od god. 1463., 1491., 1506. i 1515. imale su nakon smrti