k sebi glavne svoje savjetnike, med ju njima i Hr-
vata fra Gjuru Utišenića,1 te im stavi na
srce, da nipošto ne uzmu Ferdinanda za kralja,
nego da izaberu njegova sina i da se stave pod za-
krilje sultanovo ; skrbnicima svome sinu, koga kr-
stiše Ivanom Žigmundom, i svojoj ženi od-
redi fra Gjuru i rodjaka svoga Srbina Petra Pe-
trovića. Malo potom izdahne kralj Ivan dne 18.
jula ; tijelo mu prenijese u Stolni Biograd, gdje bi
24. septembra sahranjeno kraljevskim sjajem. Kralj
Ivan bijaše čovjek dobra srca, ali inače duševni i
karakterni slabić bez vladalačkog talenta. Kako
vidjesmo, njegove su stvari u početku mnogo bolje
stajale od Ferdinandovih, ne samo zato, što je
uza nj bila većina Magjara i Hrvata, nego još i
s toga, što mu je na raspolaganju bila prilična vojska,
veliko bogatstvo i sklonost gotovo čitave Evrope.
Ni u nutarnjoj politici ne bijaše bolji. „Već prema
slabosti svojoj, — kaže savremenik njegov, naš
Vrančić, — sada bi ovoga, a sada onoga velikaša
protežirao, čime je dašto, postizavao samo to, da
je sebi na vrat nakopao pravo reći svu silu gospo-
dara, koje je sam odgojio u neposlušnosti, davši
im oružje u ruke, da se mogu opirati svakoj stegi".
Uza sve to narod ga je i niže plemstvo vrlo voljelo,
_______
1Gjuro Utišenić (nipošto ne Utješenović), po materi obično zvan Martinuzzi, rodio se oko god. 1482. u Kamičcu na Krki (blizu Šibenika). Od god. 1490. bijaše paž na dvoru hercega Ivaniša Korvina, a po njegovoj smrti
paž kod knezova Zapoljskih, baštinika Ivaniševih. Potom ode u red pavlinski ("bijeli fratri"), te postade god. 1534. biskup velikovaradinski. Kralju Ivanu Zapoljskomu bijaše kroz sve vrijeme odan i vjeran.
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/28
Ova stranica je ispravljena