dvorane pošli su onda u samostansku crkvu sv. Marije, gdje je odslužen „Tedeum" uz zvonjavu zvona i gruvanje prangija.
Istodobno pošle su u Slavoniji stvari sasvim drugim putom.
Kazivali smo, da je biskup zagrebački Šimun Erdödy bio odredjen za predvoditelja onog poslanstva, koje je imalo da izrazi udovici Ludovika II. kraljici Mariji sućut kraljevine Slavonije. Kad je ta deputacija stigla polovicom oktobra u Požun, pošalje Ferdinand onamo dva svoja savjetnika, Grgura Kreutzera i Erazma Dornberga, ne bi li ih odlučno predobio za sebe. Uslijed toga podje biskup zagrebački u Beč, gdje je tražio u ime nagrade za svoj pristup u „austrijsku stranku" nadbiskupiju ostrogonsku, što mu bude i obećano. Vrativši se u Zagreb, uze biskup Šimun nagovarati svoga prisnoga druga Krstu Frankapana, da se i on odluči za Ferdinanda, pa tako podje Krsto koncem oktobra u Požun, gdje je zatražio za sebe vrhovno zapovjedništvo nad sveukupnom ugarskom i hrvatskom vojskom i jamstvo za siguran posjed svojih obiteljskih imanja. Kad se Ferdinand nećkao želje njegove ispuniti, ostavi uvrijedjen Požun i ode u Stolni Biograd, gdje se stalno pridružio stranki Ivanovoj. Kralj Ivan imenova ga jedinim banom hrvatsko-dalmatinsko-slavonskim i glavnim zapovjednikom ukupne vojske podijelivši mu podjedno gradove Senj i Bihać.[1] S Krstom Frankapanom pridruži
- ↑ Senj i Bihać (u to doba kraljevske gradove) trebalo je Krsti tek osvojiti iz ruku Ferdinandovaca. Do toga, dašto, nije nikad došlo.
