Hrvatska povijest. Drugi dio (Šišić)/Poglavlje VI.
← Poglavlje V. | Hrvatska povijest — Drugi dio: od godine 1526. do godine 1790. autor: Ferdo Šišić |
Poglavlje VII. → |
VI.
Pragmatička sankcija.
(1700.-1763.)
Uništenje turske moći u znatnom dijelu biv-
šega kraljevstva hrvatskoga nije bilo od tolikoga
dojma i važnosti, kako se očekivalo. Ono zemljište,
što su carevci i Hrvati osvojili, tek je po starom
imenu bilo hrvatsko ; inače ponajviše opustošeno i
naseljeno najvećim dijelom stranim elementima,
u prvom redu Sr b i m a. Osim toga ne htjede dvor
osvojenih zemalja sjediniti s materom zemljom, već
priklopi Liku i Slavoniju dvorskoj komori,
to jest vrhovnoj austrijskoj financijalnoj oblasti,
a Venecija opet ne htjede ništa ni da čuje o tom,
da predade Leopoldu osvojene dijelove današnje
Dalmacije. U tim su krajevima, naročito u Slavo-
niji, njemački zvaničnici tako nečovječno
[ 128 ] , da je narod stao bježati u Bosnu, dakle natrag
pod Turke, ili se opet odmetnuo u hajduke. Istom
kad je unuk Petra Zrinskoga, erdeljski vojvoda
Franjo II. Rákóczy podigao bunu protiv Beča,
pak stao mamiti i Hrvate u svoje kolo, naglašu-
jući im izrijekom propast roda Zrinskoga i Franko-
panskoga, pobojaše se na dvoru za vjernost Hrvata,
pa tako Leopold naumi zadovoljiti željama hrvat-
skoga sabora u toliko, da je posebnim dekretom kao
bajagi dokinuo varaždinsku krajinu s kapeta-
nijama varaždinskom, koprivničkom, gjurgjevačkom,
čazmanskom, križevačkom i petrinjskom (16. juna i
10. jula 1703.). No kako je u isto doba bjesnio rat
za španjolsku baštinu s Francuskom, dapače se
činilo kao da će se i veliki „sjeverni rat" (Karlo
XII. kralj švedski i Petar Veliki car ruski) splinuti
s njime u jedan, dvor trebajući mnogo vojske, a
naročito iz Vojne Krajine, ne dade kraljeva de-
kreta provesti ; i tako ostade u Krajini na tešku
žalost i srdžbu Hrvata sve kao i prije.
U tom umre Leopold I. dne 5. maja 1705., a
naslijedi ga stariji sin Josip I. (1705. — 1711.), muž
darovit i živahan, mnogo energičniji i slobodo-
umniji od svoga oca. Za njegova vladanja uspe se
Rákóczy do kulminacije svoje, kad predloži na
saboru u Onodu (14. juna 1707.), da se kuća
Habsburška liši ugarske krune, što
je sabor i prihvatio ; za ugarskim saborom povede
se i erdeljski u Maros Vásarhelyu. Doskora prisile
nesloga i porazi pristaše kneza Rákóczyja na ugo-
varanje s kraljem Josipom, no on ih ne svrši, jer
ga u tom spriječi nenadana smrt (17. aprila 1711.),
[ 129 ]već ban hrvatski Ivan grof Pálffy. Mir bi
sklopljen dne 1. maja u Szatmáru, a potpisala ga
je carica udovica Eleonora, mati braće Josipa i
Karla ; njime bi proglašena opća amnestija i slo-
boda vjeroispovjesti protestantima u Ugarskoj.
Ovim mirom postade napokon kuća
Habsburška pravi gospodar u Ugarskoj
i Erdelju. No vodja magjarski, koji se za vri-
jeme pregovora nalazio u Poljskoj i u Rusiji, Franjo
Rákóczy, ne htjede pristati na mir, već se iseli iz
Ugarske najprije u Francusku, a onda u Tursku,
gdje je umr'o u Rodostu na Mramorskom moru
(8. aprila 1735.), a sahranjen bi uz mater svoju
Jelenu Zrinsku u crkvi sv. Benedikta u Galati kod
Carigrada.1
Posljedice szatmárskog mira veoma su važne,
jer sežu sve do današnjeg dana. Te posljedice nijesu
samo ograničene na Ugarsku, već se protegoše i
na Hrvatsku, ma da ona nije bila upletena u bunu
erdeljskoga kneza. Szatmárskim mirom naime po-
činje nova epoka u političkom životu Ugarske, a
po njoj i Hrvatske. Poslije dvjestagodišnje unu-
tarnje borbe, interesi naroda i dinastije donekle
se prvi puta složiše, a u prvom redu osjećali su i
stališi i vlada potrebu naprednoga uzgajanja na-
roda u duhu XVIII. stoljeća i na način ostalih
modernih država. Bune prestadoše, a tako i vjerska
trvenja ; njihovo mjesto zauzeše težnje za re-
formama. Te reforme zamisli dvor upotrijebiti
u svoju korist, a stališi opet u svoju, no konačno
________
1 Troškom ugarske vlade biše lijesovi njihovi 1906. preneseni u Ugarsku.
[ 130 ]je dvor ipak sve do 1790. prevagnuo. Glavne re-
forme odnosile su se na porez, sudstvo i nada sve
na vojsku. Sada začinje sve to više
maha preuzimati zajednička austrijska
vojska, a plemićke čete hrvatske i ugarske išče-
zavaju (od 1715.). Isto je tako i s novčanim pri-
likama i sudstvom, dapače i isti sabori znatno
promijeniše svoje obličje. Ovim reformama započeo
je Karlo III., nastavila ih je kći njegova Marija
Terezija, a dokrajčiti ih je pokušao sin njezin
Josip II.
Josipa I. naslijedi brat mu Karlo III. (1711.
do 1740.) u dvadeset i sedmoj godini života, prije
toga odredjen za španjolskoga kralja. Na glas o
smrti bratovoj vrati se natrag, te udje u Beč dne
25. januara 1712., a onda sazove za 3. aprila kru-
nidbeni sabor ugarsko-hrvatski u Požun.
U taj čas bijaše Karlo III. jedini muški član
porodice habsburške, dapače od žene svoje uopće
još nije imao poroda. Pomisao na užasni rat za špa-
njolsku baštinu napunjala je strahom svakoga
podanika, ali i vladara, jer je zakonom od 1687.
izrijekom rečeno, da Ugri i Hrvati mogu po iz-
umrću muške loze habsburške sebi opet slobodno
birati kralja. Pitanje, kako da se uredi možda već
i skora budućnost, moralo je stoga izići ili od vla-
dara samoga, ili od podanika. Ne može biti sumnje,
da se odmah po smrti Josipa I., koji je ostavio dvije
kćeri, pomišljalo na dvoru na baštinstvo po žen-
skoj lozi, u što su bili upućeni razni visoki do-
stojanstvenici, a svakako hrvatski ban Ivan grof
Pálffy. Pa tako se zgodi, da su Hrvati, kad se na
[ 131 ]banov poziv, ali radi odsutnosti njegove, pod pred-
sjedanjem zagrebačkoga biskupa Emerika ba-
runa Esterházyja, skupiše dne 9. marta
1712. u Zagrebu na sabor, uzeli u raspravu pitanje
o nasljedstvu. To je bilo tim važnije, što je taj sabor
imao izabrati poslanike na krunidbeni sabor po-
žunski, kojom su prilikom stališi redovito izlazili sa
svojim željama i tužbama. Sabor hrvatski zaključi
iza duljega živahnoga raspravljanja dne 11. marta :
„da će se povjeriti onoj i ona-
kovoj ženskoj lozi roda austrij-
skoga, koja će posjedovati ne samo
Austriju, nego i Štajersku, Korušku
i Kranjsku, a stolovati u Austriji."1
Ovaj je zaključak predložio biskup Esterházy, a
podupirali su ga Ivan grof Drašković, Franjo Krsto
grof Delišimunović i protonotar Gjuro Plemić
Otočki.
Zaključak svoj motivirao je hrvatski sabor
ovako : "Kod primanja naše koristi ne će nas za-
strašiti, što smo dio Ugarske. Mi smo doduše, kako
zakoni kažu, zemlje pridružene Ugarskoj, ali joj
nijesmo podanici. Nekada imadosmo svoje domaće,
a ne ugarske kraljeve. Nije nas Ugrima pod-
vrgla nijedna sila, nijedno ropstvo,
već se sami posebi od svoje volje po-
korismo ne kraljevstvu, nego kralju
njihovu. Njihova kralja takodjer priznajemo,
______
1 To jest habsburške nasljedne zemlje; Štajerska, Koruška i Kranjska nijesu na tom mjestu ni u kakvom državo-pravnom savezu s Hrvatskom, kao ni spomenuta Austrija.
[ 132 ]dok bude gospodar Austrije, a ako se zgodi, da to
ne može da bude, ne ćemo slušati zamamljivi glas
slobodna izbora, niti ponuku, kao da smo dužni
nerazrješivo slijediti Ugarsku. Slobodni smo,
a ne robovi."
Ovim je saborskim zaključkom (član. VII.)
obično zvanim hrvatska pragmatička
sankcija, izražena čisto personalna unija
izmedju Ugarske i Hrvatske ; dok imadu
istoga vladara, opstoji i savez medju
njima, ne bude li ih više vezala lič-
nost jednoga istoga vladara, tad o
savezu nema više ni govora.
Saborskim zaključkom svojim dali su Hrvati
Karlu III. inicijativu, da riješi pitanje o nasljedstvu.
I odista, godinu dana poslije toga, dne 19. aprila
1713. predloži Karlo u svečanoj sjednici sviju tajnih
savjetnika kućni zakon o redu nasljedstva u
porodici austrijskoj, pa kako još nije imao djece,
to se za onda još računalo s kćerima Josipa I.,
premda je Karlo odmah tom prilikom istaknuo
pravo primogeniture, to jest time sačuvao na-
sljedstvo svojoj eventualnoj potomčadi. Taj se
zakon zove pragmatička sankcija, ili
zakon, koji ima da uvijek vrijedi (lex perpetuo
valitura). Pragmatička sankcija sastoji se od tri
točke : prvo, da se zemlje i kraljevine roda habs-
burškima ne smiju nikad cijepati, to jest da pojedine
česti ne smiju sebi izabrati posebnoga vladara ;
drugo, da u tim zemljama i kraljevinama po
smrti Karla III., ako ne bi imao sina, dodju na pri-
jestolje njegove kćeri i zakoniti im potomci po
[ 133 ]pravu primogeniture, i treće, izumre li i ta loza,
da imadu krunu baštiniti kćeri brata mu Josipa I.
i njihovi potomci.
Od sada nastojao je Karlo, da mu prihvate taj
zakon ne samo svi podanici, nego i ostale evropske
države. Kad mu se na proljeće 1716. rodio sin,
Leopold, onda je malo odahnuo, no dječak umre
još iste godine, a po tom mu se rode redom tri kćeri,
prva Marija Terezija dne 13. maja 1717. Njegovim na-
stojanjem prihvate pragmatičku sankciju do g. 1720.
Austrija, Koruška, Štajerska, Kranjska, Gorica,
Gradiška, Trst, grad Rijeka, Češka, Moravska,
Šleska i Tirolska. Najteže je išlo s Ugarskom, koja
se nije rado odricala izbornoga prava. Konačno je
prihvati sabor požunski dne 30. juna 1722., a kralj
je potvrdi dne 19. juna 1723. Teže je bilo s evrop-
skim pojedinim vlastima, no Karlo je i to srećno
prebrodio, dakako uz velike žrtve. Prva je priznala
pragmatičku sankciju Rusija g. 1727., a 1731. i
1732. pridruže se Engleska, Danska, Holandija,
Pruska i stališi njemačkoga carstva ; jedina
Bavarska i Saska se opriješe. Napokon je priznade
1738. i Francuska.
Nastojanje Karlovo oko pragmatične sankcije
u velike je podupirao istodobni slavni turski
rat (1716. — 1718.). Da nadoknade gubitak, što
ih je stigao karlovačkim mirom, Turci stanu uda-
rati na mletačke posjede u južnoj Grčkoj i Dal-
maciji (1714.). U toj nevolji Venecija sklopi i opet
savez s Austrijom. Vrhovni carski vojvoda bijaše
princ Eugen, koji ametom pobije Turke kod Pe-
trovaradina (13. augusta 1716.) i Beograda (16.
[ 134 ]augusta 1717.). Istodobno ratovala je i Venecija u
Dalmaciji, te osvoji Imotski i prodre u Bosnu i
Hercegovinu, dok je banski namjesnik Ivan Drašković
provalio sa svojom vojskom preko Dubice u porječje
Sane i Vrbasa. Nakon beogradskoga poraza zatraže
Turci mir, koji bi sklopljen u Požarevcu na
Dunavu u Srbiji (21. jula 1718.). To je naj-
sjajniji mir, što ga je ikada sklo-
pila kuća Habsburška; osim zapadne
Vlaške do Alute, onda Banata, Beograda i većega
dijela sjeverne Srbije, dopade Karlu i sva desna
obala Save i Une u Bosni sve do podnožja pla-
nina. Venecija opet steče istim mirom Imotski i
onaku granicu svoga posjeda, kakovu Dalmacija
ima danas prema Bosni i Hercegovini.
Neprekidni nemiri natvedu bečko ratno mini-
starstvo, da uredi Vojničku Krajinu i to
kao posebnu carsku zemlju, makar da
su hrvatski stališi jednako zahtijevali, da se Krajina
dokine, ili bar stavi pod bansku vlast. Uredjenje
bi povjereno u Hrvatskoj (1734.) princu Josipu
Hildburghausenu, a u Slavoniji grofu Ferdinandu
Antunu Khevenhülleru. Sada budu maknute nje-
mačke čete i organizovane domaće, dašto pod vr-
hovnom komandom tudjinskom. Svrha je bila, da
se iz zemlje izvuče što više vojske. Medjutim i to je
uredjenje bilo privremeno.
Pod kraj vladanja svoga uplete se Karlo po-
novno u rat s Turskom (1736. — 1739.), ali kako
ne bijaše više na životu princa Eugena (21. aprila
1736.), doživi poraz za porazom. Dne 18. sep-
tembra 1739. dodje do mira u Beogradu, po
[ 135 ]kojemu izgubi Karlo u Vlaškoj, Srbiji i Bosni sve,
što je dobio požarevačkim mirom. Sava opet po-
stade medjom izmedju Hrvatske i Turske.
Slijedeće godine dne 20. oktobra 1740. umre
Karlo III., a naslijedi ga dvadeset i četiri godišnja
kći Marija Terezija (1740.— 1780.). Premda nitko
razborit već davno nije sumnjao, da će nju zapasti
prijesto i premda nikomu nijesu bile nepoznate nje-
zine krasne duševne sposobnosti, ipak se za čudo
do tada nije nikad nastojalo, da je upute u rješa-
vanje državnih posala ; pa tako preuze ona teško
breme kao pravi novajlija. Tjelesne joj se krasote
pak, naročito poslije udaje (12. februara 1736.) za
vojvodu lotarinškoga Franju, baš divno razviše.
Osobita ljupkost i veličanstvena pojava sjediniše
se na vanredan način u njezinoj spoljašnosti. Bistro
tamno-modro oko puno živahnosti, a opet puno
blagosti, visoko čelo, bujna plava kosa, nježno za-
obljena ustašca, biserni zubi, fina oblina i vedar
izraz njezinog lišća, svježa mast puti, prekrasan
oblik vrata, ramena i ruku, pa jedar, zdrav i krepak
stas osrednje visine, sitan i dostojanstven krok, sve
je to činilo, da su Mariju Terezi ju ubrajali medju
one rijetke prikaze, što se mogu smatrati uzorom
savršene žene. Toj spoljašnjoj divoti pridružila se
osobita živahnost duha, oštra pronicavost, vjerno
pamćenje, srećna obdarenost, da može svoje misli
budi u privatnom razgovoru, budi u državnom
javnom zboru lako, sigurno i s uvjerenjem iznašati,
pa toplo čuvstvo za slavu svoje porodice, za do-
brobit podanika, za pravo i zakon, te konačno živa
vjera u Gospoda.
[ 136 ]Istom što je sjela na prijesto, podiže se protiv
nje pruski kralj Fridrik II., kojemu se doskora
pridruže i ostali dušmani austrijski, naročito Ba-
varska i Francuska. Tako započe austrijski
nasljedni rat (1741. — 1748.), u kojem su Hr-
vati i Srbi sudjelovali u velikom broju, ne samo kao
redovita krajiška Vojska, nego i u dobrovoljačkim
četama. Medju ovima se naročito ističu Tren-
kovi panduri, naime oni dobrovoljci, koje je
okupio oko sebe slavonski vlastelin Franjo barun
Trenk.1 Kroz više godina vojevali su oni u Šleskoj,
Češkoj, Bavarskoj i Francuskoj, istaknuvši se kao
osobito hrabri i smioni ljudi. Trenkovi panduri
nijesu bili jednako odjeveni, no ipak se mogu svesti
na glavna obilježja, jer je glavni karakter nošnje
bio turski. Na glavi im je bila visoka crna kapa,
nalik na kamilavku pravoslavnih monaha, ogrtali
su se u crvene kabanice s kukuljicama (kapucama),
oblačili modre zobune, a ispod njih crvene ječerme ;
na noge navlačili su široke modre čakšire i opanke.
Za kožnatim pojasom imali su utaknute četiri ku-
bure, ljut handžar i sitan nožić, na kojem je bila
urezana pandurska prilika s natpisom : „Vivat
pandur ! ; preko ramena njihala im se šarena diljka,
a o boku im je visjela još kriva sablja. Da četa iz-
gleda još većma "turski", morao je svaki momak
brijati glavu, a ostaviti kurjuk ; mjesto barjaka
služio im tug (konjski rep), a konačno dodade joj
_______
1 Porodica Trenk je pruska. Franjo se rodio 1. jan. 1711. u Reggiu u Kalabriji, gdje mu je otac bio u austrijskoj službi. Kasnije prijedje u Slavoniju, gdje kupi imanja : Pakrac, Brestovac, Pleternicu i Njuštar.
[ 137 ]Trenk tako zvanu „tursku bandu", sastavljenu
od dvanaest glazbala, i to frulaša i bubnjara, iz
koje se vremenom razviše današnje vojničke glazbe.
Junačkim, ali veoma često i objesnim djelima po
raznim bojištima, steče Franjo Trenk mnogo duš-
mana, koji ga ocrniše pred dvorom, tako da ga
staviše pred ratni sud, gdje bude „radi nasilja"
odsudjen na doživotnu tamnicu u Spielbergu kod
Brna, gdje već iza kratkoga tamnovanja umre
(4. oktobra 1749.). Ogromna imanja njegova budu
zaplijenjena, te kasnije podijeljena medju dvorske
ljubimce.
Za vrijeme, dok su panduri vojevali po raznim
evropskim bojištima, zgodile su se u Slavoniji važne
promjene. Još na požunskom krunidbenom saboru
dne 14. maja 1741. obeća kraljica hrvatskim posla-
nicima, da će obnoviti stare slavonske županije i
pridružiti ih Hrvatskoj, a riječ svoju odista iskupi
1745. Obnovljene budu županije virovitička, po-
žeška i srijemska, te sjedinjene s Hrvatskom, dok
je slavonska Posavina preuredjena u Vojničku
Krajinu. Obnovljenje i preuredjenje provede ban
Karlo Batthyány na veliku radost naroda hr-
vatskoga ; prvi veliki župani obnovljenih županija
bijahu : Ludovik grof Patačić od Zajezde
(virovitički), Marko baron Pejačević (srijemski)
i Ladislav baron Vayay (požeški).
Proširenje Vojničke Krajine na slavonsku Po-
savinu prouzroči ponovno i definitivno uredjenje
čitave Krajine. Novo uredjenje obavi god. 1746.
princ Hildburghausen, i to potpuno prema
novim vojničkim potrebama. Ona bi
[ 138 ]podijeljena na regimente i to : ličku, otočku, ogulinsku,
slunjsku, dvije banske (petrinjsku i glinsku), kri-
ževačku, gjurgjevačku, gradišku, brodsku i petro-
varadinsku. Uprava je bila isključivo u vojničkim
rukama ; kao što su se županije dijelile na okružja,
kotare i općine, tako su i regimente imale svoje
bataljune, kumpanije i općine. Odnosni časnici
(pukovnik, major, kapetan i poručnik) vodili su
sve poslove, dapače i sudačke. Parnice su se vodile
besplatno, a apelirati se moglo na regimentski sud,
onda na generalni auditorijat i konačno na dvorsko
ratno vijeće. Dakako, službeni jezik bio je nje-
mački, kao i zakonici. Isto su tako i škole bile nje-
mačke. Potrebe svoje podmirivala je svaka regi-
menta iz svoje blagajne, te je bila financijalno
samostalna. Vojnik je bio svaki čovjek od šesnaeste
do šezdesete godine. Stoga i jeste mogla naša Krajina
sama podići na noge do 50.000 momaka. Za rata
mora svaki „graničar" (kako su se oni zvali)
poći onamo, kuda mu se zapovjedilo. U mirno se
doba svaki sam odijeva i hrani, a u ratu živi na
carski trošak. Vojnička Krajina bila je
u glavnom jedna velika kasarna
stalne vojske, uzdržavana malim
troškom.
Medjutim se zgodi važna promjena s nedavno
sjedinjenom Slavonijom. Magjari naime stali su
tvrdokorno tvrditi, da su one tri obnovljene sla-
vonske županije od Arpadovih vremena sastavni
dio Ugarske, a nipošto Hrvatske, pa da ih stoga
treba vratiti njima. Kad su se na državnom sa-
boru u Požunu dne 18. aprila 1751, sastali
[ 139 ] ugarski i hrvatski, predloži ujedared pod-
župan virovitički Antun Špišić Japranski, ne bi li
se tako ulaskao nazočnom palatinu Ludoviku
grofu Batthyányiju i drugoj velikoj magjarskoj
gospodi, da bi u napredak tri novouredjene slavonske
županije šiljale svaka po jednoga poslanika na sabor
ugarski, kao što to čine čisto ugarske županije ;
predlog podkrijepi time, što su i onako pomenute
županije uredjene na ugarsku, te prinose toliko
nameta, kao ove, pa stoga će bolje biti, da dodju
pod palatina ; — to jest jasnijim riječima, pod-
župan Spišić predložio je neka se
Slavonija odcijepi od Hrvatske
i sjedini s Ugarskom. Sabrani ugarski
velikaši odmah prihvate predlog, pa kako su bili
prvi doglavnici Marije Terezije, izrade i kod nje
potrebnu privolu. Badava se opirahu poslanici
hrvatski dokazujući, da je Slavonija od uvijek pri-
padala banu i Hrvatskoj ; teškom mukom ipak
izradiše, da im se to pravo priznalo, pa tako sve tri
slavonske županije ostadoše bar pod banskom
sudbenosti, no administrativno ipak bi Slavonija
pridijeljena Ugarskoj.
Razne ove promjene u narodnom životu, a
naročito velika oskudica i nevolja, onda velike
daće i porezi, prouzročiše kroz više godina razne
bune i nemire po cijeloj zemlji ; tako se u
Vojničkoj Krajini oko Brinja i u Lici, onda oko Kri-
ževaca i u Slavoniji stadoše skupljati razdražene i
zdvojne seljačke čete navaljujući na plemićke po-
sjede. Samo jakom vojničkom silom uspjelo je bun-
tovni narod primiriti.
[ 140 ]U to započe Marija Terezija Sedmogodiš-
nji rat (1756. — 1763.), u kojem su i opet učestvo-
vale Vojnička Krajina i banska vojska. Istom
svršetkom toga rata povrati se mir, a pragmatička
sankcija bijaše potpuno osigurana. Unatoč brojnih
dušmana svojih održa se Marija Terezija ipak slavno
na prijestolu svojih predhodnika. Kod toga steče
narod hrvatski i srpski zamjernih zasluga, koje mu
je kraljica otvoreno i javno priznala.