ljena na regimente i to : ličku, otočku, ogulinsku,
slunjsku, dvije banske (petrinjsku i glinsku), kri-
ževačku, gjurgjevačku, gradišku, brodsku i petro-
varadinsku. Uprava je bila isključivo u vojničkim
rukama ; kao što su se županije dijelile na okružja,
kotare i općine, tako su i regimente imale svoje
bataljune, kumpanije i općine. Odnosni časnici
(pukovnik, major, kapetan i poručnik) vodili su
sve poslove, dapače i sudačke. Parnice su se vodile
besplatno, a apelirati se moglo na regimentski sud,
onda na generalni auditorijat i konačno na dvorsko
ratno vijeće. Dakako, službeni jezik bio je nje-
mački, kao i zakonici. Isto su tako i škole bile nje-
mačke. Potrebe svoje podmirivala je svaka regi-
menta iz svoje blagajne, te je bila financijalno
samostalna. Vojnik je bio svaki čovjek od šesnaeste
do šezdesete godine. Stoga i jeste mogla naša Krajina
sama podići na noge do 50.000 momaka. Za rata
mora svaki „graničar" (kako su se oni zvali)
poći onamo, kuda mu se zapovjedilo. U mirno se
doba svaki sam odijeva i hrani, a u ratu živi na
carski trošak. Vojnička Krajina bila je
u glavnom jedna velika kasarna
stalne vojske, uzdržavana malim
troškom.
Medjutim se zgodi važna promjena s nedavno
sjedinjenom Slavonijom. Magjari naime stali su
tvrdokorno tvrditi, da su one tri obnovljene sla-
vonske županije od Arpadovih vremena sastavni
dio Ugarske, a nipošto Hrvatske, pa da ih stoga
treba vratiti njima. Kad su se na državnom sa-
boru u Požunu dne 18. aprila 1751, sastali re-
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/142
Ova stranica je ispravljena