Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/134

je dvor ipak sve do 1790. prevagnuo. Glavne re- forme odnosile su se na porez, sudstvo i nada sve na vojsku. Sada začinje sve to više maha preuzimati zajednička austrijska vojska, a plemićke čete hrvatske i ugarske išče- zavaju (od 1715.). Isto je tako i s novčanim pri- likama i sudstvom, dapače i isti sabori znatno promijeniše svoje obličje. Ovim reformama započeo je Karlo III., nastavila ih je kći njegova Marija Terezija, a dokrajčiti ih je pokušao sin njezin Josip II.
Josipa I. naslijedi brat mu Karlo III. (1711. do 1740.) u dvadeset i sedmoj godini života, prije toga odredjen za španjolskoga kralja. Na glas o smrti bratovoj vrati se natrag, te udje u Beč dne 25. januara 1712., a onda sazove za 3. aprila kru- nidbeni sabor ugarsko-hrvatski u Požun.
U taj čas bijaše Karlo III. jedini muški član porodice habsburške, dapače od žene svoje uopće još nije imao poroda. Pomisao na užasni rat za špa- njolsku baštinu napunjala je strahom svakoga podanika, ali i vladara, jer je zakonom od 1687. izrijekom rečeno, da Ugri i Hrvati mogu po iz- umrću muške loze habsburške sebi opet slobodno birati kralja. Pitanje, kako da se uredi možda već i skora budućnost, moralo je stoga izići ili od vla- dara samoga, ili od podanika. Ne može biti sumnje, da se odmah po smrti Josipa I., koji je ostavio dvije kćeri, pomišljalo na dvoru na baštinstvo po žen- skoj lozi, u što su bili upućeni razni visoki do- stojanstvenici, a svakako hrvatski ban Ivan grof Pálffy. Pa tako se zgodi, da su Hrvati, kad se na