pali- , da je narod stao bježati u Bosnu, dakle natrag
pod Turke, ili se opet odmetnuo u hajduke. Istom
kad je unuk Petra Zrinskoga, erdeljski vojvoda
Franjo II. Rákóczy podigao bunu protiv Beča,
pak stao mamiti i Hrvate u svoje kolo, naglašu-
jući im izrijekom propast roda Zrinskoga i Franko-
panskoga, pobojaše se na dvoru za vjernost Hrvata,
pa tako Leopold naumi zadovoljiti željama hrvat-
skoga sabora u toliko, da je posebnim dekretom kao
bajagi dokinuo varaždinsku krajinu s kapeta-
nijama varaždinskom, koprivničkom, gjurgjevačkom,
čazmanskom, križevačkom i petrinjskom (16. juna i
10. jula 1703.). No kako je u isto doba bjesnio rat
za španjolsku baštinu s Francuskom, dapače se
činilo kao da će se i veliki „sjeverni rat" (Karlo
XII. kralj švedski i Petar Veliki car ruski) splinuti
s njime u jedan, dvor trebajući mnogo vojske, a
naročito iz Vojne Krajine, ne dade kraljeva de-
kreta provesti ; i tako ostade u Krajini na tešku
žalost i srdžbu Hrvata sve kao i prije.
U tom umre Leopold I. dne 5. maja 1705., a
naslijedi ga stariji sin Josip I. (1705. — 1711.), muž
darovit i živahan, mnogo energičniji i slobodo-
umniji od svoga oca. Za njegova vladanja uspe se
Rákóczy do kulminacije svoje, kad predloži na
saboru u Onodu (14. juna 1707.), da se kuća
Habsburška liši ugarske krune, što
je sabor i prihvatio ; za ugarskim saborom povede
se i erdeljski u Maros Vásarhelyu. Doskora prisile
nesloga i porazi pristaše kneza Rákóczyja na ugo-
varanje s kraljem Josipom, no on ih ne svrši, jer
ga u tom spriječi nenadana smrt (17. aprila 1711.),
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/132
Ova stranica je ispravljena