Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/138

gusta 1717.). Istodobno ratovala je i Venecija u Dalmaciji, te osvoji Imotski i prodre u Bosnu i Hercegovinu, dok je banski namjesnik Ivan Drašković provalio sa svojom vojskom preko Dubice u porječje Sane i Vrbasa. Nakon beogradskoga poraza zatraže Turci mir, koji bi sklopljen u Požarevcu na Dunavu u Srbiji (21. jula 1718.). To je naj- sjajniji mir, što ga je ikada sklo- pila kuća Habsburška; osim zapadne Vlaške do Alute, onda Banata, Beograda i većega dijela sjeverne Srbije, dopade Karlu i sva desna obala Save i Une u Bosni sve do podnožja pla- nina. Venecija opet steče istim mirom Imotski i onaku granicu svoga posjeda, kakovu Dalmacija ima danas prema Bosni i Hercegovini.
Neprekidni nemiri natvedu bečko ratno mini- starstvo, da uredi Vojničku Krajinu i to kao posebnu carsku zemlju, makar da su hrvatski stališi jednako zahtijevali, da se Krajina dokine, ili bar stavi pod bansku vlast. Uredjenje bi povjereno u Hrvatskoj (1734.) princu Josipu Hildburghausenu, a u Slavoniji grofu Ferdinandu Antunu Khevenhülleru. Sada budu maknute nje- mačke čete i organizovane domaće, dašto pod vr- hovnom komandom tudjinskom. Svrha je bila, da se iz zemlje izvuče što više vojske. Medjutim i to je uredjenje bilo privremeno.
Pod kraj vladanja svoga uplete se Karlo po- novno u rat s Turskom (1736. — 1739.), ali kako ne bijaše više na životu princa Eugena (21. aprila 1736.), doživi poraz za porazom. Dne 18. sep- tembra 1739. dodje do mira u Beogradu, po