Ruski pripovjedači/Poglavlje 9

← Mihajlo Evgrafović Saltykov.

Ruski pripovjedači: —  Vsevolod Mihajlović Garšin. autor: Milivoj Šrepel

Lav Nikolajević Tolstoj. →

Vsevolod Mihajlović Garšin.

I.

U najmladjem pjesničkom naraštaju ruskoga naroda iztiču se kao dvie sjajne zviezde, koje su prerano presjale: Garšin i Nadson, dva najsimpatičnija pojava novije književnosti ruske. Premda je prvi bio pripovjedač, a drugi pjesnik, ipak se njihovi likovi spajaju u cjelinu, jer su im ne samo slične sudbine, nego i njihove duše srodne. Svojim nepodmitnim poštenjem, kristalnom iskrenošću i samotvornošću oni su najveća dika pjesničkomu pokoljenju, sred kojega su se javili.

Garšin se rodio 2. februara g. 1855. u ekaterinoslavskoj guberniji, u bahmutskom okružju, na imanju svoje bake A. S, Akimove. Otac mu bijaše mali posjednik u vojnoj službi. Zato je Garšin od malih nogu mnogo putovao, prebivao u najrazličnijim krajevima Rusije. Ladanje ekaterinoslavske gubernije, Harkov, Starobjeljsk, Petrograd, Petrozavodsk, — svi su ostavili različne uspomene u Garšinovoj duši. Već od prvih godina svoga života pokazivao je mnoga svojstva, koja su ga karakterisala i u zrelo doba: bio je dobar, mekan, krotak, svima mio, i željan putovanja. Naslušavši se u otčevu domu pripoviestî pohodima i vojnama, kad su mu bile četiri godine, rieši se, da podje na vojnu, pridruži se četi vojnika, oprosti se s rodjacima gorko plačući, pa je trebalo mnogo truda, dok su ga odvratili od te misli.

Spoljašnji uvjeti Garšinova djetinjstva nisu bili baš najpovoljniji: još djetetom podnese mnogu muku, koja stiže samo riedke. To se duboko dojmi njegova značaja, pa on sam mnoge osobine svoga značaja tumači ovim pečalnim činjenicama svoga djetinjskoga vieka.

Čitati i pisati nauči se u petoj godini, pa uzme čitati sve knjige, koje su mu dopale ruku; tako je u »Suvremeniku« pročitao roman Černiševskoga »Čto dêlatь?« u osmoj godini. Kad je navršio devet godina, na ime god. 1864., odvede ga mati u Petrograd i upiše u prvi razred sedme petrogradske gimnazije (sada I. realke). Učio se krasno i ostavi najprijatnije uspomene u svojih učitelja i drugova. Garšin steče medju drugovima mnogo prijatelja, s kojima je do smrti iskreno prijateljevao. U gimnaziji je Garšin s vremenom pokazao osobitu ljubav k prirodnim znanostima, te bi se poimence ljeti vas predavao ovoj ljubavi hvatajući žabe, gušterice i kukce, pa sabirajući biljke.

I u gimnaziji nije Garšin prijatnije živio nego prije, tako je na pr. god. 1868., kad mu je bilo trinaest godina, morao sâm, bez pratioca otići iz Starobjeljska u Petrograd u gimnaziju. U ostalom od to doba poprave se njegove prilike, jer ga primi k sebi obitelj njegova druga V. N. Afanasjeva. Doskora s pomoću druga Latkina nadje pristanište u obitelji A. J. Gerda, kojoj je, kako je sam govorio, više nego ikomu dugovao svoj umni i moralni razvoj. Prelazeći u šesti razred bi primljen u pansion o državnom trošku.

U višim razredima gimnazije Garšin je sve više prianjao knjizi, dapače je s nekim drugovima osnovao družtvo za stvaranje knjižnice: članskim prinosima i dobrovoljnim poklonima sabirali su svakojake knjige, pa ih i sami uvezivali. Ujedno je Garšin počeo i pisati u djačke rukopisne listove.

Pod kraj godine 1872., kad je Garšin bio već u sedmom razredu, prvi put ga snadje duševna bolest, koja ga je kasnije survala u mogilu, a bolest se već onda pogorša tako, da su ga rodjaci morali smjestiti u bolnicu sv. Nikole. Bolest je išla crescendo i u početku g. 1873. tako je već bio bolan, da nisu nikoga puštali k njemu u pohode. No malo po malo njegovo zdravlje krene na bolje. Kad je izišao iz bolnice, bolovao je samo od živčanih provala u noći. Smješten u liečionicu dra. Freja sasvim se oporavi ljeti godine 1873.

Svršivši gimnaziju godine 1874. priedje u viši zavod. U to se vrieme upoznade s krugom umjetnikâ, kao što su Rjepin, Jarošenko, Malyšev, pa je s njima drugovao do smrti. Ovo se družtvo duboko dojmilo Garšina, jer je u njega razvilo umjetnički ukus i pobudilo poimanje slikâ, a to mu je dobro došlo, kad je kasnije pisao svoje razprave o umjetničkim izložbama. Oko predmeta kurza bavio se samo toliko, koliko je trebalo, te se vas podao misli, da postane književnik. Pisao je mnogo, ali je sve, što bi napisao, uništavao, ne budući zadovoljan svojim radnjama. No godine 1876. odluči izaći na vidjelo, te naštampa malenu pripoviest, koje kasnije nije cienio, kao ni studijâ o umjetničkim izložbama, štono su izišle iza toga u »Novostima«, te je držao godinu 1877. početkom svojega književnoga rada.

U to se stanu zbivati poznati dogadjaji na Balkanu, započela se srbska vojna, rusko se družtvo silno uzbudilo, javili se zborovi za skupljanje prinosa, najzad se pomolili dobrovoljci. Garšin se jedva suzdržao, da ne podje s dobrovoljcima u pomoć Srbima, ali je bilo na njemu red, da se podvrgne obćoj vojnoj službi. Kad se je pojavio manifest o vojni s Turskom, nije mogao duže izdržati: ostavi prielazne izpite iz II. tečaja u III. i podje u vojsku zajedno s drugom Afanasjevom. U Kišenjevu stupi kao prost vojnik u 138. pješačku pukovniju i za jedan dan krene na put u Bugarsku.

Garšinu se desilo dva puta, da se sukobi sa Turcima. Prvi je put bio u nevelikom kreševu, poslije kojega je bila vojska poslana, da sabere i pokopa mrtvace. Tu medju mrtvim tjelesima nadje on živa vojnika svoje pukovnije, koji je četiri dana bio ostavljen na bojnom polju prebitih nogu bez jela i pila. Tim se slučajem poslužio Garšin u prvoj pripoviesti »Četyre dnja«, koju je započeo pisati već za vremena pohoda. Drugi put je bio Garšin u sukobu kod Ajaslara, koji je opisao u »Novostima«. U službenom izvješću o tom sukobu bilo je rečeno, da je dobrovoljac Garšin pokazao neobičan primjer hrabrosti, te da je ujedno ranjen u nogu.

Prevezen s drugim ranjenicima u Baku, Garšin je zatim 4. septembra bio smješten u Harkov, gdje je proveo vrieme oporavljanja, do konca decembra, u domu svoje majke. Došavši u Harkov, dovrši »Četyre dnja«, koje je započeo u Bugarskoj. Pripoviest izadje u žurnalu »Otečestvennyja Zapiski« u broju 10. godine 1877. i pobudi obću senzaciju ne samo svojim ratnim sadržajem, koji je tada zanimao rusko družtvo, nego i blistavim talentom pisca, kojega je odmah i publika i kritika priznala i ocienila.

Osokoljen ovim uspjehom i došavši u Petrograd dade se Garšin sa svim žarom na dopunu svoje naobrazbe čitajući i polazeći (pola godine) sveučilištna predavanja, a ujedno stane smišljati nova djela. Od god. 1878. do god. 1880. napisao je oviše pripoviesti (Očenь malenьkij romanъ, Proisšestvie, Trusъ, Vstrêča, Hudožniki, Attalea princeps, Nočь). Zdravlje mu je u to doba bilo dosta dobro, samo za ljetnih mjeseca mučile bi ga navale težke melankolije. No godine 1879. ne ostavi ga ni zimi ova melankolija, pa se s proljeća godine 1880. prometne u staru njegovu duševnu bolest. Bolest se pojavi tim, što je Garšin noću došao k grofu Loris-Melikovu, da ga uvjeri o potrebi »primirenja« i »obćenitoga oproštenja«. To je bilo odmah iza atentata na grofa Loris-Melikova. Grof primi Garšina, pa se je dugo razgovarao s njime. Melikov je postupao s njime kao sa bolestnikom i odpustio ga. Garšin ode iz Petrograda u Moskvu, pa se od onda počinju njegova skitanja bez cilja, to pješke to kolima, iz jedne gubernije u drugu, a u toj je prilici pohodio grofa Lava Tolstoga u Jasnoj poljani, i roditelje kritika Pisareva. On je to sve radio u podpunoj suludosti, dok to nisu obaznali njegovi rodjaci, stigli ga i odvezli u Harkov, gdje su ga predali u ludnicu. Probavivši ovdje nekoliko mjeseca, bio je Garšin prevezen u Petrograd u bolnicu dra. Freja. Ovdje se oporavi od smušenosti, ali je ipak bio podpuno satrt i fizički i duševno. U takovom stanju odvezu ga k rodjacima u Harkov, a odatle ga uzme k sebi djed Akimov na svoje imanje Efimovku u hersonskoj guberniji.

Na ladanju je ovdje proživio Garšin od konca g. 1880. do pramaljeća 1882. godine. Ovo mjesto, sasvim osamljeno, prijalo je Garšinu, jer je mogao uživati podpun mir. Uza to su rodjaci bili Garšinu veoma dobri, pa se on uviek sa zadovoljstvom sjećaše ovih ugodnih dana. Živio je pravilno, uredno se hranio, hodao i jahao po okolici, a zimi se sklizao po zalivu (Dnjeparsko-Bužkom). Uz takove prilike oporavio se u početku g. 1882. već tako, da je mogao napisati svoju divnu priču »To, čego ne bylo« za djecu A. J. Gerda, koja su htjela izdavati rukopisan list.

Proživjevši zatim ljeto godine 1882. na Spaskom imanju Ivana Turgenjeva u družtvu pjesnika J. P. Polonskoga, u jesen ode Garšin u Petrograd. Ne mogući živjeti od književne privrede, stane tražiti drugo zanimanje; najprije udje u upraviteljstvo neke tvornice za pisaći papir, a za godinu dana postigne tajničko mjesto u željezničkom družtvu. G. 1883. 11. februara oženi se slušateljicom medicine Nadeždom Mihajlovnom Zolotilovom.

Od tada se njegov život očevidno vraćao u normalni tečaj i popravljao. U obitelji se Garšin osjećaše presretnim. Pored uzajmične ljubavi i sklada u značajevima znatnija je bila po Garšina činjenica, što mu je žena bila ljekarica. Njemu je trebalo ne samo da bude u pomnom miru, nego i pod razumnom liečničkom pazkom. Materijalne su brige ostavile Garšina, jer mu je njegovo mjesto podavalo dosta, da smiruje skromne svoje potrebe, a opet mu nije previše vremena otimalo. Mogao je sada pisati, kadgod hoće. Sa žarom dade se na rad. U to doba napisao je pripoviesti »Zapiski rjadovogo Ivanova«, »Krasnyj cvêtokъ«. A u isto doba zamišljaše napisati historijski roman iz epohe Petra I., pa je sve do smrti spremao za taj posao gradju i čitao povjest.

No sreća mu nije dugo vremena sjala. Samo jednu godinu poslije bolesti proživje mirno, no već god. 1884. s nova ga počne snalaziti predjašnja melankolija, koja se javi u proljeće i potraja sve do jeseni, a provale su bile svaki put duže i silnije. Uz takve prilike mogao je pisati samo zimi. U posljednje četiri godine svoga života dospio je napisati samo novelu »Nadeždu Nikolajevnu« i dvie crtice »Signalъ« i »Gordyj Aggej«. Godine 1887. javi se bolest dosta pozno, istom sred ljeta, ali ga više ne ostavi; u proljeće god. 1888. pojavili se neki znakovi povraćene suludosti, pa u navali duboke melankolije, Garšin se sunovrati preko stubâ kuće, u kojoj je živio, i 24. marta nije ga više bilo medju živima!

II.

Garšinova je neočekivana smrt prenerazila sve, kojima je do sudbine ruske književnosti. Garšin je bio od sviju pripovjedača ruskih novijega doba ponajbliži majstoru Turgenjevu.

Garšina je od mladih nogu progonila duševna bolest. Prije nego je počeo pisati, već ga je mučila ova nemila bolest, ali nije naudila njegovu talentu. Upravo se bio razcvao, što kažu, njegov književnički talenat, kad ga kruta smrt ote ne samo Rusiji, nego u obće poeziji.

Zgodno je rekao govornik na njegovu grobu: »Mi sahranjujemo danas svoje nade, nade ruske književnosti!« Pa doista, od Garšina si mogao s pravom očekivati mnogo. No ne žalimo ga samo s toga, što je podavao nade. Njegova su djela samo po sebi vriedna, te će ih zapasti u povjesti ruske knjige častno mjesto. Ta nije uzalud već pokojni Turgenjev zamietio u mladoga pisca neobičan talenat. U prvoj zbirci pisama Turgenjevljevih čitamo na dva mjesta, da je Turgenjev Garšina smatrao nesumnjivim i izvornim talentom.

Garšin nije nikada mario, da svojim pripoviestima podade karakter mramora i tuča. Nije želio, da bude ili da se prikaže mirnim i hladnokrvnim; nije krio svojih ideala, svojih simpatija ili antipatija. Naprotiv, duševni je nemir — običan, normalan pratilac njegova rada.

Da se primi pera, trebalo je da Garšina Štogod duboko potrese. A u takvom stanju ne možeš ni očekivati sistematičku, umjetničku obuzdanost. Novija francuzka škola: Flaubert, Zola, Goncourt nisu se kosnuli Garšina.

I u početku i na koncu svoga rada, u sedamdesetim godinama, kad još nije izgubila sile tradicija predjašnjih decenija, i u osamdesetim godinama, kad se je promienila moda i pojavila nova struja, — bio je i ostao je Garšin pisac tendenciozan. Tendencija ga je presvojila sa svom snagom, prožela mu sve biće. Ova je tendencija bila svagda promišljena.

Garšinove pripoviedke daju bogatu gradju o pitanju tendencije u liepoj knjizi u svezi s pitanjem o razvoju samoga stvaranja.

Garšin govori sâm o tom u »Umjetnicima« (»Hudožniki«). Slikar Rjabinin nije drugi nego sam pisac; kao sam Garšin, Rjabinin je nervozan, užasno ga se prima tudja nevolja, ne može se ostaviti životne zbilje i bježi u carstvo »čiste umjetnosti«. Rjabinin pita, može li se slika koristno doimati ljudi. Ovo ga pitanje neprestano muči. Dok kistom izradjuje sliku, uviek se pita: A čemu to?

Rjabinin je talenat bez stalna temperamenta i bez stalna uvjerenja o svietu; on se razvija i raste uz razne, često protivne uvjete, ali im se nigda sasvim ne predaje.

Takov je i Garšin. I on je nemiran, dok radi, i on unosi u svoj rad gotovu od prije misao, te ga jednako muči pitanje: Čemu se trudimo?

Zanimljiva je pjesma, što ju je mnogo prije drugoga rada napisao Garšin u povodu Vereščaginovih slika godine 1874. Objelodanjena je istom poslije smrti pjesnikove. Gradja joj je crpena iz vojnih epizoda u Turkestanu, prikazanih na slikama slikara Vereščagina, Mladoga pisca — ne bijaše mu tada još ni dvadeset godina — nije porazila tehnika slikâ, nego gradja sâma.

U stihovima ove pjesme ne opaža se budući majstor oblika, ali vidiš pisca »Četiriju dana«, »Kukavice« (Trusъ), » Uspomenâ vojnika Ivanova« (»Vospominanija rjadovogo Ivanova«), strastvena protivnika svakomu nasilju. Nije možda slučajno, što je Vereščagin podao Garšinu prvu pobudu; medju njima ima mnogo zajedničko; pa ako se Vereščagina — bar donekle — dojmio književnik grof Lav Tolstoj, Vereščagin se opet svojim slikama kosnuo literature, poimence Garšipa i Ščeglova. A nije ni za čudo, što su Vereščaginove slike tako silno potresle Garšinovom dušom. Ta Garšin je sâm doživio slične dogadjaje za Dunavom.

Njegov prvienac »Četyre dnja« izvojštio mu je slavu najpače tim, što opisuje vjerno i vrelo svoje doživljaje. Ranjeni, na bojištu ostavljeni junak ove pripoviesti ne žali toliko za sobom i rodom svojim, koliko za neprijateljem, koga je ubio, jer gnjev i neprijateljstvo, nametnuto spolja, izčezava uporedo sa šumom i bukom same bitke. On nije želio nikomu zla, kad je pošao u boj. Nije mislio ubijati, nego samo sebe žrtvovati! Što mu je protivnik skrivio? Ništa. A ipak ga je ubio.

I »Trusъ« (Kukavica) podaje takovu krasnu, rek bi, individualnu psihologiju vojne, prikazuje ratne dojmove u zrcalu ličnoga osjećanja. Glavno lice već u početku vojne nije takvo, kao što su svi drugi vojnici. Kad stigne telegram, kako je malo Rusâ poginulo u nekom kreševu, ne raduje se on kao drugi, nego se prepada. »Petdeset mrtvih, sto osakaćenih — zar je to malo? A zašto se onda toliko smućujemo, ako jave novine smrt nekolikih ljudi!« Razumljivo je, da ga glas o »trećoj Plevni« dogoni do halucinacije. U njega nema druge misli, nego koliko zla i nevolje nanosi vojna. Za operacije svoga bolestnoga druga Kuzmana razmišlja »Kukavica« o drugim ranama, mnogo užasnijim, — o ranama, kojih ne zadaje sliepi slučaj, nego sviestni ljudi... A kad umre drug, veli ovako: »Smrt ostaje smrt, ili umro medju svojima, ili se valjao u svojoj krvi i prašini čekajući, da te zgaze kao crva.« 

Nije po slučaju, što su svi junaci vojnih pripoviesti Garšinovih — kao i sâm Garšin — pošli u vojnu od dobre volje. Oni nisu mogli zaboraviti, da je »vojna obće zlo, obće stradanje«, kojemu se ne smije uklanjati pojedinac. Čuvstva, koja prožimaju vojnika polazeći u boj, opisana su tako vjerno, tako istinito, da se prosto diviš. Ova je psihologijska analiza bez sumnje tendenciozna.

Upravo je nenadmašan opis liepe neke crte u ratnom životu, na ime onoga obćenitoga zanosa u svoj vojsci prije samoga boja. U »Uspomenama vojnika Ivanova« pripovieda se, kako ide pukovnija prije bitke, da prodje pred carem. U početku je Ivanov miran. Tek vidi druga pred sobom. Ne vidi ulicâ, ne vidi svjetine, koja je navrvjela, tek osjeća čuvstvo neke moći u zajednici s ostalim vojničtvom. Osjeća, da ovoj sili nije ništa nemoguće izvršiti, i misli na Gospodara, kao da mu želi reći: Vodi nas, tebi dajemo svoju krv, pogledaj nas, pa budi miran: mi smo gotovi umrieti!.. Ivanov se ne sjeća nikoga do cara. Njegovo mu se lice zasjeklo u pamet. Zagledao se u njegove brižne oči i drhtava usta, koja su nešto govorila. Sve je to za čas minulo, jer do mala zagrmi iz hiljadu grla gromko: hura!

Ova je slika živa, efekt joj je silan, a za čudo je, kako je prosta pomagala upotrebio pisac! Inteligentan se dobrovoljac u času ovakvoga nagonskog čuvstva ne razlikuje od običnoga vojnika: svi se sjedinjuju u cjelinu, svi su mirni i sretni, jer znaju, da je uprava povjerena višoj sili. Ovo je divna ilustracija stare teme: Ave, Caesar, morituri te salutant!

U ovoj pripoviesti opisuje Garšin sa svom iskrenošću takodjer duboko uvjerenje mase, da je nuždno kazniti krivca, začetnika vojne. A u tom se krije strog prigovor samoj vojni, ne manje strog, nego da je inače izrečen »u ime drugih, viših principa«...

Mučno je, gotovo nemožno, ruskomu piscu poslije vojničkih tipova Lava Tolstoga narisati vojnika i oficira, koji te ne bi opominjao kojega lica u vojnim romanima i pripoviestima ovoga velikoga pisca. Pa je ipak Garšinu i u tom pošlo za rukom stvoriti novih tipova, novih lica. I drugi su se dali na taj led, ali su se poklizli...

Pripoviedka »Hudožniki« prikazuje nam Rjabinina i Djedova, reprezentante dvaju protivnih smjerova umjetničkih. Rjabinin ne nalazi primirenja medju životom i umjetnošću, pa se najzad odreče kista i podje u učiteljsku seminariju. To je način — »ući u narod« i biti koristan. Ali ni na ovom polju ne izdrži. Vječna je šteta, što nam nije prikazao Garšin daljne sudbine Rjabininove, kako je obećao. Pored svega toga Rjabinin je jedna od najznamenitijih figura suvremene književnosti ruske.

Djedov je opet reprezentant »čiste umjetnosti«. U radu umjetničkom nalazi podpuno udovoljstvo, te je uvjeren, da »ništa ne diže čovjeka toliko, koliko umjetnost«. A ne prezire ni novca. Dok je Rjabinin — vas oganj, to se i u Djedova zakriesi iskra, ali samo na mahove.

Srodna se žica previja i u »Noći«, gdje opisuje čovjeka, koji se je riešio, da se ubije, jer ne može više živjeti samo »za svoju korist i sigurnost«.

Ova potonja misao bijaše karakteristična za samoga pisca. Ne može se nikako odbiti na slučaj, što je ovo uvjerenje proniklo takodjer glavno lice u pripoviesti »Krasnyj cvêtokъ« (Crveni cvietak). Od drugih psihijatrijskih studija, kojih ima u potonje doba mnogo u ruskoj književnosti, a i preko granicâ, odlikuje se »Crveni cvietak« osobito time, što se prvi put ne iztiče bolest sama, kliničko izučavanje njenih faza i simptoma, nego povjest ideje, koja se rodila u umno zdrava čovjeka, a nastavlja se u njegovu ludilu. Još iz zdrave epohe potječe ona odrješita volja, da se žrtvuje za tu ideju. Odatle onaj duboki dojam, onaj silni efekt, kojega je puna duša svakoga, tko pročita ovu pripoviedku; odatle onaj tragični kontrast medju svietom, u kojem se nalazi volja bolestnikova, i tminom, u koju je zalutao njegov um.

Jedan od najvrstnijih psihijatara ruskih ujamčuje, da je po nesreći sâm Garšin trpio od takve ideje, s toga je pojmljivo, što ju je tako vještački opisao. Najviše se doimlju u pripoviesti oni mutni odjeci predjašnjih čuvstava i težnjâ, koji spajaju prošlost sa sadašnjošću u duši bolestnikovoj.

Bolestnik zamišlja došavši u bolnicu, da mu je dužnost izvršiti gigantsko djelo, na ime utamaniti zlo na svietu. U tom stanju duševnom obori se bolestnik sa svom snagom na ono, o što mu najprije zapnu oči. Bijaše to — makov crveni cvietak u vrtu. Bolestnik je utuvio u glavu, da mora — puklo kud puklo — uništiti ovaj cvietak, misleći, da će tim izkorieniti zlo na svietu. Ova mu zadaća zaokupi svu dušu. Njemu se čini, da je cvietak u sebe usisao svu nevino prolitu krv, sve suze, svu žuč čovječanstva, — zato je cviet i crven. On mu se pričinja kao biće protivno Bogu, kao Ariman u nevinu obliku. Bolestnik ga se boji, ali ga ipak odkine, pa ga privija k tielu, da ne bi izdišući izlio sve zlo na sviet... Tako odkine drugi i treći cvietak, a kad ubere potonji, — umre sretan i zadovoljan.

U nekoliko se dana započela i svršila sva drama. Tko ne vidi, da je u tom nesretniku prikazano ludilo čovjeka, koji se umno borio, da doskoči svjetskoj nevolji? Ovo je samo nastavak njegove duševne radnje, kao što je sanja nastavak onoga, što smo čuli i vidjeli na javi.

Srodnu misao nahodimo i u pripoviesti »Attalea princeps«, samo što ovdje nije tendencija tako vidna i odkrivena kao inače. Druga mu je priča »O žabi i ruži«. Mnogo je još jasnije izrečena propovied solidarnosti, propovied požrtvovanja samoga sebe u zadnjem plodu Garšinova pera, u divnoj crti »Signal«.

Najveća njegova pripoviedka »Nadežda Nikolajevna« tiesno je svezana s jednom od najranijih njegovih pripoviesti, kojoj je nadpis: »Proisšestvie« Porietlo. Glavno je lice isto. U ovoj je drugoj pripoviesti Nadežda Nikolajevna pala na tako nizke svrži, te je premučno vjerovati, da bi se mogla promieniti za tri godine onako, kako to vidimo u nastavku, u »Nadeždi Nikolajevoj«. A i sama gradja nije presretno odabrana. Rehabilitacija propalih žena već je u svietskoj literaturi dobrano zastariela. Pa ipak se ne može tvrditi, da se u »Nadeždi Nikolajevnoj« vidi nazadak Garšinova talenta. Bliedoću glavnoga junaka Lopatina i junakinje Nadežde nadoknadjuje jarkost, s kojom je Garšin umio prikazati druga lica, kao što su Helfreih, kapetan Grum-Skžebicki i poimence Bezsonov.

Katastrofa je na kraju pripoviedke sasvim opravdana značajevima samim. Ljudi, kao što je Bezsonov, ne ugibaju se ni pred kim, a Lopatin se nije mogao dati na zaštitu Nadežde Nikolajevne.

U Garšina bilo je i humora. Taj je humor jedan put mračan — kao u priči »Ono, čega nije bilo«, drugi put dobrodušan — kao u pripoviesti »Soldat i oficir«, ili melankoličan, kao u »Medvjedima«.

Od sviju se radova razlikuje »Vstrêča« (Susret), gdje se vidi, da je pod silu moglo biti u Garšina i umjetničke objektivnosti.

U Garšinovim se radovima nahodi veliko bogatstvo tankih umjetničkih crta. On se ne daje na protokolizam, niti prevršuje u dekorativnim slikama. Svagda je opis tiesno svezan sa razvojem radnje.

A i izporedjivanjâ nema u Garšina više, nego je potrebno. U tom se povodi za dobrim uzorom — za Turgenjevom.

U duševnoj analizi nije Garšin sitničar, već umije izabrati izrazite crte, koje razjašnjavaju živim svjetlom sav organizam značaja i radnje.

Garšin pripovieda dosta jednolično u svojim pripoviestima. Ili su zapisci ili pripovieda u prvom licu. U obće treba priznati, Garšin ne bijaše majstor arhitektonike, nije umio proizvoditi složnih, simetrijskih dielova.

Možda je to uzrokom, što nije napisao ni jednoga romana. Medjutim po veličini se ne mjere književna djela. Nije li »Čengić Aga« malena pjesma? Pa ipak je najvredniji biser u hrvatskoj književnosti.

Moglo bi se pitati: Je li Garšin skeptik ili pesimist? Bez sumnje preko sviju njegovih pripoviedaka lebdi veo duboke tuge. A tomu će biti uzrokom prilike vremena, kad je živio, i još više — boležljivost njegove prirode.

Garšin je vjerovao u čovjeka, kako to svjedoči njegov zadnji rad — »Nadežda Nikolajevna« i »Signal«.

Ali ga je bolest gonila u očaj, kao i mladoga Nadsona, pjesnika neobične genijalnosti, koga je takodjer prerano otela smrt čovječanstvu. Nadsonu su bile istom dvadeset i četiri godine.

U Garšina je bez sumnje gorjela želja, da se ukloni ne volja i jad sa svieta, koliko se može. Ali tko se može nadati, da će za sva vremena utamaniti onaj »crveni cvietak«. Ubereš jedan, dva, stotinu njih, ali ih ne možeš sasvim utamaniti. Uviek će ostati dosta cvjetova, koji će izdišući sipati na sviet otrov nevolje i patnje.

Garšin je doduše vjerovao, da može biti dobrote u ljudi, ali bismo se jedva usudili uztvrditi, da je vjerovao u konačnu pobjedu dobra. Vidi se iz većine njegovih pripoviedaka, da je u njegovoj duševnoj borbi ipak pretezao pesimizam ili bar skepticizam.