čajevima samim. Ljudi, kao što je Bezsonov, ne ugibaju se ni pred kim, a Lopatin se nije mogao dati na zaštitu Nadežde Nikolajevne.
U Garšina bilo je i humora. Taj je humor jedan put mračan — kao u priči »Ono, čega nije bilo«, drugi put dobrodušan — kao u pripoviesti »Soldat i oficir«, ili melankoličan, kao u »Medvjedima«.
Od sviju se radova razlikuje »Vstrêča« (Susret), gdje se vidi, da je pod silu moglo biti u Garšina i umjetničke objektivnosti.
U Garšinovim se radovima nahodi veliko bogatstvo tankih umjetničkih crta. On se ne daje na protokolizam, niti prevršuje u dekorativnim slikama. Svagda je opis tiesno svezan sa razvojem radnje.
A i izporedjivanjâ nema u Garšina više, nego je potrebno. U tom se povodi za dobrim uzorom — za Turgenjevom.
U duševnoj analizi nije Garšin sitničar, već umije izabrati izrazite crte, koje razjašnjavaju živim svjetlom sav organizam značaja i radnje.
Garšin pripovieda dosta jednolično u svojim pripoviestima. Ili su zapisci ili pripovieda u prvom licu. U obće treba priznati, Garšin ne bijaše majstor arhitektonike, nije umio proizvoditi složnih, simetrijskih dielova.
Možda je to uzrokom, što nije napisao ni jednoga romana. Medjutim po veličini se ne mjere književna djela. Nije li »Čengić Aga« malena pjesma? Pa ipak je najvredniji biser u hrvatskoj književnosti.
Moglo bi se pitati: Je li Garšin skeptik ili pesimist? Bez sumnje preko sviju njegovih pripoviedaka lebdi veo duboke tuge. A tomu će biti uzrokom prilike vremena, kad je živio, i još više — boležljivost njegove prirode.
Garšin je vjerovao u čovjeka, kako to svjedoči njegov zadnji rad — »Nadežda Nikolajevna« i »Signal«.
Ali ga je bolest gonila u očaj, kao i mladoga Nadsona, pjesnika neobične genijalnosti, koga je takodjer prerano otela
