prožimaju vojnika polazeći u boj, opisana su tako vjerno, tako istinito, da se prosto diviš. Ova je psihologijska analiza bez sumnje tendenciozna.
Upravo je nenadmašan opis liepe neke crte u ratnom životu, na ime onoga obćenitoga zanosa u svoj vojsci prije samoga boja. U »Uspomenama vojnika Ivanova« pripovieda se, kako ide pukovnija prije bitke, da prodje pred carem. U početku je Ivanov miran. Tek vidi druga pred sobom. Ne vidi ulicâ, ne vidi svjetine, koja je navrvjela, tek osjeća čuvstvo neke moći u zajednici s ostalim vojničtvom. Osjeća, da ovoj sili nije ništa nemoguće izvršiti, i misli na Gospodara, kao da mu želi reći: Vodi nas, tebi dajemo svoju krv, pogledaj nas, pa budi miran: mi smo gotovi umrieti!.. Ivanov se ne sjeća nikoga do cara. Njegovo mu se lice zasjeklo u pamet. Zagledao se u njegove brižne oči i drhtava usta, koja su nešto govorila. Sve je to za čas minulo, jer do mala zagrmi iz hiljadu grla gromko: hura!
Ova je slika živa, efekt joj je silan, a za čudo je, kako je prosta pomagala upotrebio pisac! Inteligentan se dobrovoljac u času ovakvoga nagonskog čuvstva ne razlikuje od običnoga vojnika: svi se sjedinjuju u cjelinu, svi su mirni i sretni, jer znaju, da je uprava povjerena višoj sili. Ovo je divna ilustracija stare teme: Ave, Caesar, morituri te salutant!
U ovoj pripoviesti opisuje Garšin sa svom iskrenošću takodjer duboko uvjerenje mase, da je nuždno kazniti krivca, začetnika vojne. A u tom se krije strog prigovor samoj vojni, ne manje strog, nego da je inače izrečen »u ime drugih, viših principa«...
Mučno je, gotovo nemožno, ruskomu piscu poslije vojničkih tipova Lava Tolstoga narisati vojnika i oficira, koji te ne bi opominjao kojega lica u vojnim romanima i pripoviestima ovoga velikoga pisca. Pa je ipak Garšinu i u tom pošlo za rukom stvoriti novih tipova, novih lica. I drugi su se dali na taj led, ali su se poklizli...
Pripoviedka »Hudožniki« prikazuje nam Rjabinina i Djedova, reprezentante dvaju protivnih smjerova umjetničkih.
