patija ili antipatija. Naprotiv, duševni je nemir — običan, normalan pratilac njegova rada.
Da se primi pera, trebalo je da Garšina Štogod duboko potrese. A u takvom stanju ne možeš ni očekivati sistematičku, umjetničku obuzdanost. Novija francuzka škola: Flaubert, Zola, Goncourt nisu se kosnuli Garšina.
I u početku i na koncu svoga rada, u sedamdesetim godinama, kad još nije izgubila sile tradicija predjašnjih decenija, i u osamdesetim godinama, kad se je promienila moda i pojavila nova struja, — bio je i ostao je Garšin pisac tendenciozan. Tendencija ga je presvojila sa svom snagom, prožela mu sve biće. Ova je tendencija bila svagda promišljena.
Garšinove pripoviedke daju bogatu gradju o pitanju tendencije u liepoj knjizi u svezi s pitanjem o razvoju samoga stvaranja.
Garšin govori sâm o tom u »Umjetnicima« (»Hudožniki«). Slikar Rjabinin nije drugi nego sam pisac; kao sam Garšin, Rjabinin je nervozan, užasno ga se prima tudja nevolja, ne može se ostaviti životne zbilje i bježi u carstvo »čiste umjetnosti«. Rjabinin pita, može li se slika koristno doimati ljudi. Ovo ga pitanje neprestano muči. Dok kistom izradjuje sliku, uviek se pita: A čemu to?
Rjabinin je talenat bez stalna temperamenta i bez stalna uvjerenja o svietu; on se razvija i raste uz razne, često protivne uvjete, ali im se nigda sasvim ne predaje.
Takov je i Garšin. I on je nemiran, dok radi, i on unosi u svoj rad gotovu od prije misao, te ga jednako muči pitanje: Čemu se trudimo?
Zanimljiva je pjesma, što ju je mnogo prije drugoga rada napisao Garšin u povodu Vereščaginovih slika godine 1874. Objelodanjena je istom poslije smrti pjesnikove. Gradja joj je crpena iz vojnih epizoda u Turkestanu, prikazanih na slikama slikara Vereščagina, Mladoga pisca — ne bijaše mu tada još ni dvadeset godina — nije porazila tehnika slikâ, nego gradja sâma.
U stihovima ove pjesme ne opaža se budući majstor oblika, ali vidiš pisca »Četiriju dana«, »Kukavice« (Trusъ), »Uspo-
