Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/259

Ova stranica je ispravljena

smrt čovječanstvu. Nadsonu su bile istom dvadeset i četiri godine.

U Garšina je bez sumnje gorjela želja, da se ukloni ne volja i jad sa svieta, koliko se može. Ali tko se može nadati, da će za sva vremena utamaniti onaj »crveni cvietak«. Ubereš jedan, dva, stotinu njih, ali ih ne možeš sasvim utamaniti. Uviek će ostati dosta cvjetova, koji će izdišući sipati na sviet otrov nevolje i patnje.

Garšin je doduše vjerovao, da može biti dobrote u ljudi, ali bismo se jedva usudili uztvrditi, da je vjerovao u konačnu pobjedu dobra. Vidi se iz većine njegovih pripoviedaka, da je u njegovoj duševnoj borbi ipak pretezao pesimizam ili bar skepticizam.