Petrograd u bolnicu dra. Freja. Ovdje se oporavi od smušenosti, ali je ipak bio podpuno satrt i fizički i duševno. U takovom stanju odvezu ga k rodjacima u Harkov, a odatle ga uzme k sebi djed Akimov na svoje imanje Efimovku u hersonskoj guberniji.
Na ladanju je ovdje proživio Garšin od konca g. 1880. do pramaljeća 1882. godine. Ovo mjesto, sasvim osamljeno, prijalo je Garšinu, jer je mogao uživati podpun mir. Uza to su rodjaci bili Garšinu veoma dobri, pa se on uviek sa zadovoljstvom sjećaše ovih ugodnih dana. Živio je pravilno, uredno se hranio, hodao i jahao po okolici, a zimi se sklizao po zalivu (Dnjeparsko-Bužkom). Uz takove prilike oporavio se u početku g. 1882. već tako, da je mogao napisati svoju divnu priču »To, čego ne bylo« za djecu A. J. Gerda, koja su htjela izdavati rukopisan list.
Proživjevši zatim ljeto godine 1882. na Spaskom imanju Ivana Turgenjeva u družtvu pjesnika J. P. Polonskoga, u jesen ode Garšin u Petrograd. Ne mogući živjeti od književne privrede, stane tražiti drugo zanimanje; najprije udje u upraviteljstvo neke tvornice za pisaći papir, a za godinu dana postigne tajničko mjesto u željezničkom družtvu. G. 1883. 11. februara oženi se slušateljicom medicine Nadeždom Mihajlovnom Zolotilovom.
Od tada se njegov život očevidno vraćao u normalni tečaj i popravljao. U obitelji se Garšin osjećaše presretnim. Pored uzajmične ljubavi i sklada u značajevima znatnija je bila po Garšina činjenica, što mu je žena bila ljekarica. Njemu je trebalo ne samo da bude u pomnom miru, nego i pod razumnom liečničkom pazkom. Materijalne su brige ostavile Garšina, jer mu je njegovo mjesto podavalo dosta, da smiruje skromne svoje potrebe, a opet mu nije previše vremena otimalo. Mogao je sada pisati, kadgod hoće. Sa žarom dade se na rad. U to doba napisao je pripoviesti »Zapiski rjadovogo Ivanova«, »Krasnyj cvêtokъ«. A u isto doba zamišljaše napisati historijski roman iz epohe Petra I., pa je sve do smrti spremao za taj posao gradju i čitao povjest.
