posjeda, prepuste seljake groznoj osveti Tahijevoj.
Seljaci pak bijahu kroz sve to vrijeme smutnja
i suviše ogorčeni, a da bi se mogli primiriti. I tako
plane početkom 1573. seljačka buna.
Pored direktnoga povoda seljačke bune, naime
susjedgradske parnice, ima još nekih razloga, što
su ozlovoljavali seljake. Neprekidni turski
ratovi zahtijevahu velikih žrtava od plemstva,
a te je zapravo morao plaćati seljak (kmet) ; na-
dalje su plemići uzimali od svake seljačke kuće po
jednoga momka u rat, dok su gotovo svi morali
u smislu saborskoga zaključka raditi oko popra-
vaka i utvrdjivanja gradova. Kako se s kmetovima
postupalo, najbolje nam kazuje nadbiskup ostro-
gonski, Šibenčanin Antun Vrančić, kad je
kralju pisao povodom hrvatske seljačke bune, da
u Hrvatskoj gospodari bolje i pošte-
nije postupaju s marvom, nego li sa
svojim kmetovima.1 Kmet je naime morao
najprije gospodsku zemlju obraditi, a onda tek
svoju, što ju je imao ne kao vlasništvo, nego tek
prehrane radi. Od toga mršava prihoda morao je
plaćati državi porez, danak gospodi, a desetinu
crkvi. Dakako kad je jadnik udovoljio ovim svojini
dužnostima, često nije njemu i brojnoj obitelji nje-
govoj ostalo ništa ; otale velika bijeda i teško ne-
zadovoljstvo. Razumije se, kao nigdje u savremenoj
Evropi, tako nije ni hrvatski seljak imao nikakih
političkih prava.
_______
1 U pismu od 23. februara 1673. d. d. Požun : „Quoniam apud nos pecora melius et honestius habentur a suis dominis, quam hoc genus subđitorum". Starine VII. 270.
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/48
Ova stranica je ispravljena