Slaveni u davnini/Poglavlje 1

← Predgovor

Slaveni u davnini: —  Slaveni u doistoričko doba autor: Tomislav Maretić

Bugarski ili grčki Slaveni →

I.

Slaveni u doistoričko doba.

Herodot. — Skiti. — Ostali narodi istočne Evrope u Herodotovo vrijeme. — Neuri. — Budini. — Ima li još Slavena u Herodotovo doba? — Završetak o Herodotu. — Vrijeme poslije Herodota. — Plinije, Tacit i Ptolemej. — Vendi ili Vindi. — Slaveni u Plinija. — Slaveni u Tacita. — Slaveni u Ptolemeja. — Vrijeme poslije Ptolemeja. — Slaveni u vrijeme hunskoga gospostva. — Rascijep praslavenskoga naroda. — Još nješto o slavenskoj pradomovini. — Drugo pričanje o slavenskoj pradomovini.

Malo koji pisac staroga grčkog naroda ima toliku važnost za današnje naše znanje, koliku ima prvi grčki istorik (povjesnik) Herodot. Da je s kojom nesrećom propalo divno njegovo djelo, naše bi znanje o starijem kulturnijem i nekulturnijem narodima bilo vrlo jadno ili nikakvo. Koliko imamo biti zahvalni Herodotu za njegove bilješke o različnijem narodima, o tom ne treba nama ovdje govoriti, jer se nas ovdje drugi narodi ne tiču. Mi Herodota za to sada spominjemo, jer u njegovoj istoriji i to u četvrtoj knjizi ima njekoliko bilježaka, iz kojih doznajemo nješto malo o prastarijem Slavenima. Herodot je njegdje oko godine 450. prije Hrista boravio njekoliko vremena u gradu Olbiji, koji je bio grčka naseobina, a ležao je blizu današnjega ruskog grada Nikolajeva pri ušću rijeke Buga u Crno more. Herodot je vidio ušća rijekâ Dnjestra, a možda i Dunava. U Olbiji, gradu trgovačkom, imao je Herodot mnogo prilike doznati koješta o varvarskijem narodima, koji su življeli u današnjoj južnoj i sjevernoj Rusiji. Čitavo je djelo Herodotovo dokaz, kako je otac istorije bio u naučnom obziru vrlo radoznao i da je svuda nastojao, kako će što više doznati o različnijem narodima i zemljama. Za cijelo je on u Olbiji i u opće na crnomorskoj obali nmogo raspitivao za narode, do kojih mu nije bilo moguće doći, a valjada je i vidio gdjekojega čovjeka iz onijeh zemalja i s njim preko tumača štogod govorio. Na jednom mjestu svoje istorije opisuje Herodot spoljašnjost budinskoga naroda, i to bi moglo biti dokaz, da je bar njekoliko Budina svojim očima vidio. Da su narodi u današnjoj evropskoj Rusiji bili što kulturniji i pitomiji, valjada bi Herodot i njih bio posjetio, kako je posjetio Egipćane, Persijance, Feničane, Babilonce itd. Onda bi dakako i njegove bilješke o narodima današnje Rusije bile jasnije i potpunije; mi bismo o njima više znali nego li ovako znamo, gdje one narode jedva naziremo i to kao kroz maglu ili kroz rubac. Bilo bi veoma nepravedno, kada bi tko Herodota krivio, za što se nije potrudio što bolje i više doznati o onijem narodima, jer je Herodot jedini Grk klasičnoga doba, koji je u opće nješto i o onijem narodima zabilježio; drugi su grčki pisci njih tako prezirali, da nijesu nalazili za vrijedno samo im ime spomenuti. Stari su Grci u opće bili svojom prosvjetom vrlo ponosni i za to su varvarske narode gledali poprijeko kao mnogo nižu vrstu ljudi. Dakle je Herodot visoko stajao nad predsudama svoga naroda, dok je bar nješto zabilježio o rečenijem narodima, a mogao je šutjeti, i nijedan mu Grk ne bi toga zamjerio! Već poradi toga, što je u opće Herodot pošao u Olbiju, da tamo nješto čuje od svojih zemljaka i o sjevernijem varvarima, zaslužuje on naše potpuno priznanje i zahvalu.

Najznatniji narod, koji je u Herodotovo doba živio u današnjoj Rusiji, bili su Skiti. O ovom narodu treba da nješto malo progovorimo već s toga, što su gdjekoji pisci novijega vremena mislili, da su Skiti bili slavenski narod. (Za časak ćemo vidjeti, kako je to mnijenje krivo.) Herodot veli, da su se Skiti zvali sami Skoloti (Σκολότοι), a ime Skiti da su im nadjeli Grci. On razlikuje prave Skite od nepravijeh; za prave opet veli, da su se dijelili u dvoje, jedno su bili pastiri ili nomadi (Σκύθαι νομάδες), a drugo carski Skiti (Σκύθαι βασιλήϊοι). Po svoj prilici ovo razlikovanje ne znači drugo, nego da su jedni i drugi bili do duše isti narod, samo su se malo razlikovali govorom. Nepravi Skiti nijesu po svoj prilici ni bili Skiti, nego samo skitski podanici ili kmetovi, a Herodot ne znajući, kako su se upravo zvali, veli, da su i oni Skiti. Ove neprave Skite razlikuje Herodot dvojako, jedno su mu Skiti orači (Σκύθαι ἀροτῆρες), a drugo su Skiti ratari (Σκύθαι γεωργοί).

Skiti su bili hajdučki narod, koji su življeli od boja i koje su podjarmljeni narodi morali hraniti. Pored svega svoga velikog varvarstva ipak su imali njekakvu državu, i to im je svjedočanstvo, da nijesu baš bili posve divlji, jer divljaci ne znaju, što je država. Skitska je država u vrijeme Herodotovo obuzimala prostor, koji leži medju utokom Dona i utokom Dnjestra. Sjevernu je granicu njihovoj državi činila rječica Psol, za tijem gornji Bug i Dnjestar.

Dva su dogadjaja u skitskoj istoriji prije Herodota vrijedna, da ih ovdje spomenemo: na početku vlade medskoga cara Kijaksara, t. j. oko godine 630., provalili su Skiti u Asiju i uharačili medskoga i frigijskoga cara. Ovo je skitsko gospodovanje trajalo 28 godina, dok nijesu Medjani svoje krvopije protjerali iz zemlje. Drugi je znatan dogadjaj vojna persijskoga cara Darija protiv Skita oko god. 513. Obilno pripovijeda Herodot o toj vojni, a mi ćemo samo toliko zapamtiti, da se Skiti nijesu htjeli upustiti s Darijem u boj, nego su pred njegovom vojskom bježali i za sobom sve palili i pustošili. Njihova je namjera bila zamamiti Darija daleko u nutarnju zemlju i onda ga tamo sa svom njegovom vojskom smrviti. Opazivši Darije, što Skiti hoće, vrati se brže bolje natrag u Asiju.

Za Skite je mislio i dokazivao češki naučnjak Šafařík, da su bili narod mongolske krvi. Kada čovjek čita Šafaříkove dokaze, koji su osnovani na vijestima starijeh pisaca o zvijerskom gotovo životu i gnjusnijem običajima skitskoga naroda, spreman je posve pristati uz Šafaříkov zaključak, da takav narod nije mogao pripadati drugomu kakvomu rodu do mongolskomu. Šafařík je u svom dokazivanju za to zastranio, jer nije uzeo u obzir druge činjenice, koje isto toliko, ako ne još više, mogu pomoći riješiti pitanje, što su bili Skiti? Iste godine (na ime 1837), kada je Šafařík u Pragu izdavao svoje »Starožitnosti«, u kojima se nalaze njegovi dokazi o mongolstvu skitskoga naroda, štampao je vrlo učeni Nijemac Zeuss svoje vele znamenito djelo o staroj etnografiji evropskijeh naroda (Die Deutschen und die Nachbarstamme), gdje je imao prilike govoriti i o narodnosti Skita. Zeuss se držao podataka, koji su nam sačuvani o jeziku i religiji skitskoga naroda, i uvjerio se, da su Skiti morali biti indoevropsko pleme i da su pripadali iranskoj grani, t. j. da su bili srodnici Persijanaca, Afganaca, Jermena i drugijeh njekijeh plemena, koja se ovamo broje. Trideset godina poslije Zeussa našao se opet učen Nijemac na ime Müllenhoff, koji je poredeći sačuvane ostatke skitskoga jezika sa starobaktričkijem jezikom još jače utvrdio misao svoga preteče o iranskoj narodnosti skitskoga naroda. U Zeussovu i Müllenhoffovu dokazivanju nije baš sve potpuno sigurno, ali mi ipak primamo njihovo mnijenje i držimo, da su Skiti doista bili iranske krvi, jer nas u tom utvrdjuje sam Herodot, koji pripovijeda u četvrtoj svojoj knjizi (pogl. 110 do 117) lijepu priču o postanju sauromatskoga ili sarmatskoga naroda. On veli, da su Sauromati ili Sarmati na pola skitske krvi, jer govore pokvarenijem skitskijem jezikom. To ne može ništa drugo značiti, nego da su Sarmati i Skiti bili dva srodna plemena i da su govorili nješto različnijem jezicima. Mnogomu se Hrvatu, kada čuje češki govoriti, čini, da je češki jezik pokvaren hrvatski, a tako su i stari Skiti mislili o sarmatskom jeziku, i tako je izmišljena priča, koja je imala dokazati, kako se to dogodilo, da su Sarmati tobože pokvarili skitski jezik. Kako Hrvati i Česi pripadaju slavenskomu plemenu, tako su Skiti i Sarmati pripadali iranskomu, jer za Sarmate znamo za cijelo, da su bili rodom Iranci; dakle drugo nijesu mogli biti ni Skiti.

Osim Skita i Sarmata bilo je i drugijeh naroda u zemljama iznad Crnoga mora. Herodot poimence nabraja ove: Agatirsi — življeli su njegdje u Erdelju i bili su po svoj prilici Tračani; — Melanhleni — sjedili su njegdje oko središta današnje evropske Rusije i pripadali su valjada finskomu plemenu; — Androfazi — prebivali su njegdje u černigovskoj i mohiljevskoj guberniji, a bili su po svoj prilici takodjer Fini, premda ih njeki naučnjaci novijega vremena računaju medju Slavene. Nije moguće, da se ovaj narod sam zvao »Androfazi,« jer je to grčka riječ i znači »ljudožderi,« nego su ih tako Grci prozvali; isto je tako i »Melanhleni« grčka riječ i znači ljude, koji nose crne haljine. — Geloni su bili povarvareni Grci i življeli su u zemlji budinskoga plemena, o kojem ćemo kasnije govoriti (br. 6). — Tauri su življeli u južno-istočnom dijelu krimskoga poluostrva. Oni su bili po svoj prilici okrnjak kimerskoga naroda, koji je prije Skita stajao u južnoj Rusiji, pak su se od Skita razbježali. — Kalipid takodjer je grčko ime i znači ljude, koji imaju lijepe konje; življeli su njegdje u hersonskoj guberniji, a ne može se ništa reći, koje su narodnosti bili. Oni su bili sitno pleme kao i Alazoni, koji su prebivali njima na sjeveru.

Budući da su Neuri bili narod slavenski (tako je bar veoma vjerojatno), za to ćemo o njima prozboriti malo više nego li o prije spomenutijem narodima (br. 4.). Neuri su življeli — koliko se može po dosta nejasnijem Herodotovijem oznakama odrediti — u južnom dijelu volinske gubernije i u istočnoj Galiciji. U 105. poglavlju četvrte knjige govori Herodot o Neurima ovo (vidi u prijevodu A. Musića): »Neuri se drže skitskijeh običaja. Jedan ih je vijek ljudski prije Darijeve vojne zadesilo, te su morali ostaviti cijelu zemlju svoju radi zmija, kojih je mnogo iz zemlje dolazilo, a još ih je više odozgo iz pustara navalilo, dok nijesu od nužde ostavili svoju domovinu i k Budinima se preselili. Neuri čini se da su vračari, jer kažu Skiti i Heleni, koji u Skitiji nastavaju, da se kod njih svake godine jedan put svatko za njekoliko dana u vuka pretvori pa opet svoje obličje dobije. Ja im to ne vjerujem, ali oni to sa svijem tijem tvrde i zaklinju se.« — Čudna je vijest o zmijama, koje su prisilile Neure seliti se u drugu zemlju; za to je Šafařík mislio, da je u toj vijesti sakrita alegorija, i da se nemaju misliti zmije u pravom smislu, nego ljuti neprijatelji Neurâ, na ime Skiti! Ova je Šafaříkova misao duhovita, ali sigurna nikako nije. Što Herodot veli, da se Neuri drže skitskijeh običaja, to ne može biti nikakav dokaz, da su oni bili i skitske krvi, jer je poznato, da narod slabiji i manji rado prima običaje većega i silnijega naroda. Da ne idemo daleko, dosta je spomenuti samo Srbe i Bugare, koji su u vrijeme turskoga gospostva koješta poprimali od Turaka, a bili bi još i više, da nije razlika u vjeri činila veliku prepreku. Dakle su i Neuri pored svojijeh skitskijeh običaja posve lijepo mogli biti Slaveni, samo ako se njihovo slavenstvo može kako drukčije potvrditi. Herodot piše, da se svaki Neuranin po pripovijedanju Skita i Grka pretvori svake godine na njekoliko dana u vuka. U toj Herodotovoj bilješci misli Šafařík da je sačuvano prastaro svjedočanstvo o vjeri u vukodlake, koja je vjera poznata još i danas svijem Slavenima. I drugi narodi istina pričaju o vukodlacima, ali Šafaříku se čini, da je to prodrlo k drugijem narodima od Slavena. Kako se vidi, ovaj Šafaříkov dokaz nije baš osobito jak, ali se može uz druge jače i taj upotrebiti. Sada pogledajmo te jače dokaze.

U ruskoj Poljskoj u guberniji plockoj nalazi se varošica Nur i blizu te varošice izlijeva se rječica Nurec u sjeverni Bug. Ova imena Nur i Nurec drži Šafařík za sigurne dokaze, da je njegda tamo za cijelo živio narod, što ga je Herodot zabilježio Νευροί. Teško je ne pristajati uz Šafafika, osobito kada se uzme na um, da se u praslavenskom jeziku, kako se govorio u Herodotovo doba, nalazio dvoglas eu baš kao i u grčkom jeziku; pače uporedna gramatika može dokazati, da Herodotu nije trebalo ni slovca promijeniti, kada je zapisao ime rečenoga naroda, t. j. stari su Slaveni izgovarali kao i Grci Neuroi (u nominativu plurala.) Da se ovo ime bude sačuvalo do novijega vremena, glasilo bi Nuri, jer je praslavensko eu promijenjeno kasnije u glas u, a praslavensko oi na kraju riječi u glas i. Šafařík misli, da se zemlja pomenutoga naroda zvala Nur, genitiv Nuri (staroslovenski Ноурь — Ноурн), kako još i danas Rusi svoju zemlju zovu Русь, gen. Руси. U staroruskom se jeziku nalazila riječ нурь (nur') i značila je »zemlja,« a prema tomu bi ime Neuroi ili Nuri značilo »zemljaci« ili u još starijem značenju »doljani,« jer je sva prilika, da se značenje »zemlja« u pomenutoj riječi нурь razvilo iz još starijega značenja »dolina« ili »nizina.« Ovo se misli poradi njekijeh riječi, koje su istoga korijena s riječju нурь; korijen je na ime (u praslavenskom obliku) neur i otud imamo riječi: staroslovenski нꙑрѢтн ili нꙑратн (tonuti), ruski нырять (tonuti), poljski nurzyć (topiti), ruski нырецъ (ronac), нырище (dubljina, jama). Kako se dakle vidi, sva ova pomenuta značenja navode nas na misao, da je riječ нурь značila »dolina« ili »nizina.« — Dosta budi ovoliko filologičkoga razlaganja, jer je valjada več svaki čitatelj uvidio, da najjači dokaz za slavenstvo Herodotovijeh Neura daje samo njihovo ime. Još ćemo samo reći, da u tom ne treba nazirati nikakvu nepriliku, što današnja varošica Nur leži dosta daleko od volinske gubernije, gdje smo rekli, da su stajali Neuri, jer su se iza Herodotova vremena oni mogli pomaći dalje na sjever i ostaviti sebi spomen u imenima rečene varošice i rječice; ta zna se, kako su se u stara vremena svaki čas narodi seljakali!

I Budini su bili narod slavenski, a da su to doista bili, najtvrdji je dokaz opet u samom imenu. Herodot im piše ime Βουδῖνοι, a tako je glasilo i u praslavenskom jeziku, a otud bi se bilo razvilo Budi, da se još danas koji slavenski narod tako zove, jer se in u pluralu izostavlja, n. pr. singular gradjanin, plural gradjani. U ovom imenu imamo dvoje, čim nam se ono odaje kao slavensko, i to je 1) skrajnje — in (Budin u nominativu singulara), koje je pravi slavenski nastavak; isporedi n. pr. Srbin, Rusin, Litvin, Bugarin, Turčin itd., — 2) korijen bud u imenu Budini veoma je običan u geografičkijem imenima,, kojih se nalazi po svijem zemljama, gdjegod ima Slavena. Tako se u Rusiji nalazi rijeka Buda (u mohiljevskoj guberniji), potok Budka (blizu Poltave), za tijem veliko mnoštvo sela u zapadnoj Rusiji kao: Buda, Budajeva, Budina, Budišče, Budovka itd. U krajevima, gdje žive Hrvati i Srbi, takodjer ima mnogo ovakvijeh imena; evo ih samo njekoliko iz akademičkoga rječnika: Budaci, Budak, Budakovac, Budanica, Budaševo, Budim, Budin itd. Još ćemo samo spomenuti lužički grad Вudуšin. Ne zna se pravo, otkud su izvedena sva ova i slična geografička imena - možda stoje u svezi s riječju buda, koja znači »koliba«, a nalazi se u poljskom i u drugijem njekijem slavenskijem jezicima; Poljaci imaju i glagol budować (graditi), tako i Česi budovati (graditi). Mnogomu čitatelju pada ovdje na um njemačka riječ Bude, koja se u značenju i obliku lijepo slaže s poljskom riječju buda, ali treba znati, da su Nijemci riječ Bude uzeli od Slavena, premda drugi obratno misle. Ako u pomenutijem geogr. imenima imamo isti korijen, koji je u riječima, što smo ih sada naveli iz poljskoga i češkoga jezika, onda bi ona mjesta bila prozvana po kolibama ili u opće po ogradama, a po mjestima su se mogle nazvati i vode, koje pokraj njih teku. Prema tomu bi i Herodotovi Budini bili ljudi, koji žive u kolibama ili ogradama. — Ako sva navedena imena, pa i Budini ne stoje u svezi s riječima kao: buda, budovati, t. j. ako su Slaveni od Nijemaca uzeli riječ Bude, onda možda stoje s osobnijem imenima kao: Вudimir, Budislav, Budivoj, Budilo itd., gdje je svuda isti korijen, koji je i u glagolu buditi. Ne treba se čuditi, ako je doista narodno ime Budini identično s ličnijem imenom Budin (skraćeno od Вudimir ili Budislav), jer imamo dokaza, da se n. pr. riječ Hrvatin njegda upotrebljavala ne sarnO. kao narodno, nego i kao lično ime.

Premda je dakle nesigurno postanje imena Budini, ali je mučno opirati se očevidnomu njegovu slavenstvu, a ako je slavensko ime, onda je za cijelo i narod bio slavenski. — O Budinima bismo imali još dosta govoriti tumačeći Herodotove bilješke o njima, ali pošto smo naveli najglavniji dokaz za njihovo slavenstvo, reći ćemo o njima samo još nješto malo. O spoljašnjosti budinskoga naroda veli Herodot, da je taj narod bio plavijeh očiju, a puti žućkaste. Ova se oznaka podudara sa spoljašnjošću današnjijeh Rusa i Poljaka. Ali ovo je slaba potpora za slavenstvo Budina, jer su njeki njemački naučnjaci upravo poradi toga računali Budine medju Nijemce, a drugi opet medju Fine!

Čudno su zamršene vijesti u Herodota o zavičaju budinskoga naroda. Vidi se iz onoga, što je prije rečeno (br. 5.), da su Budini morali biti susjedi Neurima, dakle da su življeli njegdje uz sjeverni dio Dnjepra. Ali iz drugijeh Herodotovijeh bilježaka o Budinima izlazi, da su prebivali iza Dona njegdje u saratovskoj guberniji! Kako je mogao Herodot tako zabrazditi te isti narod metati sad uz Dnjepar, sad u saratovsku guberniju! O tom su različni pisci različnoga mnijenja, a mi držimo, da Herodotova pometnja nije baš tolika, kolika se čini u prvi mah. Ima dosta primjera u staroj slavenskoj etnografiji a i mi ćemo ih vidjeti u ovoj knjižici njekoliko, da ovo ili ono narodno ime pripada takvijem ograncima, koji su daleko jedan od drugoga i govore posve različnijem dijalektima. Za sada nam je dosta zapamtiti najpoznatiji primjer: Srbi se zovu naša jednokrvna braća ovdje na slavenskom jugu, ali isto ime pripada i sićušnomu slavenskomu plemenu Lužičanima, tamo daleko u Njemačkoj. Medju lužičkijem i medju južnoslavenskijem Srbima tolika je razlika, kolika samo može biti medju dva slavenska ogranka, oni se govorom tako razlikuju, da bi se mogli samo s velikom mukom i to posve malo razumjeti. Tako je moglo biti već i u Herodotovo vrijeme: mogla su biti dva slavenska plemena, jedno pri Dnjepru, a drugo iza Dona, pa su se i jedni i drugi zvali istijem imenom: Budini!

Vidjeli smo prije (br. 3), da je Herodot osim pravijeh Skita poznavao i neprave Skite, a to su bili Skiti orači i Skiti ratari. Oni su bili jedni drugima susjedi, a sjedili su njegdje od srednjega Dnjepra do gornjega Buga i Dnjestra. Premda ništa ne znamo o njihovoj narodnosti i jeziku, opet nije nevjerojatno, da su Skiti orači i Skiti ratari bili takodjer Slaveni, ali su bili robovi pravijeh Skita, koje su morali svojim žuljevima hraniti. S jedne se strane zna, da su Slaveni od pamtivijeka bili izvrsni težaci i kopači i da su upravo s ljubavlju obradjivali polja, — as druge se strane ne zna, da bi u onijem krajevima, gdje su življeli Herodotovi Skiti orači i Skiti ratari, igda stajala za dulje vremena kakva neslavenska plemena, nego uvijek nalazimo tamo sve do danas Slavene. To su eto dva razloga, za što mi s drugijem piscima i pomenuta dva plemena takodjer brojimo medju Slavene.

Bez sumnje je bilo u Herodotovo doba još i više slavenskijeh plemena nego li su do sad navedena; ali kako Herodot za druge nije ništa doznao, nama ne ostaje drugo nego se zadovoljiti pukijem nagadjanjem, koje je u toliko osnovano, što znamo, da su se u kasnije — istoričko — doba cijepali Slaveni na veliko mnoštvo plemena, dakle je već i u slavenskoj pradomovini moralo biti zametaka tomu cijepanju, samo je dakako vječna tajna, kakvi su bili ti zameci. Dosta je koješta nesigurno i tamno u Herodota, ali jedna je stvar prilično, ako ne posve sigurna, da pradomovina Slavena leži u srednjojevropskoj Rusiji uz rijeke Bug, (donji, a možda i gornji) Dnjepar, Dnjestar i Don.

Još bismo kako tako pregorjeli, što onako malo doznajemo iz Herodota o praslavenskom narodu i domovini, kad bismo iz drugijeh pisaca poslije njegova vremena doznavali što obilnije i sigurnije o Slavenima. Ali vijesti drugijeh pisaca još su oskudnije od Herodotovijeh, tako da se vrlo malo može o Slavenima razabirati. Kada poslije Herodota prvi put doznajemo za Slavene, već je od onda mnogo koješta promijenjeno; svijet je čisto drugi, jer njim vladaju silni rimski carevi. Promijenjena je i evropska Rusija: u njoj ne gospoduju više Skiti, već po njoj žare i pale Sarmati. Znatno već iz onoga, što je naprijed rečeno (br. 3.), da su Sarmati bili srodni sa Skitima, ali su Sarmati počeli oko god. 400 prije Hrista (dakle njekoliko godina iza Herodota) prelaziti preko Dona i sve više pritješnjavati Skite, dok ih nijesu napokon posve pritijesnili, tako da se u vrijeme oko poroda Hristova nalazilo samo nješto malo ostataka pravijeh Skita, a ostali se skitski narod izgubio ili bolje govoreći: posarmatio se. Sarmati su zavladali svom onom zemljom, koja je njegda bila skitska, pače Sarmati su još i dalje pretegnuli svoje gospostvo na sjever i na zapad. (U današnjoj Rumuniji življeli su u vrijeme oko poroda Hristova Geti, koji su bili tračko pleme). Sarmati su bili razdijeljeni u njekoliko plemena, kakva su bili: Alani, Jaksamati, Roksolani, Jazigi (ovi su se u kasnije vrijeme po mnijenju njekijeh naučnjaka doskitali ća u Ugarsku, pa se po njima još i danas kraj blizu Debrecina oko Tise zove Jazigija, — madžarski Jászág, ali je moguće, da je Jászág samo učeno ime bez realne podloge). Kako su Sarmati u vrijeme svoga gospostva bili najjači i najpoznatniji narod čitave istočne Evrope, za to su grčki i rimski pisci često pod imenom Sarmata mislili sve narode istočne Evrope, a da je to velika pogrješka, to uvidja svatko.

Plinije, Tacit i Ptolemej jesu jedina tri pisca, koji su u svojim djelima njekoliko mrvica ostavili o starijem Slavenima, svojim suvremenicima. Prije nego te mrvice pokupimo, reći ćemo njekoliko riječi o pomenutijem piscima. — U rimskoj su književnosti poznata dva pisca Plinija; jedan se zove C. Plinius Secundus ili Plinius Maior, a drugo je njegov posinak mladji Plinije. Mi imamo ovdje posla samo s onijem prvijem Plinijem. On se rodio god. 23. poslije Hrista, a umro je god. 79. pri erupciji Vesuva. On je napisao veliko djelo od 37 knjiga; djelo se zove Naturalis historia, a u njemu se govori kao u kakvoj enciklopediji o svijem strukama ljudskoga znanja onoga vremena. Mladji suvremenik Plinijev bio je Kornelije Tacit, koji je rodjen oko god. 54. poslije Hrista, a umro je oko god. 119. Tacit je napisao njekoliko djela, od kojih su najzreliji i najznatniji plod njegova uma: Annales. Za našu svrhu nema ovo znamenito djelo interesa kao ni druga Tacitova djela izuzevši djelo Germania, u kojem ima vele dragocjenijeh bilježaka za germansku zemlju i germanske narode onoga vremena, a s njekoliko se riječi sjetio pisac i starijeh Slavena. Treći je pisac grčki geograf Klaudije Ptolemej, koji je pisao svoju geografiju (γεωγραφική ύφήγησις) oko god. 160. poslije Hrista. Ovaj je pisac bio vrlo učen čovjek, jer se bavio ne samo geografijom, već takodjer matematikom, astronomijom i musikom. (To je isti onaj Ptolemej, koji je dokazivao, da je naša zemlja središte svemira i oko nje da se vrte drage planete, pa i sunce. Istom je Kopernik ovu Ptolemejevu nauku oborio, pošto je gospodovala 14 vijekova).

Još ne možemo priopćiti bilježaka navedenijeh triju pisaca o starijem Slavenima, jer prije treba dokazati, da su Vendi ili Vindi isto što Slaveni. Njih trojica na ime ne znaju ništa za slavensko ime, nego govore samo o Vendima ili Vindima. Slaveni sami sebe nigda i nigdje nijesu zvali Vendi (Vindi), ali treba znati, da su ih njegda tijem imenom zvali Nijemci, a gdješto ih još i danas tako zovu, i to Slovence po Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj, za tijem lužičke Srbe. Ima mnoštvo topografičkijeh imena kao: Windehausen, Windischthal, Windsberg, Windischgrätz, Wenddorf, Wendeburg itd. ne samo po onijem zemljama, gdje danas žive Nijemci razasuti medju Slavenima, nego i ondje, gdje su Slaveni već odavna iščeznuli, a Nijemci su im preuzeli zemlju. Danas Nijemci govore Winde ili Wende (plural: Winden, Wenden), a njegda su govorili (u starom njemačkom jeziku) Winid ili Wined. Otkle je Nijemcima ovo ime, to se ne može danas reći, ali je sigurno, da su njim zvali Slavene od pamtivijeka. Dakle je posve naravno, da su preko Nijemaca rečena tri pisca saznala za rečeno ime i upotrebljavala ga za Slavene. To je isto onako, kako su Turci i Madžari Nijemce u svojim jezicima prozvali onijem imenom, koje služi Slavenima: turski Nemčely, madžarski Német, premda se Nijemci sami nigda i nigdje nijesu zvali onako, kako ih zovu Slaveni. Čudno je, što se ime Veneti i (koje je isto što i Vendi) nalazi u staro doba ne samo za Slavene, nego i za druge njekoje narode, koji su bili od Slavena posve različni. Tako znamo za Venete u maloasijskoj pokrajini Paflagoniji, koje već Homer u Ilijadi spominje pod imenom Ἐνετοί; drugi su Veneti življeli u staroj Galiji pri rijeci, koja se danas zove Loire, a treći i najznatniji Veneti sjedili su u gornjoj Italiji, njima je trag još do danas sačuvan u imenu svemu svijetu poznatoga grada: Venezia (Mleci). Što su bili paflagonski Veneti, to jest: kojega plemena, o tom se ne može baš ništa reći; galski su Veneti bili keltički ogranak, a gornjoitalski Veneti ilirski ogranak. Bilo je pokusa, te se hotjelo dokazati, da su ovi pošljednji t. j. gornjoitalski Veneti bili Slaveni, pak da su istom poslije romanizirani, ali ti su dokazi veoma slabi i ne dokazuju ništa.

Plinije piše na jednom mjestu svojega pomenutoga djela, da blizu rijeke Visle pored Sarmata i dvaju germanskijeh plemena Skira i Hira prebivaju takodjer Venedi t. j. Slaveni. Nije moguće, da bi Venedi ovdje značilo sav slavenski narod, koliko ga je onda bilo, jer je bez ikakve sumnje onda već bilo toliko Slavena, da se uz Vislu ne bi bili mogli smjestiti pa još življeti s drugijem narodima. Za to je posve sigurno, da Plinijevi Venedi znače samo jedan ogranak slavenskoga naroda, a drugi su slavenski ogranci bili rašireni dalje po današnjoj Rusiji. Uzaludan bi trud bio, tko bi kušao odrediti, kojemu su današnjemu slavenskomu plemenu praoci Plinijevi Venedi. Pored sve svoje kratkoće ipak je navedena Plinijeva bilješka velike cijene, jer je ona iza Herodotova vremena prva, koja spominje Slavene. Isto je tako dragocjena i druga jedna Plinijeva bilješka, gdje izbraja narode, koji sjede od kimerskoga Bospora dalje prema sjeveru. Tu ispisuje Plinije njekoliko imena više ili manje tamnijeh, ali na veliku našu radost jedno je medju njima ne samo posve jasno, nego i očevidno slavensko, a to su Srbi, ili kako Plinije piše Serbi! Ovo je dakle prvi primjer, gdje istorija bilježi jedno pravo slavensko narodno ime, jer Venedi, kako znamo, nije ime, kojim bi se Slaveni sami zvali. Naše veselje nad ovako starijem svjedočanstvom nije dakako potpuno, jer osim gologa imena ništa nam drugo Plinije o Srbima ne veli, pače i vrlo je teško reći, gdje su upravo nastavali ti Plinijevi Srbi. Za to se moramo zadovoljiti s oznakom sasma općenom i kazati, da su življeli njegdje blizu Dona, samo je Don na nesreću duga rijeka, pa je onda malo koristi od rečene oznake! Vrlo bismo dašto rado znali, jesu li Plinijevi Srbi praoci današnjih južnoslavenskih ili možda lužičkih Srba, a možda i drugijeh Srba, kojim je poslije ime iščeznulo? Na ta pitanja ne može nitko živ odgovoriti ni crne ni bijele. Ako su Plinijevi Srbi življeli oko Dona, a Veneti ili Venedi uz Vislu, onda je valjada sigurno, da su izmedju Visle i Dona bez prekida življela slavenska plemena. A to nije nikako preveliki prostor za Slavene, koji su od pamtivijeka poznati sa svoje velike mnogobrojnosti. Ovijem se ni malo ne dira u pitanje o gustoći slavenskoga pučanstva, koja nije morala biti bog zna kolika.

U zadnjem t. j. 46. poglavlju svoje Germanije piše Tacit, da iza germanskoga naroda Sueva t. j. njegdje iza Visle sjede Peukini, Veneti i Fini (»Peucinorum, Venetorumque et Fennorum nationes«). O ovijem narodima priznaje Tacit, da ne zna pravo, pripadaju li medju Germane ili medju Sarmate, ali za Venete mu se ipak čini, da bliže stoje Germanima nego li Sarmatima. To on zaključuje po načinu života venetskoga ili slavenskoga naroda, jer Veneti kao i Germani grade kuće, u ratu vojuju pješke i brane se štitovima, dok Sarmati nemaju kuća, već žive u kolima i na konjima. O Venetima javlja nješto Tacit, što im baš nije na čast, kaže na ime, da su to hajduci, koji žive o grabežu po svemu prostoru, koji rastavlja peukinsku zemlju od finske. Pita se samo, jesu li što bolji od Veneta (= Slavena) bili Sarmati i Peukini; oni su jamačno dosta pakostili Slavenima, pa kako se u ono divlje doba može zamjeriti Slavenima, ako su i oni svojim susjedima vraćali milo za drago! — Na pitanje, gdje treba tražiti Tacitove Slavene ili Venete, odgovaramo: njegdje oko Visle, u današnjoj Galiciji i u istočnoj ruskoj Poljskoj. To zaključujemo iz Tacitovijeh riječi, gdje veli, da Veneti hajdukuju po planinama izmedju peukinske i finske zemlje; a za Peukine od drugud znamo, da su nastavali njegdje oko Karpata; iza njih su dakle dolazili Slaveni, a iza Slavena Fini, koji se još i danas nalaze razasuti po sjevernoj Rusiji. Po onome, što smo rekli pri Pliniju, koji takodjer svoje Venete (ili Venede) stavlja u blizinu Visle, samo se po sebi razumije, da ni pod Tacitovijem Venetima ne valja misliti sav slavenski narod onoga vremena, nego samo jedan dio.

U istom (46.) poglavlju Germanije piše Tacit njekoliko riječi o životu finskoga naroda, ali to možemo preskočiti, pak će bolje biti, da nješto rečemo o drugom jednom narodu, o kojem nješto doznajemo iz Tacita.

Od svijeh indoevropskijeh naroda Slaveni su najsrodniji s Litavcima i Letima. Ova su dva plemena još i danas u životu i govore jezicima, koji su dosta nalik jedan na drugi. Litavci žive uz obalu baltičkoga mora i dalje na istok na suhoj zemlji u kraljevstvu pruskom i u carstvu ruskom, a ima ih oko 1,800.000 duša. Leti su njihovi neposredni sjeverni susjedi i žive po Kurlandiji i po južnom dijelu Livlandije, a ima ih nješto preko milijuna. Njegda je bilo još i treće pleme, koje je stajalo u etničkoj zajednici s Litavcima i Letima, a to su bili stari Prusi, koji su do kraja ponijemčeni u XVII. vijeku; oni su življeli uz donju Vislu i Njemen. Današnji litavski jezik sa svojim glasovima i oblicima sačuvao je mnogo više starine od letskoga jezika, i tko uzme makar posve površno porediti litavski jezik sa staroslovenskijem, opaziće toliku srodnost, kolike ne pokazuje ni jedan drugi indoevropski jezik. Ova srodnost dopire tako daleko, da su današnji jezikoslovci tvrdo uvjereni, da je bilo njegda vrijeme, kada se govorilo litavsko-slavenski, i istom poslije toga vremena rascijepljena je zajednica, te je nastao pralitavski i praslavenski jezik, a taj se rascijep dogodio svakakako njekoliko vijekova prije Herodota, možda oko god. 1000 prije Hrista. Ovoliko budi dosta o litavskoj grani, a sada ćemo reći, što o njoj piše Tacit. Iz Tacitovijeh riječi u 45. poglavlju Germanije razabiramo, da su Litavci (dakako s Letima i s Prusima) življeli ondje, gdje ih nalazimo i u istoričko doba. Dalje doznajemo iz Tacita, da se Litavci oblače kao i Germani, pa da imaju i germanske običaje, ali jezik da im je sličniji britanskomu, nego germanskomu. U ovoj se posljednjoj stvari Tacit grdno prevario, ali to mu se može oprostiti, jer on nije ništa znao ni o litavskom ni o britanskom jeziku, dakle je mislio, da su ta dva njemu nepoznata jezika nalik jedan na drugi. Tako bi i danas kakvomu Francuzu usred Pariza, koji se nigda nije ni malo bavio ni hrvatskijem ni madžarskijem jezikom, mogao tko dokazati, da ova dva jezika blizu stoje jedan drugomu. Još veli Tacit, da su Litavci marljiv narod, da su vrsni ratari, a pored toga na morskoj obali da kupe dragocjeni jantar. Napokon dodajemo, da Tacit za Litavce ima naziv: Aestii.

Istočnu Evropu t. j. današnju Rusiju zove Ptolemej Sarmatija (Σαρατία) i veli, da u toj zemlji ima i krupnijeh i sitnijeh naroda. U krupne narode osim njekijeh sarmatskijeh i germanskijeh plemena broji Ptolemej i Slavene, ili kako ih on zove: Vendi (Οὐενέδαι). Ο Vendima veli Ptolemej da žive uz čitav vendski zaliv (οὐενεδικὸς κόλπος). Taj vendski zaliv ne može biti drugo do sjeveroistočni dio baltičkoga mora, samo je neprilika, što su tu sjedili, kako znamo iz Tacita, ne Slaveni (Vendi), nego Litavci. Za to nam valja misliti, da je Ptolemej medju Slavene (Vende) brojio takodjer Litavce, a to je mogao s tijem lakše učiniti, jer su se u njegovo doba Slaveni i Litavci manje razlikovali govorom, nego se danas razlikuju, pak je mogao njetko obavijestiti Ptolemeja, da su i Litavci Vendi. Ako dakle Slaveni ili Vendi nijesu prebivali uz obalu baltičkoga mora, onda su za cijelo prebivali daleko u nutarnjoj zemlji, ali kako daleko, toga Ptolemej ne veli. Lako se može dopustiti, da su gdjegdje Slaveni dopirali do baltičkoga mora. Ovo bi se moglo posvjedočiti, što se usred današnje ruske Litve nalazi varošica Windau i pokraj nje rječica istoga imena. Mi dobro znamo, da ime Windau sluti na Slavene, koje su Nijemci zvali i zovu Winden ili Wenden.

Sitnijih naroda u Sarmatiji nabraja Ptolemej oko 50. Šafařík se u svojim Starožitnostima mnogo namučio tumačeći veliki taj broj narodnijeh imena, ali kako Ptolemej osim golijeh imena slabo što drugo dodaje, nije čudo, da je to vrlo težak posao. K tomu treba još i ovo dodati: već je Ptolemej mnoga imena bez sumnje krivo zapisao, kako svatko može vrlo lako pogriješiti pišući riječi i imena iz posve nepoznatijeh jezika, a što je još gore, iz takvijeh jezika, kojih narodi još nemaju pisma, kakvi su onda bili istočnoevropski narodi. Što je Ptolemej još s kolikom tolikom vjernošću zabilježio, to su kasniji prepisivači njegove geografije dosta iskvarili, i tako su do danas došla imena istočnoevropskijeh naroda u takvu obliku, da će njih velika većina ostati do vijeka tajnom. Čovjek se doista mora diviti velikoj oštroumnosti i marljivosti Šafaříkovoj, ali opet uza to valja priznati, da je Šafařík u opće samo u rijetkijem slučajevima stvar tako rasvijetlio i dokazao, da je svaka sumnja raspršana. Mi ćemo ovdje samo kao za ogled navesti dva—tri imena sitnijih istočnoevropskih naroda iz Ptolemeja, koja pripadaju Slavenima.

Σούλανες ili Σούλωνες bit će = Suljani t. j. pleme, koje živi uz rijeku Sulu, a u današnjoj poltavskoj guberniji doista teče rječica Sula.

Σταυανοί veli Ptolemej da dopiru blizu Alana t. j. njegdje na sjeveroistočnoj strani Dnjepra. U poljskom jeziku ima riječ staw, koja znači »jezero«, dakle bi prema tomu Σταυανοί značilo »jezerani«. Moglo bi i to biti, da je Σταυανοί krivo zapisano mjesto Σλαυανοί t. j. Slaveni. Pristajali mi ili uz prvo ili uz drugo tumačenje, svakako je velika vjerojatnost, da se pod navedenijem imenom ima misliti jedno slavensko pleme. Na drugom mjestu stavlja Ptolemej Alanima u blizinu narod, kojemu piše ime Σουοβηνοί, a to su takodjer Slaveni ili Sloveni.

Οὐέλται življeli su po Ptolemejevijem riječima uzduž vendskoga zaliva. To su za cijelo istorički Veleti, koji su se takodjer zvali Ljutići, a pripadali su medju polapske Slavene, kako ćemo poslije vidjeti (br. 89.).

Još moramo spomenuti dva plemena iz Ptolemeja, jedno su Βωδινοί, a drugo Ναύαροι. Ono su prvo bez sumnje nama poznati iz Herodota Budini, a Ναύαροι će biti identični s Herodotovijem Neurima. Svoje Bodine stavlja Ptolemej od prilike onamo, gdje smo mi rekli da su življeli zapadni Budini. Muka je s Ptolemejevijem Navarima, jer ih pisac meće njekamo oko današnje Poltave uz Dnjepar, a Herodotovi Neuri sjedili su dosta daleko od Poltave na zapadu. Možda je moguće izravnati kako ovu teškoću.

Napokon imamo znati, da i Ptolemej spominje Srbe (Σέρβοι) i veli, da s drugijem njekijem narodima sjede u asijskoj Sarmatiji t. j. u zemlji iza Dona. Sva je prilika, da su Ptolemejevi i Plinijevi Srbi isti narod, jer ako su Ptolemejevi sjedili iza Dona, a Plinijevi oko Dona, to ne treba ni malo da nas smeta kod onakvijeh pisaca, koji sami nijesu nigda vidjeli istočne Evrope, već su pisali samo po čuvenju!

Ako su Plinijeve, Tacitove i Ptolemejeve bilješke o starijem Slavenima mnogo kraće nego bi nama drago bilo, a ono iza Ptolemeja prolaze ne samo godine, ne samo deceniji, nego i vijekovi, da o Slavenima doznajemo još manje, nego li iz rečenijeh triju pisaca. Kada su se već na početku III. vijeka poslije Hrista počela germanska plemena komešati i otvarati burno ono doba, koje je poznato pod imenom »seoba naroda,« a ono Slavena kao da i nema na svijetu, tako se malo o njima govori! Ne ćemo prije priopćiti, što nam je poznato iz toga vremena o Slavenima, dok ne rečemo, što se dogodilo s južnom Rusijom poslije Ptolemeja. Južnoj Rusiji kao da je u starini bilo sudjeno, da se iz nje zapovijeda ostaloj Rusiji. U Herodotovo vrijeme vidjeli smo da su gospodari južne Rusije Skiti, a pod njima su stajala podjarmljena i uharačena obližnja plemena; u vrijeme navedenijeh triju pisaca (Plinija, Tacita i Ptolemeja) Skitima nema već gotovo ni traga, nego na njihovu mjestu vladaju Sarmati i pritješnjavaju izokolne narode. Ali ni sarmatska vlast nije imala biti viječna, i ona je satrta, a satrli su je novi gosti, a to su bili Goti. Ovaj germanski narod živio je još u Ptolemejevo doba pri Visli, ali oko god. 200. ostaviše Goti tu zemlju i odseliše se u južnu Rusiju na crnomorsko primorje i nastaniše se izmedju Dnjestra i Dnjepra, a po malo se raširiše na istok ća do Dona, a na zapad do Dakije i preko nje. Kada tako osiliše, onda se i razdijeliše u dvoje, te se počeše jedni zvati istočni, a drugi zapadni Goti. Sarmati su ispred novijeh i jačijeh siledžija morali bježati u zemlje iza Dona, jer onaki razbijači i skitalice, kakvi su bili Sarmati, nijesu navikli življeti pod jarmom drugoga naroda, za nj raditi i hraniti ga. Ova je sudbina snašla za rat neuvježbane i k tomu neujedinjene Slavene. Istočnogotski kralj Ermanarik obrnuo je pod svoju vlast osim drugijeh naroda takodjer Slavene, pače i daleke Litavce. Ovo nam izrijekom potvrdjuje pisac nesuvremenik Jordan ili Jornand, od kojega je ostala kratka istorija gotskoga naroda napisana u latinskom jeziku. Jordan je pisao tu istoriju oko god. 550. On je bio kršćanski sveštenik, a po svoj prilici i biskup u Krotonu, gradu južne Italije. Rodom je bio Alan (dakle Sarmat), ali se on volio držati Gotom. On Slavene zove Veneti, a Litavce Aesti.

Gotski je kralj Ermanarik pokorio Slavene oko god. 350. poslije Hrista. Kada je njegova država bila najsilnija, te se činilo, da joj se ne treba bojati nikoga na svijetu, onda se na jednoć od njekud iza Dona stvore divlji Huni i odmah prisile gotskoga kralja, da s njima mejdan dijeli. Junački Ermanarik, koji je bio već u velikom mnoštvu bojeva, izidje i u ovaj boj kao starac od no godina, ali hunski poglavica Balamber smlati gotsku vojsku, a gotsku državu uharači. Starac se Ermanarik od žalosti probode, a njegov nasljednik trebalo je da pazi, kako će se s Hunima pogadjati. Tko je samo malo što čitao stare istorije, tomu je dobro poznato, da su Huni bili grozan narod, grozniji od svijeh varvara, što su ih prije njih ugledali uplašeni Grci i Rimljani. Taj eto narod postade iza pobjede nad Ermanarikom god. 376. gospodar južne Rusije i svih tamošnjih naroda. Koliko su god Huni bili divlji, opet se čini, da Slaveni od njih nijesu imali baš mnogo trpljeti. Slaveni su na ime kao marljivi i vrsni ratari hljebom hranili i gladne čopore hunske, kako su prije hranili Gote, Sarmate i Skite. Videći Huni veliku korist, što je imaju od Slavena, nijesu ih hotjeli držati u onako krutu jarmu, kako su držali druge narode, koji su se mogli svaki čas dignuti na oružje. Huni su Slavenima ostavili njihove knezove, neka vladaju njima, kako znaju, samo da im plaćaju danak u novcu i u hljebu i u vrijeme rata da im pomažu svojim četama. Njekoji pisci, medju njima osobito Šafařík, mislili su i misle, ne samo da su Huni puštali Slavene u miru i u priličnoj slobodi, već da su Huni bili upravo prijatelji i branitelji Slavena. Koliko je to mnijenje opravdano, ne ćemo ovdje raspredati, nego ćemo navesti iz pomenutoga Jornanda jedan dogadjaj, ne toliko da potvrdimo nedokazano prijateljstvo izmedju Huna i Slavena, nego je dogadjaj vrijedan, da se upamti, poradi toga, što je iz onoga vremena, iz kojega vrlo malo doznajemo o Slavenima.

Ermanankov nasljednik Vinithar mučno je podnosio hunsku vlast nad sobom, za to je gledao, da se kako ispod nje izvije. Prije nego će pokušati bojnu sreću s Hunima, udari na Slavene. Uzrok toj navali nije poznat. U prvom boju ostane pobjeda na slavenskoj strani, a kad iza toga Vinithar i drugom udari na Slavene, posluži njemu sreća. Okrutnik se nije zadovoljio samom pobjedom, već je uhvaćenoga slavenskog kneza s njegovijem sinovima i sa sedamdeset druge velike gospode dao objesiti. Čuvši hunski poglavica Balamber to veliko grdilo, kojega ne bi ni Huni počinili, krene odmah na Vinithara, da ga kazni, pa ga svojom rukom posiječe. Ovo se dogodilo oko god. 384. Zahvalni smo Jornandu, što nam nije zaboravio zapisati ime nesretnoga slavenskog kneza, koji je onako tužno zaglavio po zapovijedi okrutnoga Vinithara. Jornand piše njegovo ime Booz (ili Boz — po drugijem rukopisima), gdje oo po svoj prilici znači duljinu vokala, а z se ima čitati kao ž, te tako bi slavenski ono ime glasilo Bož (staroslovenski Божь), a to je skraćeno od Вožidar ili Вožetjeh ili od drugoga sličnog imena, kako je n. pr. Vuk skraćeno od: Vukosav ili Vukovoje itd. Kada bi kakav pjesnik hotio proslaviti znatnije mučenike slavenskoga naroda, koji su poginuli od bijesa dušmanskoga braneći svoj narod, trenalo bi da kao čelovodju svijem slavenskijem mučenicima proslavi rečenoga Boža! Upamtimo i mi ovo ime već s toga razloga, što je Вož prvi Slavenin, kojega nam istorija poimence spominje.

Evo nas već pri koncu doistoričkoga doba! Sto nam poslije pomenutijeh Jordanovijeh bilježaka javlja istorija o Slavenima, tu su već oni rastavljeni u plemena, i svako pleme gradi svoju sudbinu. Ne možemo dakako reći, kada su se prastari Slaveni počeli cijepati u samostalna plemena, jer to nije nigdje zabilježeno, a sve da je koji stari Grk ili Rimljanin hotio takvo što zabilježiti, ne bi mu bilo moguće, jer rascijep kojega naroda, ili što će isto reći: jezika, u manje dijelove, jest dogadjaj, koji se ne zbiva preko noći; tomu treba više godina nego li dopire i najdulji ljudski vijek; za to takvijeh dogadjaja ne mogu ljudi motriti, jer su za naše opažanje odviše spori, te mi možemo opaziti istom gotov resultat. Još kako tako mogu suvremenici motriti cijepanje naroda (ili jezika), ako su s njim u družbi vidljivi dogadjaji n. pr. seobe, bune, ratovi; ali ako se narod (ili jezik) mirno cijepa, onda je taj dogadjaj za nas, kao da se zbiva pod zemljom, kamo ljudsko oko ne doseže. A za prastare je Slavene sva prilika, da su se mirno cijepali. Evo zašto mi tako mislimo. Iz dosadašnjega našega razlaganja svakomu je čitatelju posve jasno, da je slavenska pradomovina u srednjoj evropskoj Rusiji. Kad je kojemu dijelu naroda postao njegov zavičaj tijesan, onda je mogao protegnuti se dalje na kojugod stranu svijeta, jer je prostora svuda bilo dosta. Ta znamo, da je Rusija još i danas slabo napučena prema drugijem evropskijem zemljama, a kamo li u ono doba! Velike siledžije: Skiti, Sarmati, Goti i Huni nijesu bili raspršani po svoj zemlji, kojom su vladali, jer bi ih onda moralo biti mnogo veće mnoštvo nego li ih je bilo, a što se tiče finskijeh naroda, oni su svuda pred Slavenima uzmicali, kako su uzmicali u istoričko doba (u srednjem vijeku) pred Rusima. Dakle Slavenima nije trebalo da se medju sobom kolju o zemljište, jer ga je bilo u pradomovini izobila. Zato su se oni mirno i polagano cijepali. Kazali smo već, da se ne može odrediti vrijeme tomu cijepanju; ali ako se čitatelj ove knjižice hoće i može zadovoljiti pukom hipotesom, mnijenjem, kojega ne možemo utvrditi dokazima, onda ćemo reći, da su u Herodotovo doba Slaveni još bili jedan narod nerascijepan, a u vrijeme Plinija i Tacita rekli bismo da su se već bili počeli cijepati, ali su se još svi medju sobom posve dobro razumijevali, jer su razlike medju pojedinijem govorima bile neznatne u razmjeru prema kasnijemu vremenu.

Na pitanje, kako ili u kojim su se smjerovima cijepali prastari Slaveni, ne može nijedan istorik ni etnograf ništa odgovoriti; ako oni o tom hoće što da znadu, treba da pitaju gramatika, koji će im uz pomoć svoje nauke moći dosta sigurno razbistriti rečeno pitanje. Motreći gramatik slavenske jezike, kakvi mu se prikazuju u istoriji i danas, opaža medju jednijem jezicima koješta zajedničko, čega drugi jezici nemaju. Tako se južnoslavenski jezici (hrvatskosrpski, slovenski, bugarski i izumrli staroslovenski) slažu medju sobom u mnogo stvari, a s druge se strane opet medju sobom u koječem slažu zapadnoslavenski jezici (češki, poljski, gornjolužički, donjolužički i jezik ponijemčenijeh polapskijeh Slavena.) Ove dvije grupe t. j. južnoslavenska i zapadnoslavenska stoje jedna prema drugoj svaka sa svojim karakterističnim osobinama kao dvije samostalne cjeline. Medju navedenijem jezicima nije spomenut ruski jezik, koji s maloruskijem i s bjeloruskijem jezikom čini treću grupu. Ova treća grupa ima pojava, kojih ne nalazimo ni u prvoj ni u drugoj, i tijem se ruski jezici odaju kao samostalna grupa. Tako n. pr. ruski jezici i samo ruski jezici imaju glasove oro ili olo, gdje je u praslavensko vrijeme bilo or, ol; n. pr. корова, голова (krava, glava), a jezici prve i druge grupe imaju u takvijem slučajevima drukčije glasove. Za tijem ruski jezici mjesto praslavenske konsonantske grupe dj imaju ž; n. pr. кража (kradja), воженъ (vodjen), a svi drugi slavenski jezici imaju drukčije. Ali ima gramatičkijeh pojava, koji se osim u zapadnijem jezicima nalaze takodjer u ruskijem jezicima, a u južnijem ih nikako nema. Ovamo ide na pr. prijedlog vy, mjesto kojega južnoslavenski jezici imaju prijedlog iz ili drugi koji; n. pr. češki vymysliti, poljski wуmyślić, ruski вымыслить (izmisliti) ili češki νуdati, poljski wуdać, ruski выдать (izdati) itd.^[1]) Za tijem se može spomenuti riječ desni (dexter), koja je poznata samo južnoslavenskijem jezicima (računajući medju njih dakako i staroslovenski), a jezici zapadne i ruske grupe nemaju te riječi, nego mjesto nje govore: češki pravý, poljski prawу, ruski правый. Još nijesmo svršili karakteristične razlike izmedju pojedinijeh grupa slavenskijeh jezika, jer valja znati, da ima i takvijeh pojava, u kojima se ruski jezici slažu s južnoslavenskima, a odjeljuju se od zapadnoslavenskijeh. N. pr. jezici zapadne grupe ostavljaju glasove t i d ispred l, a ostali ih jezici izbacuju: češki pletl, poljski modlić, ruski плелъ, молить, staroslovenski плелъ, молити, hrvatskosrpski pleo (postalo iz plel), moliti itd. Riječi cvijet, zvijezda imaju na početku cv, zv u južnoslavenskijem i u ruskijem jezicima (ruski i staroslovenski цвѣтъ, звѣзда), a zapadni jezici imaju kv i gv (hv): poljski kwiat, gwiazda, češki květ, hvězda itd.

Iz ovoga maloga gramatičkog prijegleda razabiramo, da ruski jezici s njekijem pojavima pokazuju svoju samostalnost prema ostalijem jezicima, ali na drugoj strani vežu ruske jezike sad s južnima, sad sa zapadnima znatni njeki gramatički pojavi. Otud se s obzirom na etnografički rascijep praslavenskoga naroda nanudja kao sam sobom ovaj zaključak: U slavenskoj su se pradomovini (u vrijeme — recimo — izmedju Herodota i Plinija) praoci zapadnijeh Slavena počeli trgati iz zajednice, koju su do tad činili s ostalijem Slavenima, ali su se trgali tako, da su s praocima ruskijeh. Slavena još i poslije dulje vremena ostali u doticaju, pošto su se več bili otudjili praocima južnijeh Slavena. Ovi su posljednji poslije pomenutoga dogadjaja s Rusima ostajali u zajednici i istom poslije njekoliko vijekova udarili su i oni svojim putem i tako se rastavili od Rusa. Onda je rascijep bio dovršen: jedan je dio pošao iz pradomovine na zapad (na ime Poljaci, Česi, lužički Srbi i izumrli polapski Slaveni), drugi je dio krenuo na jug prema dunavskijem zemljama (Slovenci, Bugari, Hrvati i Srbi), a treći je dio ostao u pradomovini, samo se po malo stao· širiti na sve strane današnje Rusije.

Da je srednja evropska Rusija pradomovina slavenskijeh naroda, to držimo za sigurnu istinu iza svega onoga, što je da sad razloženo na osnovi bilježaka iz grčkijeh i rimskijeh pisaca, staroga doba. Gdjekojemu će se čitatelju ove knjižice činiti to malo čudno, i to onima, kojima je poznato pripovijedanje o trojici braće Čehu, Lehu i Rusu, koji su tobože sa svojim rodom otišli iz Hrvatske i nastanili se prvi u Češkoj, drugi u Poljskoj, treći u Rusiji. Po našem tvrdom uvjerenju rečeno pripovijedanje nema istoričkoga temelja, nego pripada medju bajke. Koliko mi znamo, najstariji se trag navedenoj priči α hrvatskoj književnosti nalazi u pisca Fausta Vrančića, i to u njegovoj knjižici: »život nikoliko izabranih divic.« U Rimu 1606. Na kraju te knjižice spominje Vrančić Čeha, Leha i Rusa, ali dodaje, da nije istina, što se o njima govori. Marljivi pisac Pavle Vitezović piše 90 godina poslije Vrančića u svojoj kronici (god. 1696) pod godinom 650. poslije Hrista ove riječi: »okolu ovoga vremena nikoteri hote, da su tri brata Čeh, Leh i Rus hrvatska gospoda zaradi Ijudomorstva s vnogimi prijateljmi, slugami i podložniki prik Drave i Dunaja otišli, i Čeh češko, Leh leško aliti poljsko, a Rus rusko kraljestvo zasadili.« Riječi »nikoteri hote« dokazuju, da ni sam Vitezović nije pravo vjerovao ovomu pripovijedanju. Valja nam dodati, da je Vitezović svoju kroniku od početka svijeta pa do god. 1578. složio na osnovi kronike Antuna Vramca, koja je štampana god. 1578. u Ljubljani (»Kronika vezda znovič zpravljena«). Vitezović je Vramca što doslovno ispisao, što malo promijenio, što opet potpunio, ali je vrijedno znati, da Vramec nema ni riječi u svojoj kronici o Čehu, Lehu i Rusu!

Mi ćemo navesti samo jedan tvrd dokaz, da je pripovijedanje o onoj trojici braće priča i to bez ikakvoga temelja. Treći se brat tobože zvao Rus, i od njega je izišao ruski narod. Vitezović veli, da se on iselio iz Hrvatske oko god. 650. poslije Hrista, a nama je iz posve sigurnijeh i vjerodostojnijeh izvora poznato, da su se Rusi ovijem imenom počeli zvati istom u IX. ili još bolje u X. vijeku, i to se oni nijesu prozvali po kakvom čovjeku, nego su uzeli ime normanskoga naroda, koji je u Rusiji prebivao i po malo se poslavenio. Otkle dakle praotac Rus!

Još bismo mogli navesti i drugijeh dokaza, da Ceh, Leh i Rus pripadaju medju bajke, ali ne treba duljiti ovoga posla, koji ne zaslužuje, da ga pobijamo istoričkijem dokazima. Navedeno pripovijedanje o Čehu, Lehu i Rusu izmislio je za cijelo kakav književnik, koji je hotio malo rasvijetliti davnu prošlost. Ne vjerujemo, da je to pripovijedanje poteklo iz prostoga naroda, jer je u XVI. vijeku (a nekmo li prije!) Rusija bila hrvatskomu seljaku zemlja posve nepoznata, o kojoj je on manje znao nego li o Americi, dakle nije ni mogao izmisliti priče, kojom bi doveo u savez Ruse s Hrvatima. Ako danas gdje u hrvatskom Zagorju narod pripovijeda o Čehu, Lehu i Rusu, to su za cijelo medju narod unesli književni ljudi. Moramo dodati, da već njekoliko decenija prije pomenutoga Vrančića priču o Cehu i Lehu (ne Rusu) ima posve nepouzdani češki pisac Hajek. (Vidi člančić V. Klaića, u »Viencu« 1889. str. 92.)

Našoj tvrdnji, da je pradomovina svijeh Slavena bila sredja evropska Rusija, protivi se vjerodostojni i ozbiljni jedan pisac srednjega vijeka, na ime staroruski kronist Nestor. Ovaj pisac veli na početku svoje kronike (u 3. poglavlju), da su Slaveni njegda sjedili u Podunavlju (»gdje je sada zemlja ugarska i bugarska«) pa se otud iselili u druge zemlje, kada su se na njih oborili Vlasi (t. j. Kelti — ili po dragom tumačenju: Rimljani) i stali ih mučiti. Ali je Nestor mislio, da Slaveni u prastaro doba nijesu sjedili samo u Podunavlju, nego ih je u isto vrijemo bilo i u Rusiji. To razabiramo iz njegove bilješke (u 5. poglavlju), koja veli, kako je sveti apostol Andrija prolazio kroz Rusiju i došao do Novgoroda i tako posjetio ruske Slavene.

Vele umni je Šafařík držao, da je u Nestorovoj vijesti o slavenskoj pradomovini u Podunavlju sačuvana istorička istina. Kako ni jedan drugi pisac prije Nestora ništa ne zna o toj slavenskoj pradomovini, nego je Nestor najstariji pisac, koji to javlja (a njegova je kronika pisana prvijeh godina XII. vijeka), za to je Šafařík mislio, da je Nestor zabilježio rečenu vijest po narodnoj tradiciji, koja se do njegova vremena sačuvala u pjesmama ili pripovijetkama. Mi priznajemo veliku oštroumnost Šafaříkovu u tumačenju navedene bilješke Nestorove, ali nijesmo ipak uvjereni, da je praslavenski narod živio u Podunavlju i otud se raselio po drugijem zemljama. Evo uzrok, zašto nijesmo uvjereni. Mi znamo, da su narodi u opće kratke pameti u pamćenju istoričkijeh dogadjaja. Srpski narod istina pamti Kosovo već 500 godina i svoje vladaoce prije i poslije kosovske bitke, ali to pripada medju izuzetke, i veliko je pitanje, hoće li za 500 godina prosti srpski narod još znati što o kosovskom boju i o caru Lazaru! Nema sumnje, da će to sve prosti Srbi isto onako pozaboravljati, kako su Hrvati (mislimo prosti narod) već odavna izgubili svaku uspomenu o dogadjajima iz vremena narodne dinastije: došli su drugi dogadjaji, koji su narodu zadali mnogo brige i borbe, pa je tako zaboravljeno ono, što se prije zbivalo. Ako sa Šafaříkom rečemo, da je Nestor na početku XII. vijeka zabilježio narodnu tradiciju, koja je govorila, da su se slavenski narodi raselili iz Podunavlja, onda treba misliti, da je prosti ruski narod pamtio stvar, koja se dogodila prije 1.000 ili više godina. Nama je vrlo teško to dopustiti, kad znamo, kako narodi ovako stare dogadjaje ili čisto zaboravljaju ili ih bar tako iskrivljuju, da više u njima ništa nema istoričkoga.

Po našem mnijenju Nestor je zabilježio ne narodnu tradiciju, već nječiju izmišljotinu, možda kaludjersku, kada je napisao, da su Slaveni u staro doba življeli u Podunavlju. Nije nemoguće, da je rečena bilješka upravo njegova misao ili kombinacija, koja je mogla ovako nastati. Nestor je dobro znao, da je u vrijeme sv. Ćirila i Metodija živio u Podunavlju narod, koji se zvao Sloveni (Словѣни). Ovo isto ime Sloveni dobilo je u Nestorovo vrijeme široko značenje za sve slavenske narode kao jednu cjelinu, i Nestor je prvi pisac, koji u tom širokom značenju upotrebljava rečeno ime. Dakle je mogao Nestor ili drugi pomisliti, da je pradomovina slavenskijeh naroda ondje, gdje su u Ćirilovo doba sjedili Sloveni.

Moramo priznati, da je ovo pitanje iz Nestorove kronike veoma teško, i da bi trebalo mnogo muke, dok bi se posve sigurno dokazalo, da je Nestorova vijest bez ikakvoga temelja, — ali s druge strane i oni dokazi, kojima se brani istinitost te vijesti, jesu slabi i ne mogu uvjeriti. Za to dok se jakijem dokazima ne utvrdi ili ne obori Nestorovo svjedočanstvo o slavenskoj pradomovini u Podunavlju, bit će najbolje ostaviti to pitanje u miru i držati se onoga, što sigurno razabiramo iz Herodota, Plinija, Tacita, Ptolemeja i Jornanda, na ime, da je rečena pradomovina bila u srednjoj evropskoj Rusiji.

Bilješke

1. Moramo dodati, da se pomenuti prijedlog posve sporadički nalazi u zapadnijem krajevima slovenskoga jezika t. j. po Koruškoj; n. pr. vidati, vignati. Ali tko zna, nijesu li praoci onoga dijelka slovensko ga naroda, koji m govori, još u doistoričko doba taj prijedlog uzeli od kojega susjednog slavenskog plemena, n. pr. od ruskoga?