gova pronicava misao, dok mu se Gončarov čini »hudožnik i ničego bolêje«. Bjelinski tim jasno veli, da mu je Gončarov kao umjetnik drag, a kao mislilac tudj.
»Obična historija« je uspjela divno. U tinji čas bijaše u rukama svim slojevima čitalačkoga obćinstva. Dok je Bjelinskoga i njegove drugove zanosio realizam romana, ne manje su mu se radovali protivnici Bjelinskoga i drugova njegovih, ljudi umjerenosti i akuratnosti, jer su vidjeli, da teoriju njihovu podržava nov, silan talenat. Kamo god je knjiga došla, svagdje je uzhićivala, a zapala je i u najzabitnije kutiće, kamo inače riedko prispieva ruska knjiga. Evo kako piše Bjelinski nekomu prijatelju: »Pripoviest je I. A. Gončarova proizvela u Piteru (Petrogradu) »furor« — nečuven uspjeh. Sve govori samo o njoj. Pače svietli knez V—ski izjavio je Panajevu svoje zadovoljstvo.« Panajev bijaše urednik »Suvremenika«, gdje je pripoviedka prvi put štampana.
Vriedno je iztaknuti, da je skrajnja protivnica »prirodnoj školi« »Sjeverna Pčela«, koja je Gogolju nadjenula ime ruskoga Paul de Kocka, pozdravila Gončarovljev roman sa živim zanosom.
Tako je Gončarov, kad je izdavao prvi svoj roman, po svojoj ćudi izišao ljubimcem sve inteligencije ruske. A bilo je to doista čudo u ono doba preljute borbe. Zvali su ga »sveruskim favoritom«. Silno, strastveno može čitalac ljubiti samo onakvoga pisca, u koga nalazi odzvuk svih svojih duševnih pokreta. No takav pisac ne može biti svima u volju, jer svi nemaju istih težnja, pa on zato mora biti nepoćudan ljudima protivničke struje. S toga uz strastvenu ljubav prema kojemu piscu uporedo se javlja i ljuta mržnja. Gogolja su ljubili i jednako mrzili na nj.
Gončarov u književnom životu svome nije poznao ni silne ljubavi ni ljute mržnje. Njegova je slava obilježena onom ravnošću i mirnoćom, kojom se odlikuje umjetnički njegov temperament. Njega ne salietahu zanesenjaci. Gončarova samo štovahu. Sve je hvalilo njegovu pronicavost, krasotu sloga, vjernost tipova. Uz njegov se roman ne zamišlja mlada dje-
