prostija. A da bi nas uvjerio, da je u temeljnim svojstvima ruskoga čovjeka korien svemu zlu, izstavio je za opreku Oblomovu marljiva Niemca Stolza.
U »Običnoj historiji« govorilo se, da čovjek žive na zemlji, a ne na nebesima, s toga mu treba savoir vivre. U »Oblomovu« ide pisac dalje. Ovdje već vidiš, kako se svakomu prigiblju koljena pred čovjekom, u koga sve dostojanstvo stoji u tom, što s neobičnom energijom zgrće glavnicu.
Olga zavoli Oblomova već unapried samo zato, jer će jednom postati takvim, kakav je sada Stolz. Stolzu je po tom smiešno boriti se s Oblomovom, kad začuje, da je Olga prije njega ljubila Oblomova. On se smije, kao vojnik, koji se nadao, da će naći na bojnom polju grozna neprijatelja, a kad tamo, ugleda dječarca od dvie godine s dječinskom sabljicom u ruci. Ako je Adujevu rad i radinost jedno, to je Stolzu rad i stjecanje blaga posve isto. Oblomov ne umije od seljaka svojih izvući mnogo dohodka, jer je lienčina, nemarnjak. A Stolz jede na imanju Oblomovljevu, povećava porez seljacima, i Oblomov počinje dobivati dvostruki dohodak, — pa to je čovjek budućnosti.
U autorskoj izpoviesti svojoj priznaje Gončarov, da Stolz nije posve sretno lice. Gončarov naime veli: »Lik je Stolzov blied, nerealan, neživ, naprosto ideja.« No nuždno je bilo napomenuti, da je ideja, koju zastupa Stolz, ružna. Samo po tom je izišao Stolz nerealnim, što je pisac prevršio u adujevštini, što mu je ovaj tip grub i neprijatan, te svaka iole tankoćutna žena — a takva je jamačno i Olga — ne će ni časka sumnjati, da u ličnosti Oblomovljevoj imade sto puta više duševnih dragulja, dostojnih njezine goruće ljubavi, nego u taštom, sebičnom filistarstvu Niemca Stolza.
»Oblomov« se javio u veoma povoljno vrieme. Godinu dvie li kasnije bio bi mnogo slabije prošao. Napokon slika tipova, prikazanih s onolikim majstorstvom, postigla bi dašto »umjetnički« uspjeh u svako doba, kad god se javila. No je li umjetničko savršenstvo u »Otcima i djeci« manje? Pa ipak se gotovo polovica čitateljstva odvratila od Turgenjeva. A
