Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/168

Ova stranica je ispravljena

mogili Karamzinovoj i da šapćemo njegovo sveto ime, a na drugoj strani slušaju taj poziv s posmiehom! Čudna li prizora! To je borba dvaju naraštaja, jedan ne razumije drugoga!« Kao u početku, tako i kasnije stajaše Gončarov postrance od ovih ljudi »napredka«. Gončarov nije bio ni konservativac ni liberalac, nego promatralac sa strane — držeći se zlatne sredine. Još je nešto priečilo, te se Gončarov nije s krugom Stankevićevim sprijateljio. Stankević, Bjelinski i njihovi drugovi proučavali su i razpravljali etičko-filozofijska i politička pitanja, dok je Gončarov mario samo za literaturu. Dok su oni sebi razbijali glavu modernim »prokletim pitanjima«, Gončarov je mirno čitao klasike sviju naroda. To je medjutim urodilo dobrim plodom, jer svi ocjenjivači Gončarovljevih romana priznavaju, da se rad njegov od prvoga pomola odlikuje neobično savršenim oblikom.

God. 1835. svrši Gončarov nauke, te ode u Petrograd za perovodju u ministarstvu financija. Tu je služio sve do godine 1852., kad je krenuo na put oko zemlje.

I u Petrogradu zadje Gončarov u krugove, koji se nisu mnogo brinuli »prokletim pitanjima«, no gdje je vijao duh objektivne umjetnosti i liepe forme.

Gončarov je zalazio u kuću umjetniku Nikolaju Majkovu i bratu njegovu Valerijanu Majkovu.

S krugom kritika Bjelinskoga upozna se Gončarov istom god. 1846., kad je izlazila njegova »Obična historija«, koju je Bjelinski čitao u rukopisu. No kako se očito razabira u Gončarevljevim uspomenama, ovo poznanstvo nije moglo uhvatiti dublji korien, jer ih je dielio čitav jaz oprekâ. Već god. 1846. stade Bjelinski svom vatrenom dušom svojom prisvajati i širiti ideje francuzkih naprednjaka Louisa Blanca i Ledru-Rollina. Protivnik svima krajnostima bijaše Gončarov. Sad lako pojmimo, zašto je Bjelinski priznavao Gončarovu sjajan talenat, ali ga prekoravao, da je Niemac, filistar, činovnik. Ocjenjujuć »Običnu historiju« izporedjuje Bjelinski Gončarova s Hercenom, piscem slavnoga romana »Kto vinovatъ?« (Tko je kriv?), te veli, da Hercen doduše nije savršen umjetnik, ali da ga uzhićuje nje-