Čovjek koji izgubi dugme/X.

← IX.

Čovjek koji izgubi dugme autor: Vladimir Nazor

XI. →

X.

Sjutradan unajmi dva seljaka i pođes njima u goru.

Kad stigne k ponoru, sveza konop oko pasa i reče ljudima:

- Spustite me dolje!

Oni ga pogledaše.

Kako to? Spustiti se u ponor! Pa u takav ponor! Zar ne zna, da se ovdje zbilo već davno grdno umorstvo. Ubiše razbojnici neznana trgovca. Sigurno ga orobiše. Našla se krv. A plijena, ubojice i ubijenoga nestade netragom. U ponor? Nikome nije palo takovo šta na pamet. A on... zbog nekog dugmeta!

- Hoću! - reče čovjek, koji je tražio dugme.

- Manite.

- Hoću! Ili skačem u nj.

Ljudi se zamisliše.

- Pa neka mu bude, - reče najstariji. Ovako će biti manje zla.

Čovjek uze fenjer i poče silaziti.

S početka je išlo teško. Ali što niže i što tamnije, to i lakše. Kad se hvatao za klisure, osjećao je, kako mu nešto lagano i sitno mîlî po rukama.

- O zemljo! I tu je u tebi život.

Doskora užge fenjer.

Silazio je po hridinama prema dnu.

Ono je bilo ravno, tijesno, pokrito kamenjem bačenim odozgo. Ne vidje nikakva kostura. Tišina i muk kao u grobu; samo se tanak mlaz vode cijedi negdje u pukotini. Al se on nije plašio toga tajanstvenoga glasa.

Poče tražiti dugme.

Najedamput skoči, usklikne.

Dugme je stajalo pred njime, na vidljivu mjestu, kao da ga je netko navlaš tu metnuo, a pokraj neke stare torbe.

Fenjer mu je bio pao iz ruke, razbio se, ugasio.

Al on pruži ruku i ona mu sama dođe do dugmeta. Uze ga i opipa ga.

Jest! To je ono pravo. Baš ono. To je njegovo izgubljeno dugme.

I čovjek, koji je našao dugme, pogleda kroz otvor ponora u nebo, i vidje ga opet onako sjajnog i slavnog kao i prije.

Kad se malko smiri i udovolji, pruži ruku i prihvati nešto, što je moralo biti polupani fenjer, i dade znak, da ga dignu.

Povukoše ga začas ravno gore, jer je nekoliko ljudi bilo međutim slučajno pridošlo.

Kad ga izvukoše, on im pokaza nešto sivo i maleno:

- Evo ga!

Ljudima je bilo teško vjerovati.

- Nevjerni Tome! Pogledajte.

I oni vidješe, da je ono dugme ma baš jednako onim drugima na njegovu odijelu.

Pohitaše natrag.

Bili su gotovo u varošici, kad netko reče:

- A čemu ste strpali fenjer u tu torbu?

- A, da. Ona je ležala uz moje dugme u ponoru. Uzeh nju mjesto ugašenog fenjera. Da vidimo!

Jedva je otvori.

Krupni zlatni novci zasjaše u staroj torbi.

Sljedeća stranica→