Čovjek koji izgubi dugme/XI.

← X.

Čovjek koji izgubi dugme autor: Vladimir Nazor

XI.

Čitava je varošica bila u čudu.

- On će sad opet gledati u nebo. Bit će opet što i prije: sebeznao, samoživ. što će čudaku to blago? Gradit će kulu do neba i metnuti joj na vrh jednu od onih cijevi, kroz koje se gledaju mjesec i zvijezde. Ne će ni ocu pomoći, - govorili ljudi.

Al se oni prevariše.

Čovjek, koji nađe dugme, pomogne prije svega svome susjedu, starome Antunu, i onoj sirotinji u tijesnoj zadimljenoj kućici. I sjeti se nevolja, što ih vidje po stanovima siromaha, kad je ono tražio izgubljeno dugme. I svi rekoše, da on zna nesamo udijeliti no i upoznati pravog siromaha. On porazdijeli gotovo sve i svojima i tuđima: onima, koji su ga žalili, i onima, koji su mu se rugali.

Sašio je nađeno dugme na odijelo i šetao svako predveče držeći ruku na prsima. Al nije gledao samo u nebo; sad je znao i za zemlju i za ljude. Davao je nebu nebesko, a zemlji zemaljsko.

A svakog premaljeća, kad bi grmlje zazelenjelo i procvalo, ulazio je u šikaru s one strane brežuljka. Prevaljivao je polako koji oveći kamen, pružao obje ruke i držao ih nepomično, gledajući, kako mu se puk crvića i kukaca penje, puzajući i mileći, uz laktove. I dok su ptice pjevale pokraj gnijezda, on je kao u šali govorio:

- Dugme, sivo i maleno! Dugme, sivo i maleno!« --

Tako je pričao moj otac gledajući ponajviše u me.

Al istom kasnije ja sam zapravo shvatio, što mi je htio time reći.