- A ne vidiš, kako mi je. Teško. Strašno, - reče čovjek glasom, kakvim nije još nikada govorio svome ocu.
- Nije, sinko! Sad je bolje. A sutra će možda biti dobro.
- Al pogledaj me! Bolim se, da zbilja ne poludim.
- Ne ćeš. Samo ti traži. I naći ćeš. Ja slutim, vjerujem...
- Hvala! - reče čovjek. Okrenu se i ode.
I nova nada niknu u njemu.
Otac mu se nije rugao. Starac sluti, vjeruje; već se raduje.
Oh, taj otac!... A on ga do danas nije znao cijeniti.
I opet je mislio na izgubljeno dugme.
Kasno u noći rodi se u njemu nova misao.
Onog nesretnog dana on je sigurno sjedio neko vrijeme na kamenju, kojim su ljudi ogradili ponor u planini iznad varošice. Možda je dugme baš u nj palo.
Te je noći mirnije spavao. Sanjao je, da sâm gradi svome susjedu, starom kumu Antunu, novu kuću postavljajući na nju krov od srebra, dok ga ona djeca gledaju i više ga se ne boje.
X.
Sjutradan unajmi dva seljaka i pođes njima u goru.
