Dugme je stajalo pred njime, na vidljivu mjestu, kao da ga je netko navlaš tu metnuo, a pokraj neke stare torbe.
Fenjer mu je bio pao iz ruke, razbio se, ugasio.
Al on pruži ruku i ona mu sama dođe do dugmeta. Uze ga i opipa ga.
Jest! To je ono pravo. Baš ono. To je njegovo izgubljeno dugme.
I čovjek, koji je našao dugme, pogleda kroz otvor ponora u nebo, i vidje ga opet onako sjajnog i slavnog kao i prije.
Kad se malko smiri i udovolji, pruži ruku i prihvati nešto, što je moralo biti polupani fenjer, i dade znak, da ga dignu.
Povukoše ga začas ravno gore, jer je nekoliko ljudi bilo međutim slučajno pridošlo.
Kad ga izvukoše, on im pokaza nešto sivo i maleno:
- Evo ga!
Ljudima je bilo teško vjerovati.
- Nevjerni Tome! Pogledajte.
I oni vidješe, da je ono dugme ma baš jednako onim drugima na njegovu odijelu.
Pohitaše natrag.
Bili su gotovo u varošici, kad netko reče:
- A čemu ste strpali fenjer u tu torbu?
- A, da. Ona je ležala uz moje dugme u ponoru. Uzeh nju mjesto ugašenog fenjera. Da vidimo!
Jedva je otvori.
Krupni zlatni novci zasjaše u staroj torbi.
