Čovjek koji izgubi dugme/IX.

← VIII.

Čovjek koji izgubi dugme autor: Vladimir Nazor

X. →

IX.

I on pođe k svome starom ocu.

Nađe ga pred kućicom, gdje radi u vrtu.

Starac ga dočeka mirno, vedro, gotovo uz posmijeh.

- Oče, ti kao da ne vidiš... da ne znaš.

- Što, sinko?

- Pa to... što je sa mnom.

- Znam. Oh, znam sve. Ti još uvijek tražiš.

- A ne vidiš, kako mi je. Teško. Strašno, - reče čovjek glasom, kakvim nije još nikada govorio svome ocu.

- Nije, sinko! Sad je bolje. A sutra će možda biti dobro.

- Al pogledaj me! Bolim se, da zbilja ne poludim.

- Ne ćeš. Samo ti traži. I naći ćeš. Ja slutim, vjerujem...

- Hvala! - reče čovjek. Okrenu se i ode.

I nova nada niknu u njemu.

Otac mu se nije rugao. Starac sluti, vjeruje; već se raduje.

Oh, taj otac!... A on ga do danas nije znao cijeniti.

I opet je mislio na izgubljeno dugme.

Kasno u noći rodi se u njemu nova misao.

Onog nesretnog dana on je sigurno sjedio neko vrijeme na kamenju, kojim su ljudi ogradili ponor u planini iznad varošice. Možda je dugme baš u nj palo.

Te je noći mirnije spavao. Sanjao je, da sâm gradi svome susjedu, starom kumu Antunu, novu kuću postavljajući na nju krov od srebra, dok ga ona djeca gledaju i više ga se ne boje.

Sljedeća stranica→