Svjetski rat i Hrvati/Uzroci rata
| ← Predgovor | Svjetski rat i Hrvati — 1. Uzroci rata autor: Ivo Pilar |
Uspjeh rata → |
Ako smo si uzeli za zadaću odrediti stanovište hrvatskoga naroda u gorostasnom i sudbonosnom konfliktu, koji se sada odigrava na svjetskoj pozornici, ne ćemo moći mimoići, a da si ne predočimo u kratko uzroke njegove.
Glavni i najdublji uzrok svjetskog rata jest izvanredni porast snage političke, vojničke i gospodarske njemačkoga carstva u zadnjih pet decenija. Oko njega se grupirao čitavi niz drugotnjih uzroka konflikta, koji su se svi sumirali zajedno i mogli proizvesti tako strašnu opću konflagraciju, kao što je sadašnji svjetski rat.
Nastojati ćemo, da izlupimo sve glavne momente, i da ih čitaocu pregledno izložimo.
Njemačka bila je na početku 19. vijeka hrpa bezbroja državica, koje su uslijed svoje političke nemoći bile podatno tijesto u rukama velikoga Korza.[1] Nakon rata za oslobođenje 1814. osjetiše ovi državni atomi potrebu, da se bolje organizuju te sklopiše njemački savez (Deutscher Bund), koji doskora uze dižuću tendenciju. — Rat od godine 1866. isključi Austriju iz njemačkoga saveza i osigura Pruskoj prvenstvo i vodstvo. Izlučeno bi vječno takmenje između ove dvije najjače vlasti i time opasan elemenat nutarnjeg trvenja. Njemački savez postane manji, ali jedinstveniji i sređeniji. Time dobi toliko na snazi, da je Francuska carevina počela tražiti povoda, da novu silu na istočnoj svojoj granici oslabi. Ova težnja dade povoda francusko-njemačkom ratu od 1870.—1871., koji ali svrši potpunim porazom Francuske, padom Napoleona III. i gubitkom Alzacije i Lotaringije.
Ne valja izgubiti iz vida izvanredni porast njemačkoga pučanstva. — Godine 1816. brojila je Njemačka 26 milijuna, godine 1871. 41 milijun, a danas broji 65 milijuna žitelja, te je iza Rusije brojem pučanstva najjača europejska vlast.
Već u 18. stoljeću udareni su temeljitim radom njemačkih spisatelja, učenjaka i filozofa izvanredno solidni temelji za duševni i ćudoredni razvoj njemačkoga naroda. Taj rad je bio osnovkom povoljnoga političkoga razvitka i porasta od godine 1814., koji smo malo prije ocrtali.
Okretna točka u razvitku njemačkoga carstva nastaje godinom 1870.—71., t. j. francusko-njemačkim ratom. Pod utiskom neočekivanoga ratnoga uspjeha proti francuskom napadaču pođe Bismarcku za rukom svladati sve zapreke te labavu svezu njemačkog bunda zamjeniti snažnijom i čvršćom organizacijom njemačkoga carstva. — Pruski kralj postade njemačkim carem, suvereniteta njemačkih dinasta i duodez knezova, u koliko ne biše ukinuta, bi toliko prikljaštrena, da ne uzmogne više smetati političku jedinstvenost carstva. Čitava Njemačka dođe pod vodstvo Pruske i njoj vlasnog duha militarističke stege i reda.
Velikome vojnome uspjehu pridruži se veliki politički uspjeh.
Ovaj dvojaki uspjeh uz oplođujući upliv zlatne struje od pet milijardi franceske ratne odštete, probudi sve velike drijemajuće sile njemačkoga naroda. — Općem kulturnom i znanstvenom razvitku, koji je datirao već od prije, pridruži se neočekivani industrijalni i trgovački. Tako reći, preko noći stupi Njemačka u red industrijalnih država te poče na tom polju, kano i na polju svjetske trgovine uspješno konkurirati dvjema najvećim silama u toj struci: Engleskoj i Franceskoj.
Znanstveno, a u njekim strukama i industrijalno, stade Njemačka upravo na čelo, te bijaše bez takmaca (n. pr. u kemičkoj, zatim u industriji optičkih i fizikalnih finomehaničkih sprava). Rastuća industrija, trgovina kano i rapidno množeće se pučanstvo zahtjevahu oduška u kolonijama, koje bi imale biti ne samo smjestišta za prekobrojno pučanstvo, nego i kupci industrijalnih proizvoda i dobavljači za industriju nužnih sirovina. Njemačka postade kolonijalna država i to uslijed svog centralnog položaja — prekomorska-kolonijalna država. — I na tom poprištu postade Njemačka takmacom i konkurentom dvajuh najvećih europejskih kolonijalnih vlasti: Engleske i Franceske.
Od vremena Friedricha Velikoga imađaše Pruska izvrsnu kopnenu vojsku. Sa rastućim svojim uplivom u njemačkom Bundu znađaše ona svoj duh neumoljive vojničke stege, reda i točnosti proširiti na sve njemačke države i državice. Godine 1870.-71. pokaza, da Njemačka imade prvorednu vojsku. — Kada pako iza 1866. i osnutkom carstva Pruska dobi još veću i uzakonjenu prevlast, bi doskora svijetu jasno, da Njemačko carstvo ima najbolju vojsku na svijetu. Nu za novonastale kolonijalne težnje Njemačkog carstva nije to dostajalo. —Prekomorske kolonije dale su se održati, čuvati, povećavati i sticati samo velikom mornaričkom silom. A i prekomorska trgovina svake države je bez jake mornarice predana milosti i nemilosti jačih konkurenata.
Tako je kolonijalni i trgovački razvitak njemačkog carstva doveo do toga, da se je ono moralo baciti na izgradnju svoje mornarice. To je značajka, koja karakterizuje vojni razvitak i politiku njemačkoga carstva zadnja tri desetljeća. U »Reich-u« ustraja se Flottenverein sa stotinama hiljada članova, koji imađaše za zadaću popularizovati težnju za izgradnjom mornarice, u širokim slojevima naroda pripraviti parlamentarnu provedbu dotičnih zakona i sprijateljiti masu sa velikim financijalnim teretima, neizbježivo skopčanim sa izgradnjom mornarice.
Uspjeh toga nastojanja bi, da je Njemačka, koja je 1870. stojala svojom ratnom mornaricom na 5. ili 6. mjestu, među pomorskim vlastima svijeta godine 1912. bila na trećem mjestu, pri čemu je naposeb premašila Francesku.
Iz ovoga letimičnoga pregleda već vidimo, da Njemačka fin de siécle nastupa na svima poprištima političke, vojničke, znanstvene, gospodarstvene i prometne utakmice kao konkurenat prvoga reda, dakle kao konkurenat isto toliko neugodan koliko opasan.
Prema tome udesila su se čuvstva ostalih svjetskih vlasti prema Njemačkoj. Osobito pako čuvstva i politika dvajuh u 19. stoljeću vodećih vlasti: Engleske i Francuske. Razvitak zaoštrila je činjenica, da se ove dvije vlasti ne mogu ni iz daleka podičiti niti tako povoljnim, niti tako brzim razvitkom kao Njemačka.
Ogledajmo najprije Francusku. Politički razvitak Francuske sili čovjeka na predpostavu, da je Napoleonska veličina iscrpila životnu snagu Francuske. Od Napoleonovoga doba do danas, t. j. u zadnjih sto godina, promijenila je Francuska pet puta formu svoje vladovine, i ni u jednoj se nije mogla smiriti. — Najprije vidimo restauraciju kraljevstva, onda srpanjsku revoluciju, koja iznese na prijestolje Orleanse, onda drugu republiku, koja se nakon tri godine pretvori u drugo carstvo i konačno u teškom rasulu njemačkog poraza rodi se treća republika, koja još danas postoji. Međutim nijedan od ovih vladavinskih oblika ne može zadovoljiti nemirnoga i nezadovoljnoga naroda francuskoga, koji je sveđ žeđao za veličinom, za koju nije više imao nutarnjih uvjeta.
U razmjeru prema ostalim europejskim narodima, francuska se politička, trgovačka i pomorska snaga ne razvija povoljno. Ona stagnira, u koliko direktno polako ne opada, kao n. pr. francuska prekomorska trgovina.
Najbolnije pitanje za Francuze, koje će po svoj prilici biti i glavnim uzrokom njihove stagnacije, je pitanje populacije. — Francusko se pučanstvo tako reći ne množi. Francuska je brojila godine 1821. 30,5 milijuna; godine 1866. 38 milijuna; godine 1872. 36 milijuna, (uslijed gubitka Elsas-Lotaringije), a 1911. kod zadnjeg brojenja 39,6 milijuna. — U vremenu od zadnjih devedeset godina povećalo se pučanstvo Francuske samo za 1/4, dočim se je pučanstvo Njemačke u isto doba skoro potrostručilo, jer se množi upravo 10 puta tako brzo, kao francusko.
Godine 1870. htjela je Francuska ratom spriječiti daljne rastenje Njemačke, nu taj pokus svršio je sa teškim i bolnim porazom te s gubitkom dvaju najbujnijih pokrajina. — God. 1871. bile su Francuska i Njemačka brojem pučanstva jednake, danas pako Francuska još uvjek neima punih 40 milijuna, Njemačka ali ima već 65 milijuna stanovnika. — Kraj ovakovog dalnjeg razvitka imati će Njemačka kroz 20—30 godina upravo dvostruko toliko žitelja koliko Francuska. — A pošto se ni francuska trgovina ni industrija, ni znanost, ni jedna pojava narodne životne snage ne razvija tako naglo ni tako povoljno, kao što to biva u Njemačkoj, to Francuzi, narod darovit ali nemiran, tašt i slavohlepan, koji je stoljećima živio za slavu, »la gloire«, sa zebnjom vidi, kako neminovno njihova zvijezda gasne i oni nazaduju na ljestvi velikih naroda.
Ovaj neutaživi i nemoćni strah pred rastućom moći Njemačke odgajao je u Francuzima duboku mržnju proti sretnijim takmacima, koja je našla izraza u težnji za »revanche«, za odmazdom za pretrpljeni poraz godine 1870.—1871. Nijemci pako osjećajući tu mržnju, te u težnji da osiguraju svoja stečenja iz god. 1870/71., sklopiše godine 1879. sa Austrijom savez, kojem se pridruži 1883. Italija, te isti dobi ime trojni savez. — Ova mržnja, kano i osjećanje svoje brojčane nedostatnosti prema Nijemcima, potakla je Francuze, da stupe god. 1892. u savez sa brojčano pučanstvom najjačom velevlasti, sa Rusijom. — Taj savez izmedju liberalne republike i reakcijonarne autokracije bio je prilično neprirodan, ali Francuzi trebali su brojčanu silu a Rusija je trebala silni kredit, koji je bogata Francuska podmirila. — I tako su obostrane potrebe bile dosta jake, da svladaju nutarnju neprirodnost.
Tako je odnošaj između Njemačke, osiguran trojnim savezom i Francuske, osigurane u savezu sa Rusijom, bio stationaran, tim više, pošto su oba ova saveza bila prvobitno obranbene, defenzivne naravi, a snage na obih stranah prilično držale ravnotežu.
Ovo se međutim promjeni uslijed nove orientacije Velike Britanije, koju ćemo kratkoće radi zvati Engleskom.
Tokom 18. vijeka, u nizu sretnih pomorskih ratova uništi Engleska mornaričku silu svojih pomorskih takmaca: Španije, Nizozemske i Francuske, te im iza toga uspjeha lahko pootima prekomorske kolonije. Time posta Engleska od jedared najveća kolonijalna vlast svijeta. — Pod konac 18. stoljeća izgubiše Englezi u američkom ratu za oslobođenje veći dio svojih sjeverno-američkih kolonija. Ovom nedaćom opamećeni, vode Englezi kroz cio 19. vijek u svojim kolonijama vrlo opreznu politiku, provode nutarnju organizaciju sa jasnom težnjom, da kolonije što čvršće svežu sa materom zemljom, oni proširuju kolonije većinom pod vidom strateškoga osiguranja svoga kolonijalnoga posjeda. Inzularni položaj Engleske kano i brojne kolonije prinudiše Englesku, da drži veliku ratnu mornarnicu. Ova činjenica u savezu sa silnom samosvjesti i uvjerenjem Engleza, da su oni za gospodovanje pozvani, razvi u Engleza osjećanje, da moraju imati bezuslovno gospodstvo na moru. Ova težnja očituje se u nastojanju, da mornarički budu ne samo jači od svake druge države, nego dapače da imadu veću mornaricu od dvajuh neposredno najvećih pomorskih vlasti svijeta, (t.zv. two powers standard).
Usprkos ovoga silnog kolonijalnog carstva, koje je po svojoj prostorini zapremalo gotovo sto puta toliku površinu, koliko obuhvaća mater zemlja, a po pučanstvu zapremalo potpunu četvrtinu čitavog zemaljskog žiteljstva i silnog bogatstva, koje su Englezi sistematskom izrabljivačkom politikom znali izvući iz kolonija i zgrnuti u svojoj domovini, razvitak Engleske u 19. vijeku nije povoljan. Ovo bogatstvo nije se jednako razdijelilo na sve slojeve pučanstva, nego se zgrnulo u rukama malobrojne vladajuće kaste, aristokracije i velike trgovine. U malo država na kruglji zemaljskoj ima tako strašnih opreka između najvećeg bogatstva i najvećeg siromaštva i bijede, kao baš u Engleskoj. To se očitovalo u jednom osobito kobnom smjeru. Gotovo sav zemljišni posjed skupio se u rukama vrlo malog broja aristokrata i bogataša. — Da to malo ilustriramo, dati ćemo slijedeće podatke: U čitavoj Engleskoj i Walesu posjeduje:[2]
| 400 peersa (aristokrata) i 1288 veleposjednika (sa preko 3000 acres-a) | 14.226.678 acresa |
| 217.079 seljaka | 2.931.806 acresa* |
zemljišta, (1 acre — 4046 m2).
Prije spomenutih 1688 osoba zajedno sa mrtvom rukom i 2.529 Squires (obični plemići) imadu ukupno 20.089.596 acresa, dočim svi ostali srednji, mali posjednici i seljaci imadu samo 17.329.124 acresa zemljišnog posjeda.
Tako se može kazati da Engleska ne ima više seljaštva, t. j. seljaštvo nije u Velikoj Britaniji više bitni dio pučanstva. Glavni dio pučanstva jesu danas industrijalni radnici, koji rade i živu stisnuti u velikim, čađavim engleskim industrijalnim gradovima pod higijenski vrlo nepovoljnim prilikama.
Nije moguće ovdje opisivati opširno znamenovanje seljaštva za život i razvitak naroda. Seljaštvo je matica i jezgra svakoga naroda, dok je zdravo seljaštvo tu, narod može podnijeti sve udarce, može se vazda pomladiti i regenerirati. Toga Engleska ne ima i posljedica toga je nutarnje propadanje i degeneracija anglosaksonske rase, koja se istraša u hipertrofiranoj svojoj industriji.
Mi možemo ovdje samo njeke momente te degeneracije napomenuti. Jedan je momenat padanja radne snage engleskog radnika. To se vidi u nastojanju smanjivanja radnih sati i uvađanja raznih praznika (n. pr. Weeksend). Da to nije baš u stanju povećati sposobnost engleske industrije za konkurenciju, razumije se po sebi. — Strašni štrajk iz godine 1913., zatim pojava bjesomučnih suffragetta, strašan alkoholizam žena etc. pokazuju nam nedvojbenu nutarnju bolest, crva u deblu narodne snage engleskoga naroda.
Prikazano pretezanje veleposjednika i bogataša u zemljišnom posjedu imalo je još daljnju posljedicu. Zemljište je većinom oduzeto poljoprivredi, to su danas parkovi, lovišta, športska igrališta, livade, a ne njive i strnici. I tako je razvitak vodio do toga, da Engleska sve manje može sama pokrivati potrebu svoga pučanstva na hrani, nego je sve više upućena na uvoz. Stvar je došla do toga, da se Engleska danas može jedva dva mjeseca od vlastitih zemaljskih proizvoda namiriti, sve drugo mora se uvoziti iz kolonija i inozemstva.
Ali ne samo u nutarnjoj politici nego i u vanjskoj osjeća se njeki nemir i nezadovoljstvo Engleza. U posljednje vrijeme sve se više čuju glasovi iz engleskog parlamenta, da Englezi osjećaju svoju silnu flottu kao teret, da im je preskupa, da ne mogu da nasmažu pomoraca itd. — Opaža se njeki upravo patološki strah Engleza pred invazijom, koji od 1—2 decenija napunja stupce engleskih novina.
I tako je prevlađujuće čuvstvo kod Engleza osjećanje nedostatnosti u krugu svojih zadaća na političkom, materijalnom i vojničkom polju.
S kakvim očima moraju Englezi obzirom na ove prilike i ovo raspoloženje, gledati na harmonično i snažno razvijanje Njemaca, osobito na polju industrije, prekomorske trgovine i ratne mornarice, lako si svatko može predstaviti.
Poznat je aksiom engleske kontinentalne politike; ona svakodobno pobija najjaču kontinentalnu silu u Europi, i kuša formirati koalicije dotičnoj najjačoj sili neprijateljskih država. — Tako je pobijala Napoleona, onda Rusiju, od koje se je osobito bojala, da bi mogla postati opasnom po njezin istočno-indijski posjed. (Krimski rat g. 1853.—1856.) Nu tu je promijenio situaciju rusko-japanski rat god. 1904. — Tu je Engleskoj uspjelo nahuškati ambicijozni i mladi japanski narod u istočnoj Aziji na Rusiju, i mandžurska katastrofa pokazala je jasno svem svijetu, da ruski kolos stoji zapravo na vrlo slabim nogama.
Od onda Engleska ne smatra više Rusiju svojim najopasnijim takmacem, nego naglo rastuću Njemačku. — Ovu je politiku inaugurirao osobito Eduard VII., koji je neumorno radio, putovao i agitirao za ideju, da se Njemačka izolira i oslabi, eventualno i uništi.
Kraj prikazanoga glavnoga uzroka svjetskoga konflikta drugi je najglavniji uzrok: ekspanzija Rusije. — Petar Veliki pregnuo je, da Rusiju napravi europskom državom te je cijeli svoj život radio, organizativno i kulturno da svoj narod digne. — Oslanjajući se na uspjehe ovoga rada Petra Velikoga i njegovih nasljednika, Rusija se naglo razvi i ne nailazeć u malim i nekonsolidiranim azijskim državicama ozbiljnog otpora, razli se na jug i istok Azije kao nabujala rijeka, kad izađe iz korita. — Ruska poplava preli sve do starih velikih azijskih država: osmanlijske, perzijske, do Kine, i do interesnih sfera Engleske, kao vladarice istočne Indije.
Učenjaci historičari stavili su pitanje, je li se silna expanzija Rusije imade smatrati jednom takovom elementarnom pojavom, koja se u istinu imade prispodobiti poplavi, kao što smo malo prije u figuri rekli, ili pako je njezina ekspanzija produkt sistematskoga nastojanja po promišljenom njekom planu.
Mjerodavni učenjaci odlučili su se za posljednje mišljenje i učvrstilo se je uvjerenje, da Rusija ima stalni cilj, da postupa po točno određenoj metodi.
Cilj[3] je ruske politike ostvarenje velikoga europejsko-azijskog svjetskog carstva pod velikoruskim gospodstvom. Zadnji cilj ruske politike nije toliko samo to carstvo, koliko ruska diktatura u Europi.
Mi se s tim mnijenjem na temelju naših vlastitih študija potpuno slažemo.
Ideja ovog svjetskog carstva ima dva izvora. Jedan je izvor, da se Rusija smatra legitimnom nasljednicom bizantinskoga carstva, i time imperijalističkih svjetskocarskih tradicija rimske svjetske imperije. Ruski je car Ivan III. oženio g. 1472. Sofiju Paleologinu, kćer zadnjega bizantinskoga cara Kostantina XI. Paleologa. Rusija preuzela je ne samo insignije, bizantinski cezaropapizam, bizantinsko pravoslavlje sa svom njegovom političkom tradicijom, nego i političke ciljeve njegove, a to je vlast nad svijetom, vlast svjetovna i duhovna.
Drugi je izvor tradicija svjetsko-carskih tatarskoga podrijetla. — Ne treba zaboraviti, da Velikorusi od svih ruskoslovjenskih plemena imadu najviše primjese tatarske krvi; da se dapače imadu smatrati narodom postalim iz mješavine Tatara sa ruskim Slovjenima. — Tatarska tradicija gospodovanja svijetom, tradicija Timurlenka, Oktaja i Džingiskana prešla je sa tatarskom krvi i posjedom većine zemalja zlatne horde u žile i mišljenje velikoruskom narodu. Možda je za to baš ovo pleme zagospodovalo, dočim su se ostala ruska plemena pokazala nesposobnima za vladanje, kao i svi ostali Slovjeni.
I tako iz mješavine tatarskih, slavenskih, byzantinskih i germanskih, koli krvnih, toli misaonih elemenata, svarena je suština toga velikoruskoga svjetskoga carstva.
Posljedice ove ideje svjetskoga carstva jest, da se Rusija vazda nastoji proširivati u njekom smjeru.
To je međutim svojina svih svjetskih carstva, kao što nam pokazuje rimska imperija, tatarska carstva i sve svjetske imperije redom. Težnja pako ovoga osvajanja nije bez reda i njekoga sustava, već ona teži vazda s kopna na more i to poglavito na topla i prometna mora. — To je posljedica centralnog kontinentalnog položaja Rusije, jer ona za svoj bolji razvitak mora vazda težiti na more. Za to se smjer ruske ekspanzije dade svesti na njekoliko pravaca u kojima se ona vazda kreće: 1. na Sredozemno more; 2. na Perzijski zaljev; 3. na Indijski ocean; 4. na Tihi ocean, dotično Žuto more.
Rusija vazda radi u jednom od ova četiri pravaca svoje ekspanzije, te u dotičnim predjelima ili pripravlja ili vodi rat. — Čim u jednom pravcu naiđe na zapreke, preko kojih ne može momentano preći, tada se obraća drugom od preostala tri pravca. To se dade krasno pratiti u zadnjih 40—59 godina, iz kojih su nam dogodjaji najbolje u pameti.
Najveću važnost polaže Rusija na pravac svoje ekspanzije put Sredozemnoga mora. Jedno za to, jerbo je to prometno najvažnije more, a drugo za to, jerbo taj put vodi do Carigrada, stoljetnoga cilja težnja ruskoga naroda. Carigrad drugi Rim i prijestolnica svijeta, ishodište vjerske države i misaone byzantinske kulture, jedna je privlačiva, sugestivna točka, koja vrši neodoljivu moć na rusku dušu i fantaziju. Za to je Rusija vodila dosele šest ratova proti Turskoj, jer tek preko turskoga teritorija mogla je Rusija doći do Egejskog mora i Carigrada. — Prvi se rusko-turski rat vodio g. 1768.—74., drugi 1787.—92., treći 1806.—1812., četvrti 1827.—29, peti 1853.—56., (t.zv. Krimski rat), šesti 1877.—78., nu svi ti gore opisani ratovi Rusiju nisu doveli do željenoga cilja. — Danas se pako vodi sedmi rat sa Turskom. Kod šestoga rata bila je Rusija već blizu svoga cilja, da zdrobi osmanlijsku državu. Najprije spriječiše Englezi pomorskom demonstracijom u Marmarskom moru[4] dalje napredovanje Rusa, a zatim na Berlinskom kongresu 1878. biše ruski uspjesi u prvom redu nastojanjem Engleza tako podrezani, da je vrlo malo od njih ostalo.
Iza ovoga neuspjeha u pravcu Sredozemnoga mora stade Rusija u osamdesetim godinama intenzivno raditi u središnjoj Aziji u pravcu Indijskoga oceana, a kad tu naiđe na neslomiv otpor Engleza, oko polovice devedesetih godina poče raditi u istočnoj Aziji, u pravcu žutoga mora. Tu je Europa mirom u Shimonoseki-u istrgla iz ruku Japancima sve uspjehe njihove pobjede u ratu sa Kitajem. — Rusima pako uspije spretnom politikom, da su bez rata postigli ono, što Japanci usprkos rata nisu mogli postići. Rusija stade naglo proširivati svoj upliv i pripravljati aneksiju Mandžurije i Koreje. Ogorčenje Japanaca upotrijebi spretno Engleska; nahuška ih na Rusiju, i posljedica bi rusko-japanski rat, čiji je uspjeh u svačijoj pameti, i koji stavi Japan u red velesila.
Rusija po svojoj staroj metodi napusti za sada pravac Tihog oceana i žutoga mora pa se vrati k starom svom ljubimcu, pravcu put Sredozemnoga dotično Egejskoga mora. Dok je bila zabavljena u istočnoj Aziji, bila je glede Balkana u najboljem sporazumu sa Austrijom, na temelju t. zv. Mürzstežkog programa. Čim se je ali vratila pravcu put Sredozemnog mora, pokvario se sporazum sa Austrijom. Stadoše izbijati opreke između Monarkije i Rusije, osobito kod aneksije. Rusija, ne budući se još oporavila od nesretnog rusko-japanskog rata, nije se mogla upustiti u konflikt sa Austro-Ugarskom i Njemačkom, premda su već onda bili vidljivi obrisi nove europejske konstelacije, t.zv. tripple-entente. — Engleska i Francuska podpuno podupiru Rusiju proti Monarhiji i Njemačkoj, [a Italija, prem saveznica ovih posljednih, zauzima stanovište Monarhiji neprijazno.] Ali Njemačka stavi se demonstrativno na stranu Monarhije i Rusija pretrpi diplomatski poraz. U srcu Rusije ostade žalac i proti Njemačkoj, što je svojim energičkim istupom pomogla Austriji do toga uspjeha i tim ponizila Rusiju. — Prvi odgovor na aneksiju bio je balkanski savez, koji je imao oštricu u prvom redu proti Turskoj a u drugom redu proti Monarhiji. Prvi dio svoje zadaće on je sjajno izvršio. — Turska bi potučena, oslabljena i svoga europejskoga posjeda lišena; nu u drugom dijelu ovaj je savez potpuno izdao, jer se je raspao.
Što je imala značiti ona oštrica proti Monarhiji? Imala je značiti, da je Rusija ozlovoljena sa svojih brojnih bezuspješnih ratova proti Turskoj, stala držati pregled nad momentima, koji bi joj mogli biti na putu, da to pitanje konačno riješi. — Kod toga morala si je kazati, da su onim časom, kad su Engleska i Francuska (koje su još 1853. vodile teški krimski rat, da spase Tursku od Rusije!), uslijed svojeg zaziranja od rastuće njemačke snage, stale na njezinu stranu, samo su još Njemačka i Austro-Ugarska one sile, koje bi joj opet mogle stati na put kod konačne likvidacije Turske. — Osobito pako Austro-Ugarska, koja je po svom geografskom položaju, kao djelomična balkanska vlast, na tom pitanju osobito zanimana. — Za to si je Rusija morala kazati, da će uspjeti u svom pravcu ekspanzije put Egejskoga mora, t.j. moći likvidirati Tursku samo onda, ako prije Njemačka bude oslabljena a Austro-Ugarska skršena.
Ovo shvaćanje nije novo, već ga je grof Ignjatijev izrekao u poznatoj diplomatskoj maksimi: Put u Carigrad vodi preko Beča.
I tu se Rusija nađe u istom pravcu sa Engleskom i Francuskom, zajednički cilj dadne podlogu za stvorenje t.zv. tripple-entente, koja u formi dosta labava diplomatskog sporazuma sadržava vrlo daleko iduće vojno-ugovorne obveze.
I tako su se ove tri države tripple-entente stale spremati na rat proti trojnom savezu, [pri čemu im je došlo u korist, da su iza aneksije odnošaji između Italije i Monarhije vrlo ohladili, tako da se moglo priličnom sigurnošću na to računati, da će Italiju u slučaju zbilje odvrnuti od Njemačke i Austrije, pak da će trojni sporazum imati posla samo s ove dvije države.] — Rat je proti Njemačkoj i Austriji bio nedvojbeno zaključena stvar, samo se čini, za kasniji trenutak, nego što je u istinu buknuo.
Dolazi srpski intermezzo, koji je bacio iskru u bačvu baruta, pak je sve prije poletilo u vis, nego što je trojni sporazum računao.
Petar Karađorđević zasjeo je godine 1903. na krvavi prijesto srpski. Situacija je u zemlji bila teška. Zavjerenici, koji su Karađorđevićima napravili mjesta na srpskom prijestolu, tražahu bezobzirno nagrade, postadoše jedna svemoćna klika, pod čijim zulumom zemlja teško trpljaše. — Stvori se stranka protuzavjerenika, borbe ovih dvaju stranaka teško razdirahu zemlju. — Bilo je glasova koji su dinastiji Karađorđevića proricali kratak vijek. — Stara mudrost: Hodie tibi cras mihi, — morala je u istinu pobuđivati čudne misli u glavi novoga stanara beogradskoga konaka.
Karađorđevići pokazaše se ipak spretnijima, nego što se je očekivalo. Kralj Petar brzo uvidje, da će preko nutarnjih poteškoća preći najlakše tako, ako pozornost naroda od nutarnje politike odvrati na vanjsku politiku. Ujedno si bijaše sa sobom na čistu, da će se njegova dinastija moći samo onda održati, ako bude na tom polju kadar postići realnih uspjeha. Tako vidimo, da se godinu-dvije iza dolaska Petra Karađorđevića na prijestol, kraljevina Srbija baca grčevito na agitaciju, na srpsku propagandu izvan svojih granica, te radi svima silama, da pripravi srpsku ekspanziju, i to u tri smjera: u Staroj Srbiji i Maćedoniji proti Bugarima, dot. Turskoj, onda u Bosni i Hercegovini protiv Monarhije, te konačno i u Crnoj Gori proti vladajućoj dinastiji Petrović Njeguš.
Osobitom revnosti baci se kraljevina Srbija i njezina diplomacija na rad u Bosni i Hercegovini. Tome se ne treba čuditi ako uvažimo, da je sva ta izvanja politika isključivo plod dinastičke politike Karađorđevića, a da je Petar Karađorđević jedan dio svoje mladosti sproveo u Bosni kao ustaški vojvoda u ruskoj službi, da mu je dakle ova zemlja po osobnim uspomenama morala biti osobito draga.
Bosna i Hercegovina bila je od berlinskoga ugovora u rukama Austro-Ugarske, na temelju europskog mandata, sadržanog u tome ugovoru. — U diplomatskom natezanju i cjenkanju na berlinskom kongresu dobio je ali onaj mandat njekoliko teških jurističkih pogrješaka. — Njegovo trajanje nije bilo nikako određeno, a uz to je bio Sultanu izričito pridržan suverenitet t. j. teoretska vladalačka vlast nad ovim zemljama. — Premda Monarhija nije nikada tajila, da okupaciju Bosne drži trajnom i konačnom, nije to ipak u samom berlinskom ugovoru bilo nigdje izraženo, a činjenica pridržanja sultanovog suvereniteta bio je momenat, koji se je dao zgodno upotrijebiti kao argumenat proti toj trajnosti. — Ovo vrlo spretno izrabi srpska diplomacija,[5] te započe sa agitacijom u Bosni i u Europi, da je mandat Monarhije ograničen da se ima proglasiti utrnulim i Monarhija izaći iz Bosne i Hercegovine, a ove zemlje vratiti zakonitom suverenu naime Sultanu. — Za tu politiku bi dobiven mlado-turski komite, bosansko-hercegovački Muslimani, koji su bili tako naivni vjerovati, da bi se u istinu mogli vratiti pod vlast svoga Kalife; isto tako i Rusija, koja u tom otkri sjajno sredstvo da slomi upliv Austro-Ugarske na Balkanu. Francuska i Engleska, po svojoj općenitoj gore prikazanoj orientaciji, stadoše na stranu Rusije.
U najtješnjem savezu ove politike imamo shvaćati i riječku i zadarsku rezoluciju iz godine 1905., jer Srbi pod formom utanačenoga hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva isposlovaše, da se Hrvati njihovoj politici u pogledu Bosne ne će opirati.
U Bosni započe bjesomučno agitacija, za koju su Srbi imali izvrsno oružje u rukama po svojoj novoj crkveno-školskoj autonomiji od g. 1905., koja je faktički bila država u državi, i Srbima omogućila, da vode agitaciju, kakovu hoće. — Unutar i izvan zemlje rušio se ugled Monarhije, i njezino se djelovanje u okupiranim zemljama prikazivalo u što gorem svjetlu. — Hrvatske novine povrvješe dopisima o Bosni i (isto tako i o Crnoj Gori i njezinu vladaru, koji tu vrlo crn izađe) za koje se po stilu i sadržaju vidjelo, da ih nije pisala hrvatska ruka.
Situacija postade u Bosni i Hercegovini kritična, tim više, jerbo se je u jesen g. 1908. imao sazvati novi otomanski parlamenat, a pogovaralo se, da Srbi i Muslimani žele poslati svoje zastupnike u Carigrad, da time dokumentiraju svoju pripadnost osmanlijskoj carevini.
Monarhija odgovori na to aneksijom od 7. oktobra 1908., a Srbija odvrati na to krikom bjesa i srdžbe. Svi planovi bijahu razoreni! Čuli smo do sita viku, da je Bosna i Hercegovina srpska, srpskija, nego što je Moskva ruska i takovih pretjeranosti[6] na mjerove. Pošto je Rusija a uz nju i cijeli trojni sporazum stao na stranu Srbije, a pošto je ona na oko nesebično tražila samo prava Turske, bajagi i na stranu Turske, [pa pošto je i Italija zauzela stanovište svojoj saveznici skroz neprijazno,] razvi se iz toga ozbiljna kriza t. zv. aneksiona-kriza, koja se ali uslijed energičnoga držanja Austro-Ugarske i potpore Njemačke svrši pobjedom Monarhije. Turska bi ušutkana sa 52 milijuna kruna, a Srbija pritisnuta morade dati očitovanje da aneksijom nije povrijeđena u svojim pravima. — Monarhiju ali stojahu pripreme u toj krizi 3—400 milijuna kruna.
Razočarana, sa strašnom mržnjom u srcu protiv Monarhije, obrati se Srbija na drugu stranu, opet u Staru Srbiju i Maćedoniju.
Godine 1912. stvoriše pod egidom Rusije i trojnog sporazuma Srbija, Bugarska, Grčka te Crna Gora balkanski savez, kome je bila zadaća najprije srušiti Tursku, kojoj se do skora prikazivahu zaštitnikom, a onda tajnim jednim utanačenjem, koje je tek kasnije izašlo na vidjelo, obratiti se protiv Austro-Ugarske.
Uz zamjerni upravo napor saveznika i uz financijalnu pomoć tripple entente, obaviše balkanske države, Bugarska, Srbija, Grčka i Crna Gora temeljito svoju zadaću, temeljitije, nego je autoru toga saveza, Rusiji, bilo drago. Bugari dođoše do pod Carigrad, što je bilo vrlo neprilično Rusiji, jer je Carigrad od vajkada bio ciljem njezinih težnja. Zadaća je balkanskih naroda bila oslabiti Tursku ali da oni Carigrad uzmu, toga im Rusija nikada ne bi dozvolila. — Zato je od polovice balkanskoga rata nastojala politika Rusije, da Bugarsku oslabi, jer je postala opasnom po ruske planove glede Carigrada, a da ojači Srbiju, jer je ona po planovima Rusije imala još specialnu misiju, i to proti Austriji. U tom svom nastojanju nije se Rusija žacala nahuškati Rumunjsku i Tursku protiv Bugarske te ove neslavenske države kao i neslavensku Grčku podupirati proti slavenskoj Bugarskoj.
Uspjeh drugog i trećeg balkanskog rata u svačijoj je još pameti. Bugarska bi oslabljena i ponižena, a Srbija, očevidno mezimče Rusije, izvuče najbolji dio iz balkanskoga rata.
Monarhija kod tih ratova, koji su se odigravali u njezinoj najbližoj blizini, nije igrala [vidnu] ulogu. [Očevidno nije bila pripremljena na taj razvitak, a sijedi vladar nije bio sklon energičnim poduzećima, koja bi mogla Monarhiju dovesti u opasnost ratnih konflikata.] Monarhiju su osim toga sprječavali i obziri trgovačko-politične prirode. Turska je bila najbolji kupac industrijalnih tvorina Monarhije, a njezine balkanske provincije prirodno poprište za izvoz Monarhije. Monarhija je dakle prezala zauzeti neprijateljsko stanovište prema balkanskim pobjednicima, da ne izgubi po njima novostečene predjele za svoj izvoz.
Karađorđevići imali su sada svoj uspjeh, koji su trebali za učvršćenje dinastije. Ali razmjerno lahki uspjesi u balkanskom ratu prekomjerno su razvili samosvijest u Srba.
[Držanje Monarhije prigodom balkanskog rata polučilo je uvjerenje u Rusije i Srbije, da je sada Austro-Ugarska bolestnik, koji je iza Turske na redu, da mu se ostavština podijeli. Srpska diplomacija mogla je osim toga nanjušiti u Rusiji o velikom konfliktu, koji je trojni sporazum odlučio zapodjeti sa Njemačkom i Austrijom, da prvu oslabi, a drugu podijeti, te su proračunali, da bi na vatri tog velikoga svjetskog rata mogli svariti veliku Srbiju.]
Odmah iza balkanskih ratova nije srpska javnost ni novinstvo tajilo, da je dioba Austro-Ugarske i stvorenje velike Srbije iz njezinih jugoslavenskih krajeva samo pitanje vremena: certum an, incertum quando. Podporu za ovo svoje uvjerenje našla je Srbija i u besprimjernom uspjehu svoje propagande u hrvatskim zemljama. Ne samo da je pretežni dio pravoslavnog življa bio dobiven za beogradske planove, nego je i kod Hrvata postizavala uspjehe, s kojima nije ni računala. Već kod aneksije podvrže se jedan dio hrvatskih političkih ljudi, tako slijepo, tako bez kritike, tako bez svijesti o svojim vlastitim interesima, srpskim težnjama u pogledu Bosne, da su srpski političari vidjeli — e mogu u Hrvatskoj postići što hoće. Iza balkanskih ratova Hrvati, koji nisu kroz zadnjih 50 godina bili kadri postići niti najskromnijega uspjeha, ostadoše zapanjeni od uspjeha Balkanaca i Srbije, i to pojača još više srpsku sugestiju, koja je već od prije aneksije postojala. Spretnom agitatornom politikom, tendencioznim podupiranjem našeg obrta vojnim liferacijama, zatim prigodnim odlikovanjem i podupiranjem hrvatskih umjetnika, književnika, glumaca i ostalih u javnosti vidljivih ljudi, a valjda i drugim još njekim malim sredstvima, koja stvaraju velika prijateljstva, postizavala je Srbija sve veći upliv u Hrvatskoj, tako, da se je u Srbiji uvriježilo uvjerenje: Hrvatska je zrela da padne Srbiji u krilo, Hrvati će podupirati Srbe, kad dođe do obračuna sa Monarhijom.
U nutarnjoj politici pako držala je Srbija shodnim gajiti dalje mržnju i prezir proti susjednoj Monarhiji i držati ga na vrućem za veliki obračun, koji je po općem računu imao uslijediti 1916. — 1917.
Ali u toj prenapetoj atmosferi mržnje, nekoliko bosanskih nezrelih mladića, koji su specialno bili trainirani u mržnji protiv velike susjedne vlasti, zaključi umoriti prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, jer je kurziralo opće mnijenje, da je on još jedini kadar spasiti [gnjilu] Austriju. A jer je bio još revan katolik, trebalo je da umre, da ne bude na putu srpsko-pravoslavnim ciljevima. Oficijelna Srbija također, obsjenjena uvjerenjem, da je uništenje i dioba Austrije sigurna i neizbježiva stvar, nije vidjela u tom nikakvo osobito opasno poduzeće, te nije smatrala ni za nužno, da čuva formu. Jedina opreznost je bila, da je stvar, dok je još bila u pripremi, javila u Rusiju, da si osigura zaleđe.
Hitci padoše na 28. juna i prvi austrijski nadvojvoda, koji je u svojoj kući slovjenski govorio, pade od slovjenske ruke.
Kamen pođe neustavno niz brdo.
Monarhija videć bezdan, pred kojim stoji: istraga u Sarajevu ga je dosta jasno pokazala, došla je pred odlučni momenat. Monarhija je vidjela: ako propusti ovaj atentat nekažnjen, ne samo, da će slijediti skoro drugi, treći, ne samo to, nego da propuštenje justifikacije uništava ugled Monarhije kao velevlasti. Monarhija navijesti Srbiji rat; Rusija se počme oružati, — to je proizvelo konflikt sa Njemačkom, Francuska je ugovorno bila vezana na pomoć Rusiji. Engleska pako videći, da je za kasnije zasnovani rat već sada neizbježiv, nemogne propustiti prilike, da ne obračuna sa Njemačkom. I iz toga nasta opća konflagracija.
To su tri glavna momenta svjetskoga rata: zaziranje i mržnja Francuske i Engleske proti rastućoj Njemačkoj, drugo težnja Rusije, da si preko Beča otvori put u Carigrad i treće nastojanje Srbije, da prigodom svjetskoga konflikta stvori veliku Srbiju.
Sve drugo, što se govori — a osobito su Englezi revni u kovanju raznih »šlagvorta,« pod kojima bi se rat proti Njemačkoj imao voditi, to je sve humbug, proračunan da zaludi one, koji svojim očima u knjizi žive povjesti čitati ne umiju. Zaštita belgijske neutralnosti, borba proti njemačkom militarizmu, borba zapadno-europejske demokracije (dražesno u ustima engleskih aristokrata!?) proti pruskoj vojnoj aristokraciji, to su sve fraze, po srijedi su interesi, kako smo ih gore izložili.
To su dakle uzroci svjetskog rata, koji je još u igri i glavne crte, koje smo izložili jesu danas već stečevina historije. Detalji su možda neispravni, ali na glavnim crtama ovoga prikaza ne će ni kasnija stoljeća moći ništa promjeniti.
Bilješke
uredi- ↑ Napoleon Bonaparte
- ↑ Po broširi: Das Ende Englands, Karl. L. A. Schmidt, Erich Leonhardt, Dresden-Blasevitz.
- ↑ Vidi izvrsno djelo: Russische Expansionspolitik 1774.—1914. Dr. Franz Quadflieg, Berlin Ferd. Dümler's Verlagsbuchhandlung Berlin 1914.
- ↑ Mramornom moru
- ↑ Nije mi moguće prosuditi koliko ima udjela u tome ruska diplomacija, i nije li ta konstrukcija njezin umotvor. Ne sjećam se, da sam o tom pitanju igdje šta slušao. Čitava konstrukcija, koje su se Srbi držali, sadržana je u djelu dra. Spalajkovića: La Bosnie et l' Hercegovine. Etude d'historie diplomatique et de drois international, Paris, Arthur Rousseau, 1899. Djelo vrlo jednostrano i tendencijozno.
- ↑ Valja ovdje ustanoviti, da Bosna nije nikada bila sastavni dio srpske države, dočim je u svom početku i kasnije bila sastavni dio hrvatske države. Srpski vladari su po više puta osvojili Bosnu ali je njihova vlast bila vazda vrlo kratkotrajna, nikad nije premašila 20 godina. Što se tiče sadašnjeg pučanstva ima 800.000 Srba, 600.000 Muslimana i 400.000 katolika Hrvata. Muslimani i katolici govore svi zapadnim djelomično još izrazito ikavskim govorom, tako da neima dvojbe, da su hrvatskoga podrijetla, a osim toga tvrde, da su starosjedioci, a Srbi da su doseljenici. Ove važne činjenice naša znanost još nije dovoljno ispitala.