Svjetski rat i Hrvati/Uspjeh rata

← Uzroci rata

Svjetski rat i Hrvati —  2. Uspjeh rata autor: Ivo Pilar

Posljedice rata →

Smatrali smo za nužno malo opširnije obraditi uzroke svjetskoga rata, i to zato jer samo upoznavši i uvaživši valjano uzroke njegove, moći ćemo doći do onih zaključaka, koji su nužni, da se hrvatski narod uzmogne u ovo sudbonosno doba valjano orientirati.

Rat je sada tu, sudbina tka svoje tkivo, prvo je pitanje: tko će pobijediti?

Mi smo držali od početka, a i danas držimo, da je najvjerojatnije, da će pobijediti centralne vlasti, t.j. Austro-Ugarska i Njemačka. Iz početka držali smo iz teoretskih razloga, uz stanovitu dozu dvojbe, danas, na temelju općeg razvitka ratnih i inih prilika.

Kod toga ali moramo odmah ograničiti pojam pobjede. [Ne mislimo, da će centralne vlasti biti kadre oboriti svoje neprijatelje i nametnuti im svoju volju, kao n. pr. 1870/71. Njemačka Francuskoj. To se je kušalo, ali nije uspjelo, a držimo, da po razmjeru sila ne može ni uspjeti.] Čitava situacija pokazuje, da je ovaj rat za Monarhiju i Njemačku defenzivan rat, makar je on po svojoj formi ofenzivan. Monarhija je započela rat sa Srbijom i Rusijom ne sa ciljem, da od njih iznudi teritorijalne koristi, nego sa ciljem, da ono što ima, sačuva i osigura. Njemačka ofenziva na sve strane imala je samo taktičku svrhu, da preteče neizbježivu ofenzivu svojih neprijatelja i stvori svojoj defenzivi bolje uvjete. Defenzivni značaj ovoga rata ne će povijest moći uskratiti centralnim vlastima.

Ustanovivši dakle defenzivnu prirodu rata, moći će se o pobjedi centralnih vlasti govoriti i onda, ako im uspije postići prirodni cilj svake defenzive, naime ako im uspije neprijatelje odbiti i u borbi se održati, afirmirati.

Daljnja posljedica ovoga shvaćanja jest, da će centralne vlasti pobijediti.

Kao kriterij ove pobjede postavljam uvjet, da centralne vlasti ne će vlastima tripple etente i njihovim sadanjim saveznicima (osim Japana) odstupiti bez ekvivalenta većeg komada svojega teritorija, niti platiti ratne odštete.

Kako se dakle vidi, ova pobjeda je prilično širok okvir, u kom je moguć čitav niz, bilo više, bilo manje povoljnih ispada. Htjeti unaprijed odrediti, kakav će unutar ovoga okvira uslijediti konačni ispad, značilo bi ostaviti osnovku realnih činjenica i upustiti se u proricanje i gatanje, tome pak u ovome djelcu neima mjesta.

Kako je već rečeno, osnivamo svoju tvrdnju na realnim i neosporivim činjenicama, i biti će neophodno nužno, da se te činjenice ovdje iznesu i obrazlože.

Prva i najvažnija je činjenica jesu dosadanji uspjesi. Neprijeporni je cilj saveznika bio, da Franceska i Rusija snažnom ofenzivom prodru u srce Njemačke, te ju obore na tla. U tu svrhu imala je Rusija nadmoćnom silom pregaziti Austriju i onda oboriti se na Njemačku i kroz istočnu Prusku poći do Berlina. Taj osnov plana trojnog sporazuma mizerno je neuspjeo. Rusiji je tek uspjelo, da sa svojih 5 milijuna ljudi okupira jedan dio Galicije, te sada već pol godine ne može smjesta, nego se iskrvljuje u Karpatima, dapače sada polako gubi na terrainu. Svaki pako pokušaj, da prodre u Istočnu Prusku, platila je Rusija porazima, koje u toj veličini još povjest nije ubilježila. Na zapadnoj fronti nije mnogo bolje. Belgija, koja je imala služiti prolazištem za franko-engleske čete, smrvljena je sva osim neznatnog dijela u rukama Nijemaca. Ako se i njemačka nada da u brzom trku dođe pod Pariz i ondje diktira mir, nije ispunila, to ipak Nijemci drže najljepše francuske provincije već pol godine u rukama. Francuzi su se već gotovo iskrvili, a da ih nisu mogli krenuti s mjesta.

Tako je današnja situacija, da Nijemci, premda napadnuti, vode rat na obje fronte na neprijateljskom territoriju i da svi napori tripple entente, da na toj činjenici bitno što promjene, nisu imali nikakvog uspjeha.

Kako si kod toga predstavljaju saveznici, da će militarski uništiti Njemačku, nije nam jasno. Za uništenje trebaju pretežne sile, a tih danas nijedna od zaraćenih sila u dovoljnom broju više neima. Ostaju još Englezi vojnički neiscrpljeni. Ali da će na vrat na nos zbaždane čete engleske krenuti s mjesta situaciju, koju nisu mogle krenuti najbolje čete ruske i francuske, to jednostavno ne možemo vjerovati, tim manje, što toliko novih sila, koliko može dignuti Engleska, mogu Austrija i Njemačka uvjek još naći. Mi dopuštamo, da se sa dolaskom novih engleskih četa može situacija za Nijemce pogoršati, ali držimo po iskustvima, koje smo dosele učinili, da su Nijemci kadri izdržati još nasrtaj engleski.

U najgorem slučaju mogu Nijemci izgubiti ono, što drže od neprijateljskog zemljišta, Belgiju i sjevernu Francesku. Svaki ker je na svom pragu jak, kaže narodna poslovica. Držimo isključenim, da bi saveznici mogli trajno i uspješno prenijeti ofenzivu u teritorij Njemačke. I s tim je mogućnost skršenja Njemačke po razmjeru sadašnjih sila isključena.

Razvitak rata nam pokazuje, da je tripple entente vrlo skrbno pripravila rat. Osim snage svoga vlastitog oružja, oni su diplomatski izvrsno pripravili čitavi niz saveznika, koji su imali istupiti protiv centralnih vlasti. U opće valja priznati, da je diplomatski ovaj rat bio od trojnog sporazuma izvrsno, [a od centralnih vlasti mnogo slabije pripravljen. Čini se, da je Monarhiji i Njemačkoj tek u zadnji čas sinulo, da im se o glavi radi.] U opće je odmah početak rata pokazao, da je ententa osim saveza, pripravljenih ranijim ugovorima, kao savez sa Belgijom, Japanom i Portugalom, spremila gorostasan aparat, koji je imao impressionirati neutralne države, sugerirati im, da im je spas samo na strani entente i tim ih potaknuti da se i vojnički ovoj priključe. Ovaj je aparat imao naravski zadaću, prikazivanjem uspjeha entente postizavati svoju svrhu. Ali kad su uspjesi izostali, a aparat je trebao raditi, to se je on časom pretvorio u gorostasni aparat fabrikacije lažnih vijesti, pogon za fabrikaciju en gros, kakve još svijet nije vidio. Fabricirale su se pobjede, kojih nije nikada bilo, a izmišljale se grozote, koje su vojske centralnih vlasti tobože počinjali, kojih u toj vrsti i tom opsegu nije nikada bilo. Posao je bio ententi olakšan, što je Engleska osim prevlasti na moru, i time mogućnosti kontrole sve listovne pošte, imala i većinu kabela u rukama, kojima je mogla dominirati izvješćivanje prekomorskog inozemstva. I zbilja, nastojanje tripple entente imalo je donjekle uspjeha. [Računale su Centralne vlasti na moralnu pomoć Amerike, kad al tamo, ispostavilo se, da je ona svojim simpatijama potpuno na strani entente.]

Medjutim s razvitkom rata neide trojnom sporazumu ni na diplomatskom polju dobro. Nakon početnih uspjeha stala se trojnom sporazumu i diplomatski iznevjerivati sreća.

Savezi sa Belgijom i Japanom učinili su svoju dužnost. Ali Belgija je skršena i Francuska i Engleska, premda im ta zemlja leži pod nosom, nisu je bile kadre obraniti. Sve što su na tom polju poduzele na pomoć Belgije, čini utisak upravo mizerabilne nedostatnosti, kao ona famozna Churchillova pomoć Antwerpenu. Tek kada su Nijemci prijetili nasrnuti na Calais i time ugroziti samu Englesku, napeše se Francuska i Engleska zdvojno, ali sve što im uspije, bilo je, da su njemačku ofenzivu ustavile.

Japanci su se svojom običajnom temeljitošću prihvatili posla u istočnoj Aziji i oduzećem Tsingtau-a zadali Njemačkoj bolni udarac. Ali kad je iz Europe počelo dopirati pomaganje, osobito sa strane Franceza pod vodstvom monsieur Pichona, za vojnu pomoć Japana u Europi, odvratiše proračunani Japsi preko svojih novina hladno, da im saveznici, koji sami sebi pomoći ne mogu, ne trebaju.

Japan videći kako stoji sa njegovim saveznicima, pođe svojim putem. Upusti se na svoju ruku u veliku akciju proti Kine, računajući razložito, da je sad hora, jer mu njegovi dragi saveznici ovaj put sigurno ne će moći pokvariti račune, kao što su ono kod mira u Shimonosekiju učinili.

Pošto je Japan ovim svojim postupkom ugrozio vitalne interese svih članova tripple entente u istočnoj Aziji, zatajivši im navodno najvažniji dio svoje akcije, te pošto je jasno, da trojni sporazum rebus sic stantibus nije u stanju ništa učiniti na obranu svojih interesa, to je u tomu razvitku sadržan prvi veliki diplomatski poraz trojnog sporazuma.

Portugalska izjavila je doduše u komori, da će obdržati ugovor sa Engleskom, koj predviđa međusobnu pomoć u slučaju rata, votirala je dapače i ratne kredite, ali do izvedenja pomoći, usprkos svih napora Engleske, nije došlo. Narod se je opro avanturi, koju je Portugalu namijenila Engleska. Najprije se je opstruiralo provedenju svih militarskih akcija, a na koncu je u toj loše izravnovješenoj zemlji buknuo prevrat, za koj se još ne zna, kako će svršiti.

Ovo je drugi teški diplomatski poraz trojnog sporazuma.

Navedeni diplomatski neuspjesi, nadalje zastrašujući primjeri sudbine, koja je stigla saveznike Belgiju i Portugal, a konačno i bezobzirno postupanje Engleske i Francuske sa trgovačkim interesima neutralnih država, kršenje i samovoljno tumačenje međunarodnih konvencija, osobito u pogledu pomorskog prava, ogorčiše neutralce, i čitava skrbno udešena diplomatska situacija trojnog sporazuma poče se okretati na gore. To je međutim tek početak, još ne znamo, što će sve doći.

Rastuće neprilike i neuspjesi vojnički i diplomatski tripple entente, kao i financijalne potrebe Rusije, imale su za posljedicu sastanak financijalnih ministara entente u Parizu i Londonu i putovanje francuskih i engleskih vojnih misija u Rusiju. Uspjeh ovih sastanaka je akcija saveznika protiv Dardanela i Carigrada.

To je prema našem mnijenju za saveznike vrlo nesretno poduzeće. Akcija proti Carigradu imala je biti kruna uspjeha saveznika protiv centralnih vlasti. Iznošenje ovoga problema u čas, dok još odluka nije ni u kojem smjeru pala, držim velikom pogrješkom, koja će se saveznicima teško osvetiti.

Mi pojmimo potpuno sve razloge, koji su govorili za to poduzeće: otvorenje Dardanela, te mogućnost dovoza ruskog žita u Francusku i Englesku a municije i drugih bojno-tehničkih potrebština u Rusiju, zatim olakšanje neugodne engleske situacije u Egiptu itd.

O militarskoj strani toga pitanja nismo u stanju izricat mnijenja, jedno jer dosele u opće još nije vidljivo, kako ententa kani riješiti to pitanje sa kopneno-vojne strane, a za prosuđivanje izgleda francesko-engleskog pomorskog probijanja Dardanela fali nam strukovna sprema. Ne možemo ali suspreći, da ne rečemo, da po dosadanjim uspjesima (do polovice marta [1915.]) i po onoj skrbnoj brižnosti, kojom Englezi čuvaju svoje brodove i uklanjaju se svakom riskantnom poduzeću, nemamo velike vjere u uspjeh toga poduzeća.

Nu najgore djelovanje ove mjere leži na drugom polju. Poduzeće proti Dardanela mora pogoršati, a i pogoršalo je već i onako padajuću tendenciju diplomatske situacije saveznika. Ne samo sav diplomatski, nego sav naobraženi svijet znade, da se u pitanju Carigrada i Dardanela interesi Rusije s jedne, a interesi Francuske i Engleske s druge strane nalaze u diametralnoj opreci, koja mora dovesti do trvenja između saveznika. Da su saveznici usprkos toga rizika ipak ovo pitanje nabacili, dokazuje, da su se našli u nuždi učiniti koncesije Rusiji, koja je uslijed svojih teških poraza i teške financijalne situacije onako postala nepouzdana u pitanju proslijeđenja rata. Tako se pokazuje ovo poduzeće kao jedna dešperatna mjera, koja pokazuje sasvim drugo raspoloženje saveznika, nego što se mora zaključiti iz njihovih dnevnih pobjedonosnih izjava o sigurnoj konačnoj pobjedi.

Nesporazum se je naravski odmah pokazao. Rusija tvrdi da Carigrad mora biti bezuvjetno ruski, Engleska i Francuska odgovaraju niječno, oficijelno izbjegavaju po mogućnosti izjaviti, a potajno šapću u svačije uši, da se tjesnac i Carigrad moraju i hoće svakako internacionalizirati.

Ova svem svijetu očevidna opreka, koja u slučaju uspjeha proti Dardanelima mora voditi do konflikta među saveznicima, sigurno nije u stanju da im poboljša diplomatsku situaciju i poveća vjeru u njihov uspjeh.

Ali s ovim istupom još je jedno zlo spojeno. Otvorene ruske aspiracije na Carigrad, za koje se ne može kazati, da je njihovo ostvarenje nemoguće, uzbunile su strašno duhove na Balkanu i u Italiji. Čak i Srbija je protestirala protiv ruske okupacije Carigrada. Grčka i Bugarska same aspiriraju na Carigrad, za njih je pomisao, da ga Rusija uzme u nepovrat, jednostavno nesnosna. Rumunjska zna, da je neizbježivo, ako se Rusija ugnjezdi u Carigradu, da će tražiti europejsku kopnenu svezu sa Carigradom, i da to za nju znači otisnuće od mora, gubitak teritorija a konačno neodvisnosti.

Ova opasnost prijeti i Bugarskoj i zajednička pogibelj zbližuje ove dvije od balkanskog rata neprijateljske države.

Ali ni Italija ne može u oči svih aspiracija Rusije ostati ravnodušna. [Iz talijanske politike zadnjega vremena je jasno, da ne dozvoljava Austriji, da se širi na Balkanu, te da u svakom širenju vidi ugrožavanje vlastitih interesa. Ako ne dozvoljava Austriji,] još manje može dozvoliti Rusiji, koja [je] i po svojoj većoj sili i nemirnoj politici mnogo opasnija, ako se ugnijezdi na Balkanu. Nadalje bi ruski posjed Carigrada najteže ugrozio najosjetlivije interese Italije u Sredozemnom moru. Italija kao država sa najvećom obalom u Sredozemnom moru prisiljena je braniti slobodu Sredozemnoga mora. Ako pako Rusija zaposjedne Dardanele, Crno je more čitavo u najkraće vrijeme rusko i veliki pomorski arsenal. Sloboda na Sredozemnom moru i sve aspiracije talijanske, osobito u Maloj Aziji i Africi najteže su ugrožene.

Neima dvojbe, da Francuska i Engleska šapću svakom, tko hoće čuti, da one ne će dopustiti, da Carigrad i Dardaneli budu ruski, nego da će se oni internacionalizirati. Ali ove dvije države sigurno nisu »dopustile« da u njihovom najbližem susjedstvu Belgija bude osvojena i Antwerpen padne. Pa ipak se je dogodilo. Uslijed toga njihova uvjeravanja ne imaju uvjerljive snage.

Tako se je dogodilo, da je upliv saveznika na Balkanu nedvojbeno znatno pao, tako, da je čak sada i Grčka, na koju su saveznici u prvom redu računali, do ušiju zadužena kod saveznika, smatrala za shodno desavuirati sav njihov napor, da se njima priključi, odlučila se za neutralnost i bila je u stanju usprkos bjesomučne agitacije savezničkih agenata, preboljeti svoga najjačeg čovjeka: Venizelosa.

To su nedvojbeno vrlo opasni znaci za razvoj prilika trojnog sporazuma.

U svezi s time moramo progovoriti još o jednom pitanju, koje nas Hrvate kao Slovjene mora osobito zanimati. Naime o uzrocima dosadanjih neuspjeha Rusije, te najveće slovjenske moći. Mi naime držimo, da bolja vojska centralnih vlasti i veća tehnička sprema, i hrabrost kao posljedica svijesti, da se radi o opstanku njihovih država, ne tumači dovoljno sve teške neuspjehe. A da se ne može govoriti nego o teškim neuspjesima, mislim, da je izvan dvojbe, kad se uvaži upotrijebljena vojna sila i postignuti vojnički uspjesi s jedne i druge strane.

Mi naime držimo, da je najdublji uzrok ruskih neuspjeha neizlječiva opreka između vlastitih ciljeva Rusije i ciljeva njezinih saveznika, Francuske i Engleske. Kako smo već izveli, cilj je Rusije u tome ratu razoriti Austriju, likvidirati njezin posjed, ujedno likvidirati Tursku, posjesti Carigrad, osigurati si premoć na Balkanu i steći praktičku prevlast nad svima slovjenskim narodima. To bi onda značilo veliki korak Rusije naprijed k cilju svjetskog gospodstva. Francuskoj i Engleskoj radi se pako u prvom redu o uništenju omražene Njemačke, dočim će one onoga časa, kad ona vojnički bude obavljena, raditi iz petnih žila za to, da se Austrija kao dragocjeno sredstvo europejske ravnoteže uzdrži. Tako je Rusija stajala pred dvije zadaće, k jednoj, naime k uništenju Austrije, vuklo ju srce, a k drugoj, k uništenju Njemačke, silila ju preuzeta ugovorna dužnost. Za obdržanje ugovorne dužnosti imali su saveznici vrlo jaki argumenat, naime ključeve od blagajne u ruci, i tako je Rusija neprestano balansirala između ove dvije zadaće, nije se ni na jednu mogla dovoljno koncentrirati, nego se rascjepkala i konačno nije mogla ni u jednoj postići dovoljna uspjeha.

Ako pod ovim vidom uočimo nabačenje pitanja Dardanela i Carigrada, morati ćemo doći do zaključka, da ono mora još dalje pogoršati situaciju Rusije. Srce će ju pak neustavno vući k drevnom cilju moskovskih čežnja, k Aja Sofiji. Rusija će se još dalje rascjepkati i konačni neuspjeh mora biti još veći.

Kako su Engleska i Francuska skrbno pripravile rat uništenja Njemačke dokazuje, da su mobilizirali još jednoga saveznika: g l a d. Računajući, da Njemačka kao pretežno industrijalna država ne proizvađa dovoljno hrane za svoje brojno žiteljstvo, udesiše, da će zatvoriti dovoz žita iz velikih žitno-produktivnih zemalja Rusije i Amerike, te time prouzročiti glad u Njemačkoj i izgladnjelu zemlju prisiliti, da položi oružje i preda se na milost i nemilost. Ali i u tom se prevariše. Njemačka je g. 1914. imala dobru žitnu ljetinu, svojim izvanrednim darom za organizaciju, organiziraše Nijemci tako savršenu štednju sa žitom i ostalim hranilima, da će u potrošku doduše morati se svi stegnuti, ali nitko ne će gladovati. A po onom Moltke-ovom principu »Die beste Parade ist der Hieb«. dadoše se Nijemci na posao, da vrate Englezima žao za sramotu. Znajući, da kraj raspoloživih svojih sila ne mogu izaći na kraj sa ogromnom mornaricom engleskom, sagradiše u kratko vrijeme od pet-šest mjeseci znatan broj (navodi variraju između 40 do 100) malenih lađa podmornica, koje u čas opasnosti potonu i postaju nevidljive, proglasiše more oko Engleske ratnim područjem te sada sa podmornicama ganjaju i tope engleske i druge trgovačke lađe, koje dovoze Engleskoj hranu i ini kontraband.

Ako možda ova mjera ne će imati onaj uspjeh, koji su Njemci od nje očekivali, opet se ne može kazati, da je ostala bezuspješna. Znatno povećanje opasnosti odvratilo je dobar dio neutralnih brodova od pohađanja engleskih luka, njekoliko desetaka engleskih brodova je utonulo, to djeluje na visinu vozarine, dovoz je i osigurnina na robu sve veća i time postaje situacija za Englesku sve neugodnija. Ne će uspjeti nikada Englesku odsjeći od prometa, ali ako Njemcima uspije djelatnost svojih podmornica uzdržati i gubitke pravodobno nadoknaditi, tada je sigurno, da Engleska ne će moći kazati, da joj je svejedno, kako dugo rat traje.

Kada dakle ogledamo sve vojne, diplomatske i trgovačko-prometne akcije, kojima su saveznici računali postići konačni uspjeh, oboriti Monarhiju i Njemačku, sve su one jednako promašile svoj cilj.

Na temelju razvitka ovih sveopće poznatih činjenica, koje se poricati ne mogu, dolazimo do zaključka, da će centralne vlasti pobijediti.

U tome zaključku me potvrđuje još i jedno skroz teoretsko razmatranje. Cilj, koji su si saveznici, a osobito Francezi i Englezi stavili, jest u opće nemoguć, i nepostiživ. Mi tvrdimo, da je nemoguće uništiti Njemačko carstvo. I to za to, jer je to carstvo prirodni produkt njemačkoga naroda i za uništenje carstva trebalo bi uništiti cijeli njemački narod. Kad je svijet zapanjen slušao iz usta blagoglagoljivih engleskih aristokrata što sve saveznici kane izraditi od pobjeđenih Njemaca, morao mu je stati dah.

Razbiti i uništiti njemačku vojsku (narodnu vojsku od 4—5 milijuna prvorednih vojnika!), oduzeti ili potopiti njemačku mornaricu, otjerati dinastiju Hohenzollerna, raskinuti njemačko carstvo i oživiti opet sve Duodezfürsten (ovo Francuzi zovu eufemistički: osloboditi njemačke narode od nesnosne pruske tiranije!), iskorijeniti njemačku vojničku aristokraciju, porušiti njemačke fabrike (osobito Kruppa, Ehrhardta) i njemačke anilinske fabrike i t. d.

Ta, mi si ne možemo pomoći, to je ludilo! Trebalo bi najprije tro do četverostruka vojna premoć saveznika, da se tako uništi vojna sila njemačka, da bi to taj narod dozvolio. Dopustiv, da je to sve moguće i obavljeno, tko će držati takovo stanje, da jedan narod skoro od 70 milijuna trajno ne može imati svoju vojsku, svoju mornaricu, svoju vladajuću dinastiju, državu po svom ukusu, svoju industriju, svoju trgovinu? Tu bi trebala vojska od njekoliko milijuna, koja bi samo to stanje držala, jer inače bi kroz desetak godina Njemci opet organizirali vojsku, sagradili brodove i t. d.

Francuzi i Englezi bi tim ratom rado životnu snagu njemačkoga naroda pogodili u njenoj jezgri. Oni bi rada ništa manje nego topovima i puškama zapriječiti njemačkim majkama, da rađaju brojnu djecu, a očevima, da ovu djecu odgajaju za bolje časnike, učenjake, tehničare, nego što franceski i engleski. To je sve nesmisao, s topom i puškom se tu ne može ništa postići. Čitava ta zamisao toga rata u svima svojim posljedicarna je produkt razdraženih mozgova, teške dekadense onih dvajuh velikih naroda, kao što je pokazuje ludilo francuskih sabotaža, razaračko bjesnilo engleskih sufražeta i t. d.

Većoj opasnosti je svakako od Njemačke izvrgnuta Austro-Ugarska, koja nije narodna, nego narodnosna država. Nju bi bilo lakše moguće raskinuti, bez da bi reakcija za državnu regeneraciju bila tako jaka i tako opasna kao u Njemačkoj. Međutim i Austro-Ugarsku raskinuti nije ni iz daleka tako lahko, kako su si saveznici predstavljali. Dapače Austro-Ugarska ih je više iznenadila, nego Njemačka. Za Njemačku su znali, da je jaka, samo u eneržiji otpora su se prevarili. U pogledu Monarhije nisu ni snivali, da bi se mogla uspješno oduprijeti glavnoj ruskoj sili tro- i četvorostrukoj premoći, kako je to Monarhija kroz prva dva mjeseca u Galiciji učinila, bez da bi bila odlučno poražena, pak da može držati u šahu još i maloga zagrižljivoga neprijatelja na svom jugoistoku.

Nu kada pretresemo sve šanse i mogućnosti toga rata, ne smijemo previdjeti jedan izvor opasnih mogućnosti za Monarhiju od dvaju njezinih susjednih neutralnih država: Rumunjske i Italije. Valja priznati da bi nastupio vrlo neugodan obrat kad bi ma samo jedna od ovih dvaju država, a nekamo li obje oružano istupile proti Monarhiji.

Rumunjsku kao manje važnu ćemo previdjeti i ograničiti se na primjedbu, da držimo, da je opće nepovoljnim ratnim i diplomatskim razvitkom akcije saveznika a osobito istupom Rusije sa zahtjevom na Carigrad, opasnost od Rumunjske postala manja, ako i nije sasvim isključena.

Najvažnija je i nas Hrvate više zanima kao politički faktor kraljevina Italija.

Današnja Italija završuje svoje ujedinjenje u ratu sa Austrijom godine 1866., kojim dobiva venecijansku provinciju, te godine 1870. inkorporacijom papinske države i Rima.

Nastala tako reći iz rata sa našom Monarhijom, [nije joj nikada bila sklona.] Okupacija Bosne pobudi veliko uzbuđenje u Italiji i razočaranje bi veliko, kada Cairoli sa berlinskoga kongressa nedonese nikakvih stečevina. [Odnošaj između Italije i Monarhije nije bio najbolji, u širokim slojevima talijanskim drijemala je vazda antipatija, dapače mržnja protiv Monarhije.] Godine 1881. sklopi Francuska iza leđa Italije sa tuniskim begom ugovor od Barda, kojim bi Tunis faktički okupiran, a Italija, koja je aspirirala na ovo svome territorijumu najbliže afričko tlo, izigrana. — Razočarana i bijesna priključi se Italija 20. maja 1882. savezu Austrije i Njemačke u takozvani trojni savez.

Nu čim se je bjes ohladio, otkri Italija opet svoje »latinsko« srce za Francusku, svoju »consorella latina« i tako dođe usprkos trojnog saveza do čestih »extratura« sa Francuzima. — Razvitak u tom smjeru podupirao je jedan komite za francusko-talijansko zbliženje, — koji se je na francusku inicijativu obrazovao u Italiji. Nu posebni brojni interesi Italije u Sredozemnom moru bili su ipak bolje zaštićeni na strani Austrije i Njemačke, nego na strani Francuske i Engleske, koje su težile za premoći na tom moru.

Kad je u julu 1914. kucnuo sudbonosni čas za Austriju i Njemačku, a Italija se vidjela pred alternativom, da se upusti u težak rat sa Francuskom, konstatirali su odlučujući krugovi, da bi rat bio u talijanskoj masi vrlo nepopularan. Uvaživši još opasnost, kojoj je rastegnuta talijanska obala bila izvrgnuta od premoćnoga englesko-francuskog sredozemnog brodovlja, odluči Italija da izrabi slovo ugovora, i ne sudjeluje u ratu. [Djelovalo je sigurno i to, da bi Italija u slučaju, da je ostala na strani svojih saveznika morala sudjelovati i u ratu protiv Srbije i Crne Gore, dočim je jedna crnogorska kraljevna talijanskom kraljicom.]

Italija se dakle odmah na početku odluči na neutralitetu. [Nu već proglas neutralitete i njegovo obrazloženje nije bilo vrlo prijazno za Monarhiju, jer joj spoticao agresivnu tendenciju u ratu na Srbiju. To doduše nije bilo opravdano, ali se je u tome očitovalo ono staro opiranje Italije proti svakom prodiranju Monarhije na Balkan, koje je koli kod okupacije, toli kod aneksije Bosne izbilo na vidjelo, i strah da možda Austrija ipak ne bi anektirala Srbiju ili komad nje. I provedba neutralitete nije bila previše sklona Monarhiji.

Kad je u augustu 1914. konflikt zauzeo orijaške dimenzije, stala se je Italija napadno oružati i to preko potrebe defenzive, jer je bilo jasno po općoj situaciji, da ona s ni koje strane nije teritorijalno ugrožena.]

Međutim doskora poče trojni sporazum svima sredstvima agitacije, svima argumentima, dapače u velikom opsegu i zvonkim argumentima raditi, da privuče Italiju k sebi. [Mržnja u Italiji protiv Monarhije bila je vazda velika i prijetila je opasnost, da rat proti Austriji postane lozinkom širokih slojeva.] U tom smjeru radi grupa takozvanih interventionista, [te kad bi njihova agitacija imala uspjeha, te najširi slojevi bili za rat protiv Austrije dobiveni, morala bi vlada u Italiji, kako nas iskustvo uči, popustiti.] — U oktobru umrije trojnom savezu odani marchese di San Giuliano, kabinet Giolitti pade, na njegovo mjesto dođe Salandra, [koj poče igrati tajanstvenu ulogu, spominjući vazda mogućnost rata, i budućnost, koja će donijeti Italiji povećanje i slavu.

Ovo dvolično, nesigurno držanje Italije uznemirilo je sve slojeve u Monarhiji, a osobito kod nas u Hrvatskoj i Dalmaciji. Svakako nije bilo dvojbe, da bi Monarhija kraj teškog oružanog engažmana sa Rusijom i Srbijom teško mogla Italiji odoljeti, i da bi ovakovo, uklještenje sa triju strana Monarhiju dovelo u teški položaj.

Situacija je još pogoršana time, što se na mjerodavnoj austrijskoj strani nije dalo razabrati kakovo stanovište zauzima upravo naprama držanju Italije i kako ona ovo držanje prosuđuje.]

Nu posljedna dva mjeseca mislimo, da su donjela razbistrenja i ovog pitanja. Ovo razbistrenje sastaviti ćemo u tri točke:

[1. Talijani na čistu su sa sobom toli narod koli vlada, da se prilika ovoga rata, kakova se ne će prigoditi kroz stoljeća, ne smije propustiti, a da se ne iskoristi za teritorijalno povećanje talijanske države. I to povećanje na račun Austrije. — Ako Austrija putem pregovora ne udovolji zahtjevima, Italija je sa sobom potpuno na čistu, da svoje zahtjeve izvojuje i oružjem u ruci. Zahtjevi Italije su, koliko se je moglo saznati prepuštenje Albanije, južni Tirol do Brennera te komad Gorice do Soče.^[1]

2. Izvanredne pripreme i oružanje Italije nisu ni ovim shvaćanjem dovoljno objašnjene. Razlog im je dublji i držimo, da je osobito za nas Hrvate važno točno si ih predočiti. Ne može biti dvojbe, da se Italija spremila za slučaj, da Austro-Ugarska podlegne i dođe do diobe Monarhije, kako ju je Rusija namjeravala. U tom slučaju odlučila je Italija prijaviti svoj zahtjev na čitavu istočnu obalu Jadranskoga mora od Akvileje do Valone, i ostvaranje ovoga tradicionalnog cilja politike svake jake vlasti na apeninskom poluotoku založiti svu svoju iole raspoloživu vojnu snagu. — Mi smo uvjereni, da je samo računanje sa mogućnošću kao pod 1. i 2. navedena ostvarenja tako velikog cilja potaknulo Italiju na oružanje i pripreme u onom opsegu, na miljardski kredit, koji je votiran u komori, i na druge velike žrtve, koje je talijanski narod doprinjeo.

Čini se, da je to upoznala i Rusija i na to daje zaključivati puno opaženi razgovor Sazonova sa talijanskim poklisarom na početku ove godine, u kojem Sazonov zahtjeva od Talijana da ne otisnu Srbe (!) sasvim od Jadranskog mora, a glede talijanskih aspiracija na Dalmaciju veli »da bi se dalo o njima govoriti« (!!) — Rusija uviđa dakle, da se u slučaju diobe Monarhije, aspiracije Talijana na istočnu obalu Jadrana obzirom na njihovu vojnu snagu ne bi mogle ignorirati i predlaže diobu te obale između Srba i Talijana.

Mi držimo da je ovaj momenat od upravo kardinalne važnosti za hrvatski narod i da on mora ostati trajnom orientirajućom točkom za hrvatsku politiku. Taj momenat znači drugim riječima, da svaka dioba Austro-Ugarske znači podjedno i diobu hrvatskih zemalja, diobu koja bi za nas Hrvate bila kud i kamo kobnija nego dioba Poljske za Poljake.

Da se vratimo našem prvom predmetu valja istaknuti, da je Italija doduše za Monarhiju pogibelj, i to ne malena, ali ni izdaleka onaka, kako si to, osobito kod nas, stanoviti krugovi predstavljaju. U ovom konfliktu Italija neima ambicije da bude naša sudbina. Ona je samo odlučila sadašnju situaciju izrabiti na svoje povećanje i ojačanje.]

Tako nismo ni u savjesnom ocjenjivanju ovoga pitanja mogli doći do zaključaka, koji bi nas pomeli u sudu, da će svjetski rat svršiti sa pobjedom centralnih vlasti.

Ne možemo ustvrditi, da je poraz centralnih vlasti isključen.

Rat je konačno rat, i dok nije svršen, ne može se nikada znati, kakav će imati uspjeh. Ali vjerojatnim kraj sadašnjeg stanja možemo držati samo pobjedu centralnih vlasti i za to samo ovu eventualnost možemo učiniti temeljem naših dalnjih političkih kombinacija.

Bilješke

1. Londonski ugovor i Londonski ugovor (Wikipedija)