Satir/2. dio/II.

Satir iliti divji čovik — Drugi dio: Slavonac otpiva u verše Satiru
autor: Matija Antun Relković

II. Satir fali Slavonca što se je poboljšao; ponukuje ga na stalnost da ne gubi ustrpljenja dok mu što ne izajde za rukom, i kaže mu da još ima stvari koje on poboljšati može

Mloge stvari kazuješ, Slavonče,
međer si se poboljšao, momče!
i mloge si stvari uredio,
otkada si sa mnom besidio.
Al zafali svitloj cesarici
Tereziji i vašoj kraljici,
i Josipu, velikom cesaru,
na njihovom plemenitom daru,
koji tebi sve na ruku daju,
jerbo za te oni vrlo haju
i daju ti zabadjavad ovce,
hate konje, a ne ištu novce,
i zafali mudrima vićnikom,
generalom, dvora komornikom
i brižljivim tvojim oberstarom,
od krajišne vlade poglavarom;
zatim fali i tvojoj gospodi,
kojigod te pravim putem vodi,
koji su to dobro prividili
pa su tebi i zapovidili,
da ti radiš sve za tvoju hasnu,
ako želiš imat kuću časnu.
Zato tvoga oficira slidi,
koji svašto bolje neg ti vidi,
i ne reci u ničemu: "Aja!
Toga nejma kod nas običaja".
Jer običaj od dvi vrste ima,
koji valja, onaj se i prima.
Uzmi samo: od dudova lista
ti mišljaše neće biti ništa,
jerbo nije običaja bilo,
da bi od njeg štogod se činilo;
a sad posta plemenita svila,
što s početka teb' se čini sila.*
Tako ti je i od drugih stvari,
koje novi(h), koje i od starih,
kad ti jednoj ne znaš stvari kajdu,
dojde mudri pa izvadi fajdu.
Zato valja da svašto probiraš
i jednu stvar pozadugo tiraš,
pak ako ti od prve godine
tvoja trudba odmah i pogine,
ne plaši se, nego opet radi
i vrimena zaludu ne kradi,
jerbo nisu godine jednake
ni prilične za poslove svake,
kako možeš viditi na pčela(h):
ona tebe naplati s počela
i dade ti i voska i meda,
ali drugda ona toga ne da,
jerbo joj je to godina smela,
nejma hrane, pak nije donela.
Ako li si posijao žito
pak led potre, il je suho lito,
jeda l' ne ćeš opet usijati
i plod truda od Boga čekati?
Nemoj bižat iz tvojega mista
govoreći da ne valja ništa,
i da u njem ništo rodit neće,
što se sije i u zemlju meće,
jer ti tebe i onamo nosiš
pak i ondi kao i ovdi prosiš.
Ti sam znadeš da česta seoba
kuće rasap i poljska danguba.
A što ljudi reći običaju
i u ovom što naprvo daju:
"Tko ne valja u Budimu gradu,
ni u Pešti badjavad ne dadu
pit i jisti; tko raditi neće,
nek se zalud kraj Dunaja šeće",
to su dobro, po mom umu, rekli,
jer ne budu lindovani stekli.
Tako valja da svašto probiraš,
ni moguće da svagdi štetivaš.
A što veliš da si uredio
tvoju kuću i sve naredio,
vidio sam i našao dobro;
ali ima jošter mlogo, pobro.
Te baš stvari od velike cine,
koje kuću napredovat čine,
ja ću tebi redom kazivati,
ako ćeš me istom poslušati.
Ti imadeš dva i tri kiljera,
a ne valja svaki ni filjera;
da si jednog kući primaknuo
i još jednu sobu namaknuo,
ako će bit najmanja sobica,
ti imadeš dosta potribica.
Na priliku da uzmemo ovo,
to ni ništa sad na svitu novo:
razboli se kojegod čeljade,
jal možebit ditešce imade,
onda bi mu valjalo goditi,
ne bi l' moglo naskoro hoditi,
pak mu dati na pobaška misto,
gdi ni smrada, nego lipo čisto,
ter ga toplo sveudilj držati,
a ne dat mu napolje trčati
takom znojnu, pak da ti ozebe,
nek u sobi, - oda šta je ćebe?
Jer kad ide rad puštanja vode,
ako njega i dvojica vode,
on će onda još većma ozepsti,
i bolest ga jošter većma smesti,
pak ćeš ga se onda mentovati
i zaludu za njime revati.
Gdi će tebi bolesno čeljade,
ti sam znadeš, svatko stid imade
prid kućani potribu činiti?
A napolje ne smije hoditi,
jer zapovid imaš od likara,
da ga topliš, ako nećeš kvara,
i narediš njemu dvorbenika,
bilo muško ili žena nika,
koja će mu u svačem goditi,
štogod bude likar narediti.
Al ti tako, moj Slavonče, nećeš,
neg za nemar bolesnika mećeš,
ti ga turiš u jednog kiljera, -
kazao sam, ni vridan filjera,
jer kroz brvna siverina puše,
mora ostat bolesnik prez duše.
Ako li se u litu dogodi,
onda njemu baš nitko ne godi,
jer sva čeljad odu na posao,
nejma nikog tko bi k njem došao,
van u selu, ako mater ima,
ter se koja svoje kćeri prima
pak kad može, k bolesniku ode
i dade mu jedan hržac vode.
Mloga jošter, kad ovako gleda,
da joj kćeri nitko ne prigleda,
ona uzme pak ju kući vodi
i ondi joj, kako može, godi,
a muž joj se, kada čuje, smije;
da on žali, ni briga ga nije.
Ej Slavonče! je li to prilika,
je l' življenje razumna čovika?
Je l' to ona, s kom si se zakleo
prid oltarom i teško prikleo,
da ju nikad ostaviti nećeš,
pak dok bolest, ta ju i odmećeš?
Niki, hajde, i u sobu vodi,
al mu opet naopako godi,
jer kad likar jist za vrime brani,
baš ga onda tkogodir nahrani.
Ti mu tražiš sam po sebi lika
pak ga pitaš: "Hoćeš, dušo, mlika?"
A kad likar opipa mu žilu,
ali već krv priuzela silu.
On te pita: "Da ni štogod jio
jal možebit štogodire pio?
Ti govoriš: "Ne dao Bog toga,
što mu ti daš, on živi od toga."
U tom feldćer ponudi ga likom,
hoće l' se pak sudariti s mlikom,
to Bog znade. Bijaše kazati,
jer likarom ne valja tajati.