Čovjek koji izgubi dugme/VIII.

← VII.

Čovjek koji izgubi dugme autor: Vladimir Nazor

IX. →

VIII.

I čovjek, koji je tražio dugme, poče da ide od kuće u kuću.

Neki su ga primali i puštali, da ulazi u sobe i da obilazi ljude, žaleći čovjeka još mlada, koji ne bijaše nikome zla učinio. A drugi su pak zbijali s njime šale. Donosili preda nj čitave hrpe dugmeta i motrili, kako ih on pregledava. Vodili ga navlaš u tamne podrume, na tavane, gdje su na osamljenoj gredi stajala dugmeta. Neki ga šaljivdžija čak natjera, da se popne na krov i da izvuče dugme iz dimnjaka. Pokazivahu mu dugmeta siva i malena, slična onom njegovu, ali ga ne mogahu prevariti. Samo bi opipnuo dugme i rekao:

- Nije!

Znao je, da ga žale ili da mu se rugaju, ali on se nije ljutio. On je sada sa zanimanjem gledao po onim sobama: u one ormare pa i u one ljude. Čudio se onako kao i onda, kad je prevrnuo kamen u šikari i otkrio pod njim sav onaj sitni svijet. Događalo mu se kao i kod traženja po poljima i šumama, na morskoj pličini i u rječici. Nije više tražio samo ono dugme: gledao je u ljude. Upoznavao ih. Razumijevao ih napokon... Kao da su pred njime - pred luđakom, koji traži izgubljeno dugme - skidali krinku s lica i pokazivali se, kakovi zbilja i jesu. Najviše je išao u stanove siromaha i vraćao se katkada kući i ne misleći na dugme, tužan i ražalošćen. On je sada poznavao varošicu kao nitko drugi; znao u njoj svaku dušu, kao što je u onome kraju znao za svaku travku i za svaki kamen.

- Što bismo se bojali čovjeka, koji gleda samo u nebo ili traži na širokoj zemlji maleno sivo dugme? - govorili su ljudi i puštali ga da obilazi oko njih, ne krijući ništa od njega.

Ali jednoga dana čovjek reče:

- Ono, što ja tražim, baš kod njih ne ću nikada naći.

Sljedeća stranica→