"Ecce homo!"/III.

← II.

"Ecce homo!", III. autor: Janko Polić Kamov

IV. →

III.

Kad je drugi dan ujutro sreo majku, pričini mu se da je i ona prošla isti slijed misli. On joj ne kaza ništa. Odluči dapače da prekine vrlo rano sa sastankom ili bar da izjavi da ide u kazalište. Htio ju je svakako umiriti i od njegova prkosa ne ostade ništa. Od mržnje i srdžbe pa do one odluke da će sve razložiti, proteklo je vrijeme mišljenja, istanjilo grubost i iscijedilo nakupljenu žuč, a od ove posljednje odluke do jutra protekla je cijela noć počinka, polurasudbe – i oni stajahu jedno do drugog s istim pomišljajima, pozama i fiziognomijama kao svako jutro.

– Majko!

Ona se spremila slušati, ali ne odgovori ništa.

– Večeras idem u kazalište.

Ona mu poda novac. I u taj čas on nije znao, bi li uistinu pošao u kazalište. Oklijevao je. Ali kako je došao na ulicu, on je počeo zaboravljati majku i postajati sve veseliji... Sastanak podveče u parku... sa ženom mladom, dražesnom i ljepuškastom... On se je udaljavao od jedne luke i što se je više primicao drugoj, ona je prva postajala dalja i manja, a ova veća i bliža.

Zato je on podveče pošao u park.

Pred njim je bila i opet Mica, brbljava, brza, sa sto besmislica, trica i novosti. I onda – najedamput – ona je zašutjela. Mijo je držao njezinu ruku i slušao izdisaje, šum haljine i tanko titranje njezinih vlasi. I tad je pogleda u bijeli, prokšeni vrat. A ona osjećajući da on sluša i gleda, svrati iz prikrajka oči u njega. I oči se sretoše. One njezine, bezvoljne, izgubljene i lutalačke i one njegove, energične, svijesne i nepomične. Ona mu se podavaše kao nemoć, a on je držaše kao snaga. I imajući ženu u svojim rukama, njezin posmijeh, suze i riječi – osjeti da je ogroman, jak i vrijedan.

Ona se otme: rastavljahu se. Ali on ne podnese. Pričini mu se da bi bez nje on savkolik, s cijelom ogromnošću, jakošću i vrijednošću postao sitan, slab i bezvrijedan, i sad osjeti, što mu je ona. Kao da je sve ono jako i vrijedno, što bijaše u njoj, sašlo u njega, a sve ono sitno i bezvrijedno, što bijaše u njemu, izgubilo se u njoj – i rastanak mu postade težak. On je zadrži. Bijaše ganut. Prošlost ga olako dirne, dugačka, tmurna i mlaka – majka bijaše tamo zgužvana i siktava – a tu ona, žena, mladost, smijeh, zanos, sve. Nikad toga ne osjeti. Nikad mu prošlost ne iznikne u takoj kukavnoj, podrtinastoj slici i pričini mu se da je tek sad proniknuo u svu mlakost i turobnost njezinu. Nenadano, jako svjetlo rasvijetli sve ono i u njezinome odlasku gledaše utrnuće toga svjetla. Ali i više! Ovo se svjetlo sipaše i na sadašnjost – sadašnjost bijaše sama to svjetlo, to ogromno, jako, nenadano svjetlo.

– Mica!

I njihova šetnja svezanih bokova, čestih stiskaja ruku i sudara glava, i cvijet što joj ga ubrao, i nocturno što joj ga u misli prikazao, i ona, Mica, njegova ljubav, mladost i zanos, i ova večer s melanholijom lišća i šutnjom smrznutoga zviježđa, i on, snaga, polet – sve, sve...

Njegov je cjelov bio dug i vlažan.

Miji navriješe suze na oči.

Sljedeća stranica→