"Ecce homo!"/IV.

← III.

"Ecce homo!", IV. autor: Janko Polić Kamov

V. →

IV.

Ove ga večeri nije dočekala kod vrata. A on se zaboravio i došao u nevrijeme; došao je ranije no što bi trebalo da dođe.

– Tako rano?

Ona je znala sve. Fiziognomija ne bijaše besvijesna kao sinoć, ali bijaše slična onoj. Činilo se da je svaka crta (one ispremetane crte!) dobro promišljena. I uza svu sličnost ne bijaše na njoj ništa od onog sinoćnjeg očaja. Mijo baci novac na sto. I opet one iste siktave riječi, jačeg akcenta, kao odrezane:

– Gdje si bio, zaboga?!

On je bio odlučio odgovarati i razlagati razložno. I možda je već i misli prema tome upravljao, ali njegova fiziognomija stajaše već naprama njezinoj onako kao sinoć: svjesnija i tvrdoglavija pomičući se prema svakom trzaju majčinoga lica. Nevidne niti vezivahu uzajamno njihove crte i nevidna ih ruka potezaše.

Od obrazloženja ne ostade ništa. Oni bijahu na istoj polaznoj točki, tek s nekim već iskustvom. I Mijo je pogleda:

– Bio sam.

Ne proslijedi; stao je slušati njezinu tužbu. Ona je pogodila da se radi o ženama. Zato se je toga uhvatila. Brzo, vrlo živo stade pripovijedati o pokojnome ocu. Njega, govoraše, upropastiše žene. A brat njegov, onaj nesretni Mirko, što je utekao za granicu, postao je varalica radi – žene. Iskustvo! Iskustvo! "A ti – govoraše Miji – što bi ti znao..."

A i Mijo je tu prestao slušati. Ono za brata – dogodilo se to pred deset godina – sad je tek doznao. I "sveta uspomena očeva" bila je zablaćena i zato ni začas ne posumnja u istinitost njezinih riječi. Ove puste večeri, kod pjegave svjetlosti, iza prvih cjelova – on je čuo od rođene majke koja je poštivala očevu sjenu ovako nešto. To bijaše zacijelo istina. I tu se sustavi. Njezin govor bijaše sad uvjeravanje i zauzetost. Pa kad je ona rekla: – Čuvaj se žena! – on je odgovorio uvjeravanjem i istom brigom da nju umiri: – Ma kakih žena! Ja sam bio s Nikolom!

I više nije rekao ni riječi. Zagledao se nepomično pred sebe kao da pozorno prisluškuje laganom hodu svojih misli.

Jest! On je sad počeo da vodi računa o svome živovanju. U "knjizi računa" bijaše nešto neskladno i nejasno. Ovo je sve govorila majka s iskusnim pogledom u život; ovo je govorila majka, što hoće samo dobro svome sinu. A on, Mijo, osjeća da je kod Mice dobro; a ona, majka, kaže da je kod nje zlo. Ona možda ni ne zna, kaka je ta žena, što otima njemu večeri, one večeri koje je dosada sprovađao kod glasovira čekajući njezin: "Već je deset!" A on to njoj ne može da kaže. Čini mu se da bi majka i opet rekla da je kod Mice samo zlo. I možda bi imala pravo. Mijo je siromah i ona nema ništa. Kud dakle srću i što ih čeka? Što?... I tu ga podiže čar neizvjesnosti i draženje neopredijeljenosti, što mu ga dosada podavaše samo glazba za bijelih, zimnjih dana na škripljiv prasak leda... Ono isto, što ima u Čajkovskoga, kad doziva u pamet jednostavnim akordima ili samim notama stranicu iz "Ruđina" – baš onu, gdje vjetar zavija, a beskućnik Ruđin ide, ide i ide, bogzna kuda i zašto...

Sljedeća stranica→